4. nedjelja kroz godinu – B

Osim što smo prošlu nedjelju mogli razmišljati o tome kako je Isus započeo svoju propovjedničku službu na nov i neobičan način, u današnjem čitanju sv. Marko opisuje njegov prvi nastup u sinagogi u Kafarnaumu, svojevrsnom središtu njegova rodnoga kraja. Propovijed u sinagogi je ogledni primjer njegova propovjedničkog djelovanja. Počeo je naučavati ne takav način da su svi bili u čudu i zaneseni onim što je govorio, te su osjetili da iz njegova glasa i nastupa izbija određena sila. Zato su i rekli da govori kao onaj koji ima moć, a ne kao pismoznanci koji su govorili na školski način držeći to tek rutinskim poslom. Vjerojatno su o tome govorili kao o nečemu izvanjskome što se u biti ne tiče njih iznutra i osobno.  Isus, naprotiv, kad propovijeda, on preko riječi iznosi ono što ima u dubini bića i srca. Štoviše, on je moćna riječ koja djeluje i koja čini čudesa, jer on je Riječ po kojoj su stvoreni nebesa i zemlja. Zato on nije samo riječ, već i riječ koja je ujedno djelo, čin. Doista, on je Riječ koja je tijelom postala, te je onda i svaka riječ koju je on izgovarao postajala svojevrsno djelo dotičući ljude s kojima se susretao. Promatrajući iz te perspektive jasno je onda kako je učinio čudo da je oslobodio čovjeka opsjednuta nečistim duhom, a nakon toga ljudi su, još više zadivljeni i začuđeni pred snagom njegove riječi, govoril: Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se. Ljudi su s pravom ovo čudo povezali sa snagom njegove riječi. No znajući to je on bio, ujedno znamo zašto je njegov nauk bio snažniji od drugi: on je bio jedno s Bogom Ocem, te je bio u punom zajedništvu sile i moći s njime. Stoga mu se nije mogao oduprijeti nečisti duh iz opsjednutoga čovjeka, protivnik svakog smisla, spoznaje i istine. Takva riječ koja dolazi iz dubine bića jedina je moćna.

Upravo u tom duhu je zadaća i onih koji ga naviještaju, da i sami najprije budu djelotvorna riječ, a ne tek običan zvuk glasa. Njima postaje primarna zadaća da čine istinu, a ne samo da je naviještaju riječima. Jer bi u protivnome mogli biti samo kao oni koji druge tuku istinom po glavi ili, kako bi se to pučki reklo, da drugima sole pamet, umjesto da čine istinu živeći je, te potom provodeći u život drugih. Upravo to je činio Isus kao moćna riječ Božja, te je njegov nauk radi toga bio izuzetno snažan, a ne samo zato što bi odgovarao zakonima logičke spoznaje. Upravo to je njega činilo drugačijim, jer je njegov nauk bio nauk koji se čini, na što su pozvani i svi propovjednici istine.

Onima koji propovijedaju jedino ovakva riječ treba. Riječ koja izvire iz istinitog zajedništva s Bogom. Samo ona je riječ koja čini da propadne ono što nije Božje u nama, a da se izgradi ono što je je potpuno njegovo i što je potom autentično ljudsko, što je u biti i odlika svakog čovjeka. Primajući Božju riječ čistimo se od svega nečistoga. Na poseban način ta moćna riječ treba prije pročistiti one koji propovijedaju da bi bili čisti i snažni i sami je činiti i na moćan način predstaviti drugima unoseći radost i svjetlo u njihove živote. Nakon toga je mogu i oni kojima je upućena razumjeti da je to novi i snažni nauk.

Na žalost nama danas koji propovijedamo tu istu riječ ne događa se isto što je bilo i u sinagogi u Kafarnaumu, jer mi nismo na visini onoga što je Isus činio. Počesto smo opterećeni time što će nam drugi reći, pa se onda smještamo u okvire ljudi, umjesto da iziđemo iz njih i budemo u okvirima Božjim. Umjesto da brinemo kako će nas procijeniti Bog, brinemo se oko procjena ljudi, pazeći da se ne bismo nekome zamjerili. Počesto to biva i zato što nismo uvjereni u ono što govorimo i naviještamo. Bojimo se istine koju nosimo, jer nismo svjesni koliko je istina i koliko je velika radost. Ponašamo se kao da smo neprestano krivi i dužni se ispričavati svima. A Isus nije tako činio, te je upravo tako napravio najviše dobra ljudima. Stoga smo i mi pozvani ponuditi novi i snažni nauk da ljudi osjete snagu Božje prisutnosti po snažnoj riječi u njihovu životu. Taj nauk treba doprijeti do čovjeka i preporoditi ga čisteći ga od spona grijeha i zlih duhova. Pozvani smo govoriti prateći djelima sve što naviještamo, jer tako i je i Isus svoju moćnu riječ pratio djelima koja su bila jedno s njom. Zato su nakon čuda ljudi i zaključili da je to nov i snažan nauk.

Svima nam je stoga nastojati da i sami bez ulagivanja navijestimo Božju riječ, a nadasve da budemo dosljedni, te djelima popratimo ono što riječima naviještamo. To je možda i najvažnija zadaća koju nam Isus ostavlja, jer to je pouka dosljednosti koja nam je svima potrebna. Doista, nemamo pravo na raskorak između riječi i djela, a to je najčešće što nam se događa. Slijedimo stoga Isusov primjer i ostavimo novo i snažno svjedočanstvo Božje prisutnosti po slušanju i naviještanju Božje riječi snagom vlasti koju nam je ostavio.

3. nedjelja kroz godinu – B

U kronologiji Isusova života i djelovanja, evanđelist sveti Marko zapisa kako je Isus, nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen, otišao iz Judeje u Galileju gdje je započeo svoje djelovanje. Zanimljivo da njegovo djelovanje u početku nije bilo nešto izuzetno posebno ili drukčije od Ivanova djelovanja. Otišavši u Galileju Isus jednostavno propovijeda, kao što je činio i Ivan. Tako vidimo da nije skretao pozornosti na sebe, već je bio predan sadržaju Božjega kraljevstva koji je imao prenijeti. Međutim i glede sadržaja s jedne strane je bilo uočljivo da nije bilo razlika između njega i Ivana, dok je s druge pak bilo određenih razlika. Kao što je Ivan pozivao na obraćenje i pokoru, tako je činio i Isus koji je i sam poručivao ljudima: Obratite se i vjerujte evanđelju! No ujedno je ipak bila riječ o radikalnoj novosti koja se dogodila između Ivanova i njegova propovijedanja. Dok je Ivan isticao da je Mesija blizu i da njegovo kraljevstvo s njime ima doći, Isus je već naglašavao kako se ispunilo vrijeme, te da se kraljevstvo Božje približilo na način da već djeluje među ljudima. Doista, približilo se u tolikoj mjeri da se već počelo ostvarivati, te je se prema njemu trebalo konačno odrediti. A to određenje se može opisati na dvojak način: trebalo je, naime, prijeći preko njegova praga i ući u prostor tog kraljevstva ili pak dopustiti mu da, po obraćenju, ono uđe u nas. Točnije rečeno, trebalo je dopusti Isusu da uđe u naš život, po čemu onda kraljevstvo ulazi u nas, nakon čega nas iznutra potiče da svoj život živimo sukladno njegovu.

