Cvjetnica B

Prije svoga svečanoga ulaska u Jeruzalem, Isus je dvojici svojih učenika dao jasne upute što trebaju činiti da bi on mogao ući u grad onako kako je bio zamislio. Trebali su poći u selo ispred njih i dovesti mu magare koje još nitko nije jahao. I oni učine tako, te dovedoše Isusu to magare na kojem je onda on ušao svečano u Jeruzalem ostvarujući proročki nagovještaj i očitujući svima svoje mesijansko poslanje.

Zanimljiva je bila uputa koju daje Gospodin, jer očekuje da mu dovedu magare koje nitko nije još zajahao, kako bi on mogao biti prvi koji će to učiniti. On time ostavlja poruku i nama do danas, kao što je ostavio nekada. Mlado nezajahano magare predstavlja novi narod Božji koji će prihvatiti njega za Mesiju i Spasitelja. Isus tim činom nagoviješta svoje spasenjsko djelovanje i poručuje da će oblikovati novi narod, neopterećen starim navikama i slobodan od starih ‘jahača’, to jest porobljivača njegova duha. Novi narod će kao mlado magare, koje se nije dalo nikome upokoriti već njemu, upoznati njegovu božansku snagu, te će osjetiti kao vlastitu čast služiti mu, a kao vlastitu nagradu ulazak u svetište života vječnoga.

Ova slika s mladim magaretom nije neprikladna ni za nas danas. Jer opasnost da se dopustimo duhovno pokoriti postoji i danas kao što je bila nekada. Na žalost i danas dopuštamo da nam sotona jaše za vratom, da nas hvata u svoj jaram, u jaram ropstva. Ne znamo se lišiti starih navika i robovanja grijehu. Draže nam je staro ropstvo, nego Božja sloboda. Kao odsluženo magare s ropstvom znamo na čemu smo, pa bježimo od prave slobode. Poznamo batinu naših goniča i onih koji nas silom upravljaju. A kad primimo slobodu, moramo njome znati i upravljati, a ne možemo se pohvaliti da nam to baš ide. Isus nije jahač koji se služi batinom i silom, kao što se moćnici ovoga svijeta služe mrkvom i batinom, te nas tjeraju da stvorimo navike sukladne njihovim nalozima i lukavim podvalama i nepopustljivim prisilama. Kad Isus uzima magare na koje će zajahati, on mu iskazuje čast, te mu daje da primi kraljevske počasti i uzdiže ga u svoju slavu, kao što se dogodilo ovom mladom magarcu na kojem je ujahao sve do Hrama.

Kao staro magare koje se dalo upokoriti, mi se teško oslobađamo starog grješnog naslijeđa, te onda vrlo lako i brzo prihvaćamo i nove grješne ponude, bez obzira što nam je iskustvo grijeha bilo bolno i pogubno. Dopuštamo da nas moćnici ovoga svijeta dresiraju svojom silom i svojim kupovanjem. Dajemo se oblikovati kao da smo neživa bića, te onaj bitni dio svoje slobode pretvaramo u navike, a ostavljamo sebi za slobodu samo onaj ‘tehnički’ dio, onaj svakodnevni dio društvene slobode, i tako ograničene. Ponašamo se poput staroga magareta koje je svoje ponašanje svelo na navike sukladne volji svoga gospodara koji ga je naučio slijepoj poslušnosti pod prijetnjom batine. A gospodari ovoga svijeta su nas tako lijepo sputali, te nam ne daju da biramo put kojim ćemo ići, jer oni u ime naše slobode izabiru naše putove. I to na tako proturječan način, da nam velikodušno nude tolike putove, samo ne onaj pravi, za koji znaju da je drugačiji. I nije ih briga što nas tjeraju u slijepe ulice, važno je da se oni mogu pohvaliti kako si bili velikodušni prema nama i dali nam mogućnosti biranja.

Vrijeme je da se otrgnemo od starih i grješnih navika i da živimo isključivo za Boga u novosti duha. Vrijeme je da zaživimo svoj slobodu kao pravi dar koji nam dolazi od Boga. Vrijeme je da se podložimo Isusu da on bude naš gospodar, jer on će nam, kad ga primimo na svoja leđa, pokazati pravo iskustvo smisla naših križeva, naših napora, jednom riječju pravi smisao slobode u koju nas samo on može uvesti. Isus očekuje da ne budemo potrošeni grijehom i slabošću koja nas čini starima, te nam želi pokazati slast i ljepotu duhovnoga života. Tim iskustvom će nas zaštiti od onih koji nas pokušavaju iskriviti svojim ponudama i ugroziti zlim navikama i pogubnim slabostima. No budimo Gospodinovi i ne dajmo se nikome upokoriti doli Bogu jedinome, jer to je prava sloboda u koju nas on uvodi svojim slavnim ulaskom u Jeruzalem.

Nagovor na križnom putu – Ksaver, 18. ožujka 2018.

Draga braćo i sestre!

Danas smo molili obrazac križnoga puta posvećen Mariji Magdaleni, jednoj od žena koja je uz Gospodinovu i našu majku Mariju bila na Kalvariji podno križa u trenutku kad je Gospodin umirao. Osim toga danas je ovaj križ posvećen udruzi Hrvatska žena koja čuva na Ksaverskoj kalvariji spomen i održava tradiciju da 5. korizmene nedjelje hrvatske žene budu uz križ Gospodinov. Iz postaje u postaju razmišljali smo o dostojanstvu žene, koje je danas više nego ikad ugroženo i to od onih koji ga navodno tako zdušno brane.

Razmišljajući s Magdalenom i o Magdaleni, dozivali smo u pamet u prvom redu uzvišeno dostojanstvu žene, ali i svake vjerničke duše, pogotovo što se danas u našem hrvatskom društvu nalazimo pred izazovima koji određuju život i budućnost našega naroda. Danas su mnogima u našem društvu i javnosti puna usta zaštite žena, ali djelima ne potvrđuju što govori. Naprotiv! Odgovorni su za društvo i narod, ali na primjer ništa ne čine da bi promicali kvalitetniji odgoj, čime pokazuju da im nije konačni cilj zaštita žene, već provođenje bezbožne ideologije. Doista, onima koji govore o zaštiti žena, a odbacuju iz društva križ našega Gospodina, koji je žene otkupio u okupio u vjeri zajedno s muškarcima, nije uopće jasno što je prava zaštita žena. Onima koji govore o zaštiti žena, a odbacuju evanđeoski nauk, sasvim je drugi cilj i interes, a najmanje prava i dostojanstvo žena.

Kako se može iščitati iz dokumenata i rasprava ovih dana, više je nego jasno da je cilj nametnuti obitelji kompleks krivice poradi navodnog nasilničkog odnosa prema ženi. Nakon toga je sljedeći korak obitelj proglasiti mjestom nasilja nad ženom, te je tako dodatno oslabiti. Treći je korak potom uvesti joj u društvo alternative koje se ne temelje na spolnom, već istospolnom ili rodnom odnosu, ili pak nekoj drugoj neprirodnoj zajednici. Osim toga cilj je jednim hicem ubiti dva zeca, to jest i Crkvi nametnuti kompleks krivice, jer je ona tradicionalni glas za zaštitu i prava obitelji. Te ukoliko bi se obitelj proglasilo mjestom nasilja muškaraca nad ženama, onda ni Crkva neće moći više štititi takvu ustanovu i zajednicu kao što je obitelj.

U konačnici, time se diže glasni protest protiv Neba, jer se želi dokazati da je ovaj modreni čovjek toliko snažan i prkosan da može ozakoniti i nešto što Bog nije stvorio. Hoće dokazati da samo svojim snagama može organizirati zemaljsko društvo, te čak dokazati da Božji stvarateljskog naum i spasenjski plan za čovjeka, o kojemu vjernici toliko govore, i nije jedina mogućnost izbora za čovjeka. Zato i toliki napadi na narav koju je Bog stvorio i pokušaj da ju se promijeni, te da se čovjeku dadne mogućnost da izabire svoj identitet mimo onoga kojim je bio zadan u naravi. Doista, današnji čovjek želi dokazati da može birati protiv Boga i njegova plana za čovjeka, opredjeljujući se za neko svoje samoodređenje.

