Uznesenje Blažene Djevice Marije

Današnja svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesku slavu poziv je nama svima koji se držimo primjera i puta naše nebeske Majke, da još intenzivnije razmotrimo ovo najveće otajstvo njezina života ponuđeno da nam bude poseban znak i putokaz u životu. Napose možemo ustvrditi da je nama, njezinoj djeci, uznesenje izuzetan znak Božjega milosrđa kojim je ona prva bila obdarena do sve punine. Živo svetkovanje u nama želi probuditi sav vjernički potencijal, te nas usmjeriti da se držimo Marijinih skuta, a time vjerodostojnog Božjeg puta. Na to nas potiče svijest o stanju u svijetu u kojemu živimo, kao i Božja riječ kuju čitamo na današnju svetkovinu, a koja nam nudi ključ razumijevanja ovog velikog otajstva koje zahvaća i naše živote.

Nemamo, naime, izravnu svetopisamsku potvrdu, no za pretpostaviti je da je i Marija u svome životu imala odbaciti sve napasti i ponude ovoga svijeta, kao što će to kasnije učiniti i njezin Sin kad je bio kušan u pustinji. No sigurno je i njoj svijet i sotona nudio primamljive ponude, želeći je udaljiti od vjernosti milosrdnome Bogu koji je dolazio u susret svome narodu. Jer ako kušnje nisu mimoišle njezina Sina, te ako ne mimoilaze nikoga od nas, sigurno je se i ona morala izboriti za vjernost milosrdnome Bogu kao prava službenica savladavajući kušnje koje su bile ispred nje na životnome putu kako bi došla do zaslužene slave nebeske. Zato Elizabeta, kao i svatko od nas, ima razloga klicati Mariji kao blagoslovljenoj među ženama i među cijelim ljudskim rodom, jer je prihvatila biti majkom Sinu Božjemu. Ali isto tako i Marija ima razloga veličati Boga, jer osjeća da sve što je činila, da je bilo po njegovu svetom izboru, poticaju i nadahnuću, kao i uz pomoć njegove milosti.

Marija, doista, od prvog trenutka kad je Bog poziva da sudjeluje u djelu spasenja kao majka njegova Sina, osjeća da je se približio trenutak milosrđa Božjega koje će spasiti svijet. Jer on je Bog milosrdni koji čini velika djela i koji dolazi ususret svome narodu ispuniti obećanja u svojoj dobroti, kako je obećao Abrahamu i njegovu potomstvu. Iz Marijna hvalospjeva Veliča razaznajemo da je i pred Marijom bio izbor: ili da krene ljudskim putem oholosti, moći i ljudskog traženja same sebe, ili pak da se stavi na put služenja Bogu, te putem neznatnosti i poniznosti dođe do nagrade Božje. Da je se dala zavesti od svijeta, prihvatila bi bila onaj široki put i milosrđe koje ovaj svijet nudi ljudima, a to je milosrđe udovoljavanja vlastitoj volji i ugađanja svojim potrebama i užitcima. No Marija je bila svjesna da je istinskom milosrđu tvorac Bog, te da bez njega ne možemo sebi iskazati milosrđe, a još manje ako slijedimo logiku koju nam nudi svijet. Zato se nije dala zavarati ponudom milosrđa ugode i ugađanja sebi i svojim ljudskim potrebama, nego je odlučno pošla putem služenja Bogu i vršenja njegove svete volje. Nije sebi dopustila provoditi život udovoljavajući svojim ljudskih prohtjevima, nego je odlučno išla cilju koji joj je Bog zacrtao i kojem ju je Bog vodio.

Razliku između ova dva poimanja milosrđa možemo vidjeti i u svakodnevnom životu u obitelji. Postoje roditelji čije se roditeljsko poslanje, zadaća i odgovornost sastoji u tome da udovoljavaju svim hirovima svoje djece, umjesto da ih odgajaju i vode putem koji im Bog nudi kao ispravan put roditeljske odgovornosti. A kad se u nekom trenutku pokaže koliko je to bilo loše i pogubno, počesto bude kasno da se djecu kvalitetno odgoji i stavi na pravi put. Doista, roditelj počne gubiti svoje dijete onda kad mu počne udovoljavati, kad ga tetoši umjesto da ga odgaja i vodi Božjim putem. Onda kad mu ne prenese Krista i kad se zadovoljava ustvrditi kako je dobro i bez obzira što ne vjeruje u Boga.

Bog, naprotiv, kad iskazuje svoje milosrđe, ne čini to na način da zadovoljava našem prividnom dobru, našim željama i željicama, našim hirovima i zemaljskim potrebama, nego Bog nudi milosrdnu ruku koja nas vodi put života vječnoga i dovodi do proslave nebeske. Pa i onda kad to prolazi kroz muku i napor i svakodnevno nošenje križa. Ili bolje rečeno, upravo tada kad se za ostvarenje svetih ciljeva treba boriti i izboriti protiv svijeta i zla koji nas žele odvratiti s pravoga puta. Jer nije se dovoljno zaklinjati riječima kako želimo dobrobit svojih obitelji i svojih domova, svoga naroda i svoje domovine, a onda se teško odlučujemo na ovo hodočašće vjere na koje nas poziva Bog u svome milosrđu. Teško nam pada vjerovati i živjeti takvo milosrđe kakvo je on navijestio i na koje nas poziva, to jest milosrđe kojem smo kao konačni cilj odredili slavu nebesku, a ne neko usputno ljudsko odredište.

Iz riječi Božje koja nam je upućena u drugome čitanju shvaćamo da samo s Bogom možemo sebi podložiti ovaj svijet, pa i samu smrt, te tako biti pobjednici nad njime. U protivnom, ako nismo u stvarnom i čvrstom zajedništvu s Bogom, prije ili poslije postat ćemo podložnici ovoga svijeta, njegovih moda i ponuda, površnosti i ludosti. Postat ćemo robovi svega onoga što će nam ispiti život, a u prvi mah se nudilo nama vrlo dobronamjerno i mnogo milosrdnije od tegoba na koje nas poziva Bog. Stoga se i danas potvrđuje istina koja je bila očita u na Mariji i u njezinu Sinu: Svijet progoni ono što je Božje, a čuli smo to i u odlomku iz Knjige Otkrivenja gdje sveti Ivan slikovito opisuje kako Zmaj progoni Ženu i njezino Dijete. No ako smo došli u situaciju da u svijetu kao vjernici živimo bezbrižno, da nas svijet ne progoni i ne suprotstavlja nam se, ako nas ne proziva i ne ušutkuje, ako nam ne želi ukloniti iz života božanske plodove, doista se moramo zapitati živimo li ispravno kao djeca Božja, ili pak suobličeni svijetu kao djeca svijeta.

No nas današnja svetkovina Marijina uznesenja poziva da mi usprkos svega podignemo svoja srca i uzdignemo duše put nebeskog prijestolja na kojem je Bog proslavio našu Majku, te da jasno shvatimo i prihvatimo da je tamo naš cilj kojem nas dobri i milosrdni Bog vodi. I ne trebamo se bojati protivljenja i protivština poradi vjernosti Bogu. Kao što su u ovom svijetu primili Božju zaštiti u Marija i naš Gospodin Isus, kao što je Bog štitio svoju Crkvu uvijek, a napose kad je bila izložena i u progonima, tako i nas danas Bog poziva na posvemašnju vjernost kojoj je nagrada njegovo vječno milosrđe. Da je i Marija htjela utjehu ovoga svijeta, da je htjela pošto poto da je svijet pusti na miru, to jest da je Zmaj ne progoni, popustila bi pred zahtjevima svijeta. To znači da je se mogla odreći Djeteta koje joj je Bog podario kad ju je pozvao da postane suradnicom njegova milosrđa. Istom logikom se stari Zmaj služi i danas s nama. Kršćanima nudi sve, samo da se odreknu Isusa. Nudi im svaku ugodu i ispunjenje želja, pod uvjetom da Isusa ne drže u srcu i umu kao najveću dragocjenost. Sve nam daje da budemo kao i drugi ljudi, to jest da djelujemo i živimo kao da Isusa nema u našim životima i obiteljima, u narodu i društvu.

