Tema 8. Gnosticizam i krivovjerni pokreti 2. stoljeća

a) Gnosticizam i njegova važnost

b) Opće odrednice gnostičkog fenomena i najvažniji predstavnici

c) Marcion i marcionizam

d) Monarhijanizam i početak trojstvenih rasprava

e) Montanizam

 
Krivovjerje (airesis = izbor), promatrano iz perspektive pravovjerja o kojem svijest dolazi naknadno, je neka istina vjere prihvaćena samo na pristran, jednostran, selektivan i radikalno pretjeran način. Može se pokazati na postupan način, to jest u tijeku teoloških rasprava, ili na način njezina krutog prianjanja uz stare i nadiđene sadržaje.
Po svom povijesnom razvoju, krivovjerje nastaje kao i pravovjerje, iz napora da se točnije i potpunije protumači i utemelji preneseni poklad vjere, s ciljem da se razumije dublje i bolje vjera, i da učini Kristove učenike trajno dostojnijim Učiteljevim nasljednicima. Objektivno, krivovjerje se razlikuje od pravovjerja po tome što dovodi u pitanje neke neosporne datosti vjere ili ih čak odbacuje.
Poteškoća razlikovanje između krivovjerja i pravovjerja u prvoj Crkvi bila je u tome što nisu postojali ni formalni kriteriji razlikovanja jednog od drugog, niti jasna svijest o potrebi posljednje instance koja bi bila zadužene izjasniti se u spornim pitanjima. I jedno i drugo se razvilo za vrijeme samih rasprava.
Kriterij (mjera) prosudbe predstavlja pravilo vjere (regula fidei), to jest baština vjere sadržana u Svetom pismu, te predana i potvrđena crkvenom Predajom. I uz to ostalo je dosta dugo otvoreno pitanje o tome tko je taj koji ipak u posljednjoj instanci mora odlučiti u tumačenju i potvrđivanju nauka, odgovor je usmjeravao prema petrovskoj službi, ne prema nekoj ustanovi koja pristrano i autoritativno odlučuje, nego u smislu jedinstva i suglasnosti raznih partikularnih Crkava s Rimskom Crkvom. Ovakva sustavna definicija je bila prihvaćena i izrađena na teološkom planu samo postupno, tijekom prvih stoljeća, te je tako i ona dio rasprava oko pravovjerja i krivovjerja.

a) Gnoza, gnosticizam i njegovo značenje

– Gnoza: Pod pojmom gnoza moderna istraživanja shvaćaju posebni oblik spoznaje kojemu su predmet božanska otajstva i koja je dostupna samo za skupinu izabranih. U ovom obliku je se može pronaći u raznim religioznim i filozofskim strujama raspršenim u prostoru i vremenu.