No vrlo je zanimljivo kako Gospodin uz elemente koji su bili prisutni i prije, daje svoj doprinos i unosi novost glede propovjedničke službe. Ne smije se previdjeti da je služba propovjednika koju on vrši prije svega izuzetan čin poniznosti. On prihvaća među nama ljudima pronositi Božji navještaj, to jest navještaj Božjega kraljevstva koje se uprisutnjuje, a ne navještaj ljudskog kraljevstva i njegovih interesa, što je počesto nezahvalno. Služba propovjednika nije bila usmjerena k stjecanju slave i pokazivanja govorničkih vještina, kako su činili grčki i rimski govornici onoga vremena koji su se natjecali u tome tko će pripremiti ljepše i zanimljivije govore. Poslanje koje on vrši prije svega je služenje u poniznosti pri čemu se sam ne ustručava od truda i napora hoditi po selima i gradovima, počesto i po zapuštenim sredinama, noseći radosnu vijest, a ne primajući za uzvrat ni slave ni časti. Njegova služba je bila služba izloženog propovjednika koji je na rubu gladi i žeđi, te pri tome riskira biti proglašen nepoželjnim u mnogim sredinama. A da se ne spominje koliko je bilo onih koji nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti i prihvatiti ono što je on sam govorio.  Hoditi po Galileji i Judeji kao propovjednik značilo je ponekad se izložiti poniženju, te živjeti skromno idući od mjesta do mjesta očekujući od mještana skromni zalogaj kruha i čašu vode. Služba propovjednika nije kao zadaća plaćenoga državnoga govornika koji se stacionira na mjestu čekajući svoje slušatelje, a još manje da živi i bogati se na račun propovijedanja, padajući u napast i dajući se zavesti zemaljskim dobrima. Zato Isus propovjednik nema stalne plaće niti živi za nju, već je predan dobrima nebeskim i živi za evanđelje Božje. Ne traži okoristiti se prolaznim blagom zemaljskoga kraljevstva, već ukazuje ljudima na neprolazna dobra Božjega kraljevstva.

Iz svega toga možemo zaključiti da je služba propovijedanja nezahvalna služba, jer počesto treba ljude upozoriti na njihov život, te ih opomenuti na grijehe i pozvati na obraćenje. Nezahvalna je jer od tog trenutka kad je propovjednik pozvan biti izravan, pa i prozvati kada treba grješne navike i život. Stoga je propovjednik pozvan biti drukčiji, da ne bude sam prozvan. U tom smislu je Isusovo propovijedanje bilo, premda gotovo isto, ali i radikalno drukčije od Ivanova. Ponajprije jer je on počeo ostvarivati ono što je Ivan najavljivao, te je mogao mnogo otvorenije pozivati ljude da mu povjeruju i da prime blagoslov njegova djelovanja. Osim toga, on je mogao sasvim mirno doći pred ljude i otvoreno im svjedočiti o Bogu, jer nije bio u raskoraku između onoga što je govorio i onoga što je činio. Unatoč tome svemu ipak je bilo nezahvalno, što je onda i izvor poticaja i upozorenja svima onima koji su primili u zadaću njegovu službu propovijedanja u svetoj Crkvi.

Isusovo ponizno svjedočanstvo i propovjedničko služenje doista je poticaj i današnjim propovjednicima da ne budu tvrdog obraza i oni sami nepokorni Božjoj riječi i nepodložni njegovu kraljevstvu. Naime, nije poželjno da se dogodi da propovjednici ne vode računa o činjenici da sami trebaju biti obraćeni da bi druge uspješno pozivali na obraćenje. Jer govoriti o Bogu i obraćenju drugima, a sami ne biti obraćeni, znak je okorjelosti, te predstavlja nelogičnost, pa i bezobrazluk i bezbožnost, što vodi prema otvrdnuću srca u dobrima ovoga kraljevstva, umjesto da navijeste i propovijedaju ono nebesko. A to što Isus nije skretao pozornost na sebe, već je ponizno propovijedao, ne znači da nije trebao paziti kako živi i što radi. Naprotiv, pa i kad Evanđelist ne ističe, znamo da je Isus životom potvrđivao što je govorio, te je stoga kraljevstvo Božje moglo biti u njemu. Molimo tu milost i za današnje propovjednike, da ovu zahtjevno službu koja poprima obrise nezahvalne vrše sa svim dostojanstvom koje im udjeljuje Krist, koji je pozvao najprije njih da dožive dar i radost kraljevstva Božjega, kako bi potom mogli drugima posvjedočiti uvodeći ih u to kraljevstvo ovdje na zemlji i otvarajući im time vrata onog konačnog vječnog kraljevstva u nebesima.

2. nedjelja kroz godinu – B

Nakon krštenja na Jordanu, premda ga je Ivan Krstitelj označio kao onoga koji je jači od njega i koji će krstiti Duhom Svetim, Isus ipak nikakvim posebnim znacima ni djelima nije počeo privlačiti pozornost. Barem ne na način na koji su to ljudi eventualno mogli očekivati od budućega Mesije. Njegova snaga nije bila poput ljudske i zemaljske, kao što ni njegovo krštenje nije bilo u izvanjskom smislu ništa posebnije od Ivanova. On je došao među ljude svjedočiti cjelinom svoga života u ljudskom obličju, a ne praviti priredbe kojima bi se svijet divio, a on privlačio pozornost. On u svoj poniznosti nastavlja svoj svakodnevni život i svoje svagdanje aktivnosti, no ipak ne može ostati neopažen pozornom oku koje traži i prepoznaje očitovanje Božje prisutnosti u svijetu. Zato ga, unatoč svoj jednostavnosti i skromnosti u kojoj živi, Ivan Krstitelj prepoznaje i svojim učenicima ukazuje na njega, svjestan njegova otkupiteljeskog poslanja, govoreći: Evo Jaganjca Božjega!

A sveti Ivan Evanđelist kad opisuje ovaj događaj, onda jednostavnim riječima bilježi kako je Isus prolazio onuda, te potom kako su spomenuta dva Krstiteljeva učenika pošla za njim. Vidimo, dakle, da je Isus prolazio našim zemnim putovima na kojima susreće određene ljude. Pa i onda kad sam ne pokazuje namjeru da ih on prvi pohodi i da ih pozove za sobom, on ih povlači za sobom zahvaljujući naznakama koje oni primaju od drugih i zahvaljujući svojoj osobnosti koja je privukla njihovu pozornost. Na sličan način dolazi i među nas, presijeca naše staze koje se tako na neki način ukrštaju, kao što su se ukrstile njegove s Ivanom Krstiteljem i njegovim učenicima. Njegovi putovi, to jest njegov dolazak među nas ukrstio se s našim putovima, pa i onda kad nismo odmah toga svjesni osobno, nego tek onda kad nam netko drugi skrene pozornost na njegovu prisutnost među nama. Kao Stvoritelj i Spasitelj u ljudskom životu ostavio je prepoznatljiv trag koji ipak možemo uočiti i slijediti, pa ako ga u prvi mah ne zamjećujemo. Odatle razumijemo i Andrijino oduševljenje dok govori bratu Šimunu: Našli smo Mesiju! Andrija i Ivan su poslušali riječi svoga učitelja Ivana Krstitelja i odvažili su se slijediti Isusov trag, te su tako došli do velike spoznaje kako se ne radi o običnom, već o posebnom čovjeku. Točnije, došli su do spoznaje da se radi o Mesiji.

Shodno tome Isus je došao među nas da bi nam i svojim ljudskim životom, življenim u potpunoj ljudskoj jednostavnosti bio izazovan. Došao nas je privući kako bismo i mi ljudi mogli sa zanimanjem poći za njim i s oduševljenjem zaključiti kako smo pronašli Mesiju. Tragove koje je on ostavio na zemlji doista su izazovni, te se onda i dogodilo da su prvi njegovi budući učenici pošli njegovim stopama koje su ih već tada vodile u neizvjesnost, o čemu svjedoči njihovo pitanje: Učitelju, gdje stanuješ! Njegove stope su ih do te mjere zanimale da su htjeli otkriti gdje stanuje i kako živi. Ne znamo druge detalje njegova susreta s njima, no znamo da je nakon toga Andrija s oduševljenjem doveo svoga brata Petra k Isusu tvrdeći mu kako su pronašli Mesiju.

