5. vazmena nedjelja – B 

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus tematizira motiv povezanosti vjernika s njime služeći se slikom mladice povezane s trsom. To je značajna tema koja se tiče biti ljudskoga postojanja i kršćanskoga života. Isus ne polazi od pretpostavke, već zna da je uzvišeni smisao ljudskoga života doseći razine vječnosti. Zato sve što što govori, govori s tom sviješću o smislu poziva ljudskog života. Taj smisao se tiče svih ljudi, jer je svaki ljudski život neprocjenjiv i usmjeren prema neprolaznoj vječnosti, to jest onoj plodnosti kojom ljude obdaruje sam Bog. Zato će Isus i reći da je pravi vinogradar Otac nebeski koji u svome božanskom planu mudrosti hoće da se svi ljudi ucijepe na božanski život i dođu do spasenja. To ucjepljenje započinje već na zemlji, i to upravo po njemu, Sinu Božjemu koji se utjelovljuje i uskrisava kako bi ljudima omogućio takvo životno ucjepljenje. Jer bez njegova utjelovljenja, bilo bi nemoguće da se čovjek združi s Bogom prisno i neposredno, na način na koji je mladica loze sjedinjena s trsom. 

No kad je riječ o plodnosti, onda je divljenja vrijedna Božja poniznost. Gospodin nije htio donositi plodove u svijetu bez nas, to jest po njegovu naumu mi postajemo plod koje on donosi. On po sebi već ima besmrtnost i prebiva u nedostupnu svjetlu, ali je htio i nas privući k sebi u život vječni i sjaj svoga svjetla. To je je njegova plodnost kada učini da i ljudi postanu dionicima njegova života. Na žalost, tragedija je kada mi ljudi to ne shvaćamo, te ne vidimo njegovu posvemašnju poniznost i ljubav, a s druge strane mi se ponašamo oholo i preuzetno uvjereni da mi možemo biti plodni bez njega. Umjesto da se divimo poniznosti onoga koji je bio tako ponizan da je svoju plodnost vezao uz nas, mi se bahatimo u svojoj siromašnoj i ispraznoj ljudskosti. Istina je, međutim, velika, kao što on ne želi biti plodan bez nas, tako mi ne možemo bez njega. Doista, nikako ne možemo biti plodni bez Boga, uvjereni kako je dovoljna naša ljudska snaga, znanje, volja, razum, dometi za plodnost ljudskoga života. 

Uzalud sve što posjedujemo ako ne crpimo na Božjoj mudrosti, na njegovu životu, na njegovoj ljubavi, tada ni plodovi koje donosimo ne mogu biti dugotrajni niti na razini društva. A posebno plodnost svoga života ne smijemo ni podrediti ni podcijeniti, ni zanemariti, jer bez obzira što mi vidjeli u društvu, plodnost osobnog života je daleko važnija od društvenih sustava i mehanizama. Zato bismo više vremena kao vjernici trebali skrbiti oko plodnosti osobnoga života, jer plodnost i bolje stanje u društvu donosimo samo time što sebi omogućujemo plodnost u Bogu. Naša životna plodnost ne ovisi o plodnosti sustava, o političkim strankama i društvenim uvjetima života, već isključivo o našoj ucijepljenosti na Krista. A donoseći duhovne plodove u Kristu, mijenjamo i stanju u društvu, a što ne ide obrnuto. Štoviše, kao vjernici nemamo pravo stati pasivni i čekati da nam netko treći stvori uvjete života kako bismo bili bolji ljudi, a napose ne bolji vjernici. Isključivo ucijepljenošću na Krista mi primamo pravi život. Ako odbijemo ucijepiti se na Krista, onda će nas društvo ‘cijepiti’ prema svojim kriterijima, to jest učinit će nas suobličenima mentalitetu ovoga svijeta, učinit će nas ljudima prema ljudskim standardima, umjesto da budemo kao vjernici izgrađeni prema Božjim mjerama. Istinska tragedija je ako smo kao kršćani tek formalno ucijepljeni na nj, a u biti ne dopuštamo njegovom neprolaznom životu da struji u našim venama.