– Gnosticizam: Razlikuje se od gnoze. A radi se o religioznom pokretu koji je nastao u 1. st., o čemu postoji vrlo opsežna izravna (Nag Hammadi) i neizravna (hereziolozi) dokumentacija, posebno tijekom 2. st., razdoblju njegova cvata. Gnostička gnoza je jedan oblik religiozne spoznaje kojemu je predmet čovjekova istinska stvarnost, a prvenstveno su se zanimali kako protumačiti prisutnost zla u svijetu, ljudsko stanje i mogućnost spasenja. Spasonosnu spoznaju prenosi određeni objavitelj-spasitelj, a zajamčena je posebnom ezoterijskom predajom, te je po sebi u stanju spasiti onoga tko je primi. Redovito se gnostička pouka (didaskalia), kojom se potencijalni član inicira u zajednicu, temelji na predaji određenog mita kojemu je cilj odgovoriti na egzistencijalna pitanja vlastita svakom gnostiku: «tko smo, što smo postali; gdje smo, gdje smo pali; kamo smjeramo, odakle smo očišćeni; što je rođenje, što je preporođenje» (Exc. ex Th. 78,2).
O nastanku i povijesnim izvorima ovog složenog pokreta još uvijek se mnogo raspravlja bez konačnih zaključaka. Jedni govore o predkšćanskom porijeklu gnosticizma (ističu se npr. iranski elementi), želeći mu dati kronološku prednost u odnosu na kršćanstvo, te bi pretpostavili utjecaj gnosticizma na kršćanstvo, a ne obrnuto, kako su držali kršćanski hereziolozi. Drugi pak opažaju i određene elemente židovstva u gnostičkom sustavu, što se je vjerojatno razvilo na marginama ortodoksnog židovstva. Naposljetku ima onih koji drže (Simonetti) da je gnosticizam nastao od određene etnokršćanske struje koja se ucijepila u započeta gnostička promišljanja, potencirajući njezin razvoj u kršćanskom smjeru, umjesto da se pretpostavi kako je određena predkršćanska gnoza ušla u kršćanstvo, te kasnije izbačena kao krivovjerna.
Činjenica je da su različiti gnostički sistemi izrazito sinkretistički. Svoje nauke grade polazeći od različitih misaonih tradicija. Uz elemente koje uzimaju iz grčke filozofske tradicije, napose platonističke, određeni tekstovi pokazuju utjecaj židovskog svijeta. Još teže je protumačiti odnos kršćanstva i gnosticizma. Otkriće biblioteke u Nag Hammadiju pokazalo je da postoje tekstovi u kojima se ne osjeća utjecaj kršćanstva, kao i oni u kojima se može govoriti o kršćanskoj gnozi, gdje se gnostičko promišljanje nudi kao «tumačenje Evanđelja», a na poseban način kao kristološko promišljanje (npr. Bazilid, Valentin).
Psihološke korijene i religiozne motivacije vjerojatno treba tražiti u situaciji egzistencijalnog straha, koji je bio tipičan mnogim autorima i strujama, kako poganskim tako kršćanskim, u prva dva stoljeća, a čini se da u gnosticizmu dosiže svoj vrhunac, kojem će plod biti svojstveni religiozni odgovor, koji izvire iz osjećaja izgubljenosti i otuđenosti u odnosu na svijet. Za gnostika podzemlje se ne nalazi ispod zemlje ili na njezinim rubovima, nego je ispunilo svijet, ono je svijet sam. Zato je gnosticizam u biti pesimizam. A pesimistička je također ideja o bitnoj podjeli ljudi na dobro i zle, to jest na one koji se mogu spasiti i na one koji se ne mogu spasiti. Gnostik kao posjednik duhovnog elementa, takozvani pneumatik, odbacuje i osuđuje potpuno ovaj svijet sa svojim gospodarima koji ga drže zatvorenikom, jer zna da je u njemu stranac. Njegova domovina jepleroma, to jest svijet božanske punine u koju on može prispjeti zahvaljujući tajnom znanju – gnozi koje mu posreduje određeni duhovni objavitelj.

– Definicija gnosticizma: Gnosticizam je skup svjedočanstava karakteriziranih dualizmom koji uključuje unutar božanstva određeni lom koji se dogodio u samim počecima. Iz ovoga loma je stvoren  svijet kao djelo jednog nižeg boga (zovu ga Demijurg, bog SZ-a, Jahve), i došlo je do zarobljavanja palih komadića božanstva koji su se inkorporirali u neke ljude, te su stoga ti isti ljudi istobitni s božanstvom. Ponovni povratak ovih komadića božanstva u božanski svijet ostvaruje se posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet.

– Nauk: Ostavljajući po strani kulturološki i religiozni sinkretizam kojim se odlikuju različiti gnostički sustavi, zanemarujući njihove mitološke varijante, različite pozicije pred etičkim, antropološkim, soteriološkim problemima, ipak nije teško uočiti zajedničko poimanje svijeta, temeljno jedinstvo misli i vjere.

Prema shemu Umberta Eca suprotnost između kršćanstva i gnosticizma je vrlo jasna:

      Kršćanstvo
[Opće poimanje]

• Širi se među pukom
• Javni nauk
• Obećava napredak
• Povijesna misao
• Vrijeme je dio otkupljenja
• U biti religiozan ali u svijetu

 [Bog i svijet]

• Jedno je počelo svega
• Bog je različit od čovjeka
• Bog ljubi svijet
• Neshvatljiv potpuno ali dostupan razumu
• Svijet je dobar
• Tijelo je dobro i uskrsnut će

  [Zlo]

