Božić – rođenje Gospodinovo
Dok u radosti slavimo svetkovinu rođenja našega Gospodina i klanjamo se Spasitelju rođenome u Betlehemu, evanđelist sveti Ivan nas potiče zajedno s piscem Poslanice Hebrejima da pogled svoga uma podignemo prema iskonu koji je u pozadini ovoga događaja. Božja riječ nas tako dotiče i prožima te osjećamo da betlehemski događaj nije samo ljudski, već da je božanski, jer se u ljudskome tijelu rodio vječni Božji Sin. U ovome događaju ne čitamo samo jedan vremeniti povijesni događaj koji je započeo u Betlehemu, te se sjećanjem i spomenom prenosi sve do naših dana pa ga onda slavimo i nakon dvije tisuće godina, već otkrivamo da je riječ o vječnom Božjem planu koji se ostvario u jednoj povijesnoj točci u Betlehemu. I ne spominjemo se samo običnoga svjetla koje je zasvijetlilo jedne betlehemske noći, već nas svetopisci podsjećaju da je Božje neugasivo vječno svjetlo neopozivo došlo u tamu ljudske povijesti.
Doista, današnja liturgija riječi nas poučava da Isusovo rođenje u Betlehemu nije običan ljudski događaj ni rođenju, već da je riječ o čudesnom rođenju Božje Riječi – Logosa, Božjega Sina i njegove svete Mudrosti. Sveti Ivan pokušava barem malo dočarati neizrecivo otajstvo služeći se pojmovima i slikama našega ljudskog života. Ključni pojam je Riječ – Logos, a najvažnija slika kojom se služi da dočara rođenje Sina Božjega je svjetlo, pa zato i kaže: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet.“ Betlehemsko Dijete je, dakle, Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i bez kojega se čovjek nalazi u tami, što svatko od nas može jasno osjetiti i u vlastitom životu i u svome duhovnom iskustvu. Bez njega i njegove prisutnosti doista smo u tami, te se ne snalazimo pred onim važnim istinama života koje nam ostaju skrivene bez njegova sjaja. Bez njega ne znamo ni što je ispravno, ni što je isprazno. Ako nam on ne svijetli u duši, ostajemo tapkati u mraku vlastite nesigurnosti i životnoga nesnalaženje. Tješimo se možda da razumijemo mnoge pojmove i pojave, ali bez njega ne razumijemo život, niti vidimo njegova smisla. Bez njegova vječnoga sjaja, ne znamo prepoznati put vječnoga života u ovim našim ljudskim traženjima. Bez odsjaja njegova bića nemamo jasnoće smisla ni pouzdanog iskoraka u budućnost.
Upravo zato jer je nama nemoguće probiti vlastitim pogledom tamu postojanja u koju smo uronjeni i koju slikovito predstavlja svemirska tama, upućeni smo na njega. Doista, u ovoj tami našega postojanja kao ljudi ne vidimo dalje od smrti, od tog crnila koje nam je pred očima, sve dok ga Bog ne rastjera snagom svoga svjetla. No osim toga, jer je nama nemoguće pročistiti tamu vlastite savjesti bez sjaja njegova svjetla, ovo Svjetlo nam je bilo nasušna potreba da obasja našu nutrinu i da je prosvijetli svojom milošću i sjajem svoje istine. Da nije njega, doista bismo tonuli u uvijek dublju tamu. Jer živimo u društvu koje nije spremno izreći istinu o svjetlu i tami, o istini i zabludi, čovjek zbog toga vlastitu tamu proglašava svjetlom, zavaravajući sama sebe i uvjeravajući da je tako riješio problem tame. U tom smislu je zlo proglasio dobrom, te se lišio obveze da se trudi oko dobra, a izbjegava zlo. Osim toga, grijeh je proglasio sasvim naravnim i normalnim, čime je dotaknuo dno bezizlazne tame, te se tješi ne samo da nema iz nje izlaza, već da i ne treba iz nje niti izlaziti, jer je smatra normalnim stanjem života. Na taj način je izjednačio mane i kreposti, a ozakonio bezakonje, uvjeravajući sebe i druge da je ispravno postupio. Umjesto da se drži pobožnosti, otklonio ju je kao nepotrebno uvođenje Boga u svoj svijet. Stoga je bezboštvo proglasio ljudskim, te je ne samo postao ravnodušan pred Bogom, već sa svim žarom se trudi istisnuti Boga iz svoga svijeta, a svijet napraviti isključivo po svojoj mjeri i mjeri svojih uvjerenja. Nije stoga čudo da je laž nazvao istinom, ubijanje proglasio humanošću, nevjeru dosljednošću, a blasfemiju herojstvom novoga čovjeka. No najgore od svega je što je sve moglo biti drugačije da se prepustio Božjemu vodstvu i da je prihvatio Boga za svoga pomoćnika i spasitelja. Sve to sveti Ivan izriče jednom rečenicom kojom govori o dolasku Sina Božjega na svijet: „Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“
Tako je čovjek potonuo u tamu koju ne želi ni vidjeti ni priznati, a ona je tako očita onima koji se drže Boga i daju prosvijetliti njegovim svjetlom, nasuprot onih koji zatvaraju oči pred Svjetlom da ne vide u kolikoj su tami. No upravo zato danas smo svjesniji događaja Božjega rođenja za nas i u našem svijetu. Jer on je htio nepovratno pokazati da je ne samo svijet po njemu nastao, već da ovaj svijet njemu pripada i da ga je spreman spasiti od tame, a čovjeka iskupiti od grijeha. Božji Sin u betlehemskoj štali danas svijetli svima nama kojima je teško uzdići glavu i razmatrati svemir i nebesa, no njegovo božansko svjetlo se svelo na našu mjeru, mjeru čovjeka, i svijetli neugasivim sjajem iz betlehemske štale da ga tama ne može obuzeti. On koji je odsjaj slave i otisak bića Očeva, došao je da nas očisti od grijeha i da nas posjedne sa sobom u nebesima. A sve započinje u Betlehemu u kojemu se i danas trebamo pokloniti njemu – svome Spasitelju, te u jednostavnosti i čistoći srca, duše prosvjetljene njegovim sjajem, promatrati njegovu slavu i sjaj kojim nas obasjava. Nastavimo s njim svoj hod, jer on je svjetlo naše duše, našega života i savjesti. Prosvjetljujmo njime svoj život i kličimo zbog radosti neizrecive da smo i sami, primajući njega, primili moć da budemo djeca Božja koju nikakva tama ne može obuzeti, jer u srcu nosimo Božje svjetlo koje nema zalaza.