No danas dok slavimo Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo, mi smo ojačani njezinim primjerom i zaštitom. Poput nje držimo se uvijek Božjega milosrđa, a ne nasjedajmo na ovo prividno milosrđe svijeta koje je samo obmana i laž. Istinsko milosrđe je samo ono koje nam iskazuje Bog koji nas želi proslaviti proslavom kojom je proslavio svoga Sina i Blaženu Djevicu. I ne bojmo se poteškoća i križeva, muka i nevolja kroz koje nam je proći, jer ako Bog nije iskazao milosrđe a da se i sam ne podvrgne križu, zašto da mi tražimo drugi put? Marija je uvijek išla putem posvemašnje vjernosti Bogu, te je i došla u nebesku slavu. A mi je nasljedujmo i držimo se tog istog cilja kojem nas Bog vodi, te ćemo tako i sami, ne samo zadobiti vječnu nagradu, nego ćemo postati poslužitelji milosrđa Božjega našoj braći i sestrama koje ćemo privući i voditi u tu istu slavu kojom je trojedini Bog nagradio i našu Majku, te ćemo ga zajedno s njom, sa svima svetima i anđelima, hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen

20. nedjelja kroz godinu – C

Riječi koje je izgovorio Isus, a zapisao sveti Luka u svome Evanđelju, po svom sadržaju naizgled odudaraju od cjelokupne Isusove poruke koju, čak i oni koji nisu previše vični Evanđelju, doživljavaju kao poruku mira, snošljivosti i ljubavi. No danas slušamo kako govori o ognju koje je bacio na zemlju i koji je već planuo, kao i o razdjeljenju koje je donio među ljude, pa čak one najbliže kao što su ukućani u obitelji. Njegove riječi osobito oporo zvuče u današnjem svijetu koji je neprestano ugrožen ratovima i terorističkim napadima koji unose nemir u ljudsko društvo i svakodnevni život. Pogotovo stoga što najčešće mnogi od tih ubilačkih ili samoubilačkih napada nose religiozni potpis. Tako se stvara ozračje nemira i nesigurnosti u društvu koje ugrožava same temelje života i suživota, kao i svih civilizacijskih stečevina u društvu. A povrh toga, odgovorni u društvu, umjesto da detektiraju konkretni problem, zato što nisu kadri ili nemaju snage reći odakle dolazi izvor tih ubilačkih ili samoubilačkih nemira u društvu, uglavnom se zadovoljavaju ostaviti uopćene izjave, ili prebaciti lopticu na vjersku netrpeljivost, što bi imao značiti da je za sve kriva religioznost ili vjera kao takva, a ne točno određeni pojedinci i točno određene religiozne skupine i njihova neprimjerena vjerska uvjerenja. Nakon toga vlast i takozvano civilno društvo proglašavaju sebe čimbenikom mira, a religiju ili pak vjeru kao takvu čimbenikom nemira, rata i stoljetnih krvoprolića koja ni danas ne jenjavaju.

Zato nam je neophodno postaviti pitanje je li i ove Isusove riječi nadolijevaju ulje na vatru takvih odnosa, te želi li Isus doista da njegovi učenici donose u društvo mač i oganj, to jest nemir i razdor. Znače li ove njegove riječi poziv na sveti rat, čak i protiv vlastitih ukućana, kako stoji u današnjem odlomku: Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve? Također smo dužni postaviti pitanje koji uopće učinak imaju njegove riječi na mir i suživot u društvu, jer smo svjedoci čestih netrpeljivosti i prepucavanja oko konkretnih vrijednosti, pri čemu se često stvara dojam da su kršćani poradi svojih uvjerenja i prianjanja uz Božju istinu nepomirljivi prema onima koji ne dijele njihove vrijednosti i stavove. U društvu se stječe dojam da su kršćani agresivna skupina koja drugima želi docirati i one koji drukčije misle i osjećaju tjerati da žive prema njihovim vrijednostima i kriterijima. Naime, dok se stvara dojam da su drugi snošljiviji i miroljubiviji od njih, te žele ostvariti samo svoja prava, kršćane se prikazuje izvorom nemira i pritisaka, jer bi, navodno, htjeli one drukčije prisiliti da žive onako kako su oni zacrtali da bi se trebalo živjeti u društvu. U tom pravcu se vode mnoge rasprave u našem društvu vezane uz obitelj, homoseksualnost, abortus, eutanaziju i tolike druge sporne situacije danas. Zato smo više nego ikada dužni reći što je Isus htio i donio, te što očekuje od nas kršćana u društvu. Je li on za sveti rat protiv pripadnika drugih religija, te protiv zastupnika drukčijih uvjerenja u društvu?

No Isusove riječi o ognju i razdoru nisu poziv na sveti rat protiv drugih i drukčijih, ma što tko o njima mislio, a napose se ne radi o pozivu na terorizam i zločine u kojima stradavaju nevine žrtve. Isus jest, međutim, za svetu podjelu, to jest za jasnoću uvjerenja i vrijednosti. To je jasnoća koju društvo najčešće izbjegava i ne želi je imati, budući da vlastodršci ovoga svijeta žele manipulirati čovjekom i čovječanstvom. A manipulirati mogu ako mu oduzmu svijest o neupitnim vrijednostima, to jest ako ga uvjere kako je sam tvorac vrijednosti vlastitim izborima i opredjeljenjima. Isusove riječi su poziv na sveti nemir, pa i sveti razdor, ali nikad na sveti rat u kojem bi bilo tko uzeo sebi za pravo da oduzima život drugome. Sveti nemir bi bio nemir ljudske duše koja traži konačni odgovor i temelj svoga postojanja, te razloge djelovanja, dok ne otkrije da postoje neupitne, neprolazne i univerzalne vrijednosti života kojima je izvor Bog. Sveti razdor bi bio odluka o ustrajnosti u dobru i ljubavi, u istini i pravdi, ustrajnost u protivljenju zlu i grijehu, sviđalo se to nekom ili ne, pa čak da se i radi o vlastitim ukućanima, prema kojima smo redovito popustljivi. No Kristov sveti nemir i sveti razdor nikad nemaju za cilj povrijediti osobu ili joj učiniti štetu, povrijediti ili ozlijediti, nego samo ukazati na istinsku dobrobit od koje sama bježi kad ne prihvaća Božju ljubav i dobrotu kao počelo svoga života i djelovanja. A ako bismo htjeli govoriti i o svetom ratu na koji poziva Krist, onda bi to bio rat koji trebamo navijestiti vlastitim slabostima i grijesima, rat unutarnjem zlu koje nas iznutra napada i rastače, a nipošto rat u kojemu bismo polagali pravu ukloniti, pa čak niti ušutkati neistomišljenike silom, nego samo snagom sebedarne ljubavi i istine natopljene dobrotom.

Stoga Isusove riječi za nas znače da smo pozvani i sami donositi među ljude oganj ljubavi predanja, što razaznajemo iz njegovih riječi kad govori da mu se krstom krstiti, jer je riječ o krstu muke i smrti za spas čovjeka i čovječanstva. To je oganj ljubavi kojim branimo i naviještamo vrijednosti, ali ne protiv nekoga, nego u ime dobra svih u društvu. U ime toga smo pozvani promicati istinska prava čovjeka i naviještati ih kao pravu radosnu vijest koja može biti temelj suživota, a ne progoniti neistomišljenike. Pozvani smo voditi vjerodostojni dijalog u društvu, no onaj koji se ne temelji na kompromisu i zbrci vrijednosti, nego na neupitnom dobru i principima koji vrijede za sve ljude. Stajući u obranu univerzalnog i općeg dobra, trebamo biti spremni i na podjele koje onda očituju što tko nosi u srcu, premda nam nije cilj dijeliti i cjepkati društvo, nego ukazivati na to kako je život i suživot moguć samo na neupitnim vrijednostima koje vrijede za sve ljude jednako.

Upravo tako se onda očituje da kao Isusovu učenici nismo za bezličan život koji bi nam društvo počesto htjelo nametnuti. Naš život ne može biti lišen vrijednosti i uvjerenja koja od Boga dolaze, a mogu se prepoznati kao autentično ljudski, te stoga nismo niti za poistovjećivanje i izjednačavanje svih stavova, jer ne donose svi stavovi isti rezultat čovjeku, niti je plod svih ljudskih čina dobro. A u trenutku kad bismo spoznali da pojedini stav ili ideja nekome čine štetu, pozvani smo ukazati na posljedice i promicati dobro, pa i onda kad trebamo biti znak protivljenja u društvu. Zato molimo da nas zahvati sveti Kristov nemir i oganj kojim ćemo se dati za dobro svakoga čovjeka i cijeloga društva, a napose za one koji su slijepi za Kristovo svjetlo, da što prije i sami otkriju Kristov oganj i da mu se prepuste za sreću i spasenje mnogih.

18. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus dotiče temu pohlepe za zemaljskim dobrima ili bolje rečeno upozorava na opasnost te pogubne mane. Radi se o temi koja je naoko svima jasna, ali u biti mali broj ljudi ozbiljno zastaje pred njom uzimajući je u razmatranje. Ali do upozorenja na štetnost pohlepe došlo je u jednoj konkretnoj situaciji. Naime, jedan čovjek iz mnoštva uputio je Isusu sljedeću zamolbu: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. Premda je Isus mogao pretpostaviti da je ovaj čovjek žrtva nepravde i nerazumijevanja njegovih potreba, ipak se nije htio zauzeti za njega. Doista, židovski je zakon koji je regulirao ova pitanja bio oblikovan u skladu s mogućnostima, ili bolje rečeno nemogućnostima. U oskudici gdje nije bilo dovoljno zemlje da se razdijeli na sve potomke, zakon je definirao da se baština ostavlja najstarijem sinu, to jest prvorođencu. Mlađa djeca su bili žrtve takvog sustava, te su se morali snalaziti više od starijih kako bi uopće preživjeli. Zato je i ovaj čovjek, vjerojatno mlađi sin u obitelji, nastojao doći do ćudoredno pravednije podjele, jer se osjetio ugroženim kako zakonom koji je davao za pravo starijemu, ali i ponašanjem svoga brata. Pogotovo što je vjerojatno bila riječ o situaciji u kojoj je bilo dovoljno dobara za obojicu, ali kako je zakon bio neumoljiv jer je davao sve jednome, on je potražio duhovnu zaštitu od Gospodina kako bi došao do moralno pravednije raspodjele.

Zanimljivo je da Isus ne pristaje na njegovu zamolbu, premda bi, da je uslišio njegov zahtjev, sigurno učinio nešto, gledano iz ljudskog ćudorednog gledišta, vrlo pravedno. Isus propušta biti socijalno osjetljiv i osviješten, te ne ulazi u bratske razmirice oko baštine. Ujedno mu ukazuje da postoji još jedna gledišna točka iz koje se može sagledati spomenuti problem, a to je ona duhovna koja nadilazi i zakone koji reguliraju prava na baštinu, ali i ljudsko prizemljeno ćudoređe koje se tiče zemaljskih dobara. Jer kad bi i uspio premostiti nepravedne zakone i običaje, te ostvariti socijalnu pravednost, još uvijek ne znači da je sebi priskrbio konačno duhovno dobro. Jer ako sve što čini, čini gonjen iznutra pohlepom, onda mu od svega što stekne nema nikakve duhovne koristi. Kao što nema koristi ni onom bratu koji s istim ciljem eventualno drži dobra u svojim rukama.

I u našem svijetu postoje slične situacije. Postoje na primjer zakoni i nepisano pravilo o konkurentnosti, te u ime toga nam se omogućuje zakonito posjedovanje i stjecanje dobara. Čak i kad se ne pitamo jesmo li time što smo bili bolja konkurencija, nekoga izgurali i životno ugrozili. Tako u društvu zakonito nastaju nepravedne situacije, te onda oni koji su jači i moćniji dolaze u posjed zemaljskih dobara i potencijala, dok oni slabiji ostaju na rubu i ugroženi. Stoga se može dogoditi da u društvu nastaju zakonita bogaćenja, a da budu daleko od ljudske pravednosti koja vapi za većom jednakošću i boljim međusobnim odnosima. No isto tako, kad bi se do kraja usavršio sustav i ljudske pravednosti, još uvijek ne znači da bi se eliminirao grijeh i zlo koje vreba na čovjeka i po zemaljskim dobrima. Jer kad bi socijalni sustav bio do kraja pravičan, a ako pojedinac ne ukloni iz svoga srca neurednu želju za zemaljskim dobrima, ako ne ukloni osjećaj da mu ona pružaju sigurnost, mir i zaštitu, ostaje uvijek žrtva pohlepe. A time je u grijehu i prijestupu protiv sebe samoga.

A žrtve pohlepe mogu biti i oni koji imaju, kao i oni koji nemaju osobitih zemaljskih dobara. I doista oko sebe vidimo velik broj frustriranih, pa čak i izopačenih osoba koje su pune zavisti i gorčine, ljutnje i psovke, a sve poradi pohlepe koja ih zavodi i izbacuje iz ljudske ravnoteže. One koji imaju pohlepa pretvara u bezobzirne i bezosjećajne ljudima kojima je najvažnija stvar zarada i zemaljska korist. A one koji nemaju pretvara u neuredne ljude koji proklinju sudbinu i život, kojima su svi odreda krivi za njihovu neimaštinu i neuspjehe, jer jedino što vide u životu je zemaljska blagodat koje su im pune oči i želje. I jedni i drugi su daleko od toga da se usredotoče na vrijednosti svoje duše, jer pravo blago je bogatiti dušu Bogom, kako nas pouči Isus.

Zato Isus nije htio biti ni ljudski zakonoša ni djelitelj socijalne pravde, jer to ljudi mogu i bez njega. On je, prije svega, htio biti Učitelj puta života. U tom duhu nas poučava duhovnom nauku učeći nas kako se postaviti pred nepravdom, te kako i nepravednu situaciju iskoristi za duhovno dobro. S tog naslova nije htio da njegov duhovni autoritet služi za stjecanje zemaljskih dobara, nego za stjecanje nebeskoga blaga, prema čemu je skrenuo pozornost čovjeka koji se borio za zemaljsku baštini, kao i svih svojih slušatelja. Odvažimo se i sami poslušati njegov nauk, te poći odvažnije i vjernije njegovim putem bježeći od pohlepe, a tražeći pravo bogatstvo u duši koja se bogati Bogom.

17. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti je Luka opisao prigodu u kojoj je Isus svoje učenike učio moliti. Naime, osim što su apostoli znali da je Ivan Krstitelj naučio svoje učenike moliti, oni su vidjeli i njega kako moli, te su i sami, za pretpostaviti je, htjeli ovladati nekom molitvenom tehnikom, pretpostavljajući da bi im molitva mogla dati u životu onu snagu duha koju su vidjeli kod Ivana, a nadasve kod samog Isusa. Gospodin im, znajući i svjedočeći koliko je molitva važna, izlazi ususret te ih uči molitvu koju po njemu zovemo Gospodnjom molitvom, a koju nam Luka prenosi u skraćenom obliku u odnosu na svetog Mateja. Iz Isusove pouke ne samo da su apostoli mogli crpiti nadahnuće za molitvu, nego su mogli razumjeti i sam smisao molitve, koji je mogao dvojben ili upitan i njima, a još više nama. Doista, potrebno je razumjeti smisao molitve iz Gospodinova stava i riječi, kako ne bismo pali u napast da je Isus povjerio svojim učenicima tek da nauče napamet nekoliko rečenica i da to nazovu molitvom. Jer on koji je iskreno i istinski bio povezan s Ocem prisnim stavom molitve, ne bi bio toliko naivan ili površan da pomisli kako je bit naučiti i izrecitirati tih nekoliko jednostavnih rečenica koje napamet nauče već i mala djeca.