Dok razmišljamo o ovom događaju, pred nama kršćanima je dvojak izazov. Prvotna nam je zadaća otkrivati Isusove tragove na zemlji, jer cijeli svijet, a napose čovjek odiše tragovima koje je u njega utisnuo sam Gospodin naš Stvoritelj. Doista, kako u našoj svijesti, tako i u svijetu oko nas, utisnuti su tragovi koji svjedoče da je ovim svijetom prošao onaj tko posjeduje razumnost i koji je u svojoj dobroti i ljubavi stvori skladni i smisleni svijet. Ne znam samo koliko smo ozbiljno zauzeti oko toga da otkrijemo njegove tragove koje je ostavio oko nas i za nas da bi nas pozvao na svoj sveti put, to jest na put svoje svetosti. Otkrivajući njegove tragove, na koje nam lakše ukažu sveci koji božanskim pogledom promatraju stvarnost, pozvani smo ih nasljedovati poput dvojice Ivanovih učenika koji su bez oklijevanja pošli za Isusovim tragom istoga trena kad im je njihov učitelj Ivan ukazao na njegovu prisutnost. Isus doista nije htio da ovim svijetom hodamo nesigurna koraka, već je htio dati čvrstinu i sigurnost našem koraku. On hoće da i danas odvažno hodimo putem života vječnoga koji je Bog upisao u naše zemaljske staze.

Kršćanski život pojedinca, ali i svaka kršćanska obitelj je mjesto Isusove prisutnosti. O njegovoj svakodnevnici ne znamo mnogo niti iz ovog opisa, ali da je bila oblikovana Bogom, to je neupitno. Njegovim tragovima se moglo doći do Boga, a u njegovu prebivalištu je sam Bog prebivao. I nama je postavljeno pitanje: Da netko krene našim tragom, bi li ga naše stope dovele do Boga, ili bi se samo zapetljali u zemaljskim stazama i prizemljenim interesima. Kad bi netko za našim stopama došao u naše prebivalište, ne samo da vidi mjesto kako takvo, već i način života na tom mjestu, o čemu bismo mu svjedočili i čime bismo ga oduševili? Bi li uspio na tom mjestu otkriti Božju prisutnost i prostor otkupljenja? Iz ovih upita i odgovara sukladnih evanđeoskom opisu sada znamo koja je naša zadaća u svijetu, to jest u svakodnevnici: ići Kristovim tragom i dovoditi druge do spoznaje njegova mesijanstva.

Bogojavljenje – Tri kralja

Slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja, ili kako je u našoj predaji uvriježeno reći Triju kraljeva. Evanđeoski tekst nam pripovijeda o Mudracima koji dođoše s Istoka pokloniti se novorođenome Kralju, premda nisu znali točno mjesto gdje se rodio. Njihov put je pretpostavljao sustavno i ustrajno traženje Kralja čiju su zvijezdu vidjeli da se pojavila, te se nisu bojali napora i puta do Jeruzalema i potom Betlehema. Osim toga oni su mu donijeli svoje darove: zlato, tamjan i smirnu jer su ga htjeli obdariti kao istinskog kralja. No upravo zahvaljujući takvom zauzetom i dobrohotnom stavu pred Kristom, oni su pronašli pravo blago svoga života u Istini koja im je zasjala u Betlehemu po utjelovljenome Božjemu Sinu.

S druge pak strane židovski kralj Herod je pristupio Kristovu traženju na drukčiji način, premda ni njegova zauzetost da ga pronađe nije bila mala. Herod, međutim, nije htio Isusa pronaći da mu se pokloni, već da ga ukloni. Ali osim što mu to nije pošlo za rukom, ostao je i zakinut za Božje darove koje je mogao primiti po Betlehemskim Djetetu. Herodu je, dakle, blago ostalo skriveno, jer se bojao da mu novi kralj ne ugrozi zemaljsko blago i interese, dok su Mudraci noseći svoje blago na dar pri poklonu otkrili ono neusporedivo veće bogatstvo koje dolazi od Boga i kojim je bio njihov život blagoslovljen. Herod je također imao savjete i dobio putokaze, pa je čak znao toliko informacija o rođenju novoga kralja da je i sam dijelio savjete Mudracima. No njegov problem je bio što nije bio voljan prihvatiti Boga, već se borio protiv njega i njegova otajstva. Herod je pošao od krive pretpostavke, te stoga nije ni mogao doći do pravoga blaga. Naime, htio je ukloniti onoga koji je došao da obogati ljudski rod božanskim životom, darom razuma i savjesti. Toliko je bio obuzet željom da ubije Isusa da je dao izvršiti pokolj nevine dječice kako bi se osigurao da je uspio u naumu.

Iz njegova stava možemo razumjeti otkuda i danas toliko gnjeva i mržnje na Isusa i na njegove sljedbenike. Jer dok je Isus živ, živa je i savjest i svijest o Božjem nauku objavljenom ljudima, a u kojemu se nalazi život. A dok Isus objavljuje božanski život ljudima, promiče i nedokidivi Božji zakon koji vrijedi za sve ljude, pa tako i za vlastodršce i za krugove moći ovoga svijeta. Zato toliko bijesa na njega u ovoj našoj zapadnoj uljudbi koja je stvorena na njegovu zakonu, jer su mnogi, poput Heroda, uvjereni da ih on ugrožava, te se otimaju od njegova zakona i s toliko bijesa i mržnje se obaraju na njega. No on nije došao ugroziti napredak ni bogatstvo ove uljudbe, već je došao donijeti pravo bogatstvo i pravi napredak koji nije jednostran, koji nije samo zemaljski, koji nije napredak pojedinačnih interesa već cijeloga čovječanstva. On postaje radosna vijest čovječanstvu jer je došao osloboditi, posvetiti i uzdići čovjeka, to jest poučiti ga istinskom i cjelovitom čovještvu, potičući ga da se odrekne pojedinačnih interesa, a prione uz opće dobro ljudi. A uljudba koja guši prava najmanjih, najslabijih i nezaštićenih, koju predstavlja Herod, nije dostojna zvati se uljudbom i nema prave budućnosti.

Isusa pronalaze samo oni koji su spremni svoju ljudsku mudrost podložiti njemu, položiti mu je pod noge kao što učiniše Mudraci ne samo donijevši darove pred njega, već i podlažući svoja ljudska istraživanja i želju za istinom upravo njemu pred noge, svjesni da od njega mogu dobiti svjetlo koje će naposljetku uzdići i uzvisiti sve ono što su imali. Zato su Mudraci s Istoka primjer tog uzvišenog traženja koje Bogu podlaže svoju ljudsku mudrost, kako bi Kristu dopustili da im otkrije onu neprocjenjivu nebesku mudrost koja je pravo svjetlo ljudima.

A ono izopačeno traženje, poput Herodova, nije uvijek bez argumenata, to jest bez djelomične podloge. Ono dijelom ima svoje razloge i djelomična pokrića za svoje stavove, te ima i moć doći do dijela istine, kao što je i Herod doznao od svojih pismoznanaca o tome što kažu Pisma o Mesijinu rođenju. Oni koji odbacuju Boga počesto u svim događajima i nauku iščitavaju samo neku političku pozadinu, i iskazuju  herodovske strahove i stavove. Ima onih koji uspijevaju doći do dijela istine, te im se otvara i put prema njezinoj cijeloj spoznaji, ali nemaju dostane volje da bi slijedili ispravne zaključke razuma. Ljudska volja je počesto izopačena grijehom, oslabljena strašću i izvitoperena slabošću, te onda i kad vidi ono što je ispravno, ne želi ići za njim. Zato počesto pravi kombinaciju istinitih i pogrešnih informacija, služi se poluistinama da dođe do krivog zaključka, a zlorabi istinu za nečasne ciljeve, to jest za bezbožno traženje upereno protiv Boga.