• Nezgoda pri stvaranju mimo Stvoriteljeve volje
• Proizlazi iz ljudske slobode
• Treba bježati od zla

 [Spoznaja]

• Povijest kao otkupljenje
• Otkupljenje će se dogoditi u budućnosti
• Istina je javna
• Aut-aut; tertium non datur
• Teologija kao razumska aktivnost

[Spasenje]

• Možemo se osloboditi od grijeha
• Svi mogu spoznati spasenje
• Siromasi se spašavaju
• Po izričitoj spoznaji vjere
• Misionarski duh Crkve
• Okretanje prema Bogu

   
      Gnosticizam
[Opće poimanje]

• Širi se među elitama
• Tajni nauk
• Obećava povratak na izvore
• Antipovijesna misao
• Vrijeme je grješka kod stvaranja
• Može se činiti laicizmom, ali religiozan

[Bog i svijet]

• Dualizam
• Jedinstvo (naravi) Boga i čovjeka
• Bog mrzi svijet
• Može ga se spoznati samo uz pomoć mita i mističnog prosvjetljenja
• Svijet je zao
• Tijelo treba prezirati

 [Zlo]

• Sastavni dio Boga i svijeta profiliran kao zasebno počelo
• Čovjek nije odgovoran za zlo
• Treba upoznati zlo, prakticirati da ga bi ga pobijedio

[Spoznaja]

• Povijest kao postupni pad
• Istina je neizreciva
• Istina je tajna
• Suprotnosti su istinite
• Teologija kao prepričavanje mita

 [Spasenje]

• Samo izabrani se spašavaju od grijeha
• Mali broj ga može upoznati
• Samo najbolji se spašavaju
• Tajna ograničena na mali broj
• Sektaški duh gnoze
• Posvješćivati da si bog

  Glavne posljedice pobjede nad gnosticizmom su sljedeće:

• neovisnost kršćanstva od svake religije i filozofije;
• kršćanstvo se ne pretvara u religiju poput drugih;
• Objava ostaje čista od natruha;
• katolicitet.

Pobjeda nad gnosticizmom za prvu Crkvu je bila mnogo značajnija nego pobjeda nad progonima.

  b) Opće odrednice gnostičkog fenomena i najvažniji predstavnici 

– Radikalni dualizam:  Polazište je radikalni dualizam između pravoga Boga i starozavjetnoga Boga (Demijurga), između pravoga Boga (nepoznatoga) i ovog materijalnog svijeta, između duše i tijela. Ovaj radikalni dualizam ima s jedne strane svoju ontološku dimenziju, a s druge strane etičku. Na ontološkoj razini nije toliko radikalan da bi zastupao dva vrhovna suprotna principa (dobrog i zlog boga), ali uvodi dramu postanka zla u onostrano božansko područje, dakle u samo božansko, pa mu je ovaj vidljivi svijet, kao proizvod zla koje je nastalo u samom božanskom, u biti zao.
Dualizam i potpuni prijezir prema materiji izvor su drugih zabluda: nijekanje uskrsnuća, slobodarstvo (tijelo valja prezirati i sve je dopušteno; grijeh ne čini čovjek već tijelo); rigidni ascetizam i prijezir prema prehrani, odbacivanje braka, itd.
Kao što gnosticizam treba razlikovati od gnoze, tako i radikalni gnostički dualizam treba razlikovati od dualističkih tendencija koje se javljaju u pretkršćanskom židovstvu (npr. Kumran), o čemu svjedoči nauk o dva puta.