Možda su i sami apostoli htjeli neko čarobno sredstvo uzvišenja, preobrazbe i duhovne snage kakvu su vidjeli u svome Učitelju za određeni duhovni napredak, a koji nije bilo moguće ostvariti ljudskim silama. Možda i danas u našoj svijesti postoji predodžba kako je molitva sredstvo kojim se koristimo u trenutku kad postajemo svjesni vlastitih granica, a htjeli bismo ih nadići. Najčešće posegnemo za molitvom kad uočimo da nešto nadilazi naše snage i domet, a htjeli bismo pošto poto ostvariti, a mislimo da to isključivo ovisi o nekome drugom. Zato mnogi odvajaju molitvu od ljudskih sposobnosti, rada i djelatnosti prebacujući je isključivo u Božju nadležnost. Prema tome molitvu smatraju nekom vrstom pomoći za slabiće ili eventualno za besposlene koji nisu kadri u životu doći do ostvarenja svojim snagama. Upravo takva predrasuda prevladava kod dobrog broja čak i vjernika, te uredno molitvu prepuštaju starima i bolesnima, djeci i ženama. S druge pak strane osobe u snazi najčešće ne odvajaju ni snage ni vremena kako bi molili, a ni želje da se ponize pred Bogom tražeći da im dadne što sami ne mogu, čvrsto uvjereni kako se ipak snagom mišića i drugih ljudskih sposobnosti mogu izboriti za svoje ciljeve i ostvarenja u životu.

Tako ljudi u svojoj površnosti i neznanju ne otkrivaju pravi smisao molitve. Jer ako ima netko tko nije bio slabić, onda to nije bio Isus, pa ipak je molio. Štoviše, dobro je znao da molitva ne služi da Boga umilostivimo ili pak da mu protumačimo razloge radi kojih bi nam trebao učiniti uslugu i pomoći u određenoj potrebi, a do sada ih nije znao. Smisao i sadržaj kojem je Isus učio svoje učenike u molitvi, kako nam svjedoči današnji evanđeoski odlomak, doista je nasušna potreba koja nam najviše nedostaje u životu. Moliti da budemo sveti, to jest da životom odrazimo Božju svetost, doista je nezamjenjiva potreba i ispravan način kojim molimo da se Božje ime sveti. Činiti sve da se njegovo ime u nama i po nama, kao i životima drugih, sveti, to je temeljni zahtjev našega odnosa s njime. Samo tada je to prava molitva kad nas je ponukala da najozbiljnije djelujemo sukladno izgovorenoj riječi. Zato nas svaka prava molitva ne ostavlja besposlenima ili skrštenih ruku, nego nas tjera da radimo na sebi, polazeći od vlastite nutrine, kako bismo iz dana u dan sve više bile sveti.

Jer molitva je riječ nakon koje se očekuje čin u našem životu. Božji čin je neupitan, no potreban je naš čin, čin našega duha. Molitva nas vodi tom činu da se otvaramo Božjoj svetosti i njegovu kraljevstvu, jer dok izgovaramo riječi, raspolažemo se da se dogodi u nutrini što riječima izgovaramo. Jer bilo bi besmisleno u molitvi tražiti da se sveti ime Očevo i da dođe njegovo kraljevstvo, ako mi ne činimo ništa da se to i dogodi. Isto vrijedi i za kruh svagdanji, za otpuštenje grijeha i čuvanje od svake napasti. Ne znači da možemo sjesti u hladovinu prekriženih ruku kad smo izgovorili te riječi, pa će nam kruh svagdanji pasti s neba ili ćemo zadobiti otpuštenje grijeha bez pokajanja i traženja oprosta ili kao da se možemo sačuvati od napasti samim time što smo izgovorili te riječi u molitvi, a da i sami ne izbjegavamo bliže grješne prigode. Naprotiv, molitva nas potiče na nutarnju aktivnost, te je i sama takva nezamjenjiva aktivnost duha koja nas vodi prema obraćenju i svetosti.

Isus tako pokazuje da Božje uslišanje ovisi i o nama, to jest o tome koliko ustrajno idemo putem svetosti i koliko ozbiljno radimo za njegovo kraljevstvo. Zato molitva nije šala ni tek izgovorena riječ, nego najozbiljniji životni zahtjev. Moleći, to jest kucajući na Božje srce, otvaramo svoje za njegove darove pripravljene za nas. Zato dopustimo Gospodinu da i nas nauči moliti kao prave svoje učenike, a mi budimo ustrajni u svetosti kako bismo svojim životom donosili Božje kraljevstvo na zemlju.

16. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus jednom zgodom dok je putova svratio kod svojih prijatelja Marte i Marije u kuću. Marta, kao domaćica kojoj je došao dragi gost, dale se zauzeto na posluživanje želeći Isusu učiniti što ugodnijim boravak u njihovoj obitelji, dok je Marija ostala slušati Isusa. Marta je stoga, osjećajući se napušteni i iskorišteno, od Isusa očekivala pomoć da on svojim autoritetom prekori Mariju i da je potakne da se uhvati posla i posluživanja. Očekivala je da se Isus zauzme za tako svakodnevne prizemljene stvari. A Isus, umjesto da učini kako je Marta tražila, dade za pravo Mariji. Tako se stječe dojam da je Isus relativizirao važnost kućanskih poslova, te gostoprimstva koje se trebalo iskazati njemu.

Možda je naša današnja situacija u mnogočemu slična tim odnosima koje je, naizgled, htio Isus. Gotovo da je iznimka da se danas nađe u obiteljima djevojka Martina duha, gostoljubiva i okretna, kadra pobrinuti se za gosta putnika i omogućiti mu da se dobro okrijepi i osjeća. Djeca u kući najčešće ne znaju gosta ponuditi niti čašom vode, jer ne znaju gdje stoje čaše, a luksuz je očekivati da znaju pripremiti ručak i ponuditi gosta. A da se ne govori o tome kako nisu naučile držati čistim i urednim obiteljski dom ili svoju sobu, ormar i sudoper, kupaonicu i kuhinju. Upravo rado toga počesto se diže vapaj roditelja Bogu: Gospodine, zar ne mariš što moje dijete ne mari i ostavlja me da sama perem, čistim, kuham, peglam i spremam? Gospodine, zar ne mariš da me moje dijete ostavu samu mučiti se tolikim stvarima, a ono sjedi na fotelji pred televizorom prekriženih nogu i skrštenih ruku, s kavom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci? Zar ne mariš što moje dijete zna samo potrošiti novac na parfeme i uređivanje, na izlaske i zabave, a u stanu ostavlja samo nered i prljavštinu koju treba netko drugi iza njega čistiti? Zar ne mariš što moja djeca umjesto da nedjeljom idu na svetu misu, radije vrijeme ispunjavaju ispraznim, pa čak i negativnim sadržajima, od šopinga do neprimjerenih i opasnih izlazaka? Mariš li ti uopće, Gospodine, za takve svakodnevne i prizemljene stvari?

No doista, mnoge su majke, u svom porivu da svojoj djeci što više ugode, same krive što nisu svoju djecu odgojile u duhu Marte. Previđali su da je odgoj satkan upravo od ovih malih sitnih svakodnevnih stvari koje nisu zanemarive. Kroz njih se brusi, te se u njima zrcali i očituje krepost. No ako roditelji ne omoguće djeci da razviju krjepost radišnosti i gostoljubivosti kakvu je imala Marta, da budu vični svakodnevnim poslovima u obitelji i spremni na gostoprimstvo, učinili su im lošu uslugu. Pogotovo što im to nisu omogućili u ime slušanja Isusa i njegove riječi, to jest u ime krjeposti kakvu je stekla Martina sestra Marija, nego u ime lijenosti i nemara, u ime ispraznih ljudskih ambicija i nesposobnosti odgoja.

Isus, međutim, nije prezirao ono što je činila Marta, to jest male jednostavne svakodnevne stvari i odgovornosti u životu, koje, ma kako sitne, ipak su jako bitne. Na žalost mnogi za nje ne mare i u obiteljima se ne skrbi oko toga da ih se vrši u ime života i da se djecu potiče da ih usvajaju i prakticiraju u ime Boga. Mnoga djeca zbog toga ostaju nezrela i uskraćena, te do konca života nedorasla djeca kojima treba hranu u usta stavljati, umjesto da budu zrele osobe sposobne biti očevi i majke koje vode obitelji. Zato se Bog, poradi našega dobra, zanima za tako male svakodnevne stvari, jer tako svjedočimo koliko smo odgojeni i krjeposni, postojani u dobru i ponizni za svakodnevno življenje, što nam danas jako nedostaje. Danas, na žalost, mnogama kao da nije stalo biti kreposne i radišne Marte – majke i očevi – koji su kadri brižno bdjeti nad svakodnevnim običnim stvarima, te tako podići krjepostan i odgovoran narašta. A onda opet kao da je još manje onih koji bi htjeli biti Marije – osobe do kraja posvećene slušanju Božje riječi.