Svim time zlo nastoji zbuniti ljude i odvojiti ih od Istine, kao što je Herod pokušao Mudrace. Sve što postoji jasnoga o Bogu koji se objavio, uzima se samo kao atrakcija ili senzacija, a ne kao istina na kojoj bi se trebalo graditi život. Mnogi poput Heroda i sami pomno istražuju, ali ne s ciljem da se obogate na Božjoj istini, kao što učiniše mudraci, već da ugroze istinu. Ima ih potom koji pomno sve pretražuju, ali s ciljem da nađu slabu točku u Božjem nauku, kao što je i Herod tražio slabu točku u ljudskosti slabog i nezaštićenog djeteta hoteći ga ubiti. No Bog je bio spreman i na takvu nezaštićenost da pokaže ljudima da nije htio ugroziti ih niti im uzeti zemaljsko blago, nego dati ono nebesko, i to na način da im omogući da ga pronađu u njegovu utjelovljenom Sinu. Time je i postao laka meta onih koji su ga htjeli ukloniti sa zemlje, ali nije mogao drukčije jer je došao iz ljubavi a ne iz interesa.

Kako vidimo, ljudi traže tolike izgovore samo da ne podlože duh Gospodinu i njegovoj volji. Zato su Mudraci i Istoga pozitivan primjer kako se inteligencija i razum podlažu Gospodinu i u njemu otkrivaju uzvišen život. Ako ikada onda danas, bila bi nasušna potreba da ova naša ugrožena uljudba pronađe svoga Spasitelja u Betlehemskoj štali, te da mu se pokloni do zemlje i primi od njega blagoslov i pomoć. Zadaća nas vjernika je da mi prvi to učinimo iskreno i predano kako učiniše Mudraci s Istoka, da tako postanemo znakom našem društvu i cijeloj zapadnoj uljudbi.

Pitanje majčinstva je stvarnost koja obuhvaća cijeli proces od pripreme za majčinstvo, pa potom rođenje i sve do prihvaćanja zadaća koje čekaju majku nakon rođenja djeteta. Na žalost, uslijed neobičnog načina života i životnih okolnosti ovoga svijeta, dogodi se da se ova životna veza i upućenost majke na dijete ne ostvari u punoj mjeri, već samo u ograničenim dimenzijama. U praksi stoga bude tako da osoba koja je rodila dijete ne vrši majčinske zadaće, te dijete ostane uskraćeno za mnoge osjećaje koje djetetu može pružiti samo majka, kao što i majka ostane uskraćena za mnoge osjećaje koje njoj može pružiti i u njoj potaknuti samo dijete. Svjesno ili nesvjesno, mnoge majke to danas zaboravljaju. Nije obećavajuće kada u životu postaje važnije mnogo toga od samoga djeteta i zajedništva s njime koje ispunja dušu. Uglavnom, manje više takve majke čekaju kako se osloboditi takve brige i vratiti svakodnevnim poslovima i društvenom životu. Stoga je vrlo česta pojava da djeca provede više vremena s tetom u vrtiću, nego s rođenom majkom i članovima svoje obitelji. Kao posljedica toga je da se ne stvaraju one životne poveznice kao temelj kasnijoj bliskosti i ljubavi, napose između majke i djeteta koje su i prirodno tako jedinstvene i čvrste, ali i drugih članova obitelji.

Čuvarica sjećanja

Kad promatramo život i zadaću majčinstva iz tog kuta, vidimo zašto je onda tako znakovita rečenica koju zapisa sveti Luka u svome Evanđelju nakon što opisa događaj rođenja Gospodinova i dolazak pastira u Betlehem: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Luka nas izviješta o tome kako je Marija budno pratila i čuvala uspomene o svemu što se ticalo njezina Sina, ukazujući tako na njezinu majčinsku odgovornost. A da bi mogla pratiti, ona je trebala i biti s njime i uz njega, te proživljavati zajedno kako lijepe, tako i tegobne trenutke života. A jer je s njim dijelila iskustvo života i iste izazove koje im je život donosio, mogla je stoga i u ime svog tek novorođenoga sina pohranjivati sjećanja u um i srce, te je mogla od njih živjeti prebirući ih, to jest nastojeći doći do dubljeg značenja i boljeg razumijevanja, kao i do sadržajnije njihove poruke. Jer sve što se ticalo njezina Sina bilo je od takve važnosti da se nije smjelo propustiti ništa da prođe nezapamćeno. Zato je, svjesna njegova božanstva i poslanja u svijetu, ona upijala sve što se oko njega zbivalo i njega ticalo. Prebirati u srcu znači također događaje razumijevati u njihovu iskonskom značenju, to jest u svjetlu Božjeg plana uočavajući one čudesne poveznice koje nam ukazuju da svaki život ima svoje ishodište u Bogu i odgovara njegovu svetom planu. Upravo snagom pozornog promatranja i razumijevanja sadašnjosti može se premišljati i o smislu, kao i o cilju istih poveznica.

I kao što se došašće, vrijeme priprave za blagdan rođenja Gospodinova, najbolje može izraziti Marijinim stavom djevičanskog iščekivanja, tako se i Božićno vrijeme najbolje razumijeva njezinim majčinskim stavom. Dok vrijeme došašća ukazuj na Mariju koja nas uči kako živjeti čiste duše i potpuno okrenuta prema Bogu, u božićnome vremenu nas uči kako potpuno upijati Božju prisutnost i pamtiti događaje. U vremenu došašća nam pokazuje kako vječnomu Bogu dopustiti da se utjelovi i dođe u vrijeme, a božićno vrijeme nam otkriva kako živjeti u ovoj punini vremena na zemlji koja nas vodi prema vječnosti.

Po tome što nam reče sveti Luka, vidimo da Marija, rodivši Sina Božjega, nije ostala samo na biološkoj razini majke, već je potpuno prianjala Božjemu planu i u njega uranjala izvlačeći iz njega dodatnu duhovnu korist uprisutnjujući Boga u svome sjećanju. Marija je ne samo ovila otajstvo neizmjernoga Boga u halju ljudske naravi, već je i svoju ljudsku narav do kraja držala prožetom tim otajstvom koje je od nje iziskivalo majčinsku brigu, ali ju je i dodatno ispunjalo svojom prisutnošću. Ona je bila Bogorodica, Majka Božja, ne samo zato što je Isusa rodila, već i zato što je prema njemu imala dužnu majčinsku odgovornost.

Primjer majčinstva

Na taj način nama je darovala Dar neba koji je primila kad ga je utjelovila i rodila, ali i koji je kasnije i dalje primala dok ga je kao majka pratila u djetinjstvu i odrastanju. Upravo to iskustvo želi prenijeti i kršćanskim majkama koje poput nje shvaćaju da po majčinstvu ostvaruju sebe i smisao svoga bića. Ona im svjedoči i potiče ih da i same idu putem duhovnog iskustva sa svojim djecom. Nadasve da prebiru u srcu sve što se događa, te da u životu vlastite djece nastoje otkriti Božji plan i Božju volju za njih. Marija pokazuje kako majke trebaju u svjetlu Božje prisutnosti sagledavati svoj život i život svoje djece, te nastojati utiskivati Božji život u njih, kao što su pozvane utiskivati njihov život u svoj prihvaćajući odgovornost za njih u svjetlu Božje volje, a ne ljudske proizvoljnosti.