– Poimanje boga i božanskog svijeta: Gnostički svijet je svijet podjela, suprotstavljenosti, ontološkog ponora koji rastavlja, u svijetu, svjetlo od tame; u čovjeku, pneumatski princip od materijalnoga. Općenito gledano, prva temeljna odrednica gnostičke misli, što je suprotstavlja cijeloj tradiciji grčke misli je podcjenjivanje «kozmičkog boga». Kao posljedicu to je imalo i odbacivanje kršćanskog nazora i uvjerenja o stvoriteljevu  jedinstvu. Za gnostike, kako postoje dva svijeta, tako postoje i dva boga ili dva starateljska počela. Demijurgu različitih gnostičkih sistema, stvoritelju ovoga svijeta i redovito poistovjećenom s Bogom Staroga zavjeta, suprotstavljen je pravi Bog, «Otac svega». Poradi nespoznatljivost pravoga Boga pripisuju mu mnoštvo negativnih atributa (neopisiv, nespoznatljiv, nedohvatljiv…). Hipolit svjedoči kako je za Bazilida ovaj Bog apsolutni transcendentni i nespoznatljivi do te mjere da je Bog koji ne postoji (ouk on): «bez misli, bez osjetljivosti, bez volje, bez nakane, bez strasti, bez želje».
Ali u isto vrijeme, ovaj Bog je Otac Veličine, Nespoznatljivi Otac, onaj od kojeg potječe i od kojeg je određeno da se objavi punina svega, to jest svijet eona. On je u stvari androgina stvarnost. Zahvaljujući svojoj ženskog dimenziji, različito nazivanoj (Tišina, Providnost /Pronoia/, Misao /Ennoia/), on je u stanju, činom promišljanja o sebi samome, što je u isto vrijeme, mitološki gledano, čin samooplodnje, objaviti samom sebi svoje istinsku stvarnost, najprije preko ispuštanja/emanacije jednog bića (Barbelo, Um-Nous) koji se postavlja kao Sin izvornom paru ili kao vanjsko lice, a potom i nizom emanacija koje tvore pravu puninu – pleromu.

Pleroma je sačinjena od Ogdoade i Dodekade, dakle od prvog iskonskog para okruženog s 30 eona (eon = vječnost, u biti je personifikacija apstraktnih atributa), kao što je i Krist imao 30 godina ili je to bio zbroj sati iz evanđeoske prispodobe kad su bili pozivani radnici u vinograd (1+3+6+9+11). Udaljavajući se od prvog para, eoni se depotenciraju, gube na snazi bitka, kao svjetlo što slabi kako se udaljava od izvora, jer samo prvi par posjeduje puninu bitka. Posljednji u nizu eona, Sofia, nalazi se na periferiji božanskog svijeta gdje pada u grijeh. Nju obuzima neodoljiva strast da spozna Nespoznatljivog Oca (neki govore o činu požude, nezadrživog pritiska prema Ocu, nemjerljivoj oholosti da nasljeduje njegovu generativnu veličinu), te umjesto da djeluje u slozi sa svojim parom (Krist), u potpunoj autonomiji i podređenosti, proizvodeći novi par eona, ne želi spoznati Oca na hijerarhijski način preko eona koji je prethode, nego želi izravno upiti spoznaje iz Ponora. Time čini neoprostivi grijeh, te umjesto da proizvede novi par eona, proizvodi abortus u kojem će se ona sama razbiti – Achamoth. Ovaj potom rađa Demijurga, stvoritelja svijeta i ljudi koji su podijeljeni u tri kategorije (hilici, psihici i pneumatici), dok mnogi od elemenata Sofijina duha i svjetla prolaze preko Achamotha i Demijurga u ovu treću kategoriju.
Funkcija ovog grijeha, kojemu je posljedica izbacivanja iz Plerome eona koji je zgriješio, je tumačenje na koji način negativnost (malum) ima svoje misteriozno počelo u božanskom svijetu eona i plerome. Ovaj život je, doista, zauvijek, u nezaustavljivoj potrebi samoobjave, jedan proces umnažanja i razbijanja božanskog jedinstva, razaranje iskonskog mira, ubacivanja pohotne misli, ma koliko mogla biti prouzročena duhovnim motivima.

