10. nedjelja kroz godinu – C

Ni u naše vrijeme nisu rijetke situacije poput ove opisane u Evanđelju, gdje čitamo kako je u gradu Nainu majka udovica pokopavala svoga mrtvog sina mladića. Dok je pogrebna povorka izlazila iz grada, Gospodin Isus je ulazio u grad, te je se s tužnom povorkom susreo na gradskim vratima. Prizor je bio toliko bolan da se Isus sažalio nad ovom rastuženom ženom, te ju je ne samo tješio, nego je uskrisio njezina sina, što Evanđelist zorno opisuje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: ‘Mladiću, kažem ti, ustani!’ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Nitko u životu ne želi takve tragične situacije koju je proživjela ova žena, no isto tako znamo da ih ne želi ni sam Bog. Zato je i poslao svoga Sina na naše putove da otklanja našu tugu i da nas vraća u život, te da nas daje jedne drugima, kao što je udovici iz Naina dao uskrišenoga sina. Doista, samo Bog nam daje da se međusobno dajemo jedni drugima, te nas na to i poziva. Roditeljima je dao da se daju djeci, a djeci da se daju roditeljima. Dajući se jedni drugima, jedni druge, kako to kaže lijepo u hrvatskom naš izraz, imaju. Imati se znači biti u dobrim odnosima, znači poštivati se i ljubiti. Imati se znači biti međusobno jedni za druge. A imati se možemo ako smo jedni drugima darovani i ako živimo jedni za druge. No za takav projekt nismo sposobni sami od sebe, nego nas je Krist osposobio svojim životom da se možemo do kraja predati, te da se nikad ne izgubimo i ne ostanemo jedni bez drugih. To je učinio onda kad nam je podario besmrtni život, kako bismo se mogli imati njegujući dar besmrtnosti, kao što je udovici iz Naina dao oživljenog sina.

Kako vidimo darove zajedništva i ljubavi koje nam Bog daje i na koje nas poziva, redovito nam smrt oduzima. Tako onda i sami, počesto se nemamo jer smo mrtvi jedni za druge, najčešće duhovom smrću, to jest jer jedni druge ne obdarujemo pravim neumrlim životom, kojim je Krist nas obdario. Dogodi nam se da samo živimo jedni pored drugih, umjesto jedni za druge na uzvišen i besmrtan način, te se u biti nemamo, umjesto da ‘imati se’ postane smisao našega življenja. Tako na primjer dijete koje ne živi krjeposno, koje je odbacilo vjeru i savjete svojih roditelja, nema se sa svojim roditeljima, nego eventualno traži načina nešto im uzeti od zemaljskih dobara, umjesto da traži načina imati se u ljubavi i životu vjere. Supružnici koji ne mare za obećanja dana pred Bogom, koji ne vode računa o bračnom i obiteljskom zajedništvu, koji se poigravaju s darovima Božjim, koji se oglušuju na njegove riječi, poslanje i poziv, uopće se nemaju u Gospodinu, te onda izlažu riziku i dar međusobnog života u slozi i darivanju. Koliko je onda i onih koji su spremni prevariti, napustiti, izdati svoje bračne obveze i smisao međusobnog predanja i zajedništva, te umjesto da se međusobno imaju, jedni protiv drugih rade i nanose štetu. Svaki onaj koji olako počne padati u grijeh, kad ne dopušta da ga Bog poučava, da mu nudi životna rješenja, više se nije imao sa svojim ukućanima, te je raskinuo sveto zajedništvo koje za posljedicu ima ugrozu obitelji.

Zato, da bismo se mogli međusobno imati, treba nam čvrsta spona koja će naše ruke kad se stisnu međusobno učvrstiti u neraskidiv stisak, a kad se zagrlimo u neodvojiv zagrljaj. Tu sponu nam je zajamčio Bog, te nam ona omogućuje da se imamo na čist i odgovoran način. Što manje držimo do te božanske spone, to je slabije i krhkije naše zajedništvo, te se manje imamo, a više se međusobno oduzimamo, lomimo, trošimo i zadajemo udarce. Gospodin nas današnjim Evanđeljem poziva da se borimo protiv ove pojave duhovnog oduzimanja i međusobnog ugrožavanja. Lako je razbiti i okrnjiti brak kad se zapadne u poteškoće. Lako je zaviti u tugu i raniti dragu nam osobu, ostaviti nekoga siročićem ili udovicom, bilo tjelesno bilo duhovno. To previše olako danas ljudi rade otklanjajući od sebe odgovornost koju im je Bog povjerio za druge, zaboravljajući da će jednom polagati račun pred Gospodinom upravo o tome. Teže je, međutim, imati odgovornosti za svoje najmilije, te odgovornim ponašanjem skrbiti oko cjelovitosti, da se ne razbije ono što je sveto. Lako je drugome nanijeti ranu i zaviti ga u tugu, dok je mnogo teže žalosne utješiti istinskom utjehom kojom nas tješi Bog, što nam je pokazao primjerom Gospodin Isus.

Uistinu, on se utjelovio da bismo mi mogli živjeti preporođenom odgovornošću jedni za druge, to jest da bismo se mogli imati u punini, ne gubeći se nikada. Ta preporođena odgovornost znači da se sa životom suočavamo slušajući glas Božji i provodeći njegovu svetu volju tješeći jedni druge, to jest obdarujući jedni druge milosnim životom koji nam je dobri Bog povjerio. Prihvatimo, dakle, odgovornost jedni za druge i nastojmo se imati obdarujući se milosnim životom vjere kojim smo sami obdareni po Božjem daru dok ne dođemo do blažene vječnosti.

9. nedjelja kroz godinu – C

Današnji odlomak opisuje zanimljivu situaciju u kojoj je došla do izražaja vjera jednog rimskog satnika do te mjere da je Gospodin izrekao izuzetno pohvalne riječi o njemu i njegovoj vjeri. Radilo se o uglednom i časnom čovjeku čiji je sluga ležao bolestan, te je zamolio židovske starješine da posreduju kod Isusa da dođe izliječiti ga. Jer su ga smatrali dostojnim svoga posredovanja i Isusove pomoći, starješine su prenijele Isusu njegovu zamolbu i Isus se je zaputio prema njegovoj kući kako bi to mu izliječio slugu. No dok se Gospodin približavao njegovoj kući, satnik je poslao poruku po prijateljima kako se ne osjeća dostojnim da mu Isus uđe u kuću, nego ga je zamolio da samo izgovori riječ kako bi mu sluga ozdravio. A to nije izjavio zato što nije imao gdje Isusa primiti, nego zato što je osjećao nedostojnost vlastite duše prema onom za kojega je već vjerovao da je Bog koji može jednom riječju otkloniti bolest, što je pokazao svojim postupkom i riječima.