Doista, ako ne bude onih koji će se znati u svakodnevnim stvarima posvetiti poradi Isusa i za Isusa, teško se može podići čvrst i odgojen naraštaj kadar na svojim leđima nositi teret odgovornosti i budućnosti jednog naroda. Isto tako ako ne bude onih koji će se svega toga znati odricati da bi mogli riječ Božju imati punije i plodonosnije, neće biti onih koji će narodu davati pravu viziju budućnosti.

Isusova prisutnost u životu, to jest obitelji, trebala bi biti poticaj na još veću zauzetost u obitelji u svakodnevnim stvarima. To je Marta dobro razumjela, te odatle njezin vapaj: Gospodine, zar ne mariš? No isto tako, Isus je znao da Marija nije iz lijenosti ostavila posao, nego iz veće potrebe da sama nasiti dušu Bogom, pa je onda na ispravan način vrednovao njezin stav kao bolji dio. A time što je Marijin nazvao boljim dijelim, vidimo da Isus prihvaća i onaj Martin dio kao ispravan, te ga onda valja takvim i prihvatiti. S time da Isus ne želi da se njega prima samo kao čovjeka, a primit ga kao Boga značilo je od njega primiti, te je stoga Marijin dio bio vrjedniji. Tako valja izabrati bolji dio, ali ne odbaciti onaj Martin, nego ga nadići, jer Gospodin mari za ono što činimo, te svakom našem činu daje spasenjsku vrijednost, pa i onim malim svakodnevnim stvarima kojima je predstavljala Martina krjepost. Izabirimo stoga uvijek bolji dio, bilo da poslužujemo u obiteljima poput Marte, bilo da služimo izravno Gospodinu slušajući njegovu riječ poput Marije.

15. nedjelja kroz godinu – C

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu odgovor je na jednu konkretnu dvojbu koju je imao jedan njegov sugovornik zakonoznanac. Riječ je bila o vršenju zakona, a razgovor je započeo zakonoznančevim upitom o tome što bi trebao činiti da baštini život vječni. Vrlo lako je došlo do izražaja da nije dostatno poznavati Zakon i Božje odredbe na razini teorije ili ljudskog znanja, jer je zakonoznanac to sve vrlo dobro znao, ali u sebi nije pronalazio dovoljno snage i motiva za ponašanje dosljedno spoznatoj istini. Ostavio je sebi prostora da i ne čini sve ono što je izlazilo kao posljedica znanja, te je time pokazao da njegovo znanje nije bilo ono pravo znanje koje ujedno iznutra tjera na aktivnost, nego je bila jedna vrsta intelektualne apstrakcije ili besplodnog umovanja.

Problem je bio u tome što vršenje Zakona i Božjih zapovijedi ne može biti djelomično, polovično i izbirljivo, nego bi trebalo biti cjelovito. Svaka zapovijed, doista, izvire iz Boga koji je ljubav, te tako Božja ljubav postaje temelj ljudskog djelovanja i snaga koja omogućuje da se vrše zapovijedi. A jer je svaki govor o ljubavi govor o cjelovitosti osobe, tako je zaključak do kojeg dođe zakonoznanac bio poziv i poticaj na cjelovito i dosljedno djelovanje, ne samo u duhu spoznate istine o ljubavi prema Bogu, nego i snagom ljubavi koja izvire iz njega. Uistinu, ne može biti suvislog govora o Zakonu i zapovijedima ukoliko se ne pretpostavi da je Božja ljubav njihov izvor i temelj njihova ispravnog shvaćanja. Upravo zato je zapovijed ljubavi ona temeljna zapovijed koju treba činiti kako bi se ušlo u život vječni.

No nakon što je Isus svojim pitanjem prisilio zakonoznanca da pokaže koliko poznaje Zakon, dotični je postao svjestan da ni sam nije vršio Zakon, a ušao je u raspravo uvjeren da ispravno živi i da je na dobrom putu. Sebi je dopuštao rasprave o Zakonu, umjesto da ozbiljnije prione na vršenje onoga što mu je nedostajalo. A kad je tako sama sebe raskrinkao kao nevršitelja Zakona, htio se potom opravdati govoreći kako nije znao tko je njegov bližnji. Vjerojatno je živio osrednje i mlako, kako uostalom živi većina nas ljudi, idući linijom manjega otpora i ljubeći one svoje najbliže koji su mu uzvraćali ljubav. Vjerojatno je ljubio u mjeri u kojoj je sam procjenjivao da mu je ugodno i prihvatljivo, u mjeri koju je u svojem ljudskom poimanju shvaćao i prihvaćao, ne praveći nikad ozbiljnijeg iskoraka prema bližnjemu na način da bi uzeo sebi za smisao i cilj života iskazivati milosrđe drugima. Zato je došao do proturječja: on koji se dičio svojim poznavanjem zakona, sada izjavljuje da nije znao tko je njegov bližnji, te mu je to bio izgovor što nije činio.

Bio je u pravu utoliko ukoliko je istina da za naše ljudsko ‘činiti’ doista treba mnogo toga i ‘znati’. No s druge pak strane, Isus mu daje daljnju pouku svojom prispodobom o Samarijancu, dovodeći ga do toga da je i ovaj put priznao da zna što bi trebalo ili barem da zna procijeniti što je ispravno, a ispričavao se neznanjem jer nije činio idući linijom manjeg otpora. Umjesto da se ispravda neznanjem, postalo je očito da opravdanja nije bilo. Jer i sam raskorak koji postoji između znanja i vršenja nije nastao zbog neznanja, nego zbog nehtijenja i nedosljednosti. Zavaravao je sebe i druge uvjeren da vrši Zakon, a u biti je bježao od vršenja najvažnijih odredbi vršeći samo u mjeri koju je sebi kao čovjek odredio, prema ljudskom shvaćanju i osjećanju.

Iz ovog događaja proizlazi i jasna poruka nama danas, jer otkrivamo kako nas Isus kao Učitelj uči da premostimo jaz koji i u našem životu postoji između znati i činiti. Najprije nas vodi do pravoga znanja, da bi nas potom onda i usmjerio da to isto znanje provedemo u život, jer nam ne pripada baština života vječnoga ako smo znali, a nismo činili.  Osim toga Isusov dvostruki poticaj zakonoznancu ‘da čini’ ono što je prepoznao kao ispravno bilo u riječi Zakona bilo u prispodobi koju mu je ispričao Isus, ostaju poticaji i za nas. Gospodin je svojom riječju i nama pokazao pravi put na kojem prevladati jaz između onoga što znamo i što činimo. S njime nemao lažnih izgovora o neznanju, jer nam je on otkrio autentičnu ljubav Božju koja postaje izvor objave i snaga za dosljedno djelovanje. On nam je objavio da Boga treba ljubiti jer je on nas prvi ljubio, te da treba ljubiti i svakog čovjeka unatoč svemu, kao što je i nas Bog ljubio unatoč grijehu i otpadu.

A on koji je bio istinski milosrdni Samarijanac ljudskoga roda dao nam je izuzetan primjer da činimo kao što je on činio. Ujedno nam je ulio snagu svoje ljubavi kako bismo mogli činiti ono što smo spoznali kao ispravno i ono što smo vidjeli u njegovu primjeru. Dopustiti nam je da nas njegova ljubav zahvati, te da nas pretvori u milosrdne svjedoke u svijetu koji će imati ono najvjerodostojnije znanje o Bogu koje pokreće na zauzetu ljubav, jer naše znanje o Bogu nije obično teorijsko znanje, nego poznavanje živoga Boga Oca čija nas ljubav pokreće da se dajemo za braću. Posvjedočimo stoga svijetu da znanje koje imamo nije besplodno kao neka filozofska rasprava ili teorijski zaključak, nego da je proizišlo iz živoga iskustva s Gospodinom, nije samo puko znanje, nego istina koja nas pokreće da se potpuno predamo za Boga i da izaberemo milosrđe kao stil života prema braći ljudima.

