Druga kroz godinu – C

Nakon što je prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti kojim će započeti svoje djelovanje bilo krštenje na Jordanu, sveti Ivan Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje i prvo Gospodinovo znamenje među svojim učenicima, a to je čudo pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj. Evanđelist izričito veli kako je to bilo prvo znamenje i kako je time objavio svoju slavu, te kako su apostoli povjerovali u njega i njegovo božansko poslanje. Vrlo je znakovito što se ovo prvo čudo dogodilo na jednoj svadbi kojoj je Gospodin nazočio zajedno sa svojom Majkom i učenicima. Sigurno je i Gospodin držao važnim događaj kojim je dvoje mladih ljudi stupalo u novi životni odnos, te ga je svojom prisutnošću zaštitio i posvetio. A da bi ih sačuvao u zajedništvu, te da bi nagovijestio kako im želi pomoći u svim nevoljama, učinio je svoje prvo čudo, a da toga oni, kako čitamo u opisu, u prvi mah nisu bili ni svjesni. No više od čuda bila je znakovita i ljekovita njegova prisutnost kojom je posvetio bračnu zajednicu i bračni život.

Jednako je znakovit i treba biti ljekovit i nama danas kad je na ispitu zdrav razum, u vremenima kad se ljudska pamet povija pred nasiljem vlastodržaca i njihovih bolesnih odluka. Gospodinova prisutnost na vjenčanju svjedoči nam o vrijednostima braka koje i nama, zahvaljujući njegovu nauku, postaju mjerodavne, te nam postaje putokaz u ovim mračnim vremenima čovječanstva i našega društva koje nevjerojatno oštro osporava njihovu vrijednost i jedincatost. Jer tko bi ikad mogao zamisliti da će ljudski razum tako pomrčati svodeći na istu razinu bračni život i istospolne odnose. Tko bi mogao pomisliti da će ijedan razborit i pametan čovjek ustvrditi kako je spolnost lišena ćudoredne vrijednosti, te nam tako na ljestvici vrijednosti izjednačiti bračni čin sa samozadovoljavanjem, prostitucijom i kojekakvim drugim grešnim i nastranim općenjem. No to što se nije moglo ni u snu zamisliti, naša je životna svakodnevnica, pogotovo što je moćnici žele silom zakona uspostaviti kao jedinu istinu o čovjeku i odgoju. Svjedoci smo posvemašnje nemoći ljudskog uma pred grijehom i zlom u trenutku kad se udalji od Boga živoga, te pokušava ići putem svoje samodostatnosti i lažnih bogova. Svjedoci smo slabosti ljudskog uma koji prihvaća takve neistine o čovjeku dopuštajući njihovo ozakonjivanje.

No sreća da je Bog došao među nas ljude učvrstiti nas u onome što je istinski vrijedno, po čemu nam zorno svjedoči njegova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj. Sudjelujući na svadbi Gospodin nas je podsjetio na božanske korijene braka, što je jasno isticao u svome uobičajenom nauku, a zapisaše nam apostoli. On nas je naučio onome što je bilo od početka, što je od iskona volja Božja za muškarca i ženu, to jest za ljudski rod. Došavši među nas objavio nam je tako jasni i uzvišeni Božji plan ljubavi za muškarca i ženu, sukladan ljudskoj naravi, jer bez njega ne bi bilo života na zemlji. Zato je nevjerojatno do čega sebe ljudi dovode kad odbacuju taj naravno plan, a hvataju se grešnih planova proizišlih iz mahnitosti grijeha, strasti i požude. Čudna je ljudska maloumnost kad radi protiv sebe i ne smatra brak muškarca i žene naravnim, a nema nijednog čovjeka koji nije došao na svijet bez dara života koji je Bog ostavio muškarcu i ženi da ga zajedno prenose.

Danas kad se zatamnio naš pogled i kad su se iskrivila poimanja, vrijeme je da poput apostola otkrijemo Gospodinovu slavu po čudu pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj, te je trenutak da povjerujemo u njega kao jedinog Učitelja pravih vrijednosti. Na to nas potiče onaj savjet koji je Marija dala poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! Učinimo i sami što god nam rekne, jer on će nam reći samo istinu Božju o nama ljudima. On će nas poučiti svemu što je dobro, jer on je i došao poradi nas i našega dobra. Budimo odgovorni prema samima sebi, a to smo u najvećoj mjeri onda kad slušamo njegov glas. Zato čuvajmo dobro vino, to jest čuvajmo svoj život sa svim njegovim darovima i energijama, od kojih je najuzvišenija Božja milost. Jer nas je Bog stvorio za spasenje i život vječni, a ne da se potrošimo uzalud u zemaljskoj ispraznosti.

Trudimo se ispuniti vlastiti život njegovim obiljem, kako bismo i sami mogli zahvatiti iz obilja svoje vjere i ljubavi, te dati onima koji su žedni života jer su grijesima razbili posude svoga bića u koje su trebali primiti Boga života. Dopustimo Gospodinu da nas obasja svojom slavom kao i apostole, kako bismo ozbiljno u njega povjerovali, te navijestili svijetu ovu veliku radost od koje se jedino može živjeti, te naposljetku prispjeli na gozbu i svadbu života vječnoga kojoj je ova naša zemaljska radost samo predokus i nagovještaj.

Krštenje Gospodinovo – C

Današnji evanđeoski tekst započinje sljedećim osvrtom svetoga Luke na stanje iščekivanja u kojem je živio izabrani narod: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Gledajući, dakle, prema budućnosti pobožni puk je imao određena očekivanja. Iščekivao je Krista – Pomazanika i spasitelja, a kako su uočili da Ivan Krstitelj ima određenu snagu duha, a i osjećaj poslanja, pretpostavili su da bi možda mogao biti Mesija, što je Ivan kategorički odbio. Kad promatramo kako fenomen iščekivanje naroda, pogotovo izabranoga, onda nije ništa neobično što su iščekivali. Oni su imali dvostruk razlog iščekivati, jer su kao i svi ljudi gajili određena očekivanja ljudska očekivanja o budućnosti, a povrh toga imali su dodatni razlog očekivati jer im je Bog dao obećanja, pa su čekali njihovo ispunjenje. No postojala je opasnost da oni Božja obećanja zamijene svojim očekivanjima, što bi bilo vrlo pogubno. Da se to ne dogodi, Ivan je brzo i otvoreno intervenirao upozoravajući da on nije Mesija, ali da je ipak Mesijin dolazak neposredan.

Kao nekada i Izraelci, tako i svi ostali ljudi iščekuju boljitak i napredak, te nije ništa neobično imati dobra očekivanja od budućnosti, kako od ljudi, tako i od Boga. Iščekivanje je odraz ljudske upućenosti prema budućnosti, što je s jedne strane priznanje ljudske nesavršenosti, a s druge otvorenosti prema Božjim obećanjima i ostvarenjima. No bilo bi opasno zamijeniti sadržaje očekivanja, pa od ljudi očekivati ono što bi trebali od Boga, a od Boga ono što bi trebali od ljudi. Jednako bi bilo pogubno uzdati se isključivo u ono što je ljudsko. Sve to bi kao rezultat u biti imalo odbacivanje Boga i njegove prave uloge u ljudskom životu.

A s obzirom na očekivanja od čovjeka, ni narod nema očekivanja od običnih ljudi, nego od onih koje drži posebnima, te su se zato i nadali da bi Ivan mogao biti Mesija. Ivan, znajući da je samo čovjek, a da valja prije svega očekivati Božji zahvati u svijet, ne želi da oni svoja očekivanja polažu u čovjeka nego u Boga. Na taj način, upućujući u otajstvo Mesijina života koji nije ljudski, nego božanski, te mu Ivan nije dostojan odriješiti remenje na obući, njih priprema da očekuju njegov dolazak. Upravo takvo očekivanje Božjeg dolaska trebalo bi biti središnje iščekivanje ljudskog života.

