Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)

Već smo u prvom čitanju iz proroka Izaije čuli kako prorok naviješta dolazak na Sion Boga koji kraljuje, to jest donosi mir i sreću, radost i spasenje. Taj Bog koji kraljuje znak je da se Bog vraća na Sion, kako veli Izaija, to jest da se Boga vraća da utješi i otkupi svoj narod koji ga je ostavio i odbacio ne mareći za njegov Zakon i saveze. No taj događaj je bio toliko velik da nije mogao proći neopaženo niti drugima, to jest nije se mogao ne ticati i drugih naroda, ne samo okolnih, već i cijeloga svijeta. Zato Izaija veli: “Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.”

Upravo to što je već u duhu slutio Izaija i proročki nagovijestio, dogodilo se s Kristom Gospodinom koji je došao na zemlju kao Božji Sin i naš Kralj. Došao je na Sion, u svoj židovski narod da navijesti svime spasenje i pokaže Božje svjetlo koje izbija iz njegova bića. Ali nije došao na Sion samo kao Kralj svoga naroda, već je došao pokazati da nije zaboravio

Božić – rođenje Gospodinovo (misa ponoćka)

U ovoj svetoj božićnoj noći čuli smo radosni navještaj Božje riječi koja nam govori o Djetetu koji je obasjao narod, o čemu nam posvjedoči prorok Izaija: ”Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” No poći nam je tragom proročkoga teksta da otkrijemo koji je to narod o kojemu govori Izaija, te što podrazumijeva time kada kaže da je bio u tmini i u mrklini. Jer sve što govori prorok pruža nam okvir razumjeti poruku ove svete noći u kojoj se klanjamo utjelovljenom Božjem Sinu, Betlehemskom Djetetu koje je došlo do nas, svjesno, slobodno i ciljano. Nije on tek tako pao s neba, već je došao sa zadatkom i poslanjem koje je od samoga početka očitovano onima koji su mu se došli pokloniti, kako nam govori evanđelist sv. Luka u evanđeoskom odlomku koji se čita u ovoj božićnoj noći.

Na razne načine netko može biti u tmini i na različitim razinama prebivati u mrklini. No kad prorok govori o tminama i mrklini onda je neizostavno

4. nedjelja došašća – B

Prethodnih nedjelja došašća slušali smo kako je Bog po ljudima pripremao svoj narod za skori dolazak svoga Sina na zemlju. Ivan Krstitelj je bio najbolji primjer kako se pripremiti i kako u Božje ime pripremati narod za Mesijin dolazak. Premda je Ivan pripremao narod ne za Kristovo rođenje, već za njegovo javno djelovanje, ipak je izvrstan primjer kakve osjećaje duše trebamo mi kao vjernici njegovati pred blagdan rođenja našega Gospodina. No ove četvrte nedjelje došašća dolazimo do samoga vrhunca priprave, te nam Bog više ne nudi za uzor čovjeka koji pripravlja narod, već danas čitamo evanđeoski odlomak o jednoj preskromnoj ženi – Mariji koja je u skrovitosti svoga srca primala Gospodina, a da pri tom nije nikome javno propovijedala, kao što je činio Ivan. Ali bez obzira na sve ona je zaslužila da ova nedjelja kojom se približavamo vrhuncu božićne priprave bude posvećena njoj i njezinu stavu, jer u njezinu stavu nije ona glavni junak događaja, već sam Bog.

A zašto je to tako? Zato što Mariju nisu pripremali ljudi za neki događaj, pa niti oni sveti i pravedni. Ona je meditirala Božju riječ, ali nisu je samo proroci i sveti tekstovi pripremali za poslanje koje joj je Gospodin imao povjeriti. Doista,

3. nedjelja došašća – B

I treća nedjelja došašća liturgijskog ciklusa B nudi nam evanđeoski odlomak kojemu je u središtu lik Ivana Krstitelja. Nakon što smo prošle nedjelje razmišljali o opisu iz pera sv. Marka, danas imamo ispred sebe opis događaj kako ih je doživio sv. Ivan Evanđelist. Ovaj posljednji svjedoči kako se Krstiteljevim nastupom počeo događati neki pomak. Mnogi su se pokrenuli i htjeli su doznati je li on obećani Mesija – Krist, jer su s Kristom imali svoje naume. A kako su htjeli te naume htjeli pretočiti u planove, pomno su se raspitivali o Ivanu, vjerojatno da ne bi uludo trošili snagu i mašu na njega, ako nije obećani Krist. No Ivan im je bio prezagonetan i tajnovit, jer nije trošio mnogo riječi na sebe, već na to da svjedoči za Boga. A oni navaljivali pitanjima da saznaju tko je on, umjesto da se posvete slušanju svega što je naviještao. Ipak toliko je bio iskren i prema njima da im nije uskratio niti bitne informacije o samome sebi, jasno ističući da nije Krist, već da je glas koji viče u pustinji da se poravni put Gospodinu.