14. nedjelja kroz godinu – C

Kako Crkvu našega vremena, tako je i Isusa mučio problem nedostatka zvanja, to jest poslenika i poslanika koje je imao poslati u svoju žetvu da vrijedno rade i privode ljude u Božju žitnicu, to jest u vječni život. Da je i Isus uočavao nedostatak zvanih i poslanih razaznajemo iz njegove izjave: Žetva je velika, radnika je malo. Dakle, i on je smatrao da je radnika malo, te je, kako vidimo, stavio na srce svojih učenika da vode računa o tome. I sam je morao poduzeti korake da odgovori na tu krizu i manjak onih koje je trebalo poslati u žetvu Božju. A što je kanio poduzeti, zapisano je u savjetima koje daje svojim učenicima, kad ih poziva na krepostan i uzdržljiv život, svjestan kako je njihovo svjedočanstvo istinski magnet koji može privući druge da nasljeduju Učitelja i vrše božansko poslanje naviještanja kraljevstva Božjega. A drugi njegov odgovor je poziv da mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu.

No u krizi zvanja, počesto se nude rješenja kako bi se doskočilo krizi. Jedno od rješenja o kojem se glasno raspravlja u Crkvi je ređenje oženjenih muškaraca ili pak ređenje žena. Ne sumnjajući u dobronamjernost onih koji nude ta rješenja, ipak ne znam jesu li dovoljno dobro iščitali uzroke nedostatka zvanja i krize zvanja, ako se o tome može govoriti, te jesu li pronašli pravo Gospodinovo rješenje. Jer i Isus kad je govorio o nedostatku radnika, nije svima koje je poznavao dao ovlast ni propovijedanja niti vođenja zajednica koja će se oblikovati nakon njegova uskrsnuća, a mogao je na tako jednostavan način riješiti problem. Isus, međutim, nije krizu promatrao kroz broj, kako smo mi skloni, jer smo navikli da treba biti određeni broj svećenika koji će recitirati misu i podijeliti sakramente. Uglavnom smo usredotočeni na ono izvanjsko tehničko funkcioniranje, a ne na kvalitetu onih koji su pošli za Isusom.

Danas se, dakle, govori da je problem što je malo svećenika, ali se malo govori o tome kako bi nam bili neophodni gorljivi navjestitelji Božje istine, ljudi potpuno predani Bogu i njegovoj riječi. Kad govorimo kako je malo zvanja, onda se uglavnom misli kako je malo onih koji će obaviti činovničke poslove u župi, umjesto da vapimo da bude više molitelja. Kao da želimo da bude onih koji će obaviti servisne poslove u župi, a ne da budu istinski tražitelji Boga. Kao da želimo da budu djelitelji sakramenata kao prodavači na tržnici, umjesto da žudimo da svećenici budu svjedoci Božjih otajstava koji prevrću stolove bezboštva i mlakosti u Crkvi i u društvu.

Istina, Isus je želio radnika, ali je bio usredotočen na Božju njivu i žetvu. Znao je koje su stvarne potrebe Božjeg vjerničkog puka, te je htio sve dovesti u žitnicu Božju. Žetva je bila velika, no trebalo je i radnika koji će ljude privesti poznavanju živoga Boga. Htio je poslati one koji će nadići zakonodavne okvire, te dati narodu svjetlo i žar Duha po kojem bi prestali živjeti u duhovnoj nesigurnosti. Cilj mu je bio vršitelje zakona pretvoriti u prijatelje Božje, a za takvo što mu je trebalo pravih radnika koji imaju osjećaja za Boga, koji su s njim u prisnom odnosu do mjere da razumiju savršeno njegovu riječ, volju i ljubav. Tako je Isus krizi broja nastojao doskočiti kvalitetom radnika u žetvi, a ne ljudskim tehničkim rješenjima. Uočljivo je stoga da nije htio zaobići istinski problem, a to je kvaliteta radnika i žetvi Božjoj, te je zato pokušao odgojiti učenike koji će biti kadri zapaliti srca i učiniti da plamte za Boga. Htio je one koji su sami oduševljeni  i spremni oduševljavati za Boga i pokoravati zloduhe ovoga svijeta.

Jer i danas bi bilo lako pronaći onih koji će izrecitirati ili otpjevati misu, ali nedostaje onih koji su spremni predati se do kraja kao žrtva za Krista. Lako bi bilo pronaći onih koji bi za dobru plaću odradili što treba, ali problem je naći one koji bi sve što imaju dali za navještaj kraljevstva. Ne bi bilo problema pronaći one koji bi bili kadri svećeničkom službom prehraniti sebe i svoju obitelj, ali problem je naći one koji bi ostavili svoju obitelj da se posvete potrebama Crkve. Nije problem pronaći nekoga tko živi na račun svoje službe kao dobro uhljebljen, ali pronaći onoga tko živi za svoju službu dajući se nesebično za spas svojih vjernika, mnogo je teže. Doista, nije problem pronaći činovnike i plaćenike, ambiciozne karijeriste ili koristoljubive materijaliste, ali pronaći skromna, umjerene i velikodušna radnika koji je sretan jer vrši volju Božju, to je mnogo teže.

Stoga i danas, ako nedostaje zvanja, onda nedostaje gorljivih blagovjesnika, spremnih i nesebičnih staviti se na raspolaganje Bogu živomu, koji od radosti trepere na zvuk njegova glasa, koji se napajaju njegovom riječju i od nje žive, koji se pale njegovom ljubavlju i izgaraju za spasenjem duša. Kao zaključak moglo bi se reći da je kriza zvanja ništa drugo nego kriza vjere u Boga i živoga zajedništva s njime nas u Crkvi. Možemo iznaći načina da proizvedemo nove činovnike, ali je samo jedan način da dođemo do novih vrijednih radnika, a to je da ponizno molimo Boga, da se žrtvujemo, odričemo, postimo, živimo skromno i samozatajno onako kako je Gospodin htio. Tako vidimo da Isus nije tražio tehnička rješenja, jer je uostalom bilo mnogo pismoznanca i farizeja, nego je htio predane radnike s novim iskustvom i novom snagom. A to isto očekuje i od nas da se s krizom koja nas prati suočimo na istovjetan način na koji se on suočio s njom, te da živimo onako kako je on učio svoje učenike, te će nakon toga naše molitve Gospodaru žetve biti uslišane, a mi dobiti revnih radnika koji predano žanju na njivi Gospodnjoj i dovode u život vječni one koji su povjereni njihovoj skrbi.

13. nedjelja kroz godinu – C

Čuli smo jedan zanimljiv događaj koji sveti Luka zapisa u svom Evanđelju. Dvojica braće, Isusovih učenika, u svoj revnosti za Gospodina, u trenutku kad Isusa ne žele primiti u jedno samarijsko selo, žele zazvati gromove da kazne stanovnike dotičnoga mjesta zbog toga. Oni su planuli gnjevom zbog toga što su ih Samarijci odbili, jer su bili svjesni da pripravljajući Isusov dolazak i prolazak kroz to mjesto čine dobru stvar samim mještanima, koji su radije željeli ostati u svojoj zatvorenosti, nego da prime Isusa. No Isus ne dijeli stav svojih učenika, niti im odobrava da zazivaju munje i gromove na ikoga, nego ih kori zbog brzopletosti i ljudske reakcije kojom su htjeli izmiriti račune i dobiti zadovoljštinu za svoju povrijeđenost.

Kad razmišljamo o tom odlomku, ali i svojoj sadašnjosti i prošlosti kao Crkve i naroda, držim da su nam se mnogo puta pojavili isti osjećaji. Radi se o osjećajima koji nastaju u posvemašnjoj nemoći u trenutku kad svom narodu nosimo poruku nade i radosne vijesti, a vidimo da kod dobrog dijela nemamo uspjeha. Kako ne reći da ne poželimo koji put da grom zatre one bezbožne mrzitelje nacionalnih i vjerskih vrijednosti koji rade za račun moćnika ovoga svijeta radije nego za dobro istinsko svoga naroda. Kako ne reći da poželimo koji put da grom udari u sjedište stranki i partija, da udari i pomete neodgovorne upravitelji i obnašatelje vlasti, širitelje nereda i nekulture, ljude neodgovorne pred savješću i narodom i Bogom. Kako ne reći da poželimo da grom udari i pomete s lica zemlje sve one častohlepne, preuzetne, vlastohlepne, srebroljupce i koristoljupce, od kojih je više štete nego koristi. Kako ne poželjeti da nas s grom s neba oslobodi svih onih kojih se nismo u stanju sami osloboditi, a oni k tome uzeše ključna mjesta u društvu i narodu.