Upravo zato jer je takvo stanje u društvu, ovo za nas vjernike treba biti vrijeme velike poniznosti, jer je križ Gospodinov pravi i najbolji priručnik poniznosti. Spomenute pojave koje se događaju u društvu, događaju se jer smo mi kršćani zanemarili obitelji. Jer smo mi postali malograđani, te ih mi sami stavljamo u neki drugi plan. A onda to koriste bezočnici i bezakonici, te ne birajući sredstva ulaze u prostor koji smo im mi prepustili.

No, ovo mora biti za nas i vrijeme velikoga ponosa. Ponosni smo na svoju vjeru, jer nas je Krist Gospodin od početka učio neizrecivom dostojanstvu žene koje se treba živjeti u savršenoj jednakosti s muškarcem. Otkako je odjekivao njegov glas ovom našom zemljom, odjekivao je kao poziv na savršenu ljubav i cjelovitu vjernost muškarca i žene. Prva Crkva je prenijela ne samo njegove riječi, već i njegov primjer, kako nam svjedoči sveti Pavao koji muževe pozva na savršenu ljubav prema ženama, poput one koju je pokazao naš Gospodin: Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. (Ef 5,25-27)

Bilo bi smiješno i žalosno da smo mi kršćani, nakon tako jasnih riječi i primjera, čekali neku konvenciju u 2000. i nekoj godini da nas pouči zaštiti žena. Smiješno je uostalom da o zaštiti žena i govori neki papir s kojeg se ne može učiti o ljubavi! Kao da do sada čovječanstvo nije moglo doći do načina da zaštiti ženu ili bilo koju drugu osobu od nasilja, ma gdje god se ono događalo, ako je htjelo. Jadno je onda društvo i država kojoj treba doći neki papir iz Istanbula da bi zaštitio bilo kojeg ugroženoga člana svoje zajednice. Ako do sada vlastodršci nisu znali sankcionirati počinitelja nasilja, tamo gdje se počini, onda za njih i nije da vode ovaj narod u kojem je prije 14 stoljeća posijano sjeme evanđelja i koji je već tada usvojio Isusovu poruku ljubavi. Žalosno je ono društvo koje ne želi priznati da samo rađa nepovoljnu klimu za zaštitu svojih građana onda kad ih ne odgaja za istinske vrijednosti. Bezočni su oni koji vode narod kada dopuštaju nemoral na svim razinama, kada ga puštaju na mala i velika vrata, njime zagađuju obitelji i obiteljske odnose i sav društveni život, te nakon toga mašu nekim čarobnim komadom papira koji bi trebao riješiti probleme koje su oni sami stvorili. Koje su to obmane koje nam lansiraju! Oni stvaraju pretpostavke i siju klice nasilja neodgovornošću, a onda glume spasitelje koji će zaštititi ugrožene kad nitko drugi to ne će i ne zna. Koja je to dijabolična logika! Ali je i dokaz njihove nesposobnosti i nebrige za ovaj narod. Samo se očituje da nisu kadri svoje građane štiti niti na najelementarniji način donoseći ispravne zakone, a puna su im usta ljudskih prava i dostojanstva.

Tako dolazimo do proturječja da nam se na silu silnici žele nametnuti kao zaštitnici od nasilja, jer im je konačni cilj, ne zaštititi žene od nasilja, već pokoriti našu kršćansku slobodu u Bogu, kao i pravo na zdrav razum i ćudoredni život. Oni koji ozakonjuju grijeh u društvu žele nas uvjeriti da brane dostojanstvo i štite žene od nasilja, a ne žele vidjeti da sami proizvode nasilje kad ne dopuštaju da se zaštite vrjednote obitelji, to jest da se ljudi odgoje po mjeri Boga i da se nadahnjuju na njegovu nauku i da žive po njegovim odredbama. Da je njima stalo do hrvatskih žena i do vitalnih hrvatskih interesa koliko im je stalo izvršavati naloge tuđinaca i gospodara ovoga svijeta, do sada je naša Domovina mogla cvjetati. A mi dobro znamo da nasilje, pa kad se događa i u obitelji, nije plod obitelji, kako bi se rado htjelo prikazati, u kojoj je žena navodno ugrožena i u podređenom položaju i žrtva muškarca, već je nasilje, ma gdje god bilo, plod grijeha i ljudske izopačenosti koja ni Bogu ne dopušta da odgojno djeluje na dušu. No moćnici ovoga svijeta ne samo da neće poduzeti ništa protiv grijeha u društvu, već će ga i podržavati pod krinkom slobode. Kojeg li proturječja, koje lažne skrbi za žene i za narod!

Draga braćo i sestre, za nas vjernike ovo mora biti i vrijeme velike odgovornosti. Jer ako mi kršćani ne pokažemo u praksi obiteljsku ljubav na koju nas Krist poziva, ako mi ne pokažemo kako se uzajamno ljubi i predaje jedno za drugo u obitelji, što možemo očekivati od onih koji Krista odbacuju? Ako mi ne pokažemo kako se u obitelji živi autentična vjernost i predanje, onda ne preostaje drugo nego da se u ovome društvu uspostavi ono što žele moćnici ovoga svijeta. Dogodit će se da će nam iz ruku uzeti obitelj, te da će s njome upravljati prema svome nahođenju i manipuliraju nečasnim namjerama. Uspostavit će zakone prema kojima će oni, ne samo rastaviti žene od muškaraca, omogućujući im brze rastave i potičući na prizemljeno i površno sastavljanje, već će i obiteljima proglasiti ono što obitelj nije: kao na primjer: dva kamena, dva stabla, dva medvjede ili dvije krave. Tako će nametnuti svijetu svoj izobličeni i izopačeni pogled na život, a svjesno odbaciti Božji. Ako mi kršćani ne budemo živjeli kako Gospodin od nas očekuje i kako nas uči, onda će ovaj razvratni svijet bez imalo srama postaviti svoje mjere i kriterije ponašanja. Ako mi kršćani ne budemo živjeli prema Kristovu naputku i prema primjeru koji nam je on s križa ostavio, nemamo se pravo žaliti ni na što u ovom društvu, pa ni na bezakonja moćnika koji lukavo provode svoje paklene naume.

Očuvao nas od toga Križ našega Gospodina kojim je naš Gospodin posebno štitio dostojanstvo žena, jer se one okupiše podno križa dok je umirao. Upravo njegov Križ je nama obveza, da mi ne prihvatimo malograđanski način života u obitelji, već ovaj Kristov koji je na križu posvećen ljubavlju za Crkvu, kako veli Pavao. Prosvjetljujmo se i nadahnjujmo se Evanđeljem, jer je ono škola dostojanstva svake osobe. Snažimo se križem Gospodinovim, jer je on najbolji priručnik dostojanstva i najizvrsnija zaštita od svih nevolja i nepravdi. Utječimo se Mariji, Majci našega Gospodina, jer nema boljeg primjera zaštite, ni bolje zaštitnice žene i njezina dostojanstva od nje koja je pod križem dokazala koliko je dostojanstvena jer je bila Boga dostojna. Neka nas njezin zagovor prati na svim našim križevima i na svim našim Kalvarijama kako bismo sretno prispjeli slavi uskrsnuća i života vječnoga u kraljevstvu Oca našega i našega raspetog Gospodina koji živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen

Često se razmišlja o ulozi koju je imao sveti Josip u životu Isusa i Marije njegove majke, a malo kada o ulozi koju su imali Isus i Marija u Josipovu životu. Točnije, još se može pronaći pokoje razmišljanje o važnosti Isusovoj u njegovu životu, ali je doista rijetkost naići na tekst koji govori o tome što je Marija značila Josipu u životu. No ta je tema jednako važna i  osvijetliti prije svega ulogu koju je ona imala u životu Josipa Pravednoga, Gospodinova poočima. Premda nema osobitih svetopisamskih mjesta koja bi mogla poslužiti kao izričito uporište, no ono što znamo o njihovu životu i djelovanju u povijesti spasenja dovoljno je da omogući svojevrsnu rekonstrukciju događaja.