Bio je uglednik u mjestu, ali nije po tome mjerio ugled i dostojanstvo svoga doma, nego po ljudskosti u kojoj se osjećao nedostojnim Gospodina. Drugi su ga zato i smatrali dostojnim Gospodinove usluge, jer je bio skroman i ponizan čovjek, te nije pravio ideoloških ili klasnih razlika među ljudima. Kako vidimo, premda poganin, prema židovskom narodu nije se ponašao bahato kao rimski osvajač, nego je pun poštovanja prema tom narodu čak i sinagogu sagradio. Jednako tako kao što ni prema slugama nije zlorabio svoj nadređeni gospodarski položaj, nego je skrbio čak o njihovu dobru. Upravo takav čovjek je ostavljao dobar dojam i zavrijedio je bio poštovanje židovskih starješina preko kojih i upravlja molbu Gospodinu. Upravo takav čovjek, pun poštovanja za židovsku vjeru i pozoran na ljude oko sebe, te na vrijednosti njihova dostojanstva, koji je pazio na svoj život, a nije sebe izdizao iznad drugih, mogao se otvoriti vjeri, te osjetiti Isusovu božansku prisutnost. Zato će ga Isus pohvaliti govoreći: Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.

Doista, što smo pozorniji prema neizmjernom Bogu koji nas nadilazi, to s više poniznosti upravljamo svoj život te bježimo od bahate oholosti. Što smo na većem stupnju spoznaje Boga i njegove svete uzvišenosti, to se osjećamo manje dostojni njegove prisutnosti i dolaska među nas. A to što je Bog u svome Sinu između sebe i nas skratio udaljenost, što se sam smjestio u ljudski život i ambijent, ne treba zato u nama roditi nikakvim osjećajem nepoštivanja, niti dokinuti osjećaj za njegovu uzvišenost. Naprotiv, treba u nama pojačati osjećaj zahvalnosti za Boga koji se tako za nas izložio da je i došao k nama, spreman ući i u naš dom, liječiti naše bolesti, pomagati nam na našim životnim putovima. Nije nas prezirao, niti se ustručavao našeg siromaštva i oskudice, nego je dragovoljno prihvatio naš ljudski dom kao svoj. Upravo takav čovjek koji je pazio na dom svoje duše i na krjepost u svojoj obitelji mogao je iskreno reći da nije dostojan da mu Isus dođe pod krov. No Isus je već prebivao u njegovu domu po vjere koju je pokazao, te je tako Isus svima dao do znanja koliko je taj čovjek dostojan da Bog pohodi njega i njegov dom.

Uistinu se i mi danas moramo trajno ispitivati kako živimo i kako pazimo da svoj dom održimo na razini da bude dostojan Božjeg ulaska u nj. A da bi Krist ušao u naš dom, ne postavlja nikakve preduvjete niti nas ucjenjuje. Ne očekuje da poradi njega izvodimo građevinske zahvate i preuređenja. Jedino što traži je čistoća naših duša i ljepota odnosa. Naš dom je prikladan za Krista onda kad se Božjom snagom čistimo od grijeha, kad grijeh ne puštamo ni u svoje srce niti preko praga svoga doma, to jest kad smo mu uskratili gostoprimstvo, a granicu snošljivosti sveli na nulu. Naš dom je dostojan Krista onda kad se ukućani međusobno ljube, kad žive skladno, kad ne ugrožavaju obiteljsku zajednicu porocima, psovkama, pijankama, svađama, nezdravim interesima i bolesnim ambicijama. Tako nam je živjeti u vlastitom domu da on drugima bude svjedočanstvo krjeposna života. Naš dom treba biti prepoznatljiv kao dom kršćanske ljubavi, te se posvetimo, stoga, sa svom skromnošću i brižljivošću vođenju svoga doma, jer Bog upravo u njemu traži svoje mjesto. Skrb o obitelji i domu treba biti sveta, te nas u tome nitko ne može zamijeniti, te ne može biti tek samo usputna, nego je valja razumjeti kao izravno Božje zaduženje. Skrb za dom je sveta obveza koju nam je Gospodin povjerio, te se iz takvog ambijenta lakše otvaramo dodatnim Božjim milostima, poticajima i čvršćoj vjeri.

Onaj tko je svjestan vječnih vrijednosti života, taj zna upravljati svoju obitelj ravnajući se upravo prema tim vrijednostima, te onda i otkriva Isusa kao neponovljivog Učitelja koji izlaže božanski nauk i u izuzetnoj snazi skrbi za pojedince i njihove obitelji. I tkogod želi dobrobit svome narodu, ne može je ostvariti ako ne sluša Gospodinov glas i ako svoj dom ne učini dostojnim njega. Jer dom se ne brani uzvikujući navijački političke parole, nego krjeposnim životom i brižnom vjereničkom skrbi za obitelj. Tko ne živi tako da mu dom bude dostojan Gospodinova dolaska, taj ne živi niti za vlastito spasenje, niti za boljitak društva i domovine. Neka nam vjera rimskog satnika bude nadahnuće da i sami svjedočimo koliko smo dostojni Gospodina onda kad skrbimo za obitelj onako kako nas je on poučio i kako nas njegova sveta prisutnost krijepi.

Svetkovina Tijelova

Danas na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove čitamo odlomak iz Lukina Evanđelja o umnažanju kruha, nakon što je veliko mnoštvo koje je došlo slušati Gospodinov navještaj u kraljevstvu Božjemu ostalo bez hrane. Iz Lukina opisa uočavamo da je Isus ovom prigodom učinio više znakovitih gesta poradi kojih ovaj tekst s pravom uzimamo kao euharistijski tekst, sa snažnom porukom i nama danas i današnjemu svijetu. Bolje rečeno, sveti Luka je euharistijskim jezikom opisao ovaj događaj, uočivši da je Isus svjesno istaknuo nekoliko bitnih poveznica između ovog umnažanja kruha s čudom umnažanja koje se događa u euharistijskom kruhu koji se već dvije tisuće godina umnaža za Kristove vjernike.

Isus je, kako vidimo, najprije zatražio od svojih učenika da dadnu ljudima jesti, te je kasnije, kad je sam odlučio umnožiti pet kruhova i dvije ribe, a nakon što je podigao pogled k nebu, blagoslovio i razlomio, dao njima da razdijele mnoštvu. U ovoj gesti sadržana je njegova volje da svoje apostole učini dionicima umnažanja euharistijskog kruha, te da nakon njegova uzašašća k Ocu oni budu zaduženi dijeliti čovječanstvu kruh života. U protivnom njegovo predanje na posljednjoj večeri ostalo bi samo za mali krug učenika, a ne za cijelo čovječanstvo. Zato će na posljednjoj večeri apostoli primiti nalog da čine na spomen sve što je učinio i on kad je predao sebe u kruhu i vinu na vrlo sličan način kao što je umnožio, blagoslovio i razlomio kruhove prilikom ovog čudesnog umnažanja.

No i kada rekosmo sve ovo što povezuje umnažanje kruha i euharistiju, ipak nam je postaviti pitanje nije li prebacivanje govora na euharistiju u ovom slučaju bijeg od onoga što je Isus učinio, to jest nije li zatvaranje očiju pred problemima pred kojima se danas nalazi čovječanstvo. A jedan od velikih problema je glad kao uzrok siromaštva u svijetu. Ako je Isus umnožio pravi kruh i ribu, te je nahranio gladno mnoštvo, ne događa li se da mi danas, u nemogućnosti da to ponovimo, prebacujemo argument na pobožne priče o euharistiji, te se onda zadovoljavamo ljudima nuditi euharistiju, umjesto da im pomognemo rješavati životne probleme? Jer postavlja se pitanje može li euharistija riješiti problem gladi u svijetu? S pravom nam je postaviti ova pitanja, jer očito je da je Isus umnažanjem kruha nagovijestio euharistiju, kako je razvidno iz Lukina opisa. Isto tako je razvidno da Isus nije došao kako bi rješavao socijalne probleme čovječanstva čarobnim štapićem, te nije ni htio biti kralj koji će davati kruha svojim podanicima, nego je naprotiv ukazivao na uzroke, a ne samo otklanjao posljedice.