Marija poučava kršćanske majke svojim majčinstvom da majčinstvo nije samo biološki čin, već je prije svega duhovna odgovornost pri čemu su pozvane i na duhovan način ostvariti odnos i zajedništvo sa svojom djecom, a to se može samo kroz zajedništvo u Bogu. I što majke ostvare veći stupanj zajedništva s Bogom, to će biti i veće i blagoslovljenije njihovo zajedništvo s njihovom djecom. Tada će i same u srce utiskivati njihovu prisutnost i shvatit će koje je bogatstvo međusobno iskustvo života življena u Bogu, te neće propuštati ni dovoditi u pitanje nijedan trenutak istinskog zajedništva sa svojom djecom, jer će u tome osjetiti milost i bogatstvo života.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda postaviti pitanje o smislu i cilju svake kršćanske obitelji, jer danas više nego ikada osjećamo da kršćanske obitelji nisu oblikovane prema svome istinskom milosnom modelu, već žive istovjetno kao i sve ostale obitelji. Mnogi se čak pitaju, kako na razini teologije tako i na razini svakodnevnoga života, kako obitelj Marije i Josipa može biti uzor kršćanskim obiteljima kad njih dvoje nisu živjeli bračnim životom. Pogotovo što se danas ne bi moga niti sklopiti valjani brak, a time i zasnovati obitelj, ako ne bi bili otvoreni bračnome činu i životu.

Doista, jednim dijelom takve primjedbe su i na mjestu. No ipak ne sagledavaju stvari iz pravoga kuta promatranja. Naime, kad promatramo samo prizemljeno, bez duha i osjećaja svetosti onda donosimo isključivo ljudske zaključke. Osobito što tada zaboravljamo da je obitelj ponajprije zajednica koja vrši volju Božju i njegov sveti naum spasenja, a uglavnom mislimo na one zemaljske dimenzije obiteljskoga života koje nisu bile svojstvene Svetoj obitelji. No sveta Crkva nam pred oči stavlja uzor i poticaj Svete obitelji uvjerena kako upravo Sveta obitelj ima mnogo više reći svakoj konkretnoj obitelji nego itko drugi na ovome svijetu i u ovome društvu. A te važne stvari su upravo odnos prema Bogu, o čemu našim obiteljima ne može nitko drugi dati bolje svjedočanstvo života niti biti primjer za nasljedovanje.

Na taj način Sveta obitelj sačinjava uzor prema kojemu živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga. Po tome se i prepoznaje istinska kršćanska obitelj da je Božja obitelj, ako osjeća koje je njezino poslanje pred Bogom i ako ga dosljedno živi. A Sveta obitelj je vrlo dobro znala da je njihovo poslanje bilo da vrše volju Božju na zemlji, to jest da prihvaćaju sveti Očev plan i da ga provode kao naum spasenja. Bez obzira što je poslanje Marije i Josipa donekle različito u odnosu na svaku drugu obitelj, oni ipak predstavljaju uzor koji je Bog ponudio svim vjerničkim obiteljima na zemlji. Jer oni su razumjeli da je njihovo poslanje biti do kraja predani volji Božjoj u služenju Božjemu utjelovljenom Sinu kojemu su bili na raspolaganju kako bi izvršio naum spasenja. Zato oni svojim životom svjedoče da je obitelj zajednica u kojoj se muškarac i žena ljube snagom ljubavi Božje, te tom istom snagom vrše poslanje. Doista, svaka kršćanska obitelj ima poslanje ostaviti iza sebe isti trag Božje ljubavi i Božjega života na način da se najprije supružnici ljube božanskom ljubavlju. A kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provoditi Božji naum.

A prvotni naum koji je povjeren obiteljima jest da budu zajednice života, te tako imaju i svojevrsno naravno poslanje koje se potom razvija u nadnaravno. Točnije, svaka obitelj je pozvana biti vrelo života, ali ne samo biološkog, tjelesnog, već i onog nadnaravnog, milosnog. Po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života, jer primjerom ukazuje na to da obitelji trebaju prihvaćati svaki život i činiti sve da život njihove djece bude život djece Božje. I kao što su Marija i Josip prihvatili skrb za Sina Božjega, tako je i svaka obitelj pozvana prihvaćati život i uzdizati ga u milosni život Božje djece. Mnoge kršćanske obitelji su kao i sve druge u društvu posrnule već na prvom koraku, budući da ne prihvaćaju kao svoje poslanje rađati djecu kao Božji dar, već kao svoj pristrani izbor, najčešće uvjetovan mentalitetom ovoga svijeta. Kao da bi taj mentalitet koji oblikuju vlastodršci svijeta bio bolji od poziva koji Bog upućuje i ponude života koju daje kao istinski blagoslov od postanka svijeta. Da su moćnici svijeta bili u pravu da će društvo riješiti svoje probleme ograničavanjem rađanja, onda bismo danas imali društvo koje cvjeta, a ne društvo koje prolazi golemu krizu.

Molimo stoga zagovor Svete obitelji da zagovara vjerničke obitelji i da im pomogne vršiti svoje poslanje u svijetu svjedočeći drukčiji pristup i svom naravnom pozivu da budu zajednice života sukladno Božjem planu. Po zagovoru Svete obitelji moliti je da se otvore Bogu i da prihvate njegov poziv, te da svoje naravno poslanje vrše snagom nadnaravne trojstvene ljubavi, a ne samo svojim ljudskim snagama i na tragu ljudskim promišljanja. I kao što su Marija i Josip bili do kraja posvećeni Bogu, a pokazali vjernost služeći Sinu Božjemu, isto poslanje, samo u drugim okolnostima, Bog ostavlja kršćanskim obiteljima. Oni svoju posvećenost Bogu i poslanju pokazuju prvotno u prihvaćanju života kao najvažnijoj zadaći obitelji. Molimo stoga da to čine s ljubavlju i zauzetošću kako bi ispunili svoje poslanje podižući naraštaj vjeran Gospodinu. Neka utjelovljeni Božji Sin a naš Gospodin Isus bude ne samo protokolarni, već stvarni i aktivni član svake obitelji, kao što je bio u obitelji Marije i Josipa, kako bi sve naše obitelji mogle razumjeti svoje nadnaravno poslanje, te kako bi mogle živjeti od ljubavi Božje i rađati djecu Božju.

Božić – danja misa

Svatko od nas je bio u situaciji pričati ili slušati priče ili događaje, ili pak mnogi od nas bili su u situaciji drugima pojašnjavati ili tumačiti. Znalo se dogoditi da smo zbunjeni, da ne znamo odakle otpočeti priču ili objašnjavanje da bismo mogli prepričati događaj kao smislenu cjelinu. Moglo se dogoditi da ne znamo kako se izraziti da bude tečno i jasno svima kojima se priča. Ili pak kad imamo nelagodu govoriti o nečemu što smo proživjeli, pa tražimo riječi i način kako izreći ono što nas tišti ili muči, u konačnici uvijek moramo pribjeći istoj tehnici. U svim takvim situacijama najlogičnije od svega je početi od početka, jer tada se može pratiti nit svega što se dogodilo. Pa ako može biti i poteškoća glede razumijevanja, one se mogu lakše otkloniti upravo na ovakav način. Ako pak ima i nečega što treba još dodatno dokučiti, kao što je nekad slučaj istražitelja, doista je vrlo važno propitivati sve detalje počevši od početka.

Možda u tome naziremo i odgovor zašto je sveti Ivan započeo svoje Evanđelje riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Vjerojatno je da je i Ivan, kad je svojim vjernicima htio protumačiti otajstvo Kristova života, to jest utjelovljenja i rođenja, našao se u nedoumici što napraviti. Nije bilo lako u malo riječi ispričati kako to da se neizmjerni Božji Sin utjelovio i rodio na svijetu. Pogotovo što je bilo teško običnim ljudima u malo riječi prenijeti veliko otajstvo kojim se Bog očitovao svijetu kao utjelovljeni i rođeni Bog. Teško je reći mnogo toga smislenoga o tako velebnome događaju koji se ticao Božjeg naroda i čovječanstva, svijeta i svemira, a da se ne počne od početka, kako učini sveti Ivan.