U svome odnosu prema Bogu mnogi ljudi, a nije iznimka ni današnji čovjek, potkopavaju božanski temelj, to jest nasilno iskorijene božanski trs iz zemlje, nakon čega misle da mogu sami od sebe donijeti ploda. Boje se Boga kao da ih on ugrožava, a ne vide da tek s njime mogu biti plodni. A onda kada dođe vrijeme plodova, i kada počnu brati kiselo grožđe i postanu svjesni da nema pravoga vina, onoga koje simbolizira život vječni, onda se tješe nekim svojim ‘kemijama’, od kojih kasnije boli glava i truje se život. Jer do života vječnoga se ne može doći ljudskom kemijom, već samo Božjim darom. Ljudski život stoga, može biti plodan samo ako je ucijepljen u Boga, kao što nas jasno uči naš Gospodin, što se ne može na nijedan način drukčije ostvariti. Pitanje je samo što želimo od svoga života: želimo li donositi plodove za život vječni, ili se suobličiti zemaljskim vrijednostima i zadovoljiti zemaljskom plodnošću. No onome koji u srcu ćuti poziv vječnosti, te zna da je Krist do te mjere uzvisio čovjeka da mu je dao mogućnost i otvorio vrata spasenja, premalo je biti samo biće koje iz zemlje crpi svoju životnu snagu i smisao. Takav svim silama nastoji ucijepiti se na božanski trs koji je sišao s neba na zemlju za nas kako bi nam omogućio uzvišenu nebesku plodnost. 

Bez otezanja prihvatimo ne samo Kristovu riječ, već i njegov uskrsli život koji je za nas trs iz kojega crpimo svoju plodnost. Budimo i ostanimo u njemu dopuštajući da božanska milost struji iz njegova bića u naš život, te budimo plodni plodovima života vječnoga ovdje na zemlji, kako bi jednom naš zemaljski život bio prenesen i ubrojen među istinske plodove neba. 

4. vazmena nedjelja – B

Nedjelja Dobroga Pastira, kako zovemo 4. vazmenu nedjelju, stavlja pred nas izazov promišljanja Kristove pastirske službe, s posebnim osvrtom na službu pastira Crkve, kao i pozivom na molitvu za duhovna zvanja. A promišljati o službi današnjih pastira nema smisla promišljati apstraktno, već u konkretnom kontekstu današnjeg trenutka Crkve. A ovaj naše crkveni trenutak obilježen je osipanjem vjernika podari koronavirus krize koja je prouzročila koronavirus duhovnu krizu. Situacije ja takva da još nismo u stanju sagledati prave posljedice ove krize za vjernički život, jer ona još traje te je nemoguće podvući crtu i znati stvarno stanje stvari. Vidimo samo da se, dijelom zbog donesenih restriktivnih mjera o okupljanjima, a dijelom zbog mlakosti vjere i izgubljene svijesti, gotovo prepolovio broj vjernika u našim župama. Vjerojatno jednim dijelom utječe strah, no s druge strane ima podosta komoditeta i mlakosti u dušama vjernika, tako da je vrlo uočljivo opao broj onih koji se odlučuju ići redovito na misna slavlja. A pastiri za sada ne mogu poduzeti mnogo, jer im je sužen prostor pastoralnog djelovanja, prvenstveno glede katehizacije, okupljanja i misnih slavalja, te se onda njihova reakcija svodi više na konstataciju o smanjenom broju vjernika na misnim slavljima.

I dok se pastiri bave konstatacijama, s mnogih strana pljušte kritike na njihov račun, jer ih se

3. vazmena nedjelja

Jedno od popratnih iskustava Kristova uskrsnuća bila je zbunjenost i strah. Apostoli su, naime, bili u pravoj nevjerici glede svega što se dogodilo, a nisu imali jasnoga uvida, a još manje im je bilo moguće protumačiti događaj i pojavu koja je bila pred njihovim očima. Zato će i sveti Luka u svome Evanđelju izvijestiti o njihovu nesnalaženju upravo na sam dan uskrsnuća Gospodinova, o čemu čitamo i danas: “Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: ‘Mir vama!’ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha.” Njih je, dakle, zbunila i prestrašila Isusova pojava, jer nisu znali što se sve dogodilo, a dokazi o njegovu uskrsnuću činili su se nevjerojatnima. Odatle izvor nesigurnosti u njihovim stavovima i ponašanju, jer ih još nije do kraja zahvatila snaga Kristova uskrsnuća.