To vrijedi i u slučaju euharistije i gladi u svijetu, jer među njima postoji određena veza za koju bi se čak moglo reći da je uzročno-posljedična. Isus je, doista, vjerovao da euharistija može riješiti problem gladi u svijetu, u protivnom ne bi na ovakav način učinio čudo umnažanja kruha, nego bi to učinio ne skrećući pozornost prema euharistijskom blagovanju. Znakovitošću ovog događaja htio je istaknuti da glad u svijetu nastaje onda kad ljudi ne blaguju Boga i ne žive od njega, što kao posljedicu ima da se ne odnose jedan prema drugome kao braća. Zato se Gospodin trudio u ljudima pojačavati glad za Bogom, smjerajući prema tome da bude ta glad jača od one gladi za kruhom zemaljskim, o čemu svjedoči i ovaj evanđeoski odlomak.

A u trenutku kad postajemo Boga gladni, Isus nam nudi svoje tijelo kao pravo jelo koje nas njemu suobličava. Doista, Euharistija preobražava naš duh do mjere da nas čini voljnima dijeliti d drugima. Zato je za prvu Crkvu umnažanje kruha bilo simbol umnažanja Isusova tijela koje se ne prestaje ni danas umnažati za svijet. I danas je Isusovo tijelo, kao hrana života vječnoga, vrelo nadahnuća za sebedaran i nesebičan život prema drugima milijunima vjernika. Tako Isus pitanje gladi u svijetu nije htio svesti na socijalni problem, nego ukazati da ona ima i (ne)duhovnu pozadinu, to jest uzroke. Glad u svijetu nastaje radi toga što ljudi nisu gladni Boga, te tako nisu spremni sebe darivati za druge. U svijetu u kojem prevladava individualizam i sve se mjeri količinom osobne koristi, malo je onih koji su spremni izići iz takvog načina razmišljanja posvećujući sebe dobrobiti vlastite braće. Ovaj svijet nas i uči uglavnom tome da ostvarujemo sebe i da nastojimo zasititi najprije svoje potrebe. A kad smo kao ljudi usmjereni na svoje zemaljsko umjesto na duhovno dobro, onda se događaju nepravde i nejednakosti, osiromašenja i međusobna pustošenja, umjesto da jedni drugima dajemo jamstvo sigurnosti unutarnjim duhovnim obiljem i nesebičnom pomoću.

Zato i nama vjernicima odzvanjaju danas one Isusove riječi upućene apostolima: Podajte im vi jesti! Kao što je zadužio apostole onda, tako je danas zadužio one koji su njegovi, da skrbe o braći u potrebi. A da bismo drugima dali jesti, mi sami moramo biti gladni Boga. A kad se mi Bogom nahranimo, osjetit ćemo glad za dobrom braće, te ćemo biti spremni dijeliti s njima i skrbiti o njima u okviru vlastitih mogućnosti. Tako nam je duhovna hrana iznutra snažno pogonsko gorivo da utažimo i duhovnu i tjelesnu glad onih koji su oko nas. Isus je ovim čudom nagovijestio svoje predanje na posljednjoj večeri koje postaje vrelom nadahnuća i snage apostolima, a i svim vjernicima, da i sami crpe iz njega kako bi mogli davati drugima. Tako je Isus na vrlo neobičan način ukazao da je euharistija pravi odgovor na problem gladi u svijetu, te koliko svi skupa budemo euharistijski ljudi na autentičan način, naše će društvo imati i veća društvena jamstva i sigurnost.

Jer mi koji se hranimo Kristovim tijelom trebamo danas posvjedočiti svijetu da nitko nije sitiji od onoga tko je Boga gladan, niti ima itko gladniji od onoga tko je Boga sit. Samo takvi mogu svijet nahraniti, jer dok zasićuju svoju glad istinski težeći za Bogom, s druge pak strane ostaju gladni i žedni pravednosti na zemlji i spasenja svojih bližnjih. Neka Kristovo tijelo koje blagujemo u nama ražari tu svijest i odgovornost, te nas učini njegovim suradnicima u skrbi za duhovno i tjelesno dobro vlastite braće.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva čitamo riječi Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Ne samo zato što su izgovorene u posebnom trenutku, nego je u njima Isus iznosio najuzvišenija otajstva, a opet pazeći pri tome da ih ne zbuni potpuni i da ih ne optereti preko mjere i na način koji ne bi mogli podnijeti. Kao potvrdu za to slušamo danas Isusove riječi: Još vam mnogo toga imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Učitelj je kao Sin Božji dobro znao koliko je veliko i uzvišeno Božje otajstvo, no, kako vidimo, nikad nije otklonio od svojih učenika obvezu da se tom otajstvu posvete i da ulože trud kako bi ga što bolje upoznali. Doista, njemu kome je bio cilj poučiti nas i prenijeti nam božanski život, bilo je od izuzetnog značenja istaknuti kako je preživotna potreba Boga bolje upoznavati da bismo odustali od toga samo zato jer se za takvo što iziskuje od nas truda i napora. U tom duhu i za nas danas svetkovina Presvetoga Trojstva ne bi smjela biti proslava nedostupne tajne koje nas ne dotiče, nego prije svega proslava otajstva Božjega života koji se tiče i našega života. Uostalom, velika je istina da smo stvoreni na sliku Božju, te bismo svojim životom iz dana u dan trebali tu istu sličnost i odražavati, a kako možemo Bogu sličiti ako se ne trudimo upoznati srce njegova božanskog života.

Zato dok slavimo otajstvo trojedinoga Boga, ova bi proslava u nama trebala biti nadahnuće i snaga da prije svega proničemo to isto otajstvo Božje, kako bismo i sami usvojili što više od života kakav je u dubinama Božje biti, te kako bismo ga postavili kao temelj i cilj vlastitoga življenja. Nadalje, promatrajući neizmjernu ljubav i međusobno prožimanje Presvete Trojice, pozvani smo i sami crpiti poticaje kako bismo na tom tragu uspostavljali i stvarali međuljudske odnose u društvu. Zato se ispravno primičemo tajni Trojstva tek ako osjetimo poziv da i mi ljudi proniknemo bit tog istog života, te da počnemo i sami tako živjeti. U protivnom Bog nam ostaje neko udaljeno i, ako tako smijemo reći, beskorisno biće. Pogotovo mi koji vjerujemo i Boga i kome je on za cilj života odredio blaženstvo, a za način ostvarenja svetost, pozvani smo upijati i usvajati u svoj život sve što nam struji iz Božjega života ako želimo biti blaženi. Prema tome je neupitno da Božji život treba biti utkan u temelje našeg ljudskog života, te kao što je Bog blažen u sebi, tako i nama onda predstavlja jedini put blaženstva. To jest, kao što Trojstvo ostvaruje savršeno zajedništvo međusobnih odnosa, i nama bi Božji život trebao biti temelj međuljudskih odnosa, te stvaranja boljeg i čestitijeg društva koje se može nositi s izazovima budućnosti.