Ivan, svjestan te istine, naviješta zato sa svom odlučnošću veliki događaj dolaska onoga koji je jači od njega. Krstitelj zna da čovjek ne može čovjeku ponuditi radikalnu novost, niti čovjek može ispuniti ljudska očekivanja. Samo Bog može ispuniti autentična ljudska očekivanja. Zato je Ivan upućivao na drugoga za kojega je znao de je Mesija i Božji Sin. Samo Mesijin zahvat može biti takav da ostvari željeno i obećano, to jest da ispuni prava obećanja, ispravna očekivanja i svete snove.

Stoga jedino Mesiji treba dopustiti da zahvati u ljudsku dušu, da nas pročisti Duhom Svetim i ognjem, kako je najavio Ivan Krstitelj. Treba mu dopustit da nas kristi pravom vodom, a to možemo ako se dademo voditi Božjim očekivanjima. Kamo sreće kad bismo mi kršćani živjeli ozbiljno barem na razini onog Ivanova krštenja, svjesni da Bog od nas očekuje neporočan život. Ni njega nismo usvojili, a još manje nam je ušlo pod kožu krštenje naše svete vjere kojim Bog potpuno čisti naše biće od nečistoća i naslaga grijeha. Mnogo od onih koji se zovu kršćanima praktički nisu kršteni Gospodinovim krštenjem, niti njeguju Božja iščekivanja za ljudski život. Mnogi si samo poliveni vodom po glavi, jer im krštenje koje su primili ništa ne znači, budući da odbacuju njegovu neponovljivu snagu i ne prihvaćaju obveze koje iz njega proizlaze.

Doista nama kršćanima danas treba ozbiljno krštenje Duhom Svetim i ozbiljno pročišćavanje ognjem od prljavštine i zaraze ovoga svjetovnog mentaliteta koji sustavno odbacuje Božju riječ te nas želi okaljati prljavštinom svjetovnosti i grijeha. Jer živimo u svijetu koji ljudima postavlja božanska očekivanja, daje ovlasti da si prisvajaju Božja prava, te na taj način Boga razvlašćuju njegove vlasti u svijetu. Osim toga uz to mu pripisuju ljudske ovlasti, jer od njega imaju samo ljudska očekivanja i zemaljska potraživanja.

Međutim, samo iz radikalnog čišćenja kao što je krštenje Gospodinovo može doći velika novost za ljudski rod, pa i za naše društvo. To ne novost koju nam donosi Krist Gospodin i koji jedini može biti ključ preobrazbe. Ako mi krštenici ne živimo krštenje Duha Svetoga i ognja, onda je on zaludu sišao u vode Jordana. Nama je Krist Gospodin postavljen kao znak, za njega je svjedočio Otac i Duh Sveti kako bismo mi imali sigurnost vjere i Božjeg dara. Poći nam je stoga putem odgovornosti koju smo preuzeli na krštenju, te, polazeći od preobrazbe svoga duha, ostvarivati očekivanja Božja u svijetu. Krist Gospodin je došao među nas da nam objavi kako i Bog ima očekivanja prema nama, te se naše ostvaruju kad mi pristajemo ostvariti njegova. Sin Ljubljeni u kojem je sva Očeva milina nam je putokaz jer on ispunjava volju Očevu, te i nas osposobljava da i sami idemo ispunjenjem Božjih očekivanja preobražavajući svijet u kojemu živimo.

Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja bila je jedna od najznačajnijih u kršćanskoj starini, napose zbog bogatstva sadržaja koji je bio u nju utkan. Nosila je iznimno snažnu poruku tako da je u liturgiji prve Crkve bila slavljena prije nego se počelo slaviti Gospodinovo rođenje. A ovom svetkovinom slavio se zanimljiv događaj, koji nam je evanđelist Matej ostavio opisan u svome Evanđelju, a upravo smo ga pročitali. U dolasku trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu Crkva je promatrala mnogo više od slučajnosti ili pak od samo pojedinačne prisutnosti ove trojice u Betlehemu. Ovaj događaj je bio do te mjere znakovit da su prvi kršćanski naraštaji u njemu iščitavali znakovitu poruku svim ljudima. Njihov dolazak u Betlehem bio je svjedočanstvo da su tek rođenoga Krista Gospodina mogli i predstavnici poganskih naroda doživjeti kao svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, a ne samo naroda Izraelova. Traženje i poklon mudraca Gospodinu privuklo je tako pozornost od samoga početka, te je potvrđivalo da oni koji iskreno traže, mogu, s pomoću Božjom, u Kristu Gospodinu prepoznati Božjeg Sina. Premda još nije počeo očitovati svoje božanstvo, onima koji dobro promatraju, bilo je dovoljno vidjeti ga kao Betlehemsko Dijete, te spoznati da je u njemu prisutna božanska moć i uzvišenost. Time se očitovalo Gospodinovo univerzalno poslanje kao kralja svega svijeta i spasitelja svih ljudi koji svojim sjajem prosvjetljuje svakoga čovjeka privodeći ga Božjoj istini i spasenju, i to je bilo očito ne samo nakon javnog djelovanja i slavnog uskrsnuća, nego i u Dječaku u kolijevci.

No ovaj događaj je imao vrlo neobičan tijek i zanimljiv rasplet koji se doživljava napose u njihovu susretu, a potom i kontrastu s Herodom. Oni su se najprije došli raspitati u Jeruzalem o novorođenome kralju, da bi potom proslijedili svoj put dalje prema Betlehemu slijedeći naznake svetopisamskih tekstova i zvijezdu koja ih je vodila. No u Jeruzalemu su upoznali jednog u nizu od tolikih nevjernih kraljeva i drskih lokalnih moćnika, koji se i sam raspituje, kad je čuo od njih novost o rođenju kralja židovskoga. Ali za razliku od njih, njegove namjere nisu čiste, jer se on tom informacijom osjeća ugroženim, te stoga pokušava lukavstvom prikupiti što je moguće više informacija o novorođenčetu kako bi se obračunao s njime, kao što se obračunavao s članovima svoje obitelji za koje se bojao da ga ne ugroze na prijestolju.

I oni su bili kraljevi poput njega, ali se u svojoj službi nisu bahatili glumeći bogove na zemlji, nego su iskreno tražili Boga, želeći ga upoznati. Nisu bili samoživi i samodostatni, nego su imali potrebu svoju egzistenciju podložiti pred Božje prijestolje. Dok se oni nazivaju mudrima jer svoj razum polažu Božjoj istini, dotle je Herod čovjek izopačena i pomračena uma. Dok se oni prosvjetljuju Božjim svjetlom, dotle je on samozvani prosvjetitelj koji ne preže niti od izrugivanja i zloporabe Božje istine. Dok se oni iskreno nadahnjuju na Božjoj riječi, Herod prima ‘nadahnuće’ samo kako bi činio zlo. Dok su oni traženjem i hodom do Boga pokazivali koliko je velik čovjek, dotle je on sebi gradio lažno prijestolje popločano ljudskim tjelesima. Dok su oni vjerovali kako se svaki trud u izgradnji čovještva isplati, pa i njihov napor i dolazak iz daleke zemlje, kako bi upoznali Boga koji je sišao na zemlju, dotle je on uzdizao do neba zemaljske interese. Dok su oni poštivali život, dotle njemu nije bio problem niti ubijati djecu svoga naroda.

Herodovo lukavstvo kojim se predstavlja mudracima slika je lukavstva moćnika ovoga svijeta koji traže pošto poto zavesti naivne i neupućene ljude pred njima glumeći veliku humanost, čovjekoljublje, pa čak, ako je potrebno, i bogoljublje, samo da bi došao do korisnih informacija i smislio najpodliji put da napakosti čovjeku i njegovu stvarnom dobru. Takvo lukavstvo je na djelu i u ovo naše vrijeme i u ovom našem društvu. Moćnik koji ne mari za Boga doista nema stvarnih ljudskih vrijednosti, pa je stoga spreman nemilosrdno pogaziti, bez imalo stida i skrupula, toliko nevinih i nezaštićenih života. Na žalost ondašnji naroda nije imao mogućnosti birati kojega će mu moćnika staviti na čelo rimski vlastodršci, ali onima koji mogu birati tragedija je to veća što sami sudjeluju u izboru onih koji uništavaju dušu vlastitog naroda i tolike nevine živote kvare svojom prljavštinom i ispražnjavaju ih od svake vrijednosti i ideala. Na žalost, tek kad se dogodi zlo i zločin, tek kad zaplaču majke i kad nastradaju nevini, tek onda narod dolazi k sebi i spoznaje što se dogodilo.