To što se događalo apostolima, događa se i svakom čovjeku u svakodnevnom životu. Svaki čovjek pokazuje nesigurnost i krhkost pred događajima koji ga nadilaze i koje ne uspijeva shvatiti i protumačiti. Štoviše, svoju ranjivost pokazuje i u događajima koji i nisu baš neprotumačivi, ali ga izbacuju iz svakodnevne kolotečine, te mu remete ustaljenu predodžbu koju ima o životu.

2. vazmena

U središtu pozornosti današnjega čitanja je ukazanje Isusa uskrsloga učenicima koji se dogodio upravo 8 dana nakon njegova uskrsnuća, a vezan je s događajem uskrsnoga dana. Sveti Ivan nam je zapisao kako na sam dan uskrsnuća Toma nije bio s ostalim učenicima kad im se ukazao Isus. Istina je da su i svi ostali učenici bili vrlo zbunjeni, ali i to da im je prodiralo u svijest da je taj koji im se ukazao bio upravo Gospodin. Premda im nije bilo lako shvatiti i izreći to što su vidjeli i doživjeli, te su se u tom rasponu od osam dana neki i snebivali i kolebali glede Uskrsloga, ipak je prevladalo mišljenje i osjećaj da je to doista bio on, te su se i prisjećali da im je to za života prorekao. U tom razdoblju nekima je bilo lakše, nekima teže razumjeti i povjerovati što se dogodilo. Jedan od onih koji su se najduže opirali, te nisu prihvaćali svjedočanstvo drugih apostola koju su se u određenoj mjeri otvorili istini uskrsnuća bio je sveti Toma. Toliko je bio tvrdokoran da je postavio i svoje uvjete: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Htio je dakle, navodno, sve svojim očima i rukama provjeriti ne oslanjajući se na svjedočanstvo svojih prijatelja, jednako kao niti na svjedočanstvo Božje sadržano u Pismima koja su najavila da će Božji Pomazanik trpjeti i uskrsnuti.

Upravo zbog svoga otpora da povjeruje svjedočanstvu svojih prijatelja, sveti Toma je postao i do dan danas ostao simbol onih koji se opiru vjeri u uskrsnuće, to jest vjeri u života Gospodina, te je zato

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Danas na ovaj posebni dan, dan Kristova uskrsnuća, pred praznim grobom, ali srca punog vjere, nastojim koliko nam je dano razumjeti ovo neizmjerno otajstvo. I moramo priznati da nam nije lako, jer je uskrsnuće Gospodinovo događaj koji nam izmiče i ne možemo ga lako, onako na prvu razumjeti. Doista je potreban trud vjere kako bismo barem malo odškrinuli vrata praznoga Kristova groba i primili dar spoznanja i milost koju nam to isto uskrsnuće daruje. No naša zbunjenost je sasvim normalna, kao što je bila zbunjenost i apostola i žena koje, jer je teško pojmiti događaj koji izmiče ljudskom iskustvu, o kojemu baš nitko nije imao saznanja. I to možemo sebi predočiti nekim usporedbama da nam bude jasno koliko je shvatljiva naša udaljenost od Kristova uskrsnuća i kako nam se može dogoditi da nam prazni grob i ostali svjedoci ne budu tako uvjerljivi i da nam se ne učine presudnima za naš doživljaj uskrsne poruke. Tako na primjer, tko ne vjeruje u Boga, ne može niti započeti razmišljati o uskrsnuću. Jednako tako, tko ne doživljava vlastite grešnosti, ne može osjetiti učinke Kristova ustajanja iz groba. Tko ne osjeća svoju odgovornost pred vječnim sudom i Bogom sucem, tko nema jasne vjere, njemu događaj Kristova uskrsnuća potpuno izmiče.