A čemu nas uče Presveta Trojica svojim životom, Isus je objasnio u nastavku svoga govora apostolima. Nijedan od Trojice ne smatra svojim niti svojata sve što ima, nego se odnosi prema tome kao da je to zajedničko i primljeno na dar. Stoga će Isus reći: Sve što ima Otac, moje je. Naravno, i on će svime time Ocu uzvratiti, kao što će to staviti sve na raspolaganje Duhu Svetome da od toga uzima i daje apostolima i cijeloj Crkvi. Nadalje, ništa od svega što posjeduju i čime raspolažu, ne služi za vlastitu proslavu jednoga od njih, nego za proslavu cijeloga Trojstva, te će onda i Isus reći kako će Duh Sveti njega proslavljati uzimajući od njegova i dajući apostolima. U Trojstvu svi imaju sve, ali nitko svojim ne smatra ništa, već sve što imaju jedan drugome predaju spremno i potpuno, kao što će potom, u svojoj dobroti, sve dati i nama ljudima.

Na žalost, mi ljudi smo počesto slijepi za ljepote Božjega života, te im ne pripisujemo važnost za konkretno življenje. Umjesto da posvetimo svoj život nastojeći oko pobožanstvenjenja koje izvire iz Trojstva, počesto slijedimo samo ljudske mode i ljudske uzore življenja od kojih ne možemo naučiti tako uzvišene životne sadržaje. Umjesto da se oblikujemo Božjim životom, dajemo se izobličiti uzorima i uzorcima koji nas ne oblikuju prema uzvišenosti i ljepoti Božjeg dara. A mi kad dajemo drugima, najradije bismo dali drugima od tuđih dobara, da ne osiromašimo sebe dajući od svoga, ali bismo zasluge pripisali sebi, umjesto drugima. No u Trojstvu je sasvim drukčije, te nas stoga Trojstvo uči pravoj istini i ispravnom načinu odnosa prema drugima. Stoga u ovom slučaju kad Duh Sveti uzima od Isusova kako bi navješćivao apostolima, nije čin zloporabe i egoizma kojem bi bio cilj prikazati sebe u bolje svjetlu, ili pak pripisati sebi nešto što nije njegovo, nego, naprotiv, Duh velikodušno i nesebično pokazuje darove, dobrotu i ljepotu samoga Krista. Zato je čin poniznosti, ali i nesebičnosti, uzeti i dati apostolima ono što je Isusovo i predati to ljudima.

Tako nas Isusove riječi iz današnjeg evanđeoskog odlomka uvode u otajstvo odnosa unutar presvetoga Trojstva, kojih bi trebali biti preslika i naši međuljudski odnosi. Odnosi koji izviru iz Božje nutrine nisu ni sporedni ni zanemarivi, nego, naprotiv, vrlo životni svakome od nas jer nas ispunjaju njegovom puninom i nadahnjuju za svakodnevno življenje, kako osobno tako i zajedničko. Potruditi nam se, stoga, prihvatiti Isusovu pouku, jer ona postaje najvažniji preduvjet kako bismo mogli živjeli kao braća, pri čemu bismo trebali prednjačiti upravo mi vjernici oblikujući odnose i na razini društva prema ovome što nas je poučio Gospodin. Neka nas Presveto Trojstvo osnaži za život u kojemu neće biti koristoljubivoga uzimanja ni sebeljubnoga uskraćivanja, nego isključivo velikodušno darivanja za dobrobit onih s kojima živimo, kao i za dobrobit cijeloga društva i naroda.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

U svome stavu prema životu počesto smo mi ljudi pragmatični, a manje zadiremo u bitno. Upravo to se odnosi na naše poimanje darova i darivanja, što nam počesto zastre oči, te ne vidimo dobro bitno, to jest cilj i smisao darivanja. Jer kad govorimo o darovima redovito se usredotočimo na izvanjsku stvarnost, to jest na ljepotu i vrijednost dara koji mjerimo našim ljudskim i zemaljskim mjerama. Ne bi se smjelo, međutim, zaboraviti da je izvanjski dar, to jest ono što nazivamo darom, ponajprije odraz i znak nutrine. On izvire iz duše kao dar osobe osobi, te po tome stječe svoju vrijednost. I što je neka osoba više prisutna u daru, to je dar vrjedniji. Isto vrijedi i obrnuto: netko može obdariti drugoga izvanjskim darom velike vrijednosti, no ako to ne čini s ljubavlju i od srca, nego lažno, prisilno ili iz interesa, onda njegov dar ne vrijedi ništa, bez obzira koliko skup bio. Izvanjska stvarnost je, dakle, samo znak osjećaja i odnosa koji postoji u nutrini srca. Dar je nagoviještaj ljepote i izričaj bogatstva srca koje pronalazi načina da uzme i izvanjsku pojavnost, a nipošto se ne može poistovjetiti s njome. Izvanjska pojavnost dara je samo sredstvo objave onog unutarnjeg sadržaja koji mi ljudi ne znamo priopćiti na savršen način jedni drugima, pa se onda služimo darovima kako bismo barem donekle predočili ono što nosimo u duši. U tom duhu vanjska pojavnost dara nije cilj, niti ima smisao sama u sebi, nego je sredstvo sebepriopćenja. Cilj je pak uspostava snažnog duhovnog jedinstva osjećaja i želja, misli i volje, na temelju čega dvije osobe postaju sve više jedno.

Razumjeti logiku i smisao dara je vrlo važno, jer shodno tome razumijevamo logiku i Božjeg darivanja, koja nam se počesto čini čudnom, ali ne uočavamo da je čudna radi toga jer smo mi ljudi pragmatični, te ne vidimo dobro Božje darove. Izražavamo osjećaj da nam je Bog iskazao neki dar tek onda kad smo primili neku zemaljsku i opipljivu dobit ili dobili uslugu, te kad to nedostaje, uopće ne vidimo da nas Bog ičim obdaruje. Stoga samo neupućeni sumnjičavac ili suvremeni pragmatik može dovesti u pitanje sadržaj Božjeg dara ljudima. Tko može biti neprimjeren te pitati što to Bog nama daje od trenutka da nam dade cijeloga sebe darujući nam svoga Sina i Duha Svetoga. Zato je Isus koji je došao među nas u našem obličju, svjestan da je i sam dar od Oca, najavljivao da će poslati drugoga Branitelja, Duha istine. A što je najavljivao, to je i izvršio nakon svoga uskrsnuća kada je svojim učenicima dao Duha Svetoga, koji je bio posljednji Očev dar kojim je dovršeno spasenjsko djelo i Crkva bila osposobljena i osnažena nastaviti ga.

Tako Isus svojim učenicima ne ostavlja ništa drugo nego dar svoga Duha, a to je dar božanskoga bića. Doista, Bog ljudima daje najviše što može dati, a to je samoga sebe u potpunosti. Služenjem svoga Sina pronašao je način koji ljudima ne polazi za rukom, a to je da ih dovede dotle da im može sama sebe dati za dar, a ne da svoje darove svede i ograniči na vremenite i zemaljske usluge. Upravo na taj način su apostoli i prva Crkva doživjeli dar Duha Svetoga na dan Pedesetnice kao konačni Božji zahvat u kojem im je Bog cijeloga sebe priopćio. Time je bilo ispunjeno i posljednje obećanja, te je došao onaj koji je bio Obećani, to jest apostolima je bio dan veliki Božji Dar. A nakon što su primili Dar, Apostoli su imali snage propovijedati, jer je napokon došlo vrijeme da nisu propovijedali nešto, to jest neke apstraktne istine ljudskoga uma, nego su propovijedali Nekoga, Boga koji im se potpuno dao i kojeg su nosili kao Silu svoga bića.