I kao što su kraljevi  bili svjedoci poganske civilizacije koja se, tražeći Boga, približavala Kristu Gospodinu, dok je Herod bio predstavnik one civilizacije otpada od vjere koja se poganizirala, tako se događa i danas u takozvanom kršćanskome svijetu koji se vraća svome poganstvu. Mudraci su bili predstavnici civilizacije i kulture života koja je tražila uzdignuti ljudski život do Boga, a Herod civilizacije i kulture smrti koja je rušila ljudski život na razinu životinjstva i u ponor smrti. Dok su oni bili ljudi poštivanja Božjih vrijednosti, on je bio predstavnik bezboštva kojem je jedini interes bio novac, vlast i moć. Dok pred nama stoje izazovi našeg vremena i trenutka, bilo bi dobro da poput mudraca pođemo za zvijezdom put duhovnog Betlehema, te da nakon toga širimo Božje svjetlo svojom zemljom, koja zbog kojekakvih Heroda, licemjernih čovjekoljubaca, tone lagano u mrak bezboštva i zabluda. Poklonimo se poput njih Kristu Gospodinu, jer on je cilj našega traženja, on je mir naših nemira, on je kruna naše ljudskosti.

Sveta obitelj – 2012.

Današnji evanđeoski tekst na svetkovinu Svete obitelji opisuje nam jedan događaj iz Gospodinova života, koji može i treba biti znakovit i današnjim obiteljima u njihovoj odgojnoj svakodnevnici. Iz ovog događaja iščitavamo kako je Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa živjela svoju obiteljsku stvarnost, ali možemo prepoznati i bitne odgojne naglaske. Već prvi redak današnjeg teksta daje nam dragocjene informacije, jer veli kako su Gospodinov poočim Josip i majka Marija svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem na hodočašće. Evanđelist se, dakle, ne zanima za to koliko su psiho-pedagoških tehnika koristili Josip i Marija pri Isusovu odgoju, niti nam opisuje kojim su sve vještinama učili Isusa, kao ni kojim se hobijima Gospodin bavio kao dječak. Sveti Luka insistira, međutim, na nečem drugom. On, naprotiv, svojim tekstom govori kako su ga odgajali u vjeri, koja je bila nezaobilazna sastavnica njihova života.

Očito je da su Josip i Marija imali svoj odgojni cilj i ideal, te nisu dvanaestogodišnjeg dječaka Isusa sažalijevali kao premalena za hodočašće u dvjestotinjak kilometara udaljeni Jeruzalem, jer su dobro znali koja je uloga vjere u odgoju osobnosti. Nisu stoga propuštali skrbiti o njegovom vjerskom životu, nego su mu davali i svoj ljudski primjer, ali ostavljajući, nadasve, time i nama put kojim hoditi u odgoju i traženju vrijednosti. Njihovoj obitelji, koja je živjela u bezbožnom poganskom rimskom režimu i pod bezbožnom upravom domaćih izdajnika koji bijahu u prvom redu nevjerni Bogu i svojoj vjeri, jedini je oslonac bio živi Bog. Njega su upoznali kao ljubitelja čovječanstva i obitelji, te su onda svoju obitelj hranili vjerom u njega, svjesni kako je vjera nezaobilazan oslonac i nezamjenjiva snaga svakom biću i svakoj obitelji.

Da je to tako pokazuje se i u današnjem društvu koji se naizgled predstavlja humanim, ali je u biti društvo koje se vraća starom poganstvu bez vrijednosti i bez lica. I danas živimo u društvu koje nije, ne samo kadro zaštititi obitelj skrbeći o njoj kao istinskoj vrijednosti ili biti neutralno i pustiti je da se sama snalazi, nego, proturječno, vuče tolike poteze protiv nje. Pa kad bi društvo i pokušalo zauzeti neutralan stav, to bi bilo neprimjerena dvoličnost, ali je nevjerojatno tragično kad društvo drsko i bezočno vuče bezbožne poteze nauštrb same obitelji. Danas bi društvo, na žalost, htjelo prekrajati obitelj prema zahtjevima nastranih pojedinaca i skupina, a djecu preodgajati po mjeri bezbožnog mentaliteta tražeći načina i iznalazeći sredstava da je obezglavi oduzimajući joj vjeru u Boga i božanske vrijednosti na kojima se temelji. Htjelo bi se da danas članovi obitelji zaborave kako imaju odgovornost jedni za druge, ali ne samo za ovaj, nego i za vječni život.

Doista začuđuje koji sve lukavi izgovori postoje kako bi se progonilo obitelj, umjesto da ju se zaštiti, no mi vjernici poučeni Božjom poukom znamo da takvo lukavstvo dolazi od Zloga. Istina da je obitelj krhka i slaba, istina da je osjetljiva na grijeh iznutra i prijetnje izvana, istina da je nagriza pa i razara način života, ali to nije razlog da je onda odgovorni u društvu uništavaju. Ako postoje i problemi u odgoju i na relaciji roditelji djeca, to nije razlog da država diskvalificira roditelje proglašavajući ih nesposobnima odgajati, nego da im pomaže u vršenju zadaće. Ne može se ne reći da je u pitanju đavolski plan kad se vidi nastojanje da se odvoji djecu od roditelja, umjesto da se potiče roditelje da ih još više ljube i da o njima bolje skrbe. Ne može se nazvati božanskim htjenje da se obitelj proglasi nesposobnom odgajati djecu jer želi usaditi svijest o nepromjenjivim životnim vrijednostima, a da se u isto vrijeme državu proglasiti nadležnom za pojedince i obitelji, kao da je država neko posebno biće time što je nedodirljiva sveta krava. I država je samo institucija sastavljena od ljudi, manje ili više poučenih, manje ili više odgojenih, te njezine ustanove trebaju biti na usluzi pojedinaca i obitelji da dođu do svojeg istinskog cilja, a ne da budu smetnja i kamen spoticanja.

Jer i kad pođemo od činjenice da nema savršene obitelji, niti one izuzete od rana ili zaštićene od udaraca, onda bi bilo najjednostavnije zaključiti i odlučiti da srušimo njezinu vjerodostojnost i da je uništimo do kraja. Ali Bog nije tako razmišljao, nego se odlučio sanirati je. Srećom Gospodin prema njoj nije nastupao ni agresivno ni osvetoljubivo, a imao je dobrih razloga da upravo tako postupi, jer je njemu prvi čovjek i prava obitelj okrenula leđa. Zato joj je kao uzor pružio Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa da oni usmjeravaju korake svake naše obitelji na putu prema vječnosti. Danas nam Bog koji poziva obitelj na vjeru doziva u pamet da je grijeh protiv Boga ujedno i grijeh protiv obitelji. On nas poziva da mu se vratimo živom vjerom, te će onda naše obitelji biti zdravije, cjelovitije, zacijeljene od rana i udaraca koji su u svijetu neminovni, jer ih donosi vrijeme i tolike okolnosti u koje smo uronjeni. Doista je neophodno shvatiti da obitelj bez Boga ne može i ne smije, jer drugog pomoćnika u biti i nema. Jer ovaj svijet je nemilosrdno zapostavlja, iskrivljuje njezinu ulogu, oduzima ovlasti, usmjerava krivom cilju, oblikuje prema lažnom modelu.

