22. nedjelja kroz godinu – C
Oduvijek je čovjek imao potrebu da bude svjestan sebe, svoje uloge, mjesta i položaja, kako u društvu i obitelji, tako isto i pred samim sobom. Morao je imati i samopoštovanje koje se temeljilo na ispravnoj svijesti i sebi kao biću odnosa prema drugima. I u tom odnosu bilo je važno ne preračunati se. A to znači niti se precijeniti, niti se podcijeniti. Doista je pravo umijeće znati točno mjesto, a to je vrlo teško. Jer naše mjesto je mjesto u odnosu. Ne ovisi samo o nama, već i drugima. A uskladiti se s drugima, da nađemo mjesto za kojim i mi i oni misle da je ispravno, vrlo je zahtjevno. Da je zahtjevno, ali i potrebno, pokazuje nam i današnji evanđeoski odlomak, to jest događaj koji je Isusu dao povoda da ispriča prispodobu o uzvanicima na svadbi. Isusova promatranje uzvanika koji biraju prva mjesta, kao i prispodoba o uzvanicima na svadbdu potvrđuje da je ova tema bila i njemu važna, te da je o njoj razmišljao dok je promatrao ljude i njihove načine ponašanja. Jer ovdje nije riječ samo o jednoj gozbi na kojoj su se ljudi ponašali ispod razine, već je taj događaj potvrđivao da su oni u sebi bili nesređeni, to jest da su imali nezdrave želje i nezrele nakane u duši. Ovaj događaj je samo odao njihove stavove i načela kojima su se vodili u životu, inače Isus ne bi našao za shodno o tome govoriti.
Upravo jer je njemu bila važna ova tema, tražio je načina da pouči ljude kod kojih je primjećivao da su u raskoraku kad je riječ o mišljenju koje imaju o sebi i onome što drugi misle o njima. Doista, nitko od nas nije pošteđen ovog procesa, samo je pitanje koje će kriterije izabrati na temelju kojih će se samovrednovati ili pak na temelju kojih će vrednovati druge. Netko će na primjer sebe vrednovati prema količini novca ili visini zarade, drugi pak će sebe vrednovati prema društvenom statusu i položaju, netko će po odjeći i obući, netko će po političkom opredjeljenju ili intelektualnoj uspješnosti, i tako redom. Kako vidimo postoje mnogi čimbenici, kako vanjski tako i unutarnji, prema kojima tražimo svoje mjesto u društvu koje je odraz svijesti koje imamo o samima sebi. Oni koji pretjeruju u samoprocjeni, te se umisle u vlastitu veličinu jer su na nekom važnom položaju u društvu, redovito žive oholo i bahato do mjere da ponižavaju one oko sebe. I koliko god je to štetno i pogubno i za one koji to čine i za one koji to trpe, jednako je štetno kad netko nije svjestan sebe, pa dopušta i trpi takva poniženja tamo gdje živi, pa čak i od onih od kojih se nikada ne bi nadao. I jedno i drugo je pokazatelj iskreveljene svijesti o sebi i odnosa prema drugima, pri čemu posljedice mogu biti velike.
Zato ovom prispodobom o uzvanicima koji dolaze na svadbu Isus poučava svoje sugovornike i sve nas o jednoj od najvažnijih stvari duhovnog života, a to je poniznost. A poniznost je krepost koja nam omogućuje ispravan pogled na same sebi, jednako kao i ispravan odnos s drugima. No prije svega, ona izvire iz kvalitetnog odnosa s Bogom, što je ključ zdravog samovrednovanja. O kreposti poniznosti o kojoj govori Isus, ne može se čuti ništa u javnosti, u medijima, u školi i društvu. Ne možemo nigdje čuti poziv na poniznost, osim u Isusovoj školi: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Danas kada je na cijeni bespoštedna borba, bahatost i uznositost, a probijanje i probitak postaju mjera naše zauzetosti, jasno je koliko je potrebno slušati riječi našega Gospodina, jer nas uče ispravnom razumijevanju sebe i drugih. Na žalost, poniznost je među ljudima uvijek bila zaboravljena krepost, jer su se ljudi radije opredjeljivali da traže svoja prava i stječu položaje, da izgrađuju samosvijest i hrane vlastiti ego, umjesto da se izgrađuju strpljivo podnositi nevolje i trpjeti za ono što je vrijedno, jer je samo poniznost ključ pravog uspjeha. To jest onog uspjeha koji nas neće nikada dovesti u pitanje niti se urušiti kao kula od karata. Ponizan čovjek neće nikad tražiti mjesto među drugima i pred drugima koristeći kriva sredstva, polazeći od podobnosti i dobrih veza, već će razvijati sama sebe odgajajući se u kreposti i raznovrsnim sposobnostima. Kriv pristup životu neće nas nikada dovesti do istinskog napretka i boljitka u društvu, a krepostan život u Isusovu nauku doista je jamstvo uspjeha i budućnosti.
Biti svjestan sebe i svojih ograničenja, važna je pretpostavka odnosa s drugima. Ponizan čovjek se ne bori za sebe da dobije neprikladno mjesto koje mu ne pripada po sposobnostima, a na temelju jamstva i uvjerenja da će se boriti za opće dobro. Poniznost nas potiče da najprije budemo svjesni da stojimo pred Bogom, te da u svjetlu odnosa s njime tražimo svoje mjesto u društvu, ali ne za vlastite probitke, već za dobrobit svoje braće. U tom duhu nikada nam nije potrebno za sebe tražiti prva mjesta, već ćemo se staviti na raspolaganje i na službu drugima sa svime što jesmo i imamo. Tako nam Isus pokazuje da se svako vrednovanje drugih, ali i samovrednovanje pred njima i među njima, može izgraditi polazeći od svijesti o Bogu, to jest odnosa koji imamo s njime. Onaj tko staje pred Boga ne može ne biti svjestan sebe i svoje malenosti, a isto tako ne može ne izgraditi svijest o svome mjestu pred Bogom i ulozi za ljude koja izvire iz svijesti svoga statusa i poslanja pred njim. Naše mjesto pred Bogom pomaže nam da nađemo i mjesto pred ljudima. A mjesto pred Bogom možemo odrediti jedino u posvemašnjoj poniznosti, pa je zato ona ključna krepost na temelju koje se možemo samovrednovati u duhu dostojanstva i ponosa djece Božje.