Na istovjetan način, u istoj snazi, danas se Duh daje i nama, jer kao što su ga primili od Gospodina, Apostoli su ga tako predali svojim nasljednicima i cijeloj Crkvi. A prenesen nam je kao Božji Dar kojim nam Bog podaruje cijeli svoj život s ciljem da nas potpuno prožme i ispuni. Doista, Bog nam je po svome Sinu, u pashalnom otajstvu, oprostio grijehe, te je on svojim učenicima dao vlast da ih opraštaju, što su oni vjerno i revno i činili. No uz dar oproštenja grijeha po Duhu Svetomu, Apostoli su primili i dar punine kojom su imali snage za navještaj. A takvu snagu ne bi imali da ih Duh nije ispunio svojojim obiljem, kako bi sami mogli druge obdarivati do sve punine Božje.

Dopustimo stoga i mi Bogu da nas ispuni svojim Darom od kojega nema većega, jer taj Dar nije predmet, nego božanska osoba. Neka i nas osnaži da i mi svojim jezikom odvažno i radosno naviještamo silna djela Božje ljubavi, te da svoj narod i društvo ispunimo milošću i darovima koji od njega dolaze. Tada će i naš jezik biti istinski materinji svima, jer ćemo se ponašati kao braća i složno živjeti potičući jedni druge na svet i sebedaran život kojim i sami postajemo dar drugima, nakon što smo u svome životu iskusili Božje darivanje po Duhu Svetom.

7. vazmena nedjelja – C

Nakon uskrsnuća Isus je dobro znao da mu je bilo ići s ovoga svijeta k Ocu, te je ujedno svojim učenicima i protumačio razloge i smisao njegova odlaska. No isto tako mu je bilo jasno što njih očekuje nakon njegova odlaska koji je bio neminovan. Osim što im je povjerio zadaću da mu budu svjedoci sve do nakraj zemlje, znao je da to nije laka zadaća, te da je neizvediva ljudskim snagama. Uostalom radilo se o božanskom poslanju. Zato će ih i pripremati da se suoče sa svim izazovima i poteškoćama koje će ih pratiti. A nije se radilo samo o poteškoćama izvana, to jest neprijateljstvima i progonima, nego je mnogo presudnije bilo da se oni ne raspadnu iznutra kao zajednica okupljena oko njegova uskrsnuća. Bilo je stoga bitno kako njihovo zajedničko svjedočenje, tako isto i zajedništvo života kojim su potvrđivali sve što su drugima naviještali.  Zato će Gospodin s njima provesti četrdeset dana utiskujući im u svijest činjenicu svoga uskrsnuća, usprkos sve njihove zbunjenosti o kojoj nam svjedoče Evanđelja. Upravo ta njihova zbunjenost sve do samog uzašašća Gospodinova potvrđuje u kakvom su čudnom stanju bili, te su s mukom nosili sa svime što su doživljavali ne znajući to pravo pretočiti u riječi.

A budući da je na njima ostalo svo breme Isusova spasenjskog djela, ne čudi onda što je Gospodin više puta za svoga javnog djelovanja, a na posljednjoj večeri i na najsvečaniji način za njih molio. Tražio je za njih milost da ustraju u svemu što su od njega čuli i bili poučeni, ali isto tako, ne manje važno, da jasno posvjedoče o svemu što su doživjeli. Apostoli će stoga biti bitna i neizbježna spona između Božjeg spasenjskog djela i vjere cijele Crkve, jer će svi ostali vjerovati na njihovu riječ. Kako bi se to moglo dogoditi Isus će ih obdariti svojom slavom, te božanskom spoznajom i ljubavlju. Zato će, kad kaže da im je dao svoju slavu, time pretpostavljati da im je omogućio da vide njegovu proslavu po kojoj je iskazao svu svoju moći i očitovao snagu božanske ljubavi. Samo opremljeni Isusovom snagom, moći će biti dovoljno pripremljeni, te ujedno na prikladan način svjedočiti, kako riječju tako i djelima, ne sebe, nego Isusa. Točnije, bit će neophodno da posvjedoče u Duhu Svetom da je Isus Božji Sin kojeg je Otac poslao na svijet kako bi sav svijet upoznao Očevu ljubav i zadobio oproštenje po neizmjernom milosrđu. Tako će njihovo svjedočanstvo biti o trojstvenome Bogu, te ih je Isus, da im to omogući, pretekao darom spoznaje i ljubavi. Doista, samo tako, nakon što su iskusili njegovu slavu, te primili dar istine i ljubavi, mogli su posvjedočiti svijetu čudesna djela Božje ljubavi izvedena uskrsnućem Gospodinovim. Gospodinu je zato jedino bilo stalo do toga da oni sačuvaju sve što su od njega primili, jer kasnije neće ići svjedočiti svijetu ni svoje znanje ni svoju ljubavi, nego istinu i ljubav koja dolazi od Boga.

Zato njihov nauk kasnije neće biti neki umjetno pripremljeni nauk, nego će neuki ribari poći svijetom noseći u srcu Božju istinu i Božju ljubav, te svjedočeći sve što su sami doživjeli od svoga Gospodina gledajući, slušajući i razmatrajući u vjeri. Upravo zato jer je njihova riječ bila svjedočanstvo, a ne umjetna ljudska tvorevina nastala usuglašavanjem stavova, mnogi su kasnije na njihovu riječ povjerovali u Isusa, što ide na istovjetan način sve do naših dana. A Bog koji ih je poslao da svjedoče, čuvao je u njima unutarnje jedinstvo vjere i ljubavi koje je bilo privlačna snaga da i svijet uzvjeruje u Isusa, da je ga Otac poslao da spasi ljudski rod. Ali ne samo u njima, nego i u cijeloj Crkvi, to jest svima onima koji će se kasnije odazvati, te uzvjerovati na vjeran i vjerodostojan način dičeći se apostolskom vjerom, Bog će čuvati ovo jedinstvo duha i svijest zajedništva.