Upravo zato, svjestan ljudske slabosti koja se odražava i u obitelji, Gospodin joj je dao još jednu šansu posvetivši je dolaskom svoga Sina u ljudskom tijelu. Gospodin Isus se utjelovio da osnaži obitelj, te je zato i ostao poslušan Mariji i Josipu iskazujući im veliko povjerenje. Time što im se stavio u ruke, svima nama je posvjedočio da je prava odgojna zadaća odgajati Boga u obitelji, jer je obitelj i stvorena kako bi bila zajednica božanskog života. Na ovaj uzvišeni dar i nama je reagirati osjećajem vjere, svjesni koliko je vjera neprocjenjivo bitna u obitelji, jer se samo vjerom može održati zajedništvo s Bogom i okrenutost prema njegovu životu. Stoga ako volimo svoje obitelji, te ako im želimo dobro, ako smo se odlučili postaviti odgovorno prema njima, prigrlit ćemo svetu vjeru, te po njoj dopustiti Božju prisutnost koja nas krijepi i branu na životnom putu. Neka naše obitelji budu svete, neka budu prave hodočasnice na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu, a mi molimo danas zagovor svetoga Josipa i Bezgrešne Djevice da pomognu našim obiteljima danas obraniti se u svijetu od bezbožnog mentaliteta, te prispjeti u vječno zajedništvo s Bogom u njegovu kraljevstvu.

Božić – 2012.

Danas ovim svečanim slavljem svetkujemo blagdan rođenja našeg Gospodina Isusa. Čitanja koja smo čuli nešto su drukčije intonirana od sinoćnjih čitanja u kojima smo čuli opis Gospodinova rođenja u Betlehemu. Sveti Ivan u današnjem odlomku opisuje njegovoj rođenje posebno uzvišenim jezikom, jer nam je htio predočiti ne samo ono što se odigralo s Marijom u Betlehemu, nego je htio predočiti što se to dogodilo u vječnim odnosima s Ocem. Ivan je na htio obuhvatiti svojim razmišljanjem vječni odnos Oca i Sina, te je htio predočiti kako je to bilo moguće da je Sin došao na zemlju utjelovivši se. Evanđelist je htio iznijeti kakvo je značenje ovo zemaljsko rođenje imalo prema onom nebeskom, koje nismo mogli vidjeti ljudskim okom, ali koje nam je objavio Gospodin Isus time što nam je otkrio da je on Sin Božji.  Ivan najprije govori o vječnom rođenju Riječi koja sve stvara i svemu daje život, a onda i tome da je ta vječna Riječi vrelo svega što postoji.

Pa ipak, premda se evanđeoska izviješća razlikuju, među njima je podudarnost velika, jer nas i Evanđelje svetog Ivana poziva da razmišljamo o dolasku Božje Riječi na svijet koja je ljudima svjetlo, kao što smo i sinoć čitali o velikoj Svjetlosti koje je zasvijetlilo narodima koji hodahu u mrklini, te im je podarilo svjetlo vjere. No s druge strane Rođenje Gospodinovo je veliki događaj života, jer govori o vječnoj slavi našega Gospodina Isusa koji je kao Božja vječna, neizreciva i svemoćna Riječ svemu dao život. Napose je dao život ljudima, koje je od početaka obdario svojim duhom, no oni su grijehom odbili njegovu prisutnost u svojoj sredini, odbili su živjeti kao djeca Božja, odbili su priznati da postoji i jedno drugo rođenje i jedan drugi život od ovog zemaljskog. Upravo zbog takvog stanja ljudske svijesti i stava prema životu, zbog čega su ljudi završili kao robovi smrti jer su prestali živjeti od Boga i za Boga.

A kako vidimo, njegovo tjelesno rođenje nije onda samo veliki događaj života za njega, nego je prije svega veliki događaj života za nas ljude, koji često živimo na rubu stvarnog života, ma koliko mislili da smo u središtu zbivanja. Svaki život, kojemu Bog nije u središtu, u biti je život na marginama života, udaljen od stvarnog središta u kojem bi mogao naći svoje ispunjenje. A ako je Božji Sin izvor života on i nas poziva da razmišljamo o svom rođenju i životu, te da tražimo pravo utemeljenje i ispravan način življenja. U tom smislu nam je njegovo drugo rođenje, ovo ljudsko, na poseban način znakovito jer i nama ljudima rječito govori o našem pozivu na život. Ovo njegovo ljudsko rođenje govori nam o novom životu koji je on uzeo radi nas ljudi, kako bi nam se suobličio i pozvao da i sami živimo poput njega, to jest da se ozbiljno vratimo životu koji najčešće zaboravljamo i podcjenjujemo. On koji se iz vječnosti rodio u ljudsku povijest i čije rođenje danas slavimo, uči nas kako se mi iz povijesti rađamo za vječnost. Ne možemo zanemariti da smo kao kršćani odgovorni za rođenje u Božjoj milosti, te nemamo prava za nemar prema roditelju, jer on nas čeka da se vratimo svome cilju, kući Očinskoj iz koje smo pošli u svijet. Eto zašto sveti Ivan u današnjem tekstu reče da mi koji vjerujemo u njegovo Ime „nismo rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“!

No u svijetu u kojemu živimo ne možemo ne opaziti da su tako jake i drske sile zla koje se na lukav i zavodljiv način obrušavaju na ljudski život, što ne mimoilazi i naše društvo i naš narod. Više je nego očito da postoje sile smrti kojima bezrazložno smeta božanski život kojim mi vjernici živimo, te bi ga htjeli pošto poto zagušiti potičući i ozakonjujući nemoral i tolike oblike grešnog života kao da su normalni. Htjelo bi se pošto-poto ovaj ljudski život proglasiti jedinim oblikom i dimenzijom života, te se onda blagonaklonije gleda na one ljude koji su svoju ljudskost sveli na životinjstvo, nego nas vjernike koji vjerujemo i naviještamo da ljudskost valja uzdignuti do Božjeg života.

Zato se Bog rodio među nama ljudima da nam bude potpora u našem mukotrpnom traženju i borbi za život. Upravo sad kad se čovječanstvo smatra sposobnim i pametnim preuzimati život u svoje ruke, upravo sada vidimo koliko je to tragično i kako smrt žanje ljudske živote. Upravo sada nam postaje jasno zašto se Bog mora roditi, jer se prestrašimo kad vidimo u kolika zastranjenja ide ljudsko društvo i ovaj svijet. I da mi kršćani se ne držimo iskreno vjere u Boga, da se ne trudimo živjeti njegovim životom, pitam se što bi ostalo od svijeta i u što bi se pretvorio čovjek.

Zato nas u ovom trenutku povijesti i odgovornosti Kristovo rođenje tješi i snaži da ne klonemo na putu vlastitog svjedočenja vjere, nego da odvažno i ponosno držimo život koji smo primili. Gospodinovo drugo rođenje postoje nam model rođenja i života. Rodio se drugim rođenjem onaj koji je i nama htio omogućiti da se rodimo ponovno, odozgor. Rodio se kao čovjek onaj koji nas je htio poučiti da se rađamo za božanski život. Rodio se u tijelu onaj koji je htio da se po vjeri preporađamo u duhu. Rodio se u povijesti onaj koji je htio da se mi rađamo za vječnost. Postao je podložnikom Zakona da nama ozakoni Božje sinovstvo. On je izabrao roditi se u život stvarnim i naravnim rođenjem od Djevice Marije, kako bi nas naučio da nam bude naravno živjeti od vjere, to jest rađati se na novi život u Bogu.

Zahvalimo stoga Bogu koji nam je dao svetu vjeru, koji nas je njome preporodio na novi život, te nas poziva trajno da i mi budemo svjesni da nam je živjeti ne dvostrukim životom dvoličnosti i nemorala, nego sukladno i jednom i drugom rođenju, sukladno rođenju i svetom preporođenju u vjeri. Otvorimo se vjeri i čuvajmo se bezbožnosti ovoga svijeta koja bi nam htjela ugušiti vjeru. Kristu Gospodinu, živom Bogom koji se nastanio među, i čiju prisutnost tako intenzivno osjećamo, dopustimo da se nastani i u našim srcima, kako bismo, sigurni i zaštićeni od navala ovoga svijeta, bili ispunjeni već sada slavom njegovom na zemlji, te doživjeli njezinu puninu na nebu.