No time što on nije bio Krist, postao im je nezanimljiv, jer oni su

Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

U Knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio čovjeka za neposredno zajedništvo, što nam jasno svjedoči i odlomak koji nam se nudi u svetoj liturgiji danas na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. Takvo zajedništvo je pretpostavljalo čistoću duše i odnosa, jer je čisti Bog stvorio čovjeka u čistoći i za čistoću. Svaki odmak od toga projekta bio je odmak od Boga. Kada Adam i Eva padnu u grijeh, oni na sebe navlače sjenu zla koja je išla dotle da je postala sjena smrti koje se više nisu mogli osloboditi. Ta čudna sjena osjenila je njihova bića iznutra, tako da su odjednom otkrili da su goli, te su se najednom morali skrivati, dok su prije živjeli pred licem Božjim sasvim otvoreno, bez skrivanja. Ta sjena u njihovu životu bila je pravo proturječje, jer umjesto da ih sakrije, jer sjena ima takav učinak, ona ih je potpuno ogolila do mjere da i međusobno, a i pred Gospodinom, dolaze do svijesti da su goli, te se moraju prekrivati i skrivati. Ta ljudska sjena oduzela im je mogućnost vječnoga života u koji ne može ući ništa obilježeno takvom sjenom.

Marija protiv sjene

Kada nakon ovih razmišljanja dođemo do evanđeoskog odlomka, pred nama izranja Marijin lik. Ona je sasvim suprotstavljena svemu što se dogodilo u početku s Adamom i Evom, te se predstavlja kao snažni dosljedni odgovor na pad prvoga čovjeka i žene koji se očitovao kroz poruku sjene i tame i njihovom biću.

2. nedjelja došašća – B

Jasan je sveti Marko Evanđelist kada započinje svoje Evanđelje navodeći riječi proroka Izaije kojima poziva narod na pripravu Božjega dolaska. Ali u toj pripravi Bog je onaj koji sve izvodi i čini: on šalje svoga glasnika pred svojim Pomazanikom, jednako kao što šalje i samoga Pomazanika kojemu Ivan Krstitelj nije dostojan odriješiti remenje na obući. Dakle, Bog se zauzima za spasenje svoga naroda i sam hiti da spasi taj isti narod. u cijelom ovom naporu da dođe i objavi svoju slavu, da kao Bog pokaže svoju moć i da se kao pastir zauzme za svoje stado, ima ipak jedna stavka koju traži od svoga naroda, a to je da mu pripravi put: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

S pravom se valja upitati, što to Bog traži kada traži da se za njegova Pomazanika priprave putevi i poravne staze. Radi li se o Bogu koji želi na gospodski način ušetati među svoj narod, sa svim počastima i sa svim komoditetom? Trebaju li njemu ravne staze, to jest naše ljudske usluge poravnavanja putova i staza? Ako je on Bog, može li on hoditi i neprohodnim cestama, ili je baš neophodno naše služenje i naša usluga? Postoji li za Boga nešto što se

1. nedjelja došašća – B

Možda nam ove Isusove riječi o budnosti danas mogu zvučati staromodno i zastarjelo, jer gotovo nitko do njih ne drži i ozbiljno ih ne uzima. Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života kako bi ljudima dočarao kakva treba biti njihova duhovna budnost, no ljudi uglavnom ne znaju na što i kako primijeniti njegove riječi. Jer što se tiče izvanjske budnosti i čuvanja vrata kuće, danas gotovo nitko nema vratara koji bi trebao čuvati kuću i čekati gospodara da se vrati. Za zaštitu imovine od provala, postoje suvremeni vrlo precizni sustavi koji to omogućuju, a opet nitko više nema takva imanja da ima vratara koji čuva kuću i čeka svoga gospodara da se vrati s puta. Eventualno ako netko ima dragocjenosti ili imanje većih vrijednosti, onda se potrudi pronaći zaštitara ili zaštitarsku tvrtku kojoj će povjeriti čuvanje svoje imovine.