Zato je i nama danas ispovijedati Isusa i svjedočiti za njega tom istom vjerom koju su složno ispovijedali i propovijedali apostoli u svom zajedništvu. A kako bi se to moglo dogodit, jer je prevažno za vjeru koja nije sastavljena od proizvoljnijih ljudskih stavova, nego od svjedočenja za događaj Isusa Krista, neophodno je čuvati se napasti da je svedemo na ljudske istine i znanje, na ljudske osjećaje i uvjerenja. Isus je molio i za nas da u sebi sačuvamo Božje darove, a napose dar jedinstva u vjeri koji je odraz jedinstva u Bogu, te da se trudimo zadržati slavu kojom nas je obdario naš Gospodin. Ako se prema darovima kojima nas je on obdario odnosimo površno i nemarno, onda razasipamo Božji kapital povjeren Crkvi, te ne možemo primiti niti puninu njegova dara, te niti biti pravi svjedoci. Tko je neodgovoran prema sjemenu vjere koje je Krist posijao u naša srca, ne može uživati niti njegove plodove. Na prvo nam je i istaknuto mjesto staviti, stoga, Isusove želje i molitve za nas, ako se želim zvati i biti njegovi vjernici. Trudimo se stoga doživjeti u svome biću uskrsnu slavu našega Gospodina, te držati se istine koju nam je očitovao i čuvati Božju ljubav koju nam je darovao, kako bismo i sami primali sve više i snažnije dar njegova Duha i ostavljali vjerodostojno svjedočanstvo svijetu. Svjedočimo ga tako vjerom i ljubavlju da zavrijedimo ući u onu vječnu slavu koju je on imao u ljubavi Očevoj prije postanka svijeta.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Dva izviješća sv. Luke o uzašašću Gospodinovu, ono iz Djela apostolskih i ono iz Evanđelja, upotpunjuju nam sliku i daju nam bolje razumjeti značenje uzašašća za apostole. Oni su, kako je jasno iz cjeline Evanđelja, imali s Gospodinom svoje planove, te ih bojažljivo iznose do zadnjega dana Gospodinove prisutnosti s njima. Tako smo čuli u izviješću iz Djela apostolskih kako su pitali Isusa je li došlo vrijeme da uspostavi kraljevstvo Izraelu. Očito su još uvijek gajili očekivanja i nisu točno znali što im je činiti, to jest gdje njih kani rasporediti u tom iščekivanom kraljevstvu koje se ima napokon ostvariti nakon dugih nevolja i povijesnih stradanja. Takvo njihovo pitanje još uvijek odražava njihovu zbunjenost, ali i zabrinutost poput one koju su imali prije uskrsnuća kad im je najavljivao da će ih napustiti.

Doista, da je Gospodin uzašao na nebo k Ocu, da ih je napustio, a da im nije razjasnio najvažije stvari, bio bi veliki propust. Zato ih on od uskrsnuća do uzašašća uvodi u otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća, kako bi shvatili da je to ono naviješteno otajstvo, te da je njegovim uskrsnućem uspostavljeno Božje kraljevstvo na zemlji, počevši od Jeruzalema i Izraela, pa sve do krajeva svijeta. Ujedno im ne propušta naznačiti njihovu zadaću o tom kraljevstvu, glede čega su bili još uvijek zbunjeni. Oni su trebali biti svjedoci i glasnici tog kraljevstva koje se uspostavilo njegovim uskrsnućem, a u koje se ulazilo obraćenjem i otpuštenjem grijeha. Apostoli su svjedočeći o uskrsnuću drugima trebali omogućiti ulazak u to kraljevstvo. No kako nije bilo dostatno da njihovo svjedočanstvo bude samo ljudsko, jer bi tada kraljevstvo propalo prije nego bi i započelo, Isus im je obećao da će se obući u Silu odozgor, to jest potakao ih da čekaju Obećanje – Duha Svetoga. Samo njegovom snagom su mogli izvršiti dano poslanje.

I nakon ovih četrdeset dana izgleda da su apostoli napokon shvatili što im je činiti, te nam sveti Luka veli da su se s velikom radošću vratili u Jeruzalem, te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga. Njihova radost je bila znak da su počeli razumijevati koje je bilo Isusovo poslanje, te su se okrenuli molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi smogli snage prihvatiti i svoje. Isus im je objasnio kako je bilo pisano da će Krist trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, te je najavio da oni trebaju postati svjedoci obraćenja i otpuštenja grijeha po svim narodima. Oni koji su se četrdeset dana prije žalostili kad je najavljivao svoj odlazak Ocu, sada idu radosni nakon što su se rastali s njim, jer im je postalo jasno da Sin Božji nije imao namjeru ostati na zemlji cijelu vječnost, nego ljudima otvoriti put života vječnoga. Dok su ga promatrali kako biva uzet i dok je nestajao ispred njihovih očiju, shvatili su da je konačno otvoren put do kraljevstva Božjega. Zato njihovu Učitelju nije bila namjera ostati u vremenu, nego njih uvesti u vječnost. Jer on se i nije bavio time kako vječno pretvoriti u vremenito, nego kako trenutke vremena pretvoriti vječnost. A nakon što je svojim uskrsnućem ostvario što je obećao, njima je ostavio zadaću da to prenose dalje.

Ali osim što je s njima proveo četrdeset dana, da bi shvatili snagu i dar uskrsnuća, otvarao im je pamet da razumiju Pisma. Uzdizao je njihove duše, kako bi oni mogli uzdignute duše na zemlji živjeti za nebo. Njihovo nije bilo samo da oni netremice gledaju nebo, nego da svjedoče ljudima uzdižući njihova srca Bogu i njegovu kraljevstvu. Zato je uskrsnuće Gospodinovo za apostole značio svojevrsnu prekretnicu, a uskrsli Gospodin nije od njih otišao sve dok ih nije doveo do te prekretnice koja je dala novi smjer njihovim nastojanjima, to jest povela ih putem dosljednog provođenja u život uskrsnog otajstva. Od tog trenutka su živjeli za ispunjenje Božjih obećanja i Božje volje, te se više nisu odnosili prema Bogu kao prema dužniku, jer još uvijek nije ispunio njihova očekivanja. Spoznali su, uistinu, da nije on trebao ispunjavati njihove želje, nego svoju spasenjsku volju. Te je eventualno bilo moguće da se oni stave na raspolaganje njemu za ispunjenje njegova plana, umjesto da neprestano iščekuju da on ispuni njihove želje. Naravno, oni su to i učinili ispunjeni radošću što su napokon otkrili smjer kojim im je ići u životu.

Zato je uzašašće bilo trenutak nove zrelosti koju su apostoli stekli u pouskrsnom vremenu s Isusom, nakon čega je već bio gotovo pripravljen put Duhu Svetome da on Isusovo djelo dovede do punine. Osim što su razumjeli Isusovo poslanje i djelo spasenja, nazirat će polako i smisao svoga izabranja i poslanja koje je Gospodin još jednom obnovio. Njihova radost poticaj je danas i za našu radost poradi svetkovine uzašašća Gospodinova, te dosljednijeg prihvaćanja vlastitog poslanja da uskrslom Kristu budemo svjedoci. Trudimo se stoga i sami obući u Silu odozgo koju nam šalje Isus, kako bismo radosno i odvažno svjedočili milost koju smo primili, te svjedočili Krista Gospodina na spasenje svim ljudima.

6. vazmena nedjelja – C

U svom oproštajnom govoru na posljednjoj večeri Isus je uočio nemir svojih učenika, pa je imao potrebu umiriti ih ulijevajući im povjerenje u budućnost. U tom smislu su vrlo izazovne riječi u današnjem odlomku koje je izgovorio o miru: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Ne znamo točno što je Isus mislio pod pojmom mira koji daje svijet, jer se o miru moglo razgovarati na društvenoj ili onoj osobnoj razini. Ne znamo je li on mislio na mir koji se ostvaruje u društvu na razini odnosa među narodima, ili je pak mislio na mir koji svaki pojedinac kao osoba treba pronaći za sebe kao mir osobnih ispunjenja i zadovoljenja želja. No vrlo često jedan ima veze s drugom, jer se međusobno uvjetuju. Upravitelji naroda i država, kako bi sačuvali društveni mir, znaju da to mogu ako su im podanici, to jest građani, zadovoljni. A u globalnim svjetskim odnosima vjeruju u mir ako uspiju ‘umiriti’ svoje neprijatelje oružanom silom. To su bili davno oprobani i provjereni modeli Rimskoga carstva koje je izvanjskim neprijateljima oružjem i silom nametalo takozvani pax Romana – Rimski mir, to jest podvrgavalo ih svojoj vlasti. A da bi onda vlastite građane učinili mirnima, nastojali su zadovoljiti njihove apetite za kruhom i zabavom, što se izricalo krilaticom: kruha i igara.