Božićna polnoćka – 2012.

U ovoj svetoj božićnoj noći slavimo blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista koji nam večeras, prema riječi proroka Izaije koja još odjekuje u našim ušima, umnaža radost, uvećava veselje, te daje da se radujemo kao što se raduju oni koji su ostvarili cilj svoga života i ugledali plodove svojih nastojanja i zauzetosti. Večeras nam sveti tekstovi govore o Dječaku koji nam je zasinuo kao svjetlost velika kako bi raspršio tamu našega života, te nam ga prorok Izaija predstavlja kao Savjetnika čudesnog, Boga silnoga, Oca vječnoga i Kneza mira. Njegovo je svjetlo toliko jako da obasjava cijeli narod koji je u tmini hodio, te je bio jarka svjetlost onima koji obitavahu mrkli kraj smrti. Doista, rodio se onaj kojega nam anđeli opisuju kao Spasitelja, Krista i Gospodina koji je došao među nas ljude da nam prenese Božji blagoslov i život, da bude naš Dan, naša zvijezda Danica i naše Mlado Sunce s visine.

I dok nam ga proročki i evanđeoski tekstovi predstavljaju u tolikoj uzvišenosti, ne smijemo zaboraviti koliki je put prešao i koliki je napor uložio da bi došao do nas. Ne bi bilo dobro previdjeti da je on svjetlo koje se probijalo kroz tamu ljudske povijesti i kroz mrklinu ljudskih srca i života kako bi nam ipak zasjalo punim sjajem i kako bi nam omogućio živjeti u sjaju Božjega svjetla. S Kristom Gospodinom zasjalo je Božje svjetlo punim sjajem u mrklini povijesti i naroda, svjetlo koje ne dopušta da ga tama uguši i mrak obavije. I premda ga, na žalost, suvremena civilizacija i društvo odbijaju, on je mlado Sunce s visine koje je utjelovljenjem od Djevice Marije i rođenjem u Betlehemu sebi priskrbio puno građansko pravo na zemlji, kako bi nas opskrbio građanskim pravom za nebo.

I koliko god se divimo čudesnom njegovu rođenju i pojavku među nama ljudima, s druge strane se ne možemo načuditi samima sebi, svome narodu i cijelom ljudskom rodu, da pred tim svjetlom zatvaramo oči, da ga želimo prigušiti i ugušiti. Zastrašujuća je činjenica da čovječanstvo ne želi da ga vodi Božje svjetlo, nego radije posrće u tami svoje ljudskosti. Zaprepašćujuće je kako čovječanstvo sve dublje tone u mrak nepoznavanja Boga i tamu ravnodušnosti. Sve više se izgrađuje društvo bez Boga, a ljude se svim sredstvima pokušava odvojiti od božanskog života veličajući nadasve i isključivo svjetlo razuma, dok se osporavaju istine vjere i odredbe ćudorednog života. Daje se prostora agresivnim i polemičkim skupinama i pojedincima, te se za račun interesa moćnika ovoga svijeta ljude opija ovozemnim zamamnostima. Živimo u društvu gdje nas se sve više i više zasljepljuje grijehom i površnošću kao nečim sasvim normalnim, kako bi nam onda lažni učitelji prodavali svoja svjetla, lampe i lampice kojima potom ne vidimo dalje od vlastitog nosa. A na žalost, mnogi su ljudi spremni ići za samozvanim zemaljskim učiteljima koji su toliko slijepi da ne vide svoje sljepoće, te onda u jamu strovaljuju i sebe i druge. Na žalost živimo danas u civilizaciji pomračenog uma koji ne bira sredstva do cilja, koji je sebe postavio za suvremeno božanstvo čovjeka te ujedno odvraća ljude od klanjanja Bogu živomu.

No mi koji se večeras radujemo rođenju svoga Gospodina znamo i ispovijedamo jednu drugu istinu života. Svjesni smo da samo kad nam Bog zasvijetli onda smo istinski raspršili tmine svoje pameti i sjene života. I dok su oholi i umišljeni ljudi i u vrijeme Gospodinova rođenja odbijali čuti o tom događaju, anđeli se objavljuju jednostavnim skromnim ljudima kao što su pastiri, koji vijest o Božjem dolasku primaju sa strahopoštovanjem, radošću i povjerenjem. Oni su jasno znali da ne mogu biti bešćutni na događaj Božjeg dolaska, jer su iskreno vjerovali da ljudski život izvire iz Boga i da samo s Bogom ima smisla. Za razliku od njih ima onih koji su usredotočeni na navodno velike i važne stvari života, da nemaju vremena za svjetlo Božje vjere. Nisu bili nepromišljeni kao oni umišljeni, nego su u svom životu računali s Božjom prisutnošću, te su jasno znali da Bog može izvesti spasenjski zahvat u ljudskoj povijesti. Kao jednostavni, neopterećeni i neiskvareni ljudi znali su da je najveći događaj koji im se može dogoditi u životu upravo to da im Bog zasvijetli u duši.

Zato mi večeras ne tražimo za se nikakvu ispriku, jer nas nije briga koliko je tame oko nas, nego se mi krećemo k izvoru svjetla. Neka stoga i nama noćas zasja Božje Svjetlo po tome što ćemo uočiti važnost vjere u svome životu, te ćemo odbaciti sve one prizemljene ljudske stavove koji su nam kamen spoticanja, spone laži i odvlačenja od Boga. Primajući svetu vjeru primili smo Kristovo svjetlo u dušu, koje je svjetlo što osvjetljuje naše pute i vodi naše duhovne i ćudoredne izbore. Kad bismo više Bogu vjerovali, bili bismo manje u tami, te bi nam onda i budućnost bila svjetlija. A ovako, sanjamo bolju i svjetliju budućnost, a odbacujemo Svjetlo Božje i strovaljujemo se u ljudsku tamu i odlazimo u mrkli kraj smrti.

Poput pastira budimo radije ljudi dobre volje koji se raduju dolasku Božjemu među nas, jer je on posvetio naš ljudski život i prosvijetlio naš ljudski razum, te želi da čovječanstvo živi u svjetlu njegove istine. Kao i pastiri prihvatimo navještaj vjere i radujmo se Božjem svjetlu koje smo primili upravo po vjeri. Odbacimo od sebe sva ljudska zavaravanja, te se držimo svete vjere i po njoj živimo, jer nam ona osvjetljava put života. S vjerom u srcu pristupimo Djetetu povijenom u jasle, te se snagom vjere poklonimo Bogu koji nam je u njemu i skriven i otkriven. Neka nas obasja njegov sjaj da rasprši tmine uma i života, da uništi mrak koji se u nam nastanio grijehom i koji se slabošću taloži u duši, a uvećava se mlakošću i nevjerom. Budimo narod vjernika koji svojim svjetlom obasjava prostore života svim ljudima svijetleći im na putu života vječnoga.

4. nedjelja došašća – C

U četvrtu nedjelju došašća Crkva nam stavlja na razmišljanje tekst iz Lukina Evanđelja koji govori o pohodu nebeske Majke Marije svojoj rođakinji Elizabeti. A što se tiče sadržaja, u ovom odlomku je opisana prije svega Elizabetina reakcija u trenutku Marijina dolaska. Elizabeta potaknuta Duhom Svetim u radosnom oduševljenju uzvikuje riječi blagoslivljanja. Ona blagoslivlje Mariju među svim ženama, ali blagoslivlje i plod njezine utrobe, jer ona nosi onoga koji je zaslužio da ga se počasti božanskim nazivom Gospodin. Ali Marija može biti nazvana blagoslovljenom i primila je blagoslov od Gospodina zato jer je povjerovala, te je njezin čin vjere izvor svega dobra koje joj je Gospodin iskazao. Blaženstvo vjere u kojoj živi i od koje živi razlog je da ju se može nazvati blagoslovljenom, te nam Elizabeta naznačuje njezin primjer kojem se i sami trebamo diviti. Ali isto tako divljenje bi nas trebalo nadahnuti da i sami pođemo njezinim putem, napose u izgradnji vjere, pri čemu nam je Godina vjere idealna prigoda.