I doista kako bismo razumjeli kako to da se Božji Sin utjelovio za nas ljude u vremenu, neophodno je bilo reći da je sve počelo od vječnosti kad je Bog svoju Riječ – svoga Sina učinio počelom i početkom svega. Božji Sin je doista je vječno počelo svega i po njemu je sve počelo postojati i bilo je stvoreno. I kao što ne može biti događaja bez početka i počela, tako ne može biti ni pravoga prepričavanja istoga bez smislenoga govora. Naše riječi nisu nabacana hrpa slova ni rečenice riječi, niti je naš govor nastao od nerazumnog mrmljanja. Naše riječi su smislena cjelina koja prenosi istinu koja se dogodila, te su stoga izuzetni dar ako prenose ono što se dogodilo od početka i ako svjedoče o počelo po kojemu je sve nastalo. U tom duhu je sveti Ivan zasvjedočio što se dogodilo u Betlehemu, povezujući betlehemski događa s onom temeljnom istinom koja stoji u pozadini svega svijeta, a to je istina o vječnom Svjetlu koje je stvorilo svijet i prosvijetlilo čovjeka, te je došlo i u svijet i vrijeme kako bi mu svjetlilo iz neposredne ljudske blizine. Ili pak vidimo da je posvjedočio o vječnoj Ljubavi koja od početka hrani taj isti svijet postojanjem, a napose čovjeka kao ljubljeno biće, te se iz te ljubavi htjede se roditi u Betlehemu kako bi njome i danas hranio svaki naraštaj onih koji ga primaju i postaju djeca Božja.

No znamo, ne samo iz daleke prošlosti i povijesti ljudskoga roda, već i iz ove naše blize i naših suvremenih događanja, da je čovjek, zavaran lažima Zloga, odbijao ovu istinu o vječnoj Istini i Ljubavi koje postoje prije svega drugoga i koje su obilježile sveukupnu stvarnost. I danas vidimo da ima onih koji se bore u društvu za ‘ravnopravnost’ zla s dobrom, mržnje s ljubavlju, grijeha s krijepošću. I u našem društvu mnogo je onih koji bi htjeli, u ime slobode izbora, da se izjednači tama sa svjetlom, mržnja s ljubavlju, laž s istinom, nepravda s pravdom, smrt sa životom. I ono što je proturječno, hoće u ime slobode izjednačiti ropstvo sa slobodom, duhovnu propast sa spasenjem koje od Boga dolazi, ludost s mudrošću, nered s redom, nerad s radom, besmisao sa smislom, poniznost s ohološću, interes sa služenjem. A mi vjernici počesto sve to promatramo nezainteresirani i dopuštamo ‘miroljubiv suživot’ kao da bi bilo moguće spojiti tolike suprotnosti u vlastitom životu.

I kada čovjeku nije bila dostatna ova svijest o neizmjernoj Ljubavi koja sve prožima i koja se hoće čovjeku uvući pod kožu, te je počeo koketirati sa zlom i tamom, nepravdom i grijehom, odlučio je sam Bog čovjekom postati, te je na osobit način pokazati i na zemlji, a ne samo na nebesima. Htjede je s nama podijeliti i u vremenu, a ne samo u vječnosti. Svojim dolaskom među nas ponovno je posvjedočio da je u temelju svega Bog i isključivo Bog. Taj isti Bog je svoga Sina, vječno Počelo po kojemu je sve stvoreno i njega koji je istinski Početak svega, u ljubavi poslao u svijet, u prostor i vrijeme, da nas lutajuće ljude ukrijepi u svojoj istini i obasja dodatno svojim svjetlom. Time nam je još jednom progovorio jezikom dobrote, sućuti i milosrđa s kojim se ne može mjeriti naš ljudski jezik slabosti i pomutnje. Došavši među nas još jednom je nedvosmisleno istaknu da nema nikakvog zajedništva između svjetla i tame, jer nema nikakvoga zajedništva između onoga što jest i onoga što nije. Rodio se kao čovjek da promatramo slavu njegovu, da se prepustimo sjaju njegova svjetla, da mu se divimo kao Jedinoređencu koji je pun milosti i istine, te da po njemu i sami postanemo djeca Božja.

Vratimo se stoga njemu svome Počelu, vječnoj Riječi i Mudrosti Očevoj koja nam je progovorila jezikom Božje ljubavi, dobrote i milosrđa. On je sva Punina Božja, pa primimo od njegove punine ni manje ni više nego pravi božanski život. I dok promatramo njegovo rođenje u jednostavnosti betlehemske štale, pričajmo drugima sve što nam je on objavio svojim dolaskom. Prenesimo sve što smo otkrili, ne samo o njegovu betlehemskom rođenju, već o punini istine njegove koju smo upoznali kao istinsko počelo našega života. I ako imamo potrebu za novim životom, za novim početkom, Božić je prigoda da to učinimo. Čeka nas Krist kao pravi i jedinstveni Početak, pa ga primimo i po njegovu životu dajmo svome životu novi početak, neopoziv zaokret za život u milosti i svjetlosti koju od njega primamo. Primimo ga tako u povijest svoga postojanja da bi on nas jednom primio vječno prebivalište na nebesima kad ćemo o koncu života napokon doći svome vječnom Počelu i od njega primiti svu puninu po sve vijeke vjekova.

Božić – ponoćka

Božja riječ koja nam je upravljena u ovoj svetoj noći proslave rođenja našega Spasitelja opisuje u kratkim crtama povijesne okolnosti u kojima se zbilo njegovo čudesno rođenje.  Kako smo čuli iz evanđeoskog izviješća ono se dogodilo u u vrijeme rimske vladavine nad Palestinom, kad je narod Božji hodio u tmini povijesne neizvjesnosti. No ako ćemo dublje prodirati u Božju poruku, tada ćemo zaključiti da narod nije bio tmini, sukladno riječima proroka Izaije, radi rimske vladavine, nego radi svoje udaljenosti od Boga. Jer dolaskom Božjega Sina na zemlju nisu vidjeli svjetlost u vidu pobjede nad Rimljanima i njihovim progonom iz Palestine, već su vidjeli svjetlost u trenutku kad je Bog došao na zemlju. Dakle, nije ima zasjala nikakva politička svjetlost niti ih je zahvatila euforična radost utemeljena na socijalnom stanju u narodu, već jedna druga vrsta radosti. Radost naroda nastala je, naime, zbog svjetlosti koju su vidjeli doći s neba, ali ta svjetlost nije donijela nikakva politička ni gospodarska rješenja, već je donijela radikalnu novost kojom je bila dotaknuta naša ljudskost. Kad je Bog dotaknuo čovjeka i obogatio ga svojom prisutnošću, tada je zasjala svjetlost i došla je neizmjerna radost.

S ovom radošću se doista ne može uspoređivati radost ovoga svijeta. Tako su se, naime, rimski carevi i upravitelji sigurno imali razloga radovati zbog političkih i vojnih uspjeha uslijed čega su podvrgli sebi razna područja i velika prostranstva pod svoju izravnu vlast. Mogli su se veseliti prebrojanom pučanstvu i gospodarskom moću kojom su raspolagali kad su podvrgavali sebi sve narode, ali se nisu mogli veseliti onom radošću kojom se veselio sam Bog što je ljudima donio spasenje. Rimljani su se mogli veseliti time da su mnoge ljude sebi podredili, zarobili i porobili, ali ne da su i ljudima dali pravu slobodu i istinski mir čovječanstvu. Mogli su se čak ponositi da je i sam Božji Sin bio prebrojan kao član njihova carstva, ali nisu se mogli radovati da bi omogućili čovjeku da bude ubrojen među građane kraljevstva nebeskoga.