Pomoć na putu pravednosti

Znamo da Evanđelja Josipa nazivaju mužem pravednim, zato što je i u vrlo teškim i složenim situacijama znao reagirati na način dostojan Boga. Pravedan je bio zato što je imao živi osjećaj za Božju prisutnost u svijetu i povijesti, te se nije ogriješio ni o Božji zakon, ali isto tako ni prema ljudima. S druge pak strane Marijina prisutnost nije u njemu umanjivala osjećaj za Boga, kao niti stav pravednosti koji je u njemu postojao, već naprotiv, Marija je u njemu to učvršćivala. Marija koja je i sama bila sva usmjerena prema Bogu i koja ga je tako živo i neposredno doživljavala, u Josipu je samo mogla uvećati osjećaj za Božju prisutnost i doprinijeti njegovu intenzivnijem iskustvu. Ako je Josip kao pravednik stremio prema većem zajedništvu s Bogom, Marija ga nije onemogućila u stremljenjima njegove duše, već ih je samo povećavala.

Marija koja je s Bogom imala posebno snažno i čvrsto zajedništvo, Josipu je bila zacijelo dodatni poticaj na putu pravednosti koje jedino može biti plod zajedništva s Bogom. Ako itko, onda je ona u njemu mogla i prepoznati i cijeniti pravednika, ali i poticati ga dodatno na posvemašnju vjernost Gospodinu, jer je vjernost Bogu bila istinski cilj svakog pravednika. Zato ako prorok Izaija pjeva da je ‘put pravednikov prav i da Bog ravni stazu pravednome’ (26,7), onda možemo reći da je Josipu dodatno poravnao put pravednosti u trenutku kad mu je dao Mariju za duhovni dar koji je on imao prihvatiti u odgovornosti.

Potpuno predan Božjem planu

Upoznavši Mariju koja je bila milosti puna, Josip je i sam preko nje imao izljev Božje milosti na sebe i svoj život. Mogao je osjetiti da je ona žena koja razmišlja do kraja u skladu s Bogom, pa i onda kad se ljudima moglo činiti da je čudna i neobična, jer se ne brine oko toga kako se udati i imati obitelj i djecu, već se prvenstveno brine za duhovni i molitveni život zajedništva s Bogom. Nije mu bilo nepoznato da je njezino mišljenje sasvim različito od mišljenja uvriježenoga u puku, ali nije ga zbog toga odbacivao, već ga je uzimamo s još većom ozbiljnošću. Osjećajući da je vodi sasvim ispravna nadnaravna motivacija, Josip se i sam dao na put takvog traženja i duhovnoga iskustva.

Zato mu je ona vrlo lako mogla predočiti da je izbor djevičanstva sasvim u skladu s voljom i biti Božjom. Promatrajući nju razumijevao je što znači Bogu se potpuno posvetiti, te tako nadići svaki zemaljski osjećaj, ograničenje ili sponu. I nije mu bilo teško ne samo razumjeti, već i oduševiti se za Božji naum s ljudima, te dati i vlastiti pristanak na Božje planove, pa i onda kad je to od njega također iziskivalo veliku žrtvu i odricanje. U duhu toga smatrao je da mu je časna dužnost zaštiti jednu takvu dušu koja je zračila Bogom i koja je oduševljeno svjedočila o njemu. I njemu samom, upoznajući Mariju, postalo je nebitno što će ljudi misliti i reći o njemu i njegovoj ‘nenormalnosti’, što će ga kasnije sažalijevati jer će biti bez poroda, možda ga čak držati i grješnikom, jer neće znati poradi čega i kako se opredijelio za život s Marijom. Njemu je doista bilo jedino važno da zaštiti tu svetu Božju dušu i omogući joj da pred Bogom živi sveto sukladno svim nadahnućima Duha Božjega, te je dobro znao kako je sveto poslanje pred Bogom primio. A on sam od zajedništva s Marijom uživao je plodove tog istog Duha kojim je ona bila ispunjena. Riječ je o miru i milosti, ljubavi i svetosti, čime je ona zračila i što se prenosilo i na nj u svim okolnostima života i bez obzira na tegobe kroz koje je morao proći. Živeći u njezinoj blizini još više je otkrivao što je istinski život u Bogu, te kako ga treba živjeti u neponovljivom predanju i vjernosti, kako je Marija činila. S njom koja se je predavala Bogu kao ponizna službenica Božja i sam je bio zahvaćen tim iskustvom i podložio mu se i sam potpuno predan vršiti volju Božju.

Marija ga je doista vodila bliže Bogu, do one neizrecive blizine da ga je kao čovjeka učinila povlaštenim svjedokom utjelovljenja Sina Božjega, te njegovim hraniteljem na zemlji. Pristajući s njime podijeliti svoje duhovno iskustvo, Marija mu je iskazala izuzetnu čast, što je on i prihvatio u posvemašnjoj poniznosti i odgovornosti pred Bogom služeći njoj i Sinu Božjemu. Tako mu je po Mariji i sam Bog bio bliži i doživljavao ga je sve intenzivnije, izravnije i prisnije dok nije i samoga Sina Božjega primio u svoje naručje kao najveće u dragocjenost za koju je cijeli svoj život živio i doživio u punini već za ovoga života. Nakon toga je i sam bio nagrađen onom vječnom slavom u kojoj je mogao kasnije promatrati Mariju uznesenu tijelom i dušom u vječnom nebeskom kraljevstvu Sina Božjega kojemu je on na zemlji služio kao poočim.

5. korizmena nedjelja – B

U nizu tema o kojima razmišljamo ovih korizmenih nedjelja današnje Evanđelje na poseban način ocrtava profil Isusova učenika ističući pri tome potrebu da istinski učenik treba služiti Isusu. O tome svjedoče vrlo jasne Isusove riječi kojima poziva učenike da idu za njim: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. Ovakva izjava je vrlo neobična, te zahtjeva podrobnije tumačenje. Po svoj prilici Isus je uočio određenu nepravilnost kod svojih učenika. Za pretpostaviti je da su prema njemu bili blagonakloni, spremni biti na raspolaganju i služiti mu, no imali su velike rezerve prema nekim njegovim riječima i stavovima, to jest nisu ga slijedili potpuno i cjelovito, već prema svome ljudskom nahođenju.

Ali kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo slijede izvanjski slijede. Mnogi su ga uvažavali kao posebnog učitelja, velikog proroka, moćnoga čudotvorca, te su mu u tom duhu iskazivali poštovanje. Čak su ga podupirali u vršenju poslanja, ali je on znao da postoji i jedna druga razina, mnogo važnija i uzvišenija.

Doista, više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo je to da ga nasljeduju vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, označujući put umiranja istinskim putom života. Upravo zato je mnogima bilo lakše služiti mu izvana nego ići za njim.

Slično možemo uočiti i danas, ne samo za mnoge mlake kršćane koji su daleko od Krista, već i za nas koji smo mu bliže jer svakodnevno s njime komuniciramo i nedjeljom sudjelujemo na svetoj misi. Početo mu, naime, služimo vršeći određene zadaće koje su nam naredili drugi ili smo ih odredili samima sebi, ali smo daleko od toga da ga slijedimo vjerno i dosljedno savršenim predanjem kako nas je sam učio. Mnogi od nas su možda i ove korizme odlučili napraviti neku pokoru ili žrtvu u ime toga što su vjernici, ali nam se stegne srce od pomisli da napravimo pokoji korak više u hodu za njim. Kad vidimo koliko toga bismo imali još učiniti u svome životu na vlastitoj duhovnoj izgradnji i cjelovitijoj vjernosti, zastane nam dah. Bez daljnjega, lakša je nešto odrediti u njegovo ime i potom nastaviti mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nego ići za njim suobličujući mu se duhovno. Lakše je ispuniti neku vjersku odredbu ili pohađati obred, nego prihvatiti njegovo umiranje u svome tijelu iz dana u dan. Jednostavnije je izdvojiti neku svotu novca za Isusa, te potom nastaviti slijediti ga izdaleka kao da se nas ništa osobno ne tiče, nego ići za njim izlažući se nerazumijevanju i odbacivanju u društvu, ili pak strepeći da će netko digne ruku na te.