A koliko nam je izgradnje prave i žive vjere nasušna potreba svjedoči i činjenica da danas u svijetu ljudi uglavnom imaju svoje predodžbe o Bogu, a vjerom nazivaju svoja mišljenja i uvjerenja koja stvaraju bez ikakvog pokrića. Uvjereni su da je vjera misliti o Bogu što im drago, a s druge strane ne zastaju pred činjenicom da je Bog progovorio čovjeku, te da nas on najbolje može poučiti što misliti o njemu, pa onda i o sebi. Danas se vjerom smatra pregršt nemuštih i nesuvislih mišljenja o Bogu, a koliko je njihov pristup besmisleno govori i činjenica da bi se onda i agnostike i nevjernike moglo nazvati vjernicima, jer i oni, s obzirom na Boga, imaju neko svoje mišljenje bez obzira što je neutemeljeno i bez pokrića. I oni iznose i izriču jedno od mogućih mišljenja u lepezi ljudskih uvjerenja i stavova prema Bogu, te se ništa ne razlikuju od navodnih vjernika koji imaju svoju ideju o Bogu i vjeri, umjesto da dopuštaju Bogu da ih pouči o sebi i da im podari dar vjere.

Doista, stav vjernika ne smije biti takav da uopće ima išta zajedničkoga s takvim ljudskim izricanjem uvjerenja, mišljenja i sudova, nego stav vjernika treba imati za cilj onaj Marijin stav i odnos s Gospodinom. A ona je živjela potpuno posvećena slušanju njegove riječi, te shvaćanju i prihvaćanju njegove volje. Stav vjere koji je ona imala pred Bogom doista ju je učinio blaženom, jer je pouzdano i nepogrešivo znala što je, tko je i kakav je Gospodin, te joj nije bilo strano niti ono što on misli, želi i čini, iz čega je jednako pouzdano izvodila zaključke za vlastiti život. I sama je onda znala što treba činiti, misliti i govoriti, kakav stav zauzeti pred njim i pred ljudima. Upravo zato su velike i znakovite riječi koje izgovori Elizabeta: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Jer povjerovati u ispunjenje Božjeg navještaja pretpostavljalo je da vrlo dobro pozna što on želi ostvariti, te isto tako potpunu spremnost da mu bude na raspolaganju.

Tako vidimo da Marija nije vjerovala u Gospodina kako joj se prohtjelo i na temelju svoga ljudskog promišljanja, nego je vjerovala da on govori, te da mu duguje istinsku djetinju poslušnost. Vjerovala je da on želi dobro izabranom narodu, kao i svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu, te je stavila svoj život njemu na raspolaganje. I mi smo danas pozvani, prema njezinu primjeru, vjerovati u ono što je rečeno od Gospodina, u sve ono što je Bog objavio i povjerio Crkvi da čuva i prenosi kao njegovo blago. Stoga trebamo izbjeći napasti ljudske površnosti uslijed koje ljudi vjeruju u svoja uvjerenja o Bogu, nego nam se potruditi prihvatiti ono što je Bog izrekao o sebi i što traži od nas. Marija je divni primjer osoba koja se ne drži ljubomorno svojih ljudskih predodžbi, nego stavom punim poniznosti se klanja Gospodinu i upija njegove riječi koje ju privode blaženstvu. Potrudimo se i me biti blaženi na način na koji je Marija bila blažena slušajući glas Boga živoga.

Tako ovaj susret dviju rođakinja uči i nas zdravom pristupu vjeri, jer čuli smo s koliko oduševljenja Elizabeta prihvaća Mariju. Prihvaća je kao stvarnu vjernicu, koja je prihvatila puninu Božjeg dara snagom vjere, te ju časti neponovljivim riječima. Nama vjernicima ostaje zadaća na isti način pristupati onima koji nam prenose vjeru u svoj snazi njezine autentičnosti. Jer oni nam nose Boga živoga i blagoslov što možemo biti u njegovoj neposrednoj blizini, kao što se našla Elizabeta sa svojim sinom Ivanom koji je zaigrao od radosti u utrobi. Osim toga dar primljene vjere koji živimo kao iskreno zajedništvo s Gospodinom učinit će nas bogonoscima kao što je bila Marija. A možemo biti bogonosci ako prenosimo drugima iskustvo Božjeg života i milosti, ako snagom vjere svjedočimo o svemu onome što je Bog rekao i učinio, te ako slušamo što od nas očekuje. Samo svjedočanstvom vjere možemo ispuniti svijet Božjom prisutnošću, a ne svojim mišljenjem o Bogu.

Budimo stoga poput Marije, te ne propustimo doživjeti dar prave vjere, pa ćemo onda drugima nositi radost, kao što je ona donijela Elizabeti. Doista ćemo onda biti prepoznatljivi kao što je i Marija bila prepoznatljiva kao nositeljica Boga i Gospodina, što je Elizabeta jasno osjetila i zbog čega se neizmjerno obradovala. Učimo od Marije i utječimo se njezinu zagovoru da ove svete dane pripreme za blagdan rođenja Gospodnjega provedemo u ozračju vjere, kako bi i nas to ispunjavalo njegovom prisutnošću i učinilo blaženima. Otvorimo se Duhu Svetome, nebeske Majke kojoj je on nadahnuo čvrstu vjeru, kako bismo i sami primivši taj divni dar, išli tim jedinstvenim putem kojim se jedino može doći do punog zajedništva s Gospodinom.

Treća nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski odlomak otvara se zanimljivim pitanjem koje je postavljalo mnoštvo onih koji su okupljali oko Ivana Krstitelja tražeći duhovnu pomoć i savjet. Oni su, dolazeći k njemu da se krste, tražili put do Boga, a on ih je glasno i otvoreno prekoravao zbog dvolična života, pozivajući ih da donose plodove dostojne obraćenja. Slušajući što im govori pitali su ga: Što nam je činiti?  Ma koliko pitanje može biti samorazumljivo i jednostavno, ipak nije baš tako, te se potrebne na tome zadržati.

Najprije se valja upitati, pa onda i protumačiti zašto oni uopće postavljaju ovo pitanje Ivanu? Ovakvo pitanje postavljaju svjesni vrijednosti ljudskih čina. Čovjek je biće sposobno za slobodne i ćudoredne čine, te nije svejedno kako se ponaša. Upravo zato jer je biće slobode, njegova sloboda ima vrijednost da mu čin nije samo jednokratan i kratkoročan, nego ima svoju vrijednost i mnogo dalji domet nego što bi u prvi mah i pomislio. Njegov čin ga određuje na duge staze, te nije samo vremenit, nego ga uvodi u vječnost. Njegov čin nije samo zemaljski,niti određen samo za vrijeme zemaljskog postojanja, nego ga vodi k vječnosti, te ga, ako je ispravan, uvodi u puninu blaženstva. Ljudski čini su, dakle, neobično važna i snažna stvarnost ljudskog života, te se njima ne može čovjek poigravati, na što Ivan upozorava svoje slušatelje potičući ih da paze na to kako se ponašaju prema drugima, jer će kasnije za svaki svoj čin imati Boga kao suca.

No danas u svijetu i društvu u kojemu živimo pokušava nas se učiti kako naši ljudski čini nemaju nikakve ćudoredne vrijednost. Doslovno nam se želi provući teza kako su takvi čini neutralni, te nemaju nikakvih vrijednosnih konotacija. Na taj način se pokušava zakonom nametnuti i odgojni obrazac kojem bi pretpostavka bila isključivanje svakog vrijednosnog stava i ćudorednog suda. No već takva namjera nas potiče da se zapitamo: Tko to može reći da je odgojni čin bez vrijednosti? Ima li uopće ljudskog čina bez ćudoredne vrijednosti? Ako je to tako, čemu onda uopće odgajati nekoga? Može li postojati odgoj bez ćudorednih sudova? Pa čak kad idemo i govoriti o zdravlju, polazimo od pretpostavke da je ono vrijedno, pa samo prema njemu i odgovorni u savjesti i pred Bogom.