Stoga, ako je Isus imalo pomišljao na mir ondašnjega svijeta, onda je ispred sebe imao ovakva poimanja mira za koja je znao da nisu cjelovita poimanja,  te da je pravi mir nešto sasvim drugo od onoga što se može vidjeti u svijetu. Isusova riječ je aktualna i danas jer i današnje društvo govori o miru kroz prizmu ovih dvaju rimskih modela, ovisno govori li se o miru unutar određene zemlje ili se pak govori o miru prema onima vani. Počesto se vlastodršci i moćnici ovoga svijeta služe i logikom: zametni kavgu, pa nametni mir. Naravno, vlastiti mir koji se onda nazove imenom zaštite demokracije i ljudskih prava, pogotovo u krajevima koji su im od gospodarskog interesa. A kad se mir ‘kupuje’ unutra, onda se vlastodršci trude zadovoljiti svačije apetite i želje, ne pitajući se koliko su dobre i ispravne.

Osim toga možemo primijetiti na onoj osobnoj razini da su ljudi danas preužurbani za stjecanje kruha do mjere da žive nemirno. Žive tako, rečeno jezikom našega vremena, stresno da se nemaju kad ni upitati o pravom miru duše. Štoviše toga mira se i boje, te se boje biti sami negdje u miru, posvetiti se meditaciju i razmatranju Boga. Do te mjere su zagušeni nemirnim načinom života, da nemaju vremena za onaj sveti nemir revnovanja za svoje spasenje. Od životnih briga i od stresa većina ljudi nema kada, a i nema snage i volje, uznemiriti se nad stanjem svoje duše. A najčešće ni sami ne žele mir duše koji se ostvaruje u zajedništvu obitelji i u iskrenom odnosu s Bogom, te sve češće ljudi traže onaj nemir stalnog događanja i aktivnosti. Osim toga, redovita je pojava da ljudi, pogotovo mlađi, bježe iz sredina “u kojima se ništa ne događa”, jer su događanja poistovjetili sa zabavama i užicima ovoga svijeta, umjesto da osjete što je ono istinsko događanje u duši koja u miru spoznaje Boga i posvećuje se vršenju njegove svete volje. Počesto su ljudi, pod izlikom mira, spremni i na onaj pasivni mirni život pred televizorom, te preko njega zadovoljava potrebu za ‘igrom’, što kao posljedicu ima umrtvljenje obiteljskog zajedništva, pa i svijest i gorljivost u onim bitnim životnim pitanjima.

Na tragu svega rečenoga možemo razumjeti zašto Isus kaže svojim učenicima da im daje svoj mir koji nije kao mir svijeta, jer on daje mir koji se ostvaruje ravnotežom u duši. A ta ravnoteža i stabilnost duše ostvaruje se darom Duha Svetoga koji ne dopušta da vjetrovi i valovi ovoga svijeta dušu izbace s njezina puta prema spasenju i vječnosti. Prisutnost Duha Svetoga je kao neka vrsta stabilizatora u duši koji ne dopušta da duša izgubi svoj smjer i iziđe iz zacrtane putanje na onim krivudavim i neravnim dijelovima ceste. On je onaj sveti teret koji ne dopušta da je vjetrovi ovoga svijeta odnesu u zrak kao napuhani balon, a opet njegova je težina takva da joj ne otežava hod prema nebu. Iz svega rečenoga vidimo da je onaj istinski mir dar Božjega milosrđa čovjeku, te da ga čovjek ne stječe svojim ljudskim silama.

Isus stoga i današnjem čovjeku milosrdno ostavlja mir Duha Svetoga, kao i svojim apostolima. Njegov mir je onkraj slučajnog, prizemljenog pogleda na mir koji nam se nudi u zadovoljavanju ljudskih apetita. On ne nudi mir ispraznosti i površnosti, nego mir u Bogu koji je jedini pravi mir, jer duša jedino u Bogu može pronaći trajno ispunjenje svih svojih težnja i stremljenja. Zato njegova riječ u nama potiče težnju za takvim mirom, to jest za onom potpunim i konačnim ispunjenjem svih potreba, što se ne može ostvariti bez njega i dara njegova milosrđa. Neka se u nama probudi sveti nemir za Božjim mirom, jer samo tako nas Gospodin može do kraja ispuniti svojim mirom i naše duše dovesti do vječnog pokoja u Bogu.

5. vazmena nedjelja – C

U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina.

Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti.

No izvanjski znakovi i simboli bez unutarnje pripadnosti ne govore niti vrijede baš mnogo. Prava vjera se ne izriče niti njegovanjem narodnog folklora ni održavanjem starih običaja, pa i onda kad takve manifestacije mogu biti dobre i korisne, a tim manje neprimjerenim dokazivanjima kakvih ima i u našem ambijentu. A što tek reći o onom velikom proturječju i pošasti koje se zove psovka kojom pojedini vjernici dokazuju kako su ‘poučeni’ o vjeri, te onda opsegom izraza koje biraju pokazuje kako imaju uvida u otajstva vjere. Na taj izopačen način izražavaju naličje vlastitog identiteta, umjesto da kao vjernici licem svjedoče da su upoznali lice Božje. Na žalost ima onih ljudi koji se Boga nikada u životu ne bi sjetili da nisu stekli žalosnu naviku psovke, koja im ostaje jedini ‘vjerski’ sadržaj koji redovito prakticiraju. Tako vidimo da se danas mnogi dokazuju hvastanjem, počesto obilnim milodarima kojima obdaruju Crkvu, a da nisu ni svjesni da su njihove samohvale istinite onoliko koliko je temeljito njihovo poznavanje vjere. Takvi se razaznaju po glasnim riječima i galamom, to jest samo izvana privlače pozornost na sebe, ali u biti nemaju čime potvrditi to što bi htjeli da drugi misle o njima, jer se njihovo ponašanje svodi na dokazivanje samih sebe drugima, to jest stvaranje izvanjskoga dojma i privida.

Vjera se, međutim, ostvaruje prisnim i iskrenim zajedništvom s Gospodinom, nadahnjuje se Evanđeljem i molitvom, a svjedoči životom i ljubavlju. To su nam posvjedočili i sami apostoli koji nakon uskrsnuća Gospodinova nisu više bili usmjereni pokazivati i dokazivati sebe, nego Isusa i njegovu moć kroz vlastiti život. A Učitelj nije bio protiv toga da njegovi učenici pokažu svijetu svoj identitet i svoja uvjerenja. Štoviše, zato ih je i okupio i poslao u svijet da naviještaju radosnu vijest i novost koju je on donio na zemlju. Ali je htio da vanjština bude odraz nutrine, jer je dobro znao da čim netko ima potrebu isticati vanjštinom na upadan način svoju navodnu nutrinu, redovito se pokaže da nutrina nije u redu. Vanjština, istina, treba i i može pokazati nutrinu, ali na sasvim naravan način, a ne da bude prekrivena i zagušena iskrivljenim svjedočanstvom nutrine. A to se može dogoditi samo nakon što se u nutrini ostvari istinsko zajedništvo ljubavi s Gospodinom, nakon čega  se sadržaji duše isijavaju kroz vanjski lik kao dar svjetla i duhovnog obilja za one koji žive u našem ozračju.