Kako ne poželjeti gromovima riješiti neke račune, jer kao ljudi to nismo sposobno ni snažni. Kako ne poželjeti da nestane onih koji nas podijeliše na ‘naše i vaše’, koji već desetljećima Crkvu stavljaju izvan zakona, a da nikakvoga zla nije napravila, osim što je imala hrabrosti prozvati ideologije i režime koji su počinili zločine nad narodom. Kako ne zazvati gromove na one kojima smeta križ i vjeronauk u školi, a spremni su uvesti nered i nemoral, a da okom ne trepnu? Kako ne zazvati gromove na one koji tako ne dopuštaju Kristu ni prolaz ni ulaz u naše društvo? Kako ne poželjeti da Bog gromovima ukloni one kojima je smetala Crkva jer je naviještala vjeru u Boga i bila u stanju detektirati bezbožnu ideologiju, a da pritom nije zazvala gromove s neba na one koji su je širili paležem, pljačkom i ubijanjem. Da je Crkva napravila ikome ono što su oni članovima Crkve, da je Crkva njima uzela njihovo, da je Crkva zatvarala, ubijala i progonila njih kao što su oni činili svećenicima i vjernicima, bilo bi čak razumljivo da sipaju toliko anticrkvenog otrova i naboja. No uvijek je lakše tražiti, pa i izmisliti protivnika ako treba, i nekoga na koga se može svaliti krivicu, radije nego priznati odgovornost.

Kako ne poželjeti da nebo progovori kaznama nad sinovima ovoga svijeta koji uhljebiše svoje sinove na ključna mjesta već desetljećima, a mnogima ne dopuštaju pristup niti blizu u taj krug koji vodi glavnu riječ u kreiranju društva i njegova lica? Kako ne zazvati oganj i sumpor na one koji napraviše od sinova svoje zemlje tuđince u vlastitoj domovini, koji su prisiljeni poći dalje u tuđe zemlje tražiti kako preživjeti? Kako ne zavapiti u nebo da siđu gromovi kad vidimo da takvi onda ne dopuštaju ni prilaz ni prolaz zemljom za koju su oni najmanje dali, a kojoj su najviše štete učinili i krvi nevine prolili?

No to je samo pokazatelj da živimo u društvu u kojem se izmišlja protivnike, ako ih nema, te najčešće oni nevini i jednostavni budu žrtve. Oni maleni, poput kršćana koji žive skromno i samozatajno, žrtve su ni krivi ni dužni takvih prljavih stavova. Pa i kad je tako, Krist Gospodin ipak ne želi da ikoga tretiramo kao neprijatelja i protivnika, pa i kad bismo imali dobrih razloga. Naš Učitelj nas nije ovlastio da za zivamo gromove, to jest da budemo sinovi groma, poput Jakova i Ivana, pa i onda kad nam se čini da bi to bilo najbolje rješenje, niti na takve sinove ovoga svijeta. No takvo rješenje koje bi se činilo lagano, mnogo je lakše i ljudskije nego da molimo za obraćenje i nastavimo davati život u poniznosti za dobrobit svoga naroda i svoje zemlje.

Tajne sile zla koje žele vladati ovim svijetom nisu jače od Božje očitovane sile ljubavi u Kristu. Naše nije uzvraćati nasiljem, već moliti za obraćenje svih onih koji su toliko pomućeni da ne prihvaćaju Božje svjetlo, nego radije žive u ljudskoj tami. Naše, doista, nije skupljati plodove, već sijati sjeme riječi kao što je činio Isus. A Bog će se pobrinuti dati plodove u vrijeme koje on bude smatrao najprikladnijim, jer on najbolje zna kad je vrijeme plodova. A mi ljudi smo počesto nestrpljivi, te bismo odmah htjeli vidjeti plodove svoga nastojanja, te reagiramo iz vlastite povrijeđenosti, umjesto iz perspektive Božjega milosrđa i strpljivosti, kao što to učini Gospodin. Neka nas stoga vodi Isusova riječ, te nastavimo ponizno i samozatajno davati život našem narodu i društvu, pa i onda kad mnogi Isusu priječe pristup i prolaz ovom svetom zemljom koju naši pređi obilježiše krvlju mučeničke vjernosti za Krista.

12. nedjelja kroz godinu – C

Događaj koji čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku očituje kako je Isus skrbio oko izgradnje svojih učenika, što onda i nama treba poslužiti za istovjetnu duhovnu izgradnju. Naime, vidimo kako Isus svoje učenike pita da iznesu što sve ljudi govore o njemu, da bi ih potom pitao što oni sami misle o njemu i njegovu poslanju. A u trenutku kad Petar daje točan odgovor, Isus se ni tada ne zadovoljava samo teoretskim odgovorom, nego poučava svoje učenike da iskustvom života poprate takvu spoznaju. S time da je pravo iskustvo života trebalo biti iskustvo muke smrti i uskrsnuća. Isus nije htio da ono što znaju o njemu, a što Petar u ime svih izgovori, ostane samo na razini intelektualne spoznaje ili neke lijepe teorije, nego da bude popraćeno iskustvom života, to jest da bude istinski prokušano do mjere da su kadri stati iza spoznate istine životom. Zato je svijest o Isusu kao Mesiji trebala prijeći put od spoznate istine do one osobne, proživljene istine koja se utkala u život, nakon čega nije bilo dvojbe da će je onda svjedočiti jednakom mjerom, to jest životom.

Ovaj događaj, na način na koji nam je predočen zapisom svetog Luke, postaje i nama prigoda za duhovnu izgradnju, to jest za izgradnju našeg stava o Isusu. Doista, najčešće se naše spoznanje o Isusu svodi na to što su drugi rekli o Isusu. A takve spoznaje ili, bolje reći informacije, uglavnom prenosimo bez snage i uvjerenja u ono o čemu govorimo. Na žalost, počesto i bez osobnoga stava i uvjerenja o tome što izgovorimo reda radi. U tom slučaju se naše poznavanje i naš govor o Isusu svede na nekoliko naučenih, otrcanih fraza u koje ni mi sami ne vjerujemo. Tako nam se dogodi da je naš govor o Isusu tek neka informacija bez topline i životnosti, bez ljepote i važnosti. Počesto je to tek neka ‘učena’ rasprava, a ponekad niti to, nego tek prenošenje određenih vjerskih principa za koje se ni sami nismo upitali što znače i koliko vjerujemo u njihovu ispravnost.

Takvo što nije ni dostatno ni dostojno istinskog vjernika, jer bi time pokazao da nije uopće upoznao Isusa neposredno i osobno. Jer biti vjernik ne znači naučiti napamet istine vjere, kao da se radi o nekim uopćenim i apstraktnim istinama ljudskoga uma, nego prije svega biti vjernik znači dobro upoznati Isusa o kome sve istine vjere govore. Zato Isus želi, kako bismo ga osobno upoznali, da se s njime družimo i vrlo snažno združimo neraskidivim sponama vjere i ljubavi. Nadalje, Isus hoće da naše spoznanje o tome tko je on ne bude na klimavim nogama intelektualnih istina ili možda, ne daj Bože, tek teorija. Naprotiv, njegova je želja da svaka istina do koje dođemo i koju otkrijemo bude osnažena i učvršćena snagom njegova križa. Zato će nakon Petrove ispovijesti svojim učenicima odmah navijestiti da Sin Božji treba mnogo pretrpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, da će čak biti ubijen, te da će treći dan ipak uskrsnuti. Učenici su, dakle, trebali proći kroz iskustvo križa da bi mogli valjano navijestiti da je Isus Mesija. Tako i svaka životna spoznaja, na čvrstim je temeljima tek kad je prošla kroz iskustvo muke, patnji i odbačenosti, te je učvršćena samo onda kad je križ neka vrsta sigurnosnog klina, zahvaljujući kojemu naše znanje o Isusu neće biti klimavo kao na krhkim nogama, nego istinski čvrsto. Njegova muka i smrt, patnja i križ, djeluju tako neznatno, ali su poput kajle koja učvršćuje mnogo teže i veće predmete i omogućuje da stoje stabilno.