Doista, mnogo toga nam izmiče kad nemamo iskustva, a kad baš o nečemu ništa ne znamo, teško nam se to može predočiti i teško nas se može dojmiti. Kao što slijepoj osobi ne možemo dočarati ljepotu boja, tako i nevjerniku ne možemo dočarati ljepotu uskrsnuća.

Vazmeno bdjenje

U ovoj svetoj uskrsnoj noći Božja riječ nas je vodila kroz povijest spasenja ističući nam nekoliko ključnih činjenica koje nam daju cjelovito sagledati ljepotu i značenje ove noći koja se nije dogodila slučajno, već je kao takva smisleni i ciljani vrhunac Božjega nauma. Iz svega što se čitalo moglo se zaključiti kako ljudski rod živi svoju povijest u više u noći, nego na svjetlu dana, redovito zato što se uzda u sebe samoga, umjesto da se u poniznosti služi svjetlom koje sam Bog pali u ljudskoj povijesti. Štoviše, upravo zbog toga se ljudska povijest i je svela na tamnu i bezizlaznu noć, bez obzira koliko on to htio priznati, umjesto da bude radosni hod u svjetlosti prema vječnosti. Pa i onda kada se događa kao i nama danas, da čovjek sama sebe zavarava hrpom izgovora, ipak primjećujemo jasno i nedvosmisleno: ljudskost je kao takva uronjena u tamu, te čovjek bez Boga samo tone u tami svoga postojanja. Od samoga početka stvaranja počela je duga i iscrpljujuća borba između Boga, stvoritelja i darovatelja života, i Sotone, promicatelja smrti i ljudske propasti. Sukob je to između Boga darovatelja slobode i sotone lukavog porobljivača i tiranina koji duše drži u zatočeništvu i ispunja ih strahom. Veliko je suprotstavljanje između Boga čija je riječ istina koja oslobađa i Sotone, oca laži koji laskavom riječju zavodi neupućene i odvodi u propast. Od pada prvih anđela i ljudi bije se boj između dobra Božjega koja izgrađuje i zla koje napada i razgrađuje ljudsku cjelovitost; između Ljubavi koja krijepi i liječi, te mržnje koja truje i propašću zadahnjuje ljude.

Veliki petak

Kao što je Isus svojim djelovanjem težio da u potpunosti izvrši svoje poslanje i očituje ljubav Očevu, paralelno tome se očitovao otpor ljudi prema njemu. Dok je on s jedne strane pokazivao posvemašnju ljubav Božju, predanu za čovjeka, dotle je s druge strane čovjek išao prema vrhuncu svoga otpora prema Bogu. Ove dvije stvarnost idu jedna s drugom: što Bog više ljubi, to se više očituje čovjekova odluka da joj se suprotstavi. Što se više Božji Sin trudi očitovati Božju ljubav, to se više čovjek zatvara i odbacuje ponuđeni dar. I dok se Isus predaje do kraja za spasenje svijeta, dotle se čovjek drzne odbaciti ga i njemu suditi, te ga potom osuđena poslati u smrt. I upravo Božji Sin osuđeni na smrt križa, na križu objavljuje potpunu ljubav Božju za čovjeka. Križ postaje njegov odgovor na laži i klevete, slabosti i izdaju, na mržnju i poruge, na nepravdu i bezakonje. I to ne bilo kakav odgovor, već odgovor ljubavi. Križ je doista bio znak prijezira i osude, ali i znak osvete pobjednika nad pobunjenicima. Upravo na takvom drvetu križa se očitovala i pobijedila silna ljubav Božja, koja ga je pretvorila u znak ljubavi i praštanja. Jedina Božja osveta nad pobunjenim čovjekom bila je osveta ljubavi, to jest potvrda da Bog, unatoč osudi križa, ostaje postojan u ljubavi jer je on ljubav.