Upravo zato je Isus i izgovorio ove riječi da pokaže koliko je važnije od svega vjerno ići za nasljedujući njega, nego usputno ili samo izvanjski sudjelovati u njegovu poslanju. Zato pravo služenje kojim se može očitovati Kristov učenik jest upravo služenje vjernim životom, a ne samo zadovoljavanjem izvanjskih formi. Samo tako i onaj koji služi Isusu može imati istu sudbinu i istu nagradu, kako reče sam Gospodin: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Ove riječi izgovorene sa svom ozbiljnošću potrebno je tako i prihvaćati, napose u korizmenom vremenu kad se trudimo intenzivnije ići za Isusom u stvarnom duhovnom smislu slijedeći ga svojim životom. Korizma je kao škola križa i umiranja i vrijeme intenzivnog uhodavanja u Kristov život, te stoga iskoristimo Gospodinov poziv, te mu nastojmo služiti vlastitim životom, to jest nasljedujući ga i usvajajući sve čemu nas je učio. Budimo mu vjerni kako bismo kao preporođeni ljudi koji dijele njegovu sudbinu mogli u potpunosti biti s njime, te potom primiti i nagradu života vječnoga iz Očeve ruke.

4. korizmena nedjelja – B

Nedjeljna čitanja ove četvrte korizmene nedjelje pozivaju nas da razmišljamo o određenim događajima povijesti spasenja u kojima su se dogodili neobični raspleti. Naime, nevjernosti i grijesi naroda Božjega bili su uzrok kazni koje su stizale narod, kako smo čitali u Knjizi ljetopisa. Pa opet Bog ih nije napuštao, već se služio neobičnim i nenadanim odlukama pojedinaca koje je sam podizao da spase njegov narod, kao što je svetopisac izjavio za perzijskoga kralja Kira koji oslobađa židovski narod iz sužanjstva. Jedan poganski kralj ih je odveo u sužanjstvo, a drugi poganski kralj ih je pustio iz sužanjstva. Pa i Gospodin će se u Evanđelju prisjetiti da je i prije toga Mojsije oslobodio narod od ujeda otrovnica, koje su ujedale narod nakon izdaja i nevjera u koje je upadao, ali na vrlo neobičan način time što je postavio ljuticu na stup. Tako bi svaki koji bi je pogledao ozdravio od pretrpljenoga ujeda. Jedna zmija bi ih ujedala, a pogled na drugu bi ih liječio.  Upravo ono što su mrzili ili čega su se bojali, donosilo im je spasenje providnošću i odredbom samoga Boga.

Upravo takvu sličnost je za sebe najavio sam Gospodin, koji se usporedio sa zmijom stavljenom na stup, a od pogleda na koju su ljudi su ostajali u životu. Najavio je da će kao Sin Čovječji biti uzdignut na križ, ali da će svaki koji u njega vjeruje imati život vječni. Tako je on sam, svjestan tih obrata u povijesnim situacijama naroda, nagovijestio da će svojom smrću na križu napraviti pravu revoluciju spasenja. No isto tako, premda to nije rečeno izravno, poveznica sa zmijama u pustinji nas navodi da to ne smetnemo iz uma. Nije Gospodin išao na križ jer je imao potrebu dokazivati se, već je išao na križ jer su ljudi bili grješni i nevjerni, te su trebali nekoga tko će ispaštati za njihovu grješnost, jer oni sami nisu to bili u stanju učiniti. Dopustili su sebi da padnu pod ugriz smrtonosnih ljutica zla i grijeha, te im je bila neizbježna posljedica smrt i kao kazna nemogućnost vječnoga spasenja. Krist Gospodin je doista ostavio stoga znak svojim podizanjem na križ i svojom smrću. Naime, oni koji su ga razapeli izvršili su izbor protiv Boga, izbor da ga odbace i uzdignu na križ, što mu je trebalo biti najveće poniženje. No Bog se služi upravo time da izliječi taj isti grijeh i da iščistiti taj otrov iz bića ljudi ostavljajući im križ kao znak i sredstvo spasenja. Kao što je u Starom zavjetu Bog preuzeo na se da liječi narod koji je griješio protiv njega, tako je Isus u punini preuzeo na sebe grijeh cijeloga čovječanstva, da bi ljudima preko križa ponudio život vječni.

Dok ljudi biraju krive stvari, izabiru nevjeru, nemar za Boga, ili se opredjeljuju za grijeh i zlo, izabiru sebi trovanja grijehom koja može biti brža ili sporija, ovisno o količini otrova koju su unijeli u organizam. Svojim grješnim životom osuđuju Boga i njegov zakon, a sami potom podliježu kao žrtve lošega izbora. No Bog se služi upravo osudom i kaznom koju njemu namjenjuju ljudi, da ih izliječi od otrova grijeha koji ih je vodio u smrt. Štoviše, ostavlja im križ kao znak da im se bolje ureže u sjećanje kako su, opredjeljujući se protiv Boga, sebi birali smrt.

Tako vidimo da nevjera i zlo koje se događalo u povijesti spasenja nije ostalo iza nas, već je redovita pojava i naše duhovne stvarnosti i vjerničke svakodnevnice u društvu koje ne prihvaća vjeru i kršćanski nauk, kao ni Božji zakon koji nam je dan kao put života. Upravo po onome u čemu nas ovo društvo odbacuje i u čemu nas izruguju, ako smo Kristovi vjerni svjedoci, ostaje snaga spasenja i ovoga društva i naroda. I dok se borimo za evanđeoske vrijednosti, dok se borimo za život i dok svjedočimo križ Gospodinov, ma koliko se društvo s time izrugivalo ili tome se smijalo, ma koliko ga zanemarivali i odbacivali, ipak stabilnost društva ne počiva na ispraznostima prolaznoga svijeta, već počiva upravo na našoj vjernosti Gospodinu i njegovu životu. Ni naš naroda neće spasiti idoli koje sebi namiče ni lažne sigurnosti ovoga svijeta, već pojedinci vjerni životu osnaženih križem našega Gospodina.

Koliko puta mnogi neoprezni vjernici izabiru za sebe i za svoje obitelji samo ono prividno zemaljsko, što nam se nudi linijom manjega otpora, a život je takav da onoga koji ne gleda duhovnim očima ne vidi skriveni otrov iza toga, to jest ne vidi kušnju napasnikovu dok se ne pokažu posljedice. A kad se napokon otkriju posljedice, te shvatimo da je iza toga bio skriveni smrtonosni otrov, onda gotovo postaje kasno. No, srećom, Bog nas ne odbacuje ni onda kad, svjesno ili nesvjesno, biramo protiv njega i kad mu se ponašanjem iznevjerimo. On nas ne kažnjava ni u najvećoj nevjernosti, već nam pruža prigodu preko svoga Sina, koji nas spašava svojim uzdizanjem na križ. A osim toga, ostavlja nam upravo znak Kristova križa da učimo na njegovu primjeru i da iz križa crpimo spasenje i snagu. Doista, ako biramo život bez križa, odbacujemo Sina Božjega jer je on trajno uzdignut na križ, te biramo za sebe i za svoje obitelji smrt i rastemo bez ikakve zaštite i imuniteta na otrov grijeha i zla.

Korizma je prigoda da stavimo ispred sebe križ Gospodinov i da obnovimo svoju vjernost našemu Spasitelju. Držimo pred očima taj znak da se spasimo, da se održimo, da izbjegnemo smrt i propast. Uzvisimo križ našega Gospodina u svome životu, jer na njem je bio uzvišen Sin Čovječji, Spasitelj svijeta i objavitelj Božje ljubavi koja nas nikada ne napušta. Utisnimo križ u srce jer on je jamstvo života vječnoga budući da je na njemu visio Jamac našega oproštenja. Ljubimo Svjetlo koje je došlo na svijet za nas, te živimo u svjetlosti i dobrim djelima pokazujući svoju vjernost njemu koji je prihvatio osudi križa da nas oslobodi osude smrti. Vjerujmo u Božju ljubav koja u Kristu nije bila prazna riječ, već pravi čin i znak, prava sila koja nas liječi od otrova grijeha i koja nas vodi u život vječni.

3. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova evanđelja u središtu pozornosti je Isusova reakcija na sve što se događalo u Hramu Božjemu u Jeruzalemu u kojem se on jednom zgodom zatekao. Hram je bio podignut da bi bio mjesto Božje prisutnosti, što je za pobožnoga Izraelca trebalo značiti da je mjesto dubokoga klanjanja i iskrenoga štovanja  Boga. Sukladno tome u Hramu su se mogli moliti osobno ali i kao zajednica, prinositi žrtve okajnice i pomirnice, ali i slušati čitanje Božje poruke i prikladne rabinske pouke. I nije bilo ništa sporno dok je Hram služio pravoj svrsi, jer je bio na slavu Bogu, a ljudima na duhovnu korist i na zajedništvo s Bogom. No problem je nastao u trenutku kada ljudi svoje zajedništvo s Bogom svedu na obvezu koju trebaju odraditi da ispune religioznu formu.

Umjesto da Hram bude mjesto gdje će izvršiti čin vjere u Boga iskazuju mu štovanje, postaje mjesto na kojem ukazuju na svoju površnost, pa čak i na dozu praznovjerja. A kad se izgube pravu vjeru, onda ljudi vrlo lako skliznu i u druge kompromise s Bogom, do mjere da ga znaju i obaščastiti umjesto počastiti. Upravo to se dogodilo u Hramu od trenutka kad su u njega dobili pristup trgovci koji su bili na raspolaganju prodavati životinje za žrtvu ili mijenjati novac. Zato su bili mnogima i višestruko korisni, te se stoga upravo u Hramu razvila tako velika trgovačka aktivnost koja je nadmašila sve druge slične aktivnosti u gradu. I ma koliko se mnogima trgovina u Hramu činila praktičnom i korisnom, očito je njezin učinak na duge staze bio da je odvlačila pozornost vjernika od ispravnoga štovanja Boga, te je time bila i uvreda samome Bogu. Zbog toga Isus reagira na način na koji nam je prenio Evanđelist sveti Ivan i izgoni trgovce i mjenjače iz Hrama. Ljudima je Bog, dakle, bio izgovor, a dijelom i povod, za njihove ljudske koristi i religiozne potrebe.

Premda se više u našim crkvama ne može dogoditi isto što se dogodilo u Hramu, jer bogoštovlje nije oblikovano istim sadržajima i oblicima, ali naš ljudski mentalitet je istovjetan onome, te uvijek postoji vrlo izražena opasnost da padnemo u isto iskušenje i da mu podlegnemo. Naime, nitko od nas nije imun određene ‘potrebe’ da s Bogom uspostavi odnos ‘čistih računa’ koje sa svoje strane nastojimo uskladiti i izravnati kao da mi poznamo mjeru kojim se mjere naši računi pred njim. Ili pak, dođe nam da, umjesto da vjerujemo živo uspostavljajući s Bogom čvrst stav zajedništva i gorljive ljubavi, radije formalistički odradimo svoje obveze, uz to vjerujući da je dostatno zadovoljiti izvanjski vid odnosa s njime. U ime toga se i sami onda ponašamo kao trgovci u Hramu gdje trgujemo Bogom i zajedništvom s njime. Umjesto da nam ljubav prema Bogu bude središte i težište duhovnoga nastojanja, zadovoljimo se ispuniti religioznu formu, te tako prodajemo Boga za vlastito duhovno zadovoljstvo i stanoviti lažni mir. Tako se dogodi da vrlo jeftino prodamo Boga i istinski odnos s njime za lažnu psihološku utjehu jer smo navodno ‘odradili’ svoje. Stoga je neophodno da i sami počistimo hram svoga života od svih trgovačkih stavova prema Bogu, jer su nedostojni i Boga i nas kao ljudi. S Bogom valja uspostaviti stav kojem nas je učio naš Gospodin Isus, to jest stav istinskog štovanja i neposredne djetinje ljubavi. Iz našeg života treba izbaciti svaku primisao trgovanja Bogom, jer to postane prava rasprodaja Boga i božanskih vrijednosti. U tom smislu mi Boga i njegov život uzmemo kao predmet koji prodajemo, pri čemu ne mislimo da tako trgujemo s vrijednošću neizmjernoga. Osim toga, mi sami gubitnici jer neprocjenjivu vrijednost svedemo na cijenu ljudske robe, koristi i interesa.

Korizma je stoga vrijeme kad dopuštamo Gospodinu Isusu da nas pouči kako očistiti hram vlastitoga života. Umjesto da trgujemo Bogom kao da je neživa stvarnost, on će nas eventualno uputiti da trgujemo s Bogom, to jest da s Bogom stupimo u partnerski ‘trgovački’ odnos. Umjesto da nam Bog bude izlika za našu ljudsku kupovinu, Bog treba biti naš izravni ‘poslovni partner’ koji će nas poučiti da u odnos prema njemu ne stupamo kao da trgujemo stvarima, već da svoj život stavljamo na vagu i u zalog pri sklapanju različitih ‘ugovora’ koji se svetopisamskim jezikom zovu savezi. Jer pred čovjekom ni Bog ne čini drugačije, već stavlja cijeloga sebe nama na dar i u ‘ponudu’, kako nam je pokazao po svome Sinu čiju nam je predragocjenu krv dao kao otkupninu. Zato u korizmi trebamo iz sebe istjerati trgovački mentalitet, to jest mentalitet religioznog kupovanja, trgovanja i odrađivanja obveza pred Bogom. Naprotiv, valja uspostaviti čvrsto zajedništvo vjere koje će nas ‘tjerati’ da svoju vjeru uvijek bolje i dublje upoznajemo, te radosno dajemo cjeloviti odgovor na Božje milosno darivanje i njegove spasenjske ponude. Tako ćemo otkriti da kad s njim trgujemo ne možemo ne dati sebe za uzvrat kao odgovor na ono što je on za nas učinio u povijesti spasenja i našega života. Neka nas po primjeru Isusovu ‘izjede revnost za dom Božji’ koji je u našem životu, te vlastito biće sačuvamo neporočnim i čistim kao kuću Očevu.

2. korizmena nedjelja – B

Evanđeoski tekst o preobaženju Gospodinovu vrlo je bremenit sadržajem i porukom, no srećom ne treba ga sada tumačiti iscrpno i cjelovito, budući da Crkva u kolovozu to otajstvo nastoji produbiti slaveći poseban blagdan preobraženja. U korizmi, naprotiv,  nastoji razumjeti ovaj tekst u ozračju konkretnog liturgijskog vremena. Tako smo i sami pozvani razumjeti zašto u korizmi čitamo tekst o preobraženju, jer kao da tematski odudara od svih ostalih svetopisamskih korizmenih tekstova. Sam događaj je vrlo neobičan: Isus je odlučio trojici svojih učenika, Petru, Jakovu i Ivanu priuštiti posebno iskustvo, a opet s druge strane očekivao je od njih da nikome o tome ne govore dok ‘Sin Čovječji od mrtvih ne ustane’. I premda nisu točno znali što je imala značiti riječ koju im je rekao, spomenuto iskustvo držali su za sebe, te su kasnije o njemu posvjedočili Crkvi.

No vjerujem da apostolima nije bila samo nepoznanica što znači ‘od mrtvih ustati’, već da im je bila nepoznanica i sam događaj kojem su nazočili. Evanđelist je ukazao na to da su bili prestrašeni i da u strahu i zbunjenosti nisu znali niti što reći. A Isus im je, pokazavši svoju slavu, pokazao uzvišenu točku kojoj teži čovječanstvo, to jest preobraženje ljudske naravni Božjom slavom kao konačni cilj svih ljudskih stremljenja. Apostoli zacijelo tada nisu znali niti što se dogodilo, a kamoli da bi znali teološki propitati i donijeti valjane zaključke. Nisu znali niti zašto je to on učinio, jer im ni on sam u tom trenutku nije ponudio osobitih obrazloženja.