Isus Krist nije tek neki velikan iz prošlosti, nego živi Bog naše sadašnjosti o čijem životu ovisi sav naš život. Zato je o njemu jedini smislen i ispravan govor ono uvjerljivi svjedočanstvo koje nije samo razumski zaključak ili intelektualna istina, nego cjelovita istina prokušana životom. Osim što je važno jasno i točno znati o njemu da je doista Krist – Pomazanik Božji, vrlo važno je znati ispravno govoriti o njemu. Jer ponekad bi bilo mnogo lakše pričati o njemu nerealne ili mitske priče, kao o nekom drevnom heroju ili proroku koji je ustao, nego vjerovati da je Bog koji je uzeo naše ljudsko tijelo u kojem je bio mučen i ubijen, da bi potom i uskrsnuo. Lakše nam ga je zamišljati u svemoći Mesije kralja, suca i osvetnika, nego ga prihvatiti u ljudskoj nemoći koju je s nama podijelio.

Pa ipak on ne očekuje da ozbiljnost života s nama u našem krhkom tijelu oduzme nama radost naviještanja njegova božanstva i mesijanskog poslanja. Čak naprotiv, nakon što se osvjedočimo koliko nas je ljubio da je s nama život podijelio, te nam postao sličan i u rođenju i u smrti, potrebno je u radosti naviještati Isusa Mesiju koji nas je svojim uskrsnućem uzvisio. Stoga dok o njemu govorimo on ne očekuje da zauzmemo neki službeni stav o njemu, niti da tražimo kompromisne odgovore koji bi se trebali sviđati ljudima, nego očekuje da prenesemo živo iskustvo vjere. Riječ je o iskustvu koje nije samo intelektualne naravi, nego je takvo da je istinu o Isusu snagom križa utkalo u naš život do mjere da je postalo neodvojivi dio našeg bića. Tek tada možemo radosno svjedočiti i još radosnije drugima prenositi sve one ispravne zaključke koje imamo o Isusu. Zato, kao što je on s nama izravno podijelio život, tako i mi upoznajmo ga osobno i izravno kao utjelovljenog Mesiju i slugu patnika koji nas svojim uskrsnućem oživljava, te ga naviještajmo i svjedočimo oduševljeno na radost i nama i svima koji će ga preko našeg svjedočanstva upoznati.

11. nedjelja kroz godinu – C

Ne znamo točno koja je bila priča ove žene o kojoj je riječ u Evanđelju, no mora da je bila izuzetno bolna. Bila je grješnica u gradu, dakle osoba poznata po svom zanatu, dok su svi drugi bili poštenjaci, pa i onda kad su koristili njezine usluge. Malo koga je bila briga što je ona u duši patila i vapila za životom dostojnim čovjeka. Nitko joj nije pomogao ni omogućio da ga ostvario. Dio njih jer im je bila korisna da zadovolje svoju pohotu i niske strast, a drugi je nisu prihvaćali u ime svoga čistunskog stava o ljudima. Ovi potonji s njome nisu htjeli imati kontakta jer je se grijesima ogriješila o Zakon, te su je prezirali i osuđivali u svojim srcima. No njezina odlučnost da potraži Isusa, te suze koje je lila pokazuju da je postala grješnicom kao žrtva okolnosti, a ne zato što je to htjela slobodnim izborom. Očito je bila uvjetovana siromaštvom ili drugim otegotnim prilikama koje je određeni krug ljudi koristio da zadovolji svoje nagonske potrebe. A kad se čovjek ravna samo nagonom, ne vodeći računa o svojem i tuđem dostojanstvu, te kao izgubi iz vida odgovornost koju nam Bog stavlja u zadaću, kako za sebe, tako i za druge, onda padne niže od životinje.

Tako se ova žena našla u procijepu između vlastite i bijede i drugih neprilika, te pohote bezočnika kojima je bila primarna potreba zadovoljiti nekontrolirane strasti. Time su je pretvorili u ropkinju i robu svoje pohote, te gurnuli u još veću osobnu bijedu iz koje nije vidjela izlaza kao iz nekog začaranoga kruga. Našla se u procijepu između pohota jednih kojima je ‘nudila usluge’ i prijezira drugih jer je bila grješnica, kršiteljica Božjega Zakona i javnog ćudoređa. Zato kad je čula za Isusa da je u gradu, uhvatila se za to kao za slamku spasa, pa i onda kad se dodatno izložila poruzi onih koji su je prezirali, kao što je i Isusa izložila glasinama koje su odmah krenule od stola i sustolnika s kojima je u tom trenutku blagovao: Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica. Doista je morala smoći snage i napraviti ovaj veliki zaokret u životu nakon kojeg će prestati sebe prezirati zbog stanja u koje se dovela.

Na žalost, i našem današnjem društvu imamo primjera takvih sudbina, o kojima se govori malo ili nimalo. A kad se govori onda je to redovito bez pravog duhovnog razlučivanja. Tu i tamo se u javnosti govori o studenticama koje se moraju prostituirati po hotelima i noćnim klubovima da bi zaradile novca za preživjeti i završiti studij. Ponekad ispliva na površinu priča o ženama koje, da bi dobile posao, moraju se ‘dati’ poslodavcu, političaru, lokalnom tajkunu ili kriminalcu. Ili je pak toliko drugih primjera gdje su žene iskorištene kako bi od moćnika ostvarile svoja prava i održale se u ovakvom beskrupuloznom društvu. No o njima se najčešće piše ili govori kao o turističkoj atrakciji, ili hotelskoj ponudi bogatoj klijenteli, a da se nitko ne zabrinjava o njihovom pogaženom ljudskom dostojanstvu. Kad mediji o njima pišu, gotovo se ne usude iznijeti svoj ljudski i ćudoredni sud o tome što se događa, te ne pišu o njima kao o žrtvama siromaštva i loših životnih okolnosti. Redovito ih znaju čak predstaviti kao heroine koje su se snašle i kao da se bave vrlo ‘unosnim poslom’, te poneke od njih postaju zvijezde malih i velikih ekrana kojima počesto i sami plješćemo, a da ne mislimo što stoji iza svega toga. Valjda zato što je određenim krugovima cilj da se ugrožavaju vrijednosti i urušava ćudoređe u društvu.

Malo tko, međutim, ima hrabrosti stati u obranu njihova dostojanstva i prava, te reći da je takav oblik iskorištavanja žena zločin koji vapi u nebo, da je nedopustivo da netko svoju pohotu hrani na tuđoj bijedi i nevolji, te da će zato odgovarati pred Bogom. Oni koji ih iskorištavaju ostati će u ovom svijetu imućnici i moćnici, ljudi u kravatama i na položajima, a one će biti obilježene kao žene jeftina morala i niskih vrijednosti, čije se tijelo i usluge mogu jeftino kupiti. A u cijeloj toj priči žene zaboravljaju da mogu biti privlačne dok se nalogodavci ne zasite, nakon čega ih odbace u potrazi za mlađim i bolje iskoristivijim ‘materijalom’ ili ‘komadima’. A oni koji imaju stvarnu moć u društvu i ne pokušavaju nešto poduzeti, jer se ne žele zamjerati ovakvoj vrsti ljudi, nego radije žrtvuju one male i nezaštićene.

No kao što je Gospodin Isus u današnjem Evanđelju pokazao da ima duhovnu moć osloboditi ovu ženu svih spona grijeha, kao i spona sa starim životom u kojem je bila žrtva muških pohota, i nama danas Gospodin daje zaduženje da isto činimo u našem okruženju. Pozvani smo stvarati ozračje evanđeoskog života, te živjeti u odgovornosti za one pored nas, ne dopuštajući da itko od onih koje znamo postanu žrtvama ni loših materijalnih okolnosti, a još manje žrtvama izopačene pohote koja izobličuje ljude i njihove međusobne odnose. Nismo pozvani niti biti suci, pogotovo onih koji su zapali u bijedu, nego nositelji opraštanja i oslobođenja koji drugima otvaraju vrata milosrđa Božjega kojim se duša preporađa. Pozvano smo svjedočiti da rješenje nikada nikome nije u grijeh, nego u Bogu, kao što ni žena iz Evanđelja nije pronašla rješenje u grješnom životu, nego u Isusovu milosrđu. Budimo stoga nositelji Isusove slobode koja je prepoznatljiva po opraštanju grijeha i daru novoga života grješnicima, za bolji, pravedniji i uljudniji svijet.