Druga uskrsna – B
Ljudi imaju naviku staviti biljeg na svoje vlasništvo, na svoj proizvod ili na djelo svojih ruku. Umjetnici tako, osim što su im djela prepoznata po određenom stilu i tehnici rada, stavljaju uz to i potpise na svoja djela. Ne zaostaju u time niti tvorinice i poduzeća koja tako obilježavaju sve svoje proizvode. Prema biljegu se može dakle prepoznati vlasnika ili autora nekog djela. Biljeg je danas znak kakvoće proizvoda, znak da je proizvod autentičan, da nije krivotvorina, švercana roba već legalni posjed. Da nije biljega kojim se proizvod označava, vladalo bi nepovjerenje prema proizvodu, njegovoj kakvoći i autentičnosti, a time i prema njegovoj vrijednosti. Da roba bez obilježja, bez makre i autora koji stoje iza nje apsolutno ne može ostvariti vrijednost koju ima „potpisana“ roba, to znaju i djeca iz vrtića.
Nešto slično se dogodilo na dan razapinjanja i muke Gospodinove. Čavlima i kopljem ostavljen je biljeg na Isusovu tijelu, jer su svojom oštrinom i neumoljivošću na Kristovim rukama, nogama i boku ostavili neizbrisivi biljeg. Takvo nedjelo je bilo ljudskih ruku djelo noseći, a neizbrisivi biljeg znak je bio neizbrisive ljudske zloće i protivljenja Bogu. Kao da je čovjek htio poručiti Bogu na nepovratan način da neće dopustiti ulazak Boga u svoju povijest i miješanje u vlastite odluke. Bog je međutim prihvatio zadane rane kao biljeg – zaštitni znak svoga prepoznavanja. Biljeg na mrtvom tijelu je bio biljeg ljudskih nedjela koja je Bog pretvorio u znak djela svoje ljubavi. Bog je iskoristio ljudsku zloću i biljeg te zloće da ga pretvori u neizbrisivi biljeg slave uskrsnuća.
Premda ne misleći da je to moguće, apostol Toma se providonosno pozvao upravo na te biljege izjavljujući da će vjerovati kako je Krist uskrsnuo samo ako vidi takve biljege na njegovu tijelu. Jer dobro je Toma znao da je čovjek samo tri dana prije stavio biljeg svoje okrutnosti na Boga, na Božjeg ljubljenog Sine, Božju svojinu i Božje milje, drznuvši se obilježiti ga svojim pečatom. A pečat ljudskih ruku, odvojenih od milosne božanske pomoći, samo je grijeh i zlo. Tim biljegom obilježio je i Kristovo tijelo potpisujući rane na njegovu tijelu kao svoje autorsko djelo. Tako je ljubljeni Sin Božji, osim što je bio odsjaj slave i otisak bića Očeva, ima u svojem tijelu i neizbrisive pečate ljudske zloće, pretvorivši ih ipak u biljege slave uskrsnuća. Zato Toma želi vidjeti biljege takve autentičnosti da bi prihvatio vjerovati u Kristovo uskrsnuće. Pomišljao je da su vidjeli utvaru ili neku optičku varku, nečiju lošu izvedbu ili krivotvorinu, te želi vidjeti Isusove rane kao dokaz autentičnosti. Toma se ponaša kao kupac koji ne želi kupiti jeftinu robu, ili priču, kojoj ne zna porijeklo i kakvoću, već isključivo kupuje samo provjereno i vrijedno. Samo videći biljege muke, spreman je povjerovati i u autentičnost uskrsnuća i ukazanja apostolima.
Osam dana kasnije Gospodin odgovara Tomi na ovaj izazov dajući se vidjeti i pozivajući ga da provjeri stvarnost biljega, te time i osobnog identiteta, kao i stvarnost tijela. Tako su se biljezi čavala i koplja na njegovu tijelu pokazali providonosnima da izliječe Tominu sumnjičavost i nevjeru, nakon čega će izreći ispovijest vjere: Gospodin moj i Bog moj. Slavni biljezi na Isusovu tijelu potvrdili su autentičnost njegova tijela i identitet osobe koja je bila i pravi Bog i pravi čovjek u isto vrijeme. Neka ovaj događaj i Kristovi biljezi učvrste i nas u autentičnom doživljaju uskrslog Gospodina, da ga i mi možemo ispovijedati pravim Bogom i svojim jedinim Spasiteljem, te se time zavrijedimo pridružitu zboru onih koje Isus definira riječima: Blaženi koji ne vidješe a vjeruju. Amen.