A da ne govorimo o vrijednosti ljudske spolnosti ili pak o vrijednosti ljudskoga života, to jest djece – onih poradi kojih Crkva govori. Pa zar bi se mogla zvati Crkvom Božjom kad vidi kako ih se vodi k propasti? Valja čak i reći da su joj vrijedni i neizmjerni i životi onih koji krše ćudoredni Božji zakon upisan u ljudska srca kroz savjest, pa kroz svoje djelovanje zato i naviješta istinu kako bi i oni sami shvatili koliko su neizmjerni i koliko bi trebali onda paziti na to što čine. A za zdravlje nije dostatno skrbiti samo s medicinskog stajališta tražeći prikladna sredstva zaštite u pojedinim situacijama, nego također i s duhovnog kako bi odgajanici pronašli i ostvarili spasenje. Stoga se mora postaviti naglas pitanje koje se zaobilazi: Zar spolni čini mogu biti bez ćudoredne vrijednosti? Zar spolni čin nije toliko velik da može postati komunikacija ljubavi i života? Možemo li ga i imamo li pravo svesti ga na životinjsko općenje? Ima li pravo zakonodavac to potezom pera odrediti i prisiliti da se tako promatra i odgaja čovjeka? Ima li on pravo ne uskratiti slobodu odgoja?

Na žalost moćnici ovoga svijeta i njihovi sluge u našem društvu pokušavaju obezvrijediti neizmjernu vječnu vrijednost čovjeka svodeći upravo to što je u njemu dragocjeno na nešto zemaljsko, vremenito i biološko. A to znači da svode čovjeka na životinju, jer ona nema vrijednosnih ćudorednih stavova ni sudova, ili ga pak pokušavaju robotizirati pretvarajući ga u radnu snagu koja uopće ne treba voditi brigu o ćudorednom, duhovnom i odgojnom. Odgovorni u društvu, na žalost, totalitarnim ponašanjem i silom zakona htjeli bi prebrisati ljudsku slobodu, koja je velika upravo zato jer ima sposobnost i moć samoodređenja, to jest sposobnosti i potrebu vrijednosnih stavova i ćudorednih sudova. A oni koji bi htjeli čovjeka lišiti njegove sposobnosti ćudorednog prosuđivanja, pod krinkom znanosti prekrivaju svoj ideološki totalitarizam i neupućenost u cjelinu ljudskoga života, čime bi htjeli ozakoniti neistine.

Iz svega je jasno zašto se mi kršćani ne možemo odgajati kao da ljudski čini ne vrijede ništa ili kao da su neutralni, jer znamo da vrijede neizmjerno i da su u nama znak božanske veličine i uzvišenosti. Ako bismo takvo što ustvrdili, time bismo izdali čovjeka! Zato i radi sebe i radi drugih želimo (u)kazati da mi znamo što je čovjek i koliko vrijedi. Želimo posvjedočiti da on vrijedi neizmjerno u Božjim očima, jer je Bog dao svoga Sina da dođe na svijet i da nas osposobi upravo za božanski velike čine, to jest da nas osposobi za spasenje. A zbog toga i u našim očima vrijedi jednako tako!

Poslušajmo stoga glas Ivana Krstitelja, jer nas on kao Božji čovjek bolje uči koliko vrijedi čovjek i ljudski čini bolje od onih koji Boga ne poznaju, te bi čovjeka htjeli prekrajati po mjeri svoga neznanja svodeći ga na životinju. I pripremajmo se za susret s Kristom koji nam dolazi, jer on nosi vijaču kojom će pročistiti svoje gumno, a to znači i svako naše ljudsko djelo. On će, kako slikovito reče Krstitelj, odvojiti pljevu od žita, to jest procijeniti svaki naš ljudski čine, te će razabrati sve ono što smo dobro činili od onoga što smo loše činili. Ali će isto tako razabrati svjedoke istine o čovjeku od sijača kukolja i trovača ljudskih duša, te će svakome dati prema zasluzi. A mi se potrudimo biti ga dostojni u onaj dan kad dođe, kako bismo s njime ušli na gozbu života vječnoga.

Druga nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak druge nedjelje došašća u ovogodišnjem liturgijskom ciklusu opisuje nam poziv Ivana Krstitelja i najvažnije naglaske iz njegove propovjedničke aktivnosti. On djeluje u narodu koji se zvano narodom vjere, koji je držao da, za razliku od drugih naroda, ispravno živi svoj odnos s Bogom. Propovijedao je u narodu koji je bio uvjerenja da hodi ispravnim putem, te da ne postavlja nikakvu zapreku Bogu i njegovu dolasku. No upravo tom narodu Ivan jasno poručuje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Ivan je, dakle, u narodu koji se smatrao pravednim i svetim, za razliku od drugih, odaslao jasnu poruku. U tom istom Božjem narodu imam mnogo nepripremljenih putova i staza, imam mnogo praznina i šupljina, ima mnogo uznositosti, kao i krivina i hrapavih cesta. Zato Ivan ne propovijeda nevjernicima, nego propovijeda onima koji se drže vjernicima.

Možda i sami imamo isti osjećaj koji dijelimo s većinom Izraelaca onoga vremena, a to je da smo učinili dovoljno, te da ne trebamo više. Možda smo uvjereni kako mi Boga dovoljno tražimo, ali da on ne dolazi na naše putove, da ne uslišava naše molitve, da ne zadovoljava naša traženja. Mnogi, stoga, koji se nazivaju vjernicima imaju osjećaj da je Bog daleko i da nas ne čuje u našim potrebama, a ima i onih koji zbog toga napuštaju i put vjere, uvjereni čak da ga nema. No s druge strane ako su naši putovi Božji putovi, ako su naše misli Božje misli, ako ispravno hodimo i djelujemo, onda bi naš život morao ostaviti traga u društvu u kojemu živimo. Ako svi mi koji se zovemo vjernicima živimo po Bogu i ako unosimo Božju prisutnost u svijet, a njegovu ljubav u međuljudske i društvene odnose, onda bi se to moralo osjetiti u praksi.

Čini se da i za Izraelce onoga vremena, kao i za nas danas, vrijedi ista dijagnoza. Kao što su oni bili vjernici nespremni za život prema stvarnim Božjim kriterijima, tako se i mi slabo pripremamo biti kršćani, to jest slabo i površno pripremamo put Gospodinu u našem životu. Ako mi, dok ga zazivamo, ne vidimo da je bitni prostor našega života ostao prazan, točnije Bogom neispunjen, onda smo još uvijek slijepi, te ga i ne pozivamo da nas ispuni milošću. Ako ne uočavamo da ga tražimo najčešće radi zemaljskih interesa i potreba, onda se nismo dobro pripremili da pred njim spustimo uzvisine svoje ljudskosti. Ako naše biće nije spremno stremiti isključivo putem spasenja, života vječnoga i neba, onda nam je to znak koliko smo još nedovoljno pripremljeni za događaj njegova dolaska. Sve su to pokazatelji da smo u svojoj duši, pa i kad se nazivamo kršćanima, još uvijek na neprimjeren način uzvišeni, ili pak živimo opterećeni i ‘poniženi’, usmjereni isključivo na zemaljsku aktivnost. Pokazatelji su to koliko smo kao vjernici prazni, te trebamo život ispuniti sadržajima Božje poruke i smisla, kao što se ispunjavaju udubljenja, udoline ili rupe na cesti. A da ne spominjem koliko kao ljudi hvatamo krivine, te opravdavamo svoje krivudave putove, na kojima se tako dobro snalazimo kao skijaš u slalomu. Dobro je znati slalom, ako njime izbjegavamo zlo i grijeh, ali ako ‘vozimo slalom’ kako bismo uhvatili krivinu od Boga, onda nam je doista potrebno obraćenje i moramo ispraviti krive putove. Htjeli bismo da nam ide sve kao po loju, kao podmazano, ali mi sami živimo neuglađene i nedotjerane duše. Naši hrapavi putovi govore o našim hrapavim dušama, u kontaktu s kojima drugi mogu samo poderati obuću i izraniti stopala.

