27. nedjelja kroz godinu – B
Dobro su nam poznate i vrlo jasne Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja o nedopustivosti rastave braka. Mnogi bi htjeli, pa i u samoj Crkvi, relativizirati ih ili ih kršiti previđajući Isusovu odlučnost da obrani svetost i jedincatost braka, jer konkretni živi život nas uči da ima mnogo problema, često i nepredviđenih. Mnogi bi htjeli onda razvezivati spone kojima su se vezali i koje su se s vremenom potrošile i pokidale kao dotrajali konopi koji više ne drže. Ali Isus je jasno rekao u današnjem odlomku: “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” S jedne strane postoji konkretno životno iskustvo u kojem se vidi mnogo unesrećenih i rastavljenih, a s druge strane su nepopustljive Isusove riječi koje kategorički odriču mogućnost rastave. Zato s jedne strane treba propitati i uvažiti konkretne životne problema s kojima se ljudi susreću, a s druge bi trebalo isproblematizirati Isusove riječi o rastavi.
Doista ne treba bježati od činjenice da je svojevrstan problem što ima mnogo supružnika među kojima nema više sadržaja zajedništva koji bi trebao biti i kada nema spona ljubavi koje ih povezuju. Činjenica je da mnogi trpe i ne snalaze se sa svojim bračnim drugovima, te da je mnoštvo uzročnika poradi kojih je bračna veza krhka i ugrožena. Međutim, dok se nameće ozbiljno pitanje zašto ne dopustiti da se dvoje ljudi rastane i da započne novi život, neupitno je da se s problemom potrošene ljubavi i popucalih odnosa treba znati nositi u Gospodinu. Postavlja se ozbiljno pitanje treba li biti nepopustljiv te ne dopusti drugu šansu onima koji su pogriješili onda kad shvate da su pogriješili, ili bi bilo bolje slijediti praksu koju je već Izraelcima ozakonio Mojsije koji je dopustio napisati otpusno pismo i otpustiti.
Drugo što bi nas moglo ponukati da preispitamo Isusove riječi je dvojba oko toga je li Bog združio sve one koji sklope crkveni brak ili su oni ipak združeni malo drukčije. Naime, mogli bismo reći da njegove riječi prihvaćamo za one koje je Bog stvarno združio i koji su, jer vjeruju u njega, ozbiljno se pripremili za sveti sakrament braka, ali što s onima koji se nisu tako pripremili? Što s onima koje nije združio Bog, već grijeh i zlo, strast i krevet, a kasnije su došli tražiti, uslijed ovih ili onih okolnosti, da se njihov život ozakoni pred Bogom u Crkvi? Što je s onima koji su se združili samo kao ljudi, a u crkvu došli isključivo radi ceremonije i lijepog ugođaja ili samo običaja? Što sada s njima koji svoj grešni i ljudski život žele prekriti božanskom koprenom u braku? Možemo li reći da je i njih Bog združio? Može li se reći da ih je Bog združio tamo gdje nije bilo nikakve božanske namisli ni sadržaja, a ostalo jedino crkvena sakramentalna forma? Može li se i to smatrati neraskidivim ako znamo da Bog ne blagoslivlje i ne ozakonjuje grijeh, već daje milost trajnosti onima koji mu iskreno vjeruju i primaju brak kao dar zajedništva iz njegove ruke?
Sva ova pitanja su doista složena, te je teško na njih dati odgovor na uopćen način, jer iza njih stoje toliki životi i sudbine, tolike pojedinačne situacije koji su uvijek posebne jer iza svake od njih stoji poseban život sa svojim uvjetovanostima i ograničenjima. Zato je ovo Evanđelje prije svega upozorenje, uputa i poticaj na dužnu ozbiljnost kad je riječ o pripravi za brak, jer se radi o životnom ulogu koji može postati izuzetan dobitak, ali i katastrofalan gubitak ako osobe nisu spremne da u milosti pristupe tom svetom činu. Mnogi brakovi se, doista, lome i pucaju zbog loše predbračne priprave.
Neupitno je što Učitelj reče da nitko ne smije rastaviti što Bog združi. Ali treba mladence poticati da se pripreme u tom duhu na brak i vjenčanje. Treba ih oduševiti za Boga da shvate da Bog s njima želi učiniti čudo čineći da budu jedno. I to neraskidivo jedno kao što je sam Bog u sebi neraskidivo i neizrecivo jedinstvo triju božanskih osoba. Upravo zato neopozivo vrijedi ona Isusova: “Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” A mladenci i svećenici koji ih pripravljaju na sakrament braka pred Bogom će odgovarati jesu li se toga primili u svoj ozbiljnosti da shvate dubinu Božjeg otajstva u tom sakramentu. Gospodin će ih pitati je li njihova priprava bila božanska ili ljudska, to jest jesu li se vodili samo ljudskim kriterijima kod upoznavanja i sklapanja braka, a potom došli to ozakoniti pred oltarom, ili su se istinski trudili pripremiti tako da njihov brak i život budu svjedočanstvo Boga koji je na djelu u njihovu životu jer ih je odvijeka predvidio jedno za drugo i potom je i učinio da budu jedno. Slušajmo svoga Učitelja i Gospodina i dopustimo mu da nas on vodi i pripravlja na sakramentalni život, pa ćemo izbjeći mnoge nedaće i zla da se potom ne sruče na bračne drugove i na obitelji. Učimo se njegovoj ljubavi i primajmo je, pa će naše međusobne veze biti protkane tom neraskidivom niti, te će brakovi kao istinska svetinja biti neraskidivi na način na koji ih je i sam Bog zamislio od početka.