Doista, sam Bog se daje prebrojiti u stanovništvo svijeta, postaje njegov građanin prihvaćajući sve njegove zakonitosti koje dragovoljno prihvaća postajući čovjekom. Prihvatio je logiku sile i moći koja vlada u ljudskom društvu, ali nije zbog toga paničario ni gubio prisebnost, već je, usprkos svega, svome narodu donio radost. Takva radost polazi od ljudskoga srca Bogom obdarenoga, što se dogodilo po njegovom rođenju. Zato se Isus ne boji i ne bježi od svoje odgovornosti. On ljude obdaruje mirom i preobražava njihova srca neprolaznom radošću koju ljudi ne mogu udijeliti. Zato će uvijek mali i jednostavni ljudi biti nositelji preobrazbe svijeta, jer će ga preobražavati Božjom prisutnošću, nasuprot svih obećanja ili prijetnji koje dolaze iz svijeta moći i politike. Oni koji se ne daju zavesti obećanjima i brojkama ovoga svijeta, te se ne dopuste svesti na brojke ljudskih prebrojavanja, premda znaju da ne mogu pobjeći iz ljudske kože, oni primaju Božju radost i postaju joj navjestitelji u svijetu.

To isto čini i Sin Božji – Bog naše radosti. Dolazi u svijet gdje su ljudi za vlastodršce i one koji su vjerovali samo u svijet moći, sile i gospodarske veličine bili samo brojke. Pa onda dok i sami promatramo oko nas ljude koji se vesele brojkama dobiti, moći i političkoj podložnosti, ako dobro poznamo život i slušamo Božji glas sa zanimanjem, dobro znamo da zemaljsko ‘prebrojavanje dobrih rezultata’ ne može biti izvor radosti ni pretpostavka bolje budućnosti, ma koliko se ljudi radovali i takvom napretku. Pravu radost zemlji donosi sam Bog, jer je prava radost na zemlji samo ona nebeska. No mogu je osjetiti oni koji su čista srca ili traže one Božje radosti kojima se hrani duša koja je u potrazi za neprolaznim dobrima, kao što je slučaj pastira. Zato su anđeli njima navijestili radost jer su oni bili spremni prihvatiti radost jer su u jednostavnosti života živjeli za radost neba koja se suprotstavlja brojkama ljudske logike i sile koja je dominirala zemljom.

Zato se i nama večeras nudi ova nebeska radost kojoj je izvor sam Bog da je primimo u svoje duše, te da polazeći od nje gradimo svijet u kojemu živimo. Isus nije dopustio da taj svijet ide svojim tijekom bez Boga, već je u nj unio nebesku radost koja je potom preobražavala taj isti svijet. I danas ostaje mnogo prostora za takvu radost koja se događa kad živimo vjerno Božjem daru. Njoj su svjedoci bili anđeli koji su je prenijeli na pastire, a pastiri su je primili kao blagovijest za sav narod. I večeras mi primamo ovu blagovijest za sebe i za sav narod. Koliko smo se sami učinili jednostavni poput pastira, toliko nam Bog dolazi večeras u dušu, dok smo poput pastira i mi napravili korak prema Betlehemu, nakon što nam je bila naviještena ova velika radost s neba.

Dok podvlačimo crte ispod vlastitih računa, slično kao što su to činili rimski carevi u svojim popisima, te počesto zdvajamo nad onom što slutimo kao vlastitu budućnost i budućnost svoga naroda, ne valja zaboraviti da je Bog kadar gospodarima povijesti poremetiti račune i računice od trenutka kad postoje oni jednostavni mali ljudi spremni primiti nebesku radost i njome ispuniti svijet navještajem Božje prisutnosti. Između društvenih obveze i nacionalne odgovornosti pronađimo i sami vremena za osobnu radost bez koje nema pravoga života i budućnosti društva. Smjenjuju se carstva i političke moći, no iza te pompe, a i iznad nje, postoji ono skrovito Božje djelovanje koje osvaja ovaj svijet donoseći tihu nebesku radost cijelom narodu. To nije radost koja donosi političku pobjedu nad protivnicima, već ona koja se događa kad Bog zahvaća duše koje ga žele i za njim žeđaju, te hrani njihovu svijest. Dopustimo da i nas osvoji ta radost. Neka i nas zahvati Isusova radost, jer on nije došao u svijet iz interesa u svijetu i od svijeta, već je htio obradovati svijet darom novoga života koji nam je udijelio. Ne budimo poput onih što radost mjere prebrojavanjem ljudske moći, već oni koji osjećaju dar neprocjenjive Božje radosti u duši, kako bismo i sami poput anđela pjevali: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

4. nedjelja došašća – B

Dok nam još u uhu odjekuju današnja čitanja koja vode prema vrhuncu našu vjerničku pripremu za blagdan rođenja našega Spasitelja, uočavamo da nam predstavljaju lik Boga koji iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja kako sadržajem tako i načinom ostvarenja svojih vječnih božanskih nauma. Doista, kao što je iznenadio kralja Davida vrlo neobičnim obećanjima, tako je razvidno da je i Nazaretsku Djevicu iznenadio najavom da će po njoj biti ispunjena obećana dana Davidu. A da je Marija bila iznenađena i ponešto zbunjena, svjedoči nam sveti Luka koji nam je ostavio zapis o navještenju anđela Gabrijela. Štoviše, uočava se da je bila čak dvostruko iznenađena do mjere zbunjenosti. Ponajprije je bila zbunjena anđelovim pozdravom, kako čitamo u Evanđelju: Anđeo uđe k njoj i reče: ‘Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. Osim što ju je zbunio naziv koji joj daje anđeo, drugo veliko iznenađenje je bilo to što je njoj bilo rečeno da treba roditi Spasitelja. A kako nije mogla razumjeti niti na koji se način ima to zbiti, pokazuje da je za nju taj navještaj predstavljao iznenađenje, kako svjedoče riječi Evanđelja: No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišenjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’ Na to će Marija anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’

Kako vidimo, Bog iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja, pa i u slučaju one koja je bila potpuno predana izvršenju njegova spasenjskog plana. Ona je doista bila toliko skromna i ponizna da ni u snu nije pomišljala da će Bog izabrati nju za ostvarenje svoga vječnog plana. Istina, živjela je isključivo za ostvarenje tog plana i posvetila se u molitvi i vjernosti njegovoj riječi da se Božji plan ostvari a njegova sveta volja vrši. Svim svojim srcem je priželjkivala da njegovo spasenje dođe narodu, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da će se Bog njome poslužiti da ga ostvari. I upravo to je prvo veliko iznenađenje kojim ju je Gospodin zatekao, jer ju je učinio milošću punom, te ju je tako izabrao da bude oruđe njegove ljubavi.

A drugo veliko iznenađenje je jednostavnost tog istog plana, koji nije bio plan ljudskog blještavila, moći i sile, već je bio plan o rođenju Djeteta koje će promijeniti tijekove ljudske povijesti. Marija je uistinu po drugi put bila zatečena, jer kao Bogu do kraja posvećena nije razmišljala o udaji i rađanju djece. Zato je Marija bila zatečena i načinom na koji je Bog odlučio izvesti spasenje, jer osim što ju je kao skromnu i jednostavnu djevojku izabrao za prihvatilište svoje milosti, odlučio je da čudesno začne i rodi ona koja nije planirala upoznati muža. Zato je čudo začeća i rođenja dječaka koje je trebao biti njezin Sin, ali i Sin Svevišnjega, to neizrecivo iznenađenje pred kojim je Marija ostala iznenađena do mjere da nije znala kako je Bog planirao spojiti ono što je njoj djelovalo nespojivo.