Poput apostola koji su tapkali u mraku kako bi razumjeli događaj kojim ih je obdario, nalazimo se i mi koji se pitamo koje veze Isusovo preobraženje ima s nama u korizmenom vremenu. Možda bismo ga lakše razumjeli u uskrsnome vremenu kad slavimo njegovu uskrsnu pobjedu koja je njegovoj ljudskoj naravi donijela ono konačno preobraženja na zemlji, no neophodno ga je razumjeti baš u korizmi, te s njime bolje razumjeti i sam smisao korizme. I doista, premda je Isus svojim učenicima pokazao u jednom trenutku svoju slavu, nije ih time htio zavarati glede biti i smisla života. Nije ih htio prevariti da teže za slavom pod svaku cijenu, pa im je zato rekao da o tome ne govore dok on ‘od mrtvih ne ustane’. A da bi ustao od mrtvih morao je prije biti raspet na križu i umrijeti. To jest morao je i sam proći kroz svakodnevnu muku sve do smrti, pokazujući da je dolazak do preobraženja moguć jedino putem svakodnevnoga nošenja križa. I on sam je trebao nositi na leđima odgovornost navještaja, te položiti život za naviještenu istinu, ostavljajući tako i svojim učenicima primjer za nasljedovanje.

Upravo to je središnji dio smisla korizme. Korizme nema bez nasljedovanja Isusa i bez nošenja križa. To jest, smisao korizme je hod prema preobraženju naše naravi, a toga nema bez nasljedovanja Krista u nošenju križa. Jer neupitno je da je naš konačni cilj preobraženje i ulazak u vječnu slavu. Ali nema ostvarenja tog cilja bez hoda za Isusom koji nam je jamac te iste nebeske slave. Zato Isus svojim učenicima pokazuje nebesku slavu do koje trebaju doći, što za njih konkretno znači da ga trebaju nasljedovati na zemlji kako bi došli do neba. Oni na zemlji trebaju slijediti njegovo preobraženje, to jest ići putem njegova svetoga križa kako bi jednom bili preobraženi u njegovu slavu. U njegovu slavu ne možemo ući nego preobraženi, a preobražavamo se isključivo idući naznačenim putem noseći svoj križ. Time nas njegovo sveto preobraženje upozorava da dobro definiramo ciljeve svoga života, te da ujedno koristimo prava sredstva.

Ako sebi nismo odredili ovakav korizmeni hodogram, onda riskiramo promašiti smisao i bit korizme i živjeti je na besplodan način. A korizma je vrijeme preobraženja u kojem korjenito shvaćamo da se trebamo preobraziti prema Kristu i u Krista. Kao što su apostoli mogli prilikom preobraženja shvatiti koliko odudaraju od njegove preobražene slave i ljepote, tako i svaki od nas može uočiti kako premalo i nedovoljno sliči Kristu. U tom slučaju svaka korizmena žrtva, pokora i nastojanje imaju svoj jasan cilj: truditi se ukloniti svaku nesličnost s onim na čiju smo sliku stvoreni. A ta nesličnost i razlika nastala je po našim slabostima i grijesima, te stoga u korizmenom vremenu žrtvom, molitvom i pokorom uklanjamo svaku boru, nabor i ljagu s našega bića, prema njegovu svetom planu i uz njegovu pomoć, kako bismo se vraćali iskonskoj ljepoti i sličnosti s njim. A vjerujemo da, uz malo poniznosti, možemo lako uočiti koliko smo se grijesima udaljili od njega, to jest izobličili u odnosu na sličnost s Bogom u kojoj smo bili stvoreni i koje je za nas sjala na licu Kristovu.

Zato ne bi bilo dobro da korizma za nas prođe a da ne ražarimo upravo ovu svijest da nam je učiniti sve da vratimo izvornu sličnost s njime. Korizma ne bi smjela biti neka naša autonomna asketska aktivnost prema kojoj mi ‘odradimo’ žrtve i pokore koje smo si zadali i odredili, a da nam cilj ne bude da se preobrazimo na sliku Kristovu, to jest da ispravimo izobličenja i iščašenja koja postoje u našem biću i životu. I onda kad prođe korizma da pomislimo da smo onda slobodni od zadanih obveza, umjesto da se o Uskrsu radujemo što smo postali malo sličniji Kristu, te da nastavimo još intenzivnije tim putem.

Neka nas stoga Krist Gospodin kao i apostole već sada na početku korizme odvede sa sobom na goru preobraženja da bismo vrlo jasno urezali sebi u svijest da je smisao korizme suobličenje njemu. Molimo ujedno njegovu svetu pomoć, jer kao što je pomogao i apostolima da to shvate, ali i da prihvate i provedu u život, neka svojom božanskom snagom i nama bude bliz u svim našim korizmenim nastojanjima kako bi ta nastojanja mogla biti njemu na slavu i na našu vječnu proslavu u njemu i prema njegovu svetome liku.

1. korizmena nedjelja – B

Prva korizmena nedjelja stavlja nam pred oči Isusovo iskustvo povlačenja u pustinju koja je simbol udaljavanja od redovitih životnih okolnosti i od ljudi, kako bismo se posvetili više sebi i svome odnosu prema Bogu. Pustinja je, stoga, simbol iskušenja i izloženosti napastima i Napasniku, ali ujedno je i mjesto posebne Božje blizine i njegove utjehe. Zato je i korizmeni hod vjernika prispodobljen pustinji, te se kroz četrdeset dana u duhu Gospodinova boravka u pustinji i sami vježbamo u različitim duhovnim vježbama. No da bi boravak u pustinji, to jest za nas korizma, mogla biti ono što Gospodin od nas očekuje, ponajprije valja imati iskrenu i ispravnu nakanu, te pristupiti korizmenoj pokori i korizmenim odricanjima u istom duhu kojim je Gospodin Isus pristupio. A evanđelist sveti Marko nam zapisa što se dogodilo neposredno nakon njegova krštenja: I odmah ga Duh nagna u pustinju.

Vidimo dakle, da u pustinju treba ići prema Božjem nagnuću i nadahnuću. U pustinju se ne ide vođeni ljudskom motivacijom. U pustinju se ide poradi Boga i zajedništva s njima, vođeni uvijek božanskim motivima, to jest slušajući poticaje Duha Svetoga. Ako sam Božji Sin ne ide u pustinju po svom nahođenju ili nekom duhovnom hiru, tim više trebamo i mi paziti da korizmu kao svojevrsni duhovni odlazak u pustinju ne živimo na ljudski način, vođeni ljudskim motivima i definirajući samo ljudske ciljeve. Osim toga, kao što nije ispravno zacrtati ostvarenje duhovnih ciljeva na zemaljski način, jednako tako nije poželjno služiti se duhovnom aktivnošću da bismo ostvarili zemaljske ciljeve. To jest, nije poželjno korizmene duhovne ciljeve ostvarivati samo iz osobne ljudske pobude, to jest da zadovoljim potrebu za zemaljskom satisfakcijom i pokažemo se pred drugima dobri i duhovni, što bi bila zamka farizejima. Isto tako bila bi pogubna zamjena teza i ciljeva, to jest ako bismo se služili duhovim oruđem za ostvarenje zemaljskih ciljeva, umjesto da stavimo sve zemaljsko, ljudsko i tjelesno na raspolaganje Bogu za ostvarenje vječnih, nebeskih ciljeva.