I dok Božji Sin sve čini da se potpuno preda, ljudi otvrdnulih srca sve čine da ga odbace,

Veliki četvrtak

Vršeći svoje poslanje u krugu svojih učenika, Gospodin Isus je njih poučavao novom životu u Bogu izuzetnim naukom koji je plijenio pozornost i ispunjavano njihove živote. Iznad svega vodio ih je prema koncu svoga života kao prema istinskom vrhuncu svega što je govorio, kada se trebalo obistiniti i ostvariti sve što je bio dio njegova božanskog nauma. U tim trenucima koje je on slutio da je došao trenutak proslave, on je znao da će očitovati svu ljubav Božju ostvarujući potpuno naum spasenja, jer Bog je sa svojim narodom imao isključivo naume ljubavi i mira.  Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je više puta sjedao s njima za stol i u različitim okolnostima, ali trenutci provedeni s njima na slavlju pashalne večere prije njegove svete muke bili su posebno znakoviti i sadržajni.

On je svoje učenike ljubio do kraja, te je pronašao i način da im prenese svoju ljubav, ne samo kao osjećaj, već da je učini djelatnom i trajno prisutnom u njihovim životima i u životima onih koji će na njihovu riječ vjerovati. Doista, najviše što se može dati drugome je vlastiti život. I to Isus nije dao samo svoj život umjesto nas, jer to možemo učiniti i mi ljudi. On je dao svoj život za nas i nama da mi imamo isti onaj život koji on ima.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnu nedjelju spominjemo se Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim je započeo ostvarenje Božjeg nauma spasenja, svjestan da ga u Jeruzalemu čeka osuda, muka i smrt. On koji je imao položiti svoj život za cijeli naroda i za sve raspršene sinove Božje, očituje se svome narodu kao kralj i potomak Davidov, te mu zato oduševljeni vjernici kliču: ”Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama!” Svjestan da je istinski kralj svoga naroda koji uspostavlja Davidu obećano vječno kraljevstvo, ulazi svečano u Jeruzalem očitujući svoje mesijansko poslanje. Pogotovo što kraljevstvo Davidovo, koje mu je Bog nekoć obećao, nije trebalo biti samo Davidovo, ljudsko i zemaljsko, već je trebalo biti božansko kraljevstvo koje Bog daje Davidu u vječan posjed. Zato Isus ulazi u Jeruzalem u ime Gospodnje, a ne samo u ljudsko ime, ma koliko moglo biti znamenito, kao što je bilo Davidovo ime.

Svojim ulaskom u Jeruzalem Isus nije krio da je spreman, i da treba, stati na čelo Božjega naroda, te biti istinski kralj koji vodi svoj narod u pobjede koje mu je Bog namijenio. No isto tako je, simbolikom svoga ulaska na magaretu, naznačio da on ide u pobjede

5. korizmena nedjelja – B

Kao ljudi svi imamo nagon za održavanjem života, koji je svojstven i životinjama. Taj nagon, za razliku od životinjskoga, kod nas ljudi navodi nas da živimo prema uhodanim mjerama i kriterijima koje smo mi sebi zadali i razumskim promišljanjem. Životinja pak živi potpuno nagonski, to jest bori se za održanje života isključivo sukladno vlastitoj biologiji, bez ikakvog razumskog promišljanja. Čovjek svojim razumom nadilazi nagonsko življenje, te je njegovo djelovanje obilježeno razumskim izborima i odlukama, no na žalost nije uvijek najkvalitetnije. Dogodi se, naime, da čovjek napravi određene razumske izbore prije svega sukladne tjelesnom nagonu, a ne sukladne promišljanjima utemeljenima u razumu Onoga od kojega dolazi svaka razumnost.

Upravo tako čovjek čini kad je riječ o njegovu nagonu za održanjem života. Kao da zanemari da je njegov život mnogo složeniji i uzvišeniji od samog biološkog života, pa onda svoje nagonsko djelovanje svede na razinu skrbi za tjelesni život, te reagira gotovo samo nagonski i to proglašava naravnim. Brigu za život i očuvanje života svede na zemaljski ili pak animalni instinkt, te pazi isključivo na takozvanu ‘kvalitetu’ života koju mjeri tehnološkim mjerama, a ne krepošću ili eventualno pazi samo na to da