Žalosno je, doista, ako kršćani nemaju što ponuditi iz svoje nutrine i obilja svoga duha, to jest ako se nemaju čime pokazati i biti prepoznatljivi u društvu. Žalosno je ako skreću pozornost na vanjštinu u nedostatku nutrine, umjesto da se potrude oko toga da svoju dušu urese na što je moguće bolji način snagom Krista uskrsloga kako bi mogli biti blagoslov svome društvu i narodu. Stoga je sasvim pogrješno da kršćanin koji nije razvio svoj unutarnji odnos s Bogom, želi potom na neki drugi način dokazati kako je on vjernik. A redovito je to dokazivanje nekim izvanjskim znakom tako neprirodno i odbojno, tako da vjernik koji nema drugog argumenta redovito maltretira svoju okolinu svojim ‘vjerničkim’ ispadima, glasnim govorom, samohvalama i skretanjem pozornosti na sebe.

Zato Gospodin Isus jednostavno ne želi takav pristup izvanjskog dokazivanja, nego želi da njegovi učenici dokazuju da mu pripadaju unutarnjim stavom i međusobnim odnosima. Svako pokazivanje i dokazivanje bi bilo uzaludno ako ne bi uzajamnom ljubavlju dokazivali koliko se poštuju i kako skrbe jedni za druge. Uostalom, on ne želi da uopće dokazuju i pokazuju sebe, nego da ljubavlju pokazuju da su njegovi učenici, kako i reče u današnjem Evanđelju: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.  A to što Gospodin reče njima, doista vrijedi i za nas danas i vrijedit će do konca svijeta. Samo onaj tko istinski ljubi Boga i bližnjega svoga može reći da je pravi učenik Isusov, te svojim životom odražava lik i snagu svoga Učitelja. Dopustimo se i mi zahvatiti neizmjernom ljubavlju Božjom koja nam se približila u Isusu, te ga proslavljajmo svojim životom i međusobnom ljubavlju, kako bi i on nas proslavio kod sebe u vječnoj slavi Očevoj.

4. vazmena nedjelja – C

U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.

Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. A on je kao pastir od svoga naroda očekivao da hodi drugačijim putovima nego su to činili narodi i pojedinci koji nisu upoznali pravo lice Božje. S time da hodeći drugačijim putem koji nije put grabežljivosti, zloće i mržnje, nego svetosti i dobrote, narod je sebe lišavao onih ljudskih sredstava zaštite, te je dodatno u svojoj krhkosti bio izložen i ranjiv. Upravo zato je u povijesti bila neophodna dodatna Božja skrb za narod, bilo ona tjelesna i zemaljska, bilo ona duhovna. Bog je, doista, morao paziti da narod ne nastrada potpuno od drugih naroda, te ga je spašavao i jamčio mu zaštitu kao nagradu za vjernost prema njegovoj riječi. S druge pak strane kao pastir budno je bdio da se njegov narod ne izopači iznutra, te da tako ne ode u vječnu propast.

Tako je Bog pokazivao da mu nije bilo svejedno što će biti ne samo s narodom u cjelini, nego i sa svakim pojedincem, sa svakom ovcom njegova stada, slikovito rečeno. U tom smislu je Bog podizao u svom narodu pojedince koji su mogli skrbiti oko dobrobiti naroda, te ga, koliko je bilo u njihovoj moći, štititi od uljeza i grabežljivaca kojih je bilo u svim povijesnim razdobljima. Tim istim pastirima povjerit će ove dvije temeljne zadaće da ih vrše u njegovo ime, sve dok ne dođe onaj koji će biti Bog Pastir svoga stada. U situaciji u kojoj bi se netko ponašao kao ovca neposlušna Božjem glasu, pastiri su imali zadaću opomenuti je dovodeći je na pravi put, kao što su imali zadaću braniti stado od vanjskih grabežljivaca koji su ga se htjeli domoći i opustošiti. U svakom slučaju, pastiri nisu primili poslanje da zlostavljaju ovce Božjeg stada, pa i onda kad trebaju koriti i opominjati, nego da ih privode k spasenju.

No s druge pak strane ti isti ljudski pastiri bili su i sami nesavršeni, te u svojoj ljudskoj slabosti nisu mogli ponuditi cjelovitu i neslomivu zaštitu, to jest nisu uspijevali posredovati božanski život u svoj njegovoj punini, jer je on bio prava zaštita narodu Božjemu. A dok je narod iščekivao da se pojavi obećani Pastir, poslan od samoga Boga, Gospodin Isus je jasno rekao, kako smo čuli i u današnjem odlomku, da je upravo on taj pastir po kojem se Bog smilovao svome narodu udjeljujući mu milosrdnu zaštitu. On je pravi Pastir Bog jer je jedno s Ocem, te svojim ovcama nudi božansku pomoć, kako je bilo obećano u Starom zavjetu. A kao Pastir Isus ispunjava i dvije temeljne pastirske zadaće, što je razvidno iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prva zadaća je bila u unutarnjoj izgradnji stada, a koja se temeljila na poučavanju i opominjanju. Kako bi pokazao da to vrši i ispunjava, Gospodin će reći: Ovce moje slušaju glas moj. On doista nije bio nijemi pastir koji nema što reći svome stadu, nego pastir koji ima moćne riječi života vječnoga, pa će i reći da im daje život vječni, te neće propasti nikada. Osim toga on jamči svojim ovcama i cijelom stadu zaštitu i od protivnika izvana, te zato i kaže da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. Tako je Isus vrlo zorno navijestio svojim učenicima da je on pravi pastir, jer na neizreciv način vrši pastirsku službu dajući svojim ovcama život vječni, što nijedan ljudski pastir nije mogao učiniti.

No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. A kako bi to postigli neophodne su dvije stvari, koje opet kao poticaj pronalazimo u Isusovom riječima. Kao što on posvjedoči da svoje ovce vodi istinskim Božjim glasom i čuva snažnom rukom, tako trebaju i današnji pastiri voditi povjereno stado vjerni njegovu glasu i snažnoj mišici. Nije dovoljno da samo govore u ime Kristovo, nego da i djelima posvjedoče da Kristu pripadaju, jer je ruka simbol djela. Ovce će biti sigurne ako su oni i riječju i djelom vjerodostojni, to jest ako se drže Isusova nauka i ako djelima potvrđuju to što propovijedaju.

Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. Samo kao takvi bit će ispružena i produžena ruka Božjega milosrđa koje je Božjem puku došlo po Isusu, velikom Pastiru ovaca, te nitko neće moći iz njihove ruke ugrabiti povjerene ovce kojima oni u ime Kristovo daju život vječni i privode ih u vječno zajedništvo s Ocem i Sinom i Duhom Svetim.