Stoga je korizma već od prvoga dana istinski izazov vjernicima da se preispitaju kakvim se nagnućima vode u životu, te također kakvim su nagnućima ušli u ovo sveto korizmeno vrijeme. Na žalost ne ispitujemo se baš tako često koja su naša nagnuća i motivacije u redovitom životnom djelovanju. Najčešće djelujemo nošeni ljudskim motivacijama, to jest prema nagnućima naših zemaljskih sklonosti i ugoda, interesa i koristi, zaboravljajući na što nas potiče Duh Božji. Često smo u procjepu između našega duha i Duha Svetoga, ili kako bi sveti Pavao rekao, između nagnuća tijela i duha. A jer u našem životu postoji više razina nagnuća, doista bismo morali paziti kojim se nagnućima vodimo. Ima u nama težnji koje možemo unaprijed kvalificirati kao loše, jer nas navode na zlo i guraju nas u grijeh. Imamo potom nagnuća, to jest poticaja Zloga da činimo dobro, ali na takav način da se tim dobrim stvarima ne služimo za onu konačnu svrhu ili cilj, već samo za prizemljene ciljeve, te nam nikad ne donesu one prave koristi koje bi trebali donijeti. Tako na primjer može iskoristiti post ili korizmeno odricanje da bude sredstvo mršavljenja ili štednje ili već nečeg ljudskoga, umjesto da bude sredstvo susreta s Bogom i zajedništva s njime.

Korizma je, međutim, milosno vrijeme da slušamo poticaje i nagnuća Duha. To je najuzvišenija razina naših nagnuća, koja tako postaju božanska, umjesto da ostanu ljudska. Upravo na to nas poziva naš Gospodin svojim primjerom, Duhu valja dopustiti da bude naša pokretačka snaga. On treba biti smjer našim koracima i biti smisao našega djelovanja. Korizma je vrijeme povlašteno da ispitamo svoja nagnuća, sklonosti i motivacije. Ako su nam samo ljudska, prizemljena i zemaljska, onda je neophodno da nas Duh Sveti povede u pustinju korizmenog odricanja i razmatranja, u pustinju susreta s Bogom i pobjede nad napastima. Ako su nam nagnuća takva, onda je očito da nas Napasnik navodi da ostanemo samo na ljudskim stavovima i da napustimo one božanske, nadahnute Duhom Svetim. A neophodno je doista suzbiti tjelesne sklonosti, ali ne samo iz ljudskih asketskih pobuda, već kako bismo oslobodili više prostora za Boga.

Zato dopustimo i mi Duhu Božjemu da nas ‘nagna’ u korizmenu pustinju, to jest da nas nadahne da svoj korizmeni hod živimo u skladu s njegovim poticajima. On treba biti naša pokretačka snaga dajući smjer našim koracima i bitni smisao našem djelovanju. Učinimo onda da korizma bude povlašteno vrijeme za odricanje od ljudskih nagnuća, a priklanjanje onim božanskima, što ne može biti bez duhovne borbe, truda i nastojanja. Dopustimo stoga Duhu Božjemu da nas odvede u pustinju – bojno polje za Božje pobjede, jer ako Napasnika želimo poraziti, ne možemo bez duhovnog okršaja u koji nas vodi Duh Božji. Neka taj isti Duh bude naša pokretačka snaga, neka nas ujedno prati i krijepi kao jamac našoj pobjedi, kao što je bio i Gospodinu Isusu, jer Napasnika valja pobijediti ovdje na zemlji kako bismo uživali vječnu nagradu na nebesima.

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje kako Isus liječi jednoga gubavca koji je kleknuo pred njega i zamolio da ga očisti od te opake bolesti. Zanimljiv je bio način na koji se dogodilo potom i čudo ozdravljenja, jer je Isus s ovim čovjekom izmijenio tek jednu rečenicu. Naime, čovjek je uputio svoju molbu rečenicom: Ako hoćeš, možeš me očistiti!, na što je Isus uzvratio: Hoću, budi čist! I nakon tog kratkog razgovora uslijedilo je i samo čudo koje je do te mjere izmijenilo život tom čovjeku da je počeo razglašavati ovaj događaj, usprkos izričite Isusove zabrane.

Polazeći od ovog čuda vidimo kako je bila moćna Isusova riječ kojom je liječio i najopasnije i najteže bolesti. I sami zaželimo naći se u njegovoj blizini, pa vjerujem da smo ga pokoji put zamolili da učini nešto slično i nama i našima. Nisu rijetke situacije kada poželimo imati blizu sebe Isusa kao neki čarobni štapić kojim bismo rješavali svoje probleme, no to se ne događa tako automatski. A toliki se pitaju zašto ne ozdravi njih, kao što je nekada ozdravljao u svojoj rodnoj zemlji. Osim toga moglo bi se pomisliti da je sve na neki magijski način u ruci Isusovoj, te da sve ovisi o njegovoj volji. Štoviše, kad nam se dogodi neko nepredviđeno zlo, onda čak pomišljamo da je Bog to mogao spriječiti da je samo htio. Sve što se dogodi nepoželjnoga tako prebacimo na Božju odgovornosti, kao i ono što bismo mi htjeli da se dogodi, a ono se ne mijenja. Zato je neophodno dublje ući u sam događaj i protumačiti njegovo značenje za naš bolji odnos s Gospodinom koji nikoga od nas ne zaobilazi, već stoji svima na raspolaganju.

Iz opisanoga susreta i razgovora mogao bi se steći dojam da zdravlje ovog čovjeka ovisi isključivo o Isusovoj volji. Gubavac izravno govori Isusu: Ako hoćeš možeš me ozdraviti, što znači da vjeruje u Isusovu moć, te da zna da mu zdravlje u ovom slučaju, jer je riječ o neizlječivoj bolesti, može doći samo od Isus. Vidimo, doista, da i taj čovjek ima veliku želju za ozdravljenjem. I on to hoće, ali je svjestan da njegovo htijenje nije dovoljno bez Gospodinova. S druge pak strane Gospodinovo htjenje bi bilo dovoljno bez njegova, te je dovoljno da Gospodin samo kaže: Hoću! No ni Gospodin to ne čini radi čuda kao takvoga, već kao Liječnik želi da se u bolesniku potakne ne samo volja za zdravljem, već da se u njemu razbudi takva vjera u Isusa, koja je kadra ishoditi čudo. Zato je zamolbi toga čovjeka: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti’, prethodila svijest da je Isus Mesija i da je moćan učiniti takvo čudo.

I dok razmišljamo tako o Isusovoj volji i moći, bilo bi loše zaključiti da, jer on može ukloniti svaku bolest i nečistoću, bolest postoji jer je Bog ne želi ukloniti od nas ljudi. Istina je, međutim, sasvim drukčija, jer i onda kad je Bog jedini kadar ukloniti je, ne znači da je bolest u svijetu radi toga jer je Bog želi. On nije htio svijet u kojem ljudi boluju ili svijet u kojemu ljudi umiru, već je za ljude predvidio zdravlje i život. No poštivao je i zakonitosti našega života, kao što je poštivao i slobodu koju nam je dao, a koji je nakon grijeha postao podložan propadljivosti i smrti, čega je pogubna guba tek jedna od naznaka. Baš zato je neophodno onda i naše prianjanje uz Boga i naše htijenje za ozdravljenjem, kao što je u ovom slučaju učinio i gubavac. Prepoznao je da je Isus Božji Sin sposoban izliječiti ga od gube, te se nije dvoumio da izrazi svoju vjeru u njegovu moć. On nije išao od pretpostavke da u Isusu traži krivca, već spasitelja, te je zato bio i uslišan. Onaj tko je do kraja iskren prema sebi i prema Bogu, vrlo dobro zna da Bog nije krivac zla, bolesti i nesreća, već je naprotiv sve to došlo među ljude jer nisu slušali Božji glas zlorabeći darovanu slobodu. Počesto trpimo i zadesi nas bolest i određena nesreća upravo stoga što nosimo grješno ljudsko naslijeđe. Koliko nas samo i biološkim putem zadesi bolest i nesreća, jer zacijelo jedni na druge utječemo kao dio istoga čovječanstva povezanoga zajedničkim životom i međusobnom odgovornošću. Tako na primjer na nas utječe i stil života koji izabiremo, pa i hrana i okoliš u kojemu živimo. Za ovoga čovjeka ne znamo kako je dobio gubu. Ne znamo tko mu ju je prenio, ali on je znao da Bog nije krivac, već se nastojao osloniti na Boga kao pomoćnika u svojoj nevolji. Stoga je on i nama danas putokaz duhovnog pristupa koji treba biti sasvim realan i jasan, pogotovo što danas možemo mnogo bilje i znanstveno pratiti nastanak i razvoj bolesti. Premda se dogodi da smo, i kad možemo vidjeti biološki put onoga što nam se događa, ipak skloni ‘prebaciti’ na Boga odgovornost za vlastito stanje. Pa i kad bismo se trebali zapitati jesmo li i koliko smo i sami odgovorni što kao pojedinci i društvo proizvodimo bolesne okolnosti života, mnogo nezdrave hrane i načina življenja, a htjeli bismo potom biti sasvim zdravi. A osim toga, ako ne ide sve po našemu, onda tražimo dežurnoga krivca u Bogu za sve što nije išlo onako kako smo zacrtali, premda se nismo preispitali jesmo li sami odabrali prave ciljeve i prava sredstva.