I kao što je Mariju iznenadio i ostavio začuđenom neizmjernom ljubavlju prema čovjeku koju je potom izlio na nju – obično ljudsko biće, i nama je uzdići srce razmatrajući tako uzvišeno otajstvo Božje ljubavi koja dolazi među nas. A to otajstvo nas ljude ne prezire i ne odbacuje, već, naprotiv, posvećuje i obdaruje svojim darovima. I što toga budemo više svjesni, to će nam biti Božić puniji, jer će nam došašće biti priprava, kao i Mariji, za njegov dolazak. Ako je iznenadio nju koja je bila potpuno predana njegovu planu, neka se to dogodi i nama. Ne budimo neosjetljivi na čudo Gospodinove neizmjerne ljubavi, već opustimo da nas on iznenadi čudesnim izborom svoga spasenja kojim pokazuje što je sve spreman učiniti za nas ljude. No isto tako koje ostvaruje u neposrednom zajedništvu s nama ljudima.

No da bi nas iznenadio kao Mariju, trebali smo i sami u ovoj pripravi za Božić odisati Marijinim duhom, a to znači da ne smijemo tražiti sebe već njega, jer je upravo to činila Nazaretska Djevica. Zato u ove posljednje dane priprave žarko tražimo i radimo na ostvarenju njegova spasenjskog plana, te ćemo tek tada otkriti koliko nas nadilazi njegovo iznenađenje kojim je spreman zadovoljiti sva naša traženja, želje i očekivanja. Spreman nas je iznenaditi do mjere potpunog predanja samoga sebe, kao što je učinio i s Marijom, jer njemu ništa nije nemoguće. Zato spremno poput Marije izgovorimo svoj: Neka mi bude!, kako bi nas mogao Bog iznenaditi svojim darom i obasuti neizmjernom radošću slavljenjem otajstva rođenja Gospodnjega.

3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak uzet iz Evanđelja svetog Ivana donosi nam, kao i Evanđelje od prošle nedjelje, svjedočanstvo o Ivanu Krstitelju kao Gospodinovu preteči. Točnije, u današnjem odlomku imamo opisan cijelu raspravu, to jest razgovor koji je Ivan vodio sa svećenicima, levitima i farizejima, jer su oni bili poslani istražiti njegov identitet i njegovo poslanje. Njih je zanimalo znati je li on Krist, Ilija ili neki od Proroka, te u kojoj mjeri mu povjerovati i poslušati njegove nagovore i upute, to jest u kojoj su ga mjeri mogli iskoristiti za svoje ciljeve, a nisu tražili ponizno slušati ono što im je naviještao. Krstitelj je, međutim, bio vrlo jasan i dosljedan sebe, te je priznao tko je, premda je bio u situaciji da je mogao i reći neistinu. Naime, uživajući veliku čast u narodu, mogao je sebe prikazati kao Krista ili kao neku znamenitu osobu, svakako većim nego je stvarno bio. No Evanđelist sveti Ivan zapaža da Krstitelj nije to učinio i nije sebe htio prikazati u boljem svjetlo od onoga što je bio, što će reći da nije podlegao napasti koja često prati ljude. Nije podlegao kušnji oholosti ili ljudske uznositosti, te si nije umišljao nikakvu ljudsku veličinu, premda je to mogao s obzirom na glas koji je o njemu kružio. No on je točno znao svoje mjesto i svoje poslanje, to jest svoju ljudsku neznatnost i malenost u odnosu na Krista, te nije dopustio da ga pretvore u samozvanu ljudsku veličinu ili pak moralnu vertikalu svoga vremena koja zaboravlja što je pred Bogom. Zato se nije hvastao ni uzvisivao, jer je znao koliko je isprazno ljudsko hvastanje i gradnja ljudske veličine pred Bogom koji se neizmjerno ponizio radi nas ljudi. Ivan nije gradio od sebe ljudsku veličinu, jer se prava ljudska veličina mjeri našim odnosom prema Kristu, a ne prema stvorenim veličinama koje mi ljudi određujemo.

Doista, svjedočanstvo koje je ostavio Ivan, tiče se i nas vjernika, jer je on uzor naše adventske priprave za svetkovinu Kristova rođenja. Dolazak Kristov među nas možemo svetkovati ispravno samo ako smo svjesni sebe i svoga poslanja pred Bogom. Upravo kao što je Ivan bio čovjek poslan od Boga, ali koji se nije uzoholio, već isključivo govorio istinu služeći Bogu, takva treba biti i naša priprava u poniznosti. Naime, naš identitet se određuje prema tome koliko smo blizu ili daleko od lica Gospodnjega, a naša veličina time koliko smo pred njim maleni. On je pravi orijentir i zrcalo u kojem se možemo ogledati. Kvaliteta došašća i priprema za Kristov dolazak mjeri se upravo tim odnosom. Došašće nam je istinsko došašće prema tome koliko smo poravnali put Gospodinu, koliko smo uskladili uho s njegovim glasom, pogled s njegovim sjajem, a srce s njegovom voljom.

Ne smijemo stoga zaboraviti da živimo u svijetu u kojem ljudi grade sebe kao veličine i autoritete drugima. Poznato je kako društvo sebi pronađe neke ljude i za moralne autoritete koji su dežurni tumači svih zbivanja i koji u javnom mnijenju iznose svoje stavove, navodno objektivne i univerzalne, jer moralne vertikale i ne mogu imati drukčiji stav od takvoga. No na žalost, redovito se radi o ograničenim ljudima kojima se daje prostora u javnosti i koje se uzima za moralne vertikale, a oni ne čine drugo nego zastupaju zemaljsku horizontalu. Uzima ih se za autoritete javnosti jer u biti predstavljaju ljudsku veličinu koja se suprotstavlja Božjoj istini i Božjim pogledima na svijet. Zato je riječ o samozvanim veličinama kojima nije stalo do iskonske veličine čovjeka, već im je zadaća čovjeka ostaviti na mjeri veličine obične grješne ljudskosti.

Danas bi, bez sumnje, i u našem narodu i društvu dobro došlo više Ivanovog stava i pristupa koji nam omogućuje ponizno učiti od Boga, te eventualno postati moralne veličine koje istinski svjedoče za Boga, a ne za zemaljsku horizontalu. Vjerojatno je i Ivan bio zaprepašten ljudima svoga vremena, napose onima koji su sebe nazivali ili predstavljali moralnim vertikalama koji znaju sve o moralu i Zakonu, o poštenju i jednakosti, ali ništa o Bogu, te ne uspijevaju prihvatiti njegov dolazak na svijet. Takvi su spremni drugima držati lekcije, a sami nikada nisu čuli za poniznost, niti imaju imalo straha Božjega. Nećemo pretjerati ako kažemo da živimo u vremenu u kojem se doživljava oholo uzdizanje čovjeka do mjere da ne vidi Boga iznad sebe, a brata čovjeka pored sebe.

No u vremenu u kojemu čovjek živi moralnost i dijeli pravdu, a odbijajući stupiti u zajedništvo s Bogom, Ivan nam pokazuje put poniznosti kad izjavljuje da Kristu koji dolazi nije dostojan odriješiti remenje na obući. Poput Ivana i mi iskoristimo vrijeme došašća kao vrijeme poniznosti pred Bogom, a ne za izgradnju ljudski vertikala koje, uostalom, nikada ne stoje ispravno okomito, nego se redovito naginju na stranu svojih ideoloških vizija života. Ne tražimo potvrde od ljudi, ni njihova priznanja, niti se dajmo navesti na to da branimo njihove zemaljske interese, umjesto da svjedočimo za Boga kao jedinu pravu okomicu života. Držimo se puta poniznosti i ovoga došašća, jer nam jamči da ćemo onda znati prepoznati poniznoga Boga koji nam dolazi vratiti autentično dostojanstvo i uzvišenu veličinu kako sada na zemlji, tako jednom i na nebesima.