Zato, kao što je Ivan Krstitelj, pozivao svoj narod, narod vjernika, na obraćenje, a ne pogane, tako i mi kršćani moramo težiti k vlastitom obraćenju, a ne misliti kako to treba nevjernicima i agnosticima. Iz toga nam je jasno zašto danas Sveti Otac i cijela crkva govore o novoj evangelizaciji ili o reevangelizaciji, jer je nasušna potreba evangelizirati ponovno naroda koji su nekoć primili vjeru, a sada žive doslovno poganski. To Gospodin traži od nas u vremenu došašća, u ovoj Godini vjere, kao i cijeloga našega života. Zato je i poslao svoga proroka – Ivana Krstitelja da kao glas što viče u pustinji propovijeda obraćenje upravo svome narodu.

Krenimo i mi tim putem slušajući glas Krstiteljev. Dajmo se obratiti i živjeti evanđeoskim životom na koji nas Gospodin poziva, a ne zavaravajmo se da živimo u kršćanskom narodu, društvu i okruženju. Mi koji smo primili krštenje u djetinjoj dobi, nismo izuzeti od rasta u vjeri, što znači i od obraćenja i intenzivnijeg života s Bogom. Primili smo sakrament svetog krštenja ne da budemo mlaki u vjeri, nego da od početaka stvaramo dublje i intenzivnije zajedništvo s Bogom, što na žalost često previđamo. Ovo sveto vrijeme s pogledom prema blagdanu Gospodnjeg rođenja, podsjeća nas da nam valja obnoviti svijest obraćenja, te da se trebamo dati ponovo evangelizirati, nadahnuti i trajno nadahnjivati duhom Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista.

Prionimo na posao, jer nikad nam nije na odmet ispravljati krivine koje smo načinili svojim duhovnim zastranjenjima. Nikad nije previše činiti zadovoljštinu za grijehe, nikad nije suvišno snižavati brda svoje oholosti, nikad nepotrebno popunjavati doline svojih praznina milošću Božjom, nikad previše pročišćavati dušu Božjim milosrđem. Učinimo sve da sami jasno vidimo spasenje Božje koje nam se približilo Gospodinovim utjelovljenjem i potrudimo se onda da i po našem primjeru i svjedočanstvu svako tijelo vidi spasenje Božje.

1. nedjelja došašća – C

Nova liturgijska godina otvara se evanđeoskim odlomkom u kojem nas Gospodin Isus ozbiljno upozorava na buduće tragične događaje čovjeka i čovječanstva, ali koji ipak ne bi smjeli zbuniti vjernike, nego u njima razviti dodatni ponos. Zato Gospodin i reče: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Iz toga razaznajemo da i Gospodin zna da istinski vjernik u ovom svijetu živi skromno, bez lažnog trijumfalizma, prignute glave zauzeto radeći oko svoga spasenja. S druge pak strane zbog svojih uvjerenja je dodatno pritisnut. Okruženje mu nije sklono, jer ne dijele njegovo poimanje života, držeći ga preozbiljnim ili fanatično posvećenim nebeskim datostima, dok bi pravu istinu i pravi život, navodno, trebalo živjeti ovdje na zemlji.

Pokazuje se tako da čovjek današnjega vremena živi život s dozom naivnosti i površnog optimizma. On se čudi vjerniku zbog prevelike ozbiljnosti oko stvari koje mu se čine neznatne ili nebitne. Nije mu jasno da treba toliko skrbiti oko duhovnih vrijednosti ili vječne budućnosti kad svijet pruža mnogo zanimljiviju perspektivu. Tako ljudi danas ne promatraju vrijeme u njegovoj cjelovitosti, nego su se usredotočili na mali isječak svoga vremena u povijesti poistovjećujući ga ujedno sa zemaljskim. Sebi ne dopušta sagledati istinu o cjelovitom vremenu koje ide k vječnoj budućnosti, niti istinu da bi u svojoj današnjici trebao doživjeti dodir vječnosti. Zato već Gospodin Isus uočava dva sasvim suprotna stava koja ljudi zauzimaju, a nijedan od njih nije primjeren vjernicima. S jedne strane su oni koji su duhovno do te mjere opušteni, da su potpuno raspušteni, a s druge su oni koji se toliko opterećuju zemaljskim brigama, da niti uočavaju niti imaju vremena za duhovne potrebe.

Posljedice takvog života su uvijek pogubne, pa zato Isus upozorava: Pazite da vam srce na otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po zemlji. Zato, bilo da se odajemo slatkom i slobodnom životu, bilo da smo opterećeni zemaljskim obvezama i brigama do mjere da nemamo vremena za duhovne, tragedija je što ne uspijevamo uočiti koliko sebi štete time nanosimo. Uslijed svega rečenoga još smo slijepi da ne želimo vidjeti kako smo upali u zamku ovoga svijeta. No kad se jednom upadne u zamku ovoga svijeta, koju se uz to ne prihvaća kao zamku, onda je gotovo nemoguće vidjeti koliko smo slijepi za Božju prisutnost, te ćemo se opametiti tek o Kristovom drugom dolasku, kad nam njegova moć i slava zabljesne pred očima.

Stoga Gospodinova riječ želi u nama sada razbuditi svijest i vjeru u njegov dolazak, ne samo onaj budući, nego i onaj koji se već zbio i po kojem je utjelovljeni Gospodin trajno među nama, doduše u svojoj skromnosti i jednostavnosti, ali koji je ključ budućnosti. Jer za njegov budući dolazak se možemo pripremiti samo ako u vremenu svoje povijesti postojano živimo od njegove prisutnosti, osjećajući snagu njegove riječi koja nas krijepi. Zato nas vrijeme došašća usmjerava da se uspravimo i podignemo svoje glave prema Betlehemu, i da u vjeri promatramo onaj njegov neponovljivi dolazak u vremenu. Zato je za nas vrijeme došašća vrijeme vjere kojom se pripremamo doživjeti ga prisutna i utjelovljena i u naš život. Samo ako imamo vjeru i ako vjerom promatramo cjelokupnu stvarnost i povijest onda se nećemo dati zavesti niti ćemo se pokolebati živeći kreposnim životom, bez obzira kako to ljudi oko nas prosuđivali ili osuđivali. Izoštravajući svoj pogled vjerom možemo biti budni i moliti se da ne padnemo u napast, to jest zamku ovoga svijeta. A molitvom i duhovnom budnošću pobjeđujemo sve napasti i svoje slabosti, te se iz godine u godinu obnavljamo slaveći Gospodinovo rođenje.

Ražarimo zato vjeru i pripremajmo se revno za radosnu proslavu blagdana Božića, kako bismo mu se mogli u onaj Dan veseliti i kada dođe u slavi. Jer ako vjerom budemo budni, te dosljedno živimo ovo vrijeme došašća da možemo stati pred novorođenoga kralja, moći ćemo jednom, na koncu povijesti, stati i pred proslavljenoga Sina Čovječjega. Ako čisto srca idemo ususret rođenju Krista Gospodina, onda ćemo umaći svim nedaćama, jer nećemo morati uzmaći pred njim. U tom duhu ova nam je prva nedjelja došašća poticaj da s vjerom pogledamo prema budućnosti. A s vjerom gledati prema budućnosti znači da s jedne strane trebamo imati vjeru u bolju budućnost, a s druge da budućnost možemo ostvariti samo čvrstom vjerom u Boga, koji nam je zaštita i jamstvo protiv svih zamki i nedaća ovoga svijeta. Uspravimo se, stoga, i podignimo svoje glave jer se približuje naš Spasitelj.