Nastojmo radije u posvemašnjoj poniznosti, poput ovoga gubavca, preispitivati sebe i svoju ljudsku odgovornost za zla i nesreće koje se događaju nama i oko nas. Ali još više nastojmo otkriti pozitivnu ulogu Božju u svome životu, te dopustimo Isusu da nam najprije liječi i pročišćava dušu, što je pretpostavka i ozdravljenju cijeloga bića od svake bolesti i nečistoće. Budimo iskreni, neposredni i otvoreni prema njemu, pa ćemo osjetiti njegovu spasenjsku moć i zahvat koji će nas dovesti do toga da se usredotočimo propovijedati i razglašavati Božju slavu više nego svoj zemaljski dobitak. Puni vjere zamolimo stoga Isusa da i nas očisti od svih nečistoća i svega što nam narušava zdrav život na zemlji, te se i sami raspoložimo živjeti prema njegovu glasu i volji, očišćeni i čisteći društvo u kojemu živimo.

5. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo dvije zadnje nedjelje razmišljali u Isusovu propovijedanju i prvom nastupu u sinagogi u Kafarnaumu, danas čitamo evanđeoski tekst o njegovu djelovanju izvan sinagoge u samom gradu. Ne bez razloga to se zbilo u kući Šimuna Petra, u koju je Isus ušao s Ivanom i Jakovom nakon što je u sinagogi izliječio opsjednutoga snagom svoje riječi. Sama činjenica da sveti Marko u svom Evanđelju opisuje ove pojedinosti govori o tome koliko je Isus živio sasvim jednostavnim životom ne samo za skrovitog života u Nazaretu, već i onda kad je započeo svoje propovijedanje i djelovanje u Galileji. On se druži s jednostavnim, običnim ljudima s kojima sklapa iskreno prijateljstvo i od kojih ne zazire u njihovoj jednostavnost. On pred njima ne gradi umjetnu, lažnu veličinu, kao što znaju graditi ljudi kad dođu na veći položaj ili prihvate neku časnu službu, već spremnu ulazi u njihovu kuću. Zato se on nije družio samo s nekom vrstom elite ili kreme društva svoga vremena, već je se družio s običnim ljudima kojima daje prigodu da u njegovoj ljudskosti upoznaju utjelovljenoga Boga. Ovaj proces se imao zbiti na sasvim jednostavan i ljudski način, kroz njegove riječi, te interes za dobro ljudi kojima je naviještao Boga.

Na taj način je Isus, osim što je propovijedao s izuzetnim autoritetom, ostavljao dojam na one koji su ga slušali, te su onda vrlo dobro osjećali da je pozoran na sve ljude i sve njihove situacije. Jer su ga doživljavali kao nekoga tko se zanima za konkretnoga čovjeka, nisu se ustručavali reći mu za Šimunovu punicu koja je ležala u ognjici, kako nam zapisa sveti Marko u današnjem odlomku: A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. Naravno, da je Isus učinio potom što je mogao za nju, te ju je dotaknu, izliječio i pridigao na tako jednostavan i neusiljen način, jer mu nije bio cilj stjecati slavu, već pomagati ljudima.

No oni koji su bili s njim vrlo dobro su osjetili da mu mogu i trebaju iznijeti sve svoje potrebe, pa tako i u ovom slučaju reći za bolesnu ženu u obitelji, premda Evanđelist ne navodi jesu li oni od njega tražili i očekivali da je izliječi. Ako su bili dionici čuda koje se neposredno prije toga dogodilo u sinagogi, kad je moćnom riječju oslobodio opsjednutoga, očito su imali dobroga razloga ponadati se da bi mogao ozdraviti i nekoga bolesnika. Doista, sve to govori o njemu kakav je bio i kakav je dojam ostavio na one koji su bili oko njega. Njegova prisutnost i pojava nisu bili neko uopćeno prenošenje istina o Bogu, niti je bila riječ o izradi nekih novih teorija ili apstraktnih saznanja o njegovoj dobroti i neizmjernosti, kako su znali domišljati filozofi. Onkraj svake apstrakcije on svojim djelovanjem konkretizira Božju prisutnost i dobrotu za ljude s kojima živi. Kraljevstvo se Božje prenosilo vrlo konkretnim riječima i gestama, a nije bio marketinški trik ili demagoško zavaravanje. On je doticao srca ljudi i u njih je ugrađivao Božju ljubav, što je bio jedini mogući način na koji Bog djeluje u našoj svakodnevnici. Preko Isusa Bog je pokazao da skrbi za ljude i da ih pohađa ulazeći u njihov život i dijeleći njihovu svakodnevnicu.

To što Isus čini putokaz je i nama svima, ako želimo da se njegova prisutnost i njegovo kraljevstvo dogodi na vrlo konkretan način u našim srcima, a onda potom preko nas i u srcima drugih ljudi. Jer život vjere nije nikakva lijepa teorija, ni izmišljanje nauka ljepšeg i drugačijeg od onoga što mogu domišljati ljudi, već je, naprotiv, jednostavna svakodnevnica protkana osjećajem za Boga. Iz ostvarenog zajedništva s Bogom izvire odgovornost koju prihvaćamo za druge ljude, a koja je vrlo konkretna u vidu svakodnevne brige za one kojima nas Bog šalje da im obogatimo svagdašnji život Božjom blizinom, mirom i milinom. To je uočljivo iz Isusova života. A mogao je to činiti jer je pronalazio vremena za molitvu i zajedništvo s Bogom, pa i onda kad ima vrlo naporne dane s mnogo zahtijeva koje ljudi pred njega stavljaju. Iz toga se iščitava koji je bio smisao njegova života i djelovanja među ljudima, to jest da nije bio samo humanitarno-socijalni, već da je bio prisutan među ljudima da bi ih dotaknuo da budu zdravi u svome zajedništvu s Bogom i da bi ih potaknuo da djeluju za svoje bližnje.

Tako Isus, Bog naše svakodnevnice i koji ulazi u našu svakodnevnicu, ne želi da pravimo spektakle za ljude, već da ih iskreno ljubimo i zanimamo se za njih dolazeći im ususret. On hoće da ne izmišljamo neke nove teorije o životu, već da konkretiziramo Božju ljubav kroz iskrenu sućut i brigu za one s kojima živimo. Isusov samozatajni život nas uči da ne živimo život da bi nas drugi vidjeli, već da u sebi budemo skromni i svjesni Božje prisutnosti i blizine, te iz te unutarnje snage budemo bliski drugima. Jer je u protivnome opasnost da izgubimo svaki kontakt sa stvarnošću i s konkretnim ljudima ako počnemo živjeti za neke druge vrijednosti ili uopćene teorije. Isus je doista djelovao s jedne strane skromno, jer za sebe nije tražio ništa osim ljudske jednostavnosti i blizine prijatelja koji su ga slušali i prihvaćali rasti u riječi i sili kojom ih je učio. Pa i onda kad su ljudi dolazili k njemu u različitim potrebama, on se nije htio svesti na servisni ured za ljudske potrebe, već je uvijek djelovao iz unutarnje svijesti koja je bila prožeta Bogom, te je zato i bila tako snažna i upečatljiva. Dopustimo mu stoga da on preobrazi nas i učini nas novim ljudima u našoj svakodnevnici, kako bismo i mi, kao njegovi prijatelji, mogli potom biti svjedoci njegove snage koji ga radosno naviještamo i živimo istim jednostavnim životom punim Božje prisutnosti i blizine.