Na žalost, malo tko haje za Isusov poziv na budnost, jer danas postoje druga božanstva kojima se čovjek klanja i u čije ime bdije i provodi besane noći, a to su božanstva izlazaka i zabave koje se pretpostavljaju kao nešto sasvim normalno u današnje vrijeme. A čovjek zanemaruje da mu upravo ta ‘normalna’ božanstva jedu dušu,

Krist Kralj – A

Iz povijesti znamo kako su kraljevi znali biti okrutni i krvoločni u borbi za vlast. Bilo je i onih koji nisu prezali, želeći samo za sebe sačuvati vlast, od ubijanja i najbližih članova obitelji, roditelja i braće, sestara i rodbine. Možemo zamisliti da takvima običan čovjek nije ništa značio, ako nisu poštivali one svoje najbliže rođake. Što je takvima mogao značiti onaj gladni i žedni, goli i bosi, ožalošćeni ili utamničeni? Malo tko, a ponajmanje kraljevi, držali su do tih kategorija ljudi koji su inače bili društveno beznačajni, te se o njih mogao bilo tko ogriješiti nekažnjeno, a ponajprije kraljevi i vlastodršci koji su predstavljali vrh piramide moći u društvu.

Isus, međutim, svojim dolaskom pravi zaokret, jer se priznaje kraljem, ali ne kraljem od ovoga svijeta. On je istinski vječni kralj, što znači da je on model i prototip kralja. Kao model kralja on pokazuje što on očekuje od zemaljskih vladara, ali isto tako od svih žitelja svoga kraljevstva. Kao pravi kralj on ne zazire od malenih i ugroženih, gladnih i žednih, već ih, naprotiv, naziva ih svojom najmanjom braćom. Vršeći svoju kraljevsku vlast on će suditi svoje podanike upravo na temelju toga koliko su prepoznavali ove potrebite kao njegovu braću kojoj su trebali asistirati. I premda je ova prispodoba naznačila svojevrstan zaokret, jer Isus ističe kriterije po kojima će jednom suditi sve ljude, ipak se stječe dojam da mi to ne shvaćamo i ne provodimo u život tako ozbiljno kako je on izrekao.

Gospa od Zdravlja

Kad je anđeo Gabriel pristupio nazaretskoj Djevici onda ju je pozdravio riječima: “Zdravo, milosti puna!” (grč. χαῖρε,κεχαριτωμένη) Taj pozdrav u ovom slučaju nije bila tek uobičajena želja kojom se sugovorniku željelo dobro zdravlje i radost, mir i ljubav, već nadasve to je bila vrlo snažna tvrdanja. Marija je bila zdrava, što i grčka riječ pozdrava, kao i naslov ‘milosti puna’ kojom ju pozdravlja, dolaze od istoga glagola χαίρω koji znači radovati se, radostan, veseo biti. Kako istinska radost dolazi iz ispunjenosti Bogom i njegovom milošću, to je Marija s pravom bila zdrava. Štoviše kao što je bila puna milosti, bila je time i puna zdravlja.

Globalna pandemija

Marija je živjela u vrijeme globalne pandemije kada je zdravlje čovječanstva bilo ugroženo sveprisutnim grijehom kojemu nije uspijevao umaći nijedan čovjek. U usporedbi na to, pandemija koronavirusa je beznačajna, jer je pandemija grijeha, kako nam veli sveti Pavao, bila smrtonosna za sve ljude.

33. nedjelja kroz godinu – A

Živimo u svijetu u kojemu postoje različiti stručnjaci, ponajviše na području psihologije, za izgradnju ljudske samosvijesti. Oni ljude pokušavaju uvjeriti i izgraditi da vjeruju u vlastitu cjelovitost i samodostatnost u donošenju životnih odluka. Čim mora postojati takav sustav uvjeravanja u društvu, to je odmah pokazatelj da glede toga ljudi imaju slabost i kompleks. Jer čim im netko drugi mora izgrađivati samosvijest, pokazuju koliko im je ranjiva i krhka. No s druge pak strane pokazuju potrebu biti cjeloviti i slobodni, te se potpuno samostalno opredjeljivati i određivati u životu vodeći svoj život smjerom kojim sam sebi zada. Čovjek tako upada u zamku suvremenoga svijeta i društva, uvjeren kako ga to isto društvo vodi pravim putem gospodstva nad samim sobom, a u biti usmjerava ga krivim smjerom, jer takve težnje o potpunoj slobodi i sposobnosti samoodređenja su obična utopija. Ma koliko to privlačno zvučalo, ipak je nemoguća misija biti potpuni gospodar nad samim sobom. Čovjek to nikada nije bio niti može biti isključivi i savršeni gospodar svoga života. Jer niti je sebi dao život, niti sebe može obdariti vječnim neumrlim životom.