Demijurg i stvaranje svijeta: Demijurg, najčešće nazivan Jaldabaoth, sa svojom svitom od sedam zlih poglavara (arhonti) vlada polazeći od sedmice (haebdomada), pun ispraznog i oholog neznanja o svojim djelima. On pravi zahvat nad preegzistirajućom materijom, i time već negativnom, ili ukoliko je materija kao takva rezultat pleromatskih događanja pa je time neka vrsta sjene i pojavnosti koja je obilježena nedostatkom bitka. Demijurg stvara arhonte i oblikuje svemir polazeći od obrazaca (typoi) gornjeg svijeta, koje mu prenosi, a da toga nije ni svjestan, duhovni ekstrapleromatski princip (Sophia Achamoth). Rezultat je vrlo blijeda kopija, ako ne čak i abortus.
Svijet, kao plod zlog boga neznalice, bitno je zao, materija je zla, iz čega se vidi da je gnosticizam bitno pesimizam.
Stvaranje čovjeka: tumači se shodno razumijevanju stvaranja svijeta, u obliku prerade izvještaja o stvaranju knjige Postanka. Temeljna ideja koju različiti antropogonski mitovi žele prenijeti je da je smrtni dio čovjeka demijurško djelo, oblikovano na njegovu sliku. Ali u Adamovu tijelu, a da tvorci nisu primijetili, ubačen je onaj duhovni element koji ga čini sličnim Bogu. Radi se o svjetlosno iskri božanske naravi koja ostaje zarobljena u tijelu (po tome, čovjek je u svojoj intimnoj strukturi istobitan s bogom). Na scenu tada stupa, kao suprotnost Demijurgu, određeni duhovni soteriološki princip, koji, polazeći već od Adama, donoseći pravo znanje (gnozu) intervenira na razne načine s ciljem da spasi izabrane, sabirući i sjedinjujući čestice svjetla, duhovno sjemenje rasijano u tvarnome svijetu.
Gnostik je onaj koji u biti nije od svijeta, već je otuđen i stranac je u svijetu, te ga nadilazi onim što u sebi nosi.

Soteriologija: Postavljalo se pitanje podudara li se spasenje uz pomoć gnoze, koje gnostik prima već za života, s konačnim spasenjem. Izgleda da se pojedinačna sudbina određuje u trenutku primanja gnoze – pravo i konačno uskrsnuće. No ona je ipak samo anticipacija eshatološkog određenja koje će se zaključiti u trenutku kad se duhovni princip bude konačno i potpuno odvojio od materije. Samo tada će se moći ostvariti nebesko putovanje duše kroz opasne arhontske sfere, što se može na mističan način osjetiti u ovom životu, ali će pravo ostvarenje pronaći samo nakon smrti.

Kristova uloga: Krist je jedan od objavitelja, prosvjetitelja, nositelja spasiteljske gnoze izabranima. On je sišao na čovjeka Isusa u trenutku krštenja na Jordanu, da bi ga napustio prije muke (odbacuje se Kristovo čovještvo i utjelovljenje). Krist ljudima pribavlja gnozu i tajne nauke, sedam lozinki uz pomoć kojih će gnostici moći, nakon smrti, dušom prijeći sedam nebeskih sfera, dok je tijelo određeno za propast. Samo kad svi gnostici umru, svi raspršeni Sofijini fragmenti će se sjediniti i ponovno je sastaviti. Tada će se moći nastaviti proces rađanja unutar plerome, dok će materijalni svijet propasti.
Ukoliko se za kršćanstvo Krist predstavlja kao objektivni spasitelj, koji je svojim križem, smrću i uskrsnućem spasio čovjeka od grijeha i smrti, u gnostičkim sustavima to nije slučaj. Uostalom, nisu ni mislili da im je potrebno spasenje, jer bijahu uvjereni da su satkani od božanske naravi, te se kod njih i ne radi o spasenju čovjeka, nego bi se radije moglo govoriti o spasenju boga. A u prilog svojih teza da je Krist prenosio tajno znanje svojim učenicima, pozivaju se na onih 40 dana koje je Isus proveo sa svojim učenicima nakon uskrsnuća. Navodni ih je uvodio u tajne istine, koje su oni kasnije prenosili isto tako tajnom linijom poučavanja.
Krist, međutim, nije jedini prosvjetitelj izabranih. Ovisno o gnostičkim sustavima, ima i drugih prosvjetitelja. Negativan stav prema starozavjetnom Bogu doveo ih je dotle da su vrednovali redovito one likove koji su po biblijskoj dokumentaciji ili unutar biblijske priče imali negativnu ulogu (Eva, zmija, Kajin, Juda), predstavljajući ih kao nositelje stvarnog znanja, u odnosu na ono lažno i površno znanje koje je pokazivao Bog. No bilo je i drugih nositelje tajnog znanja kojima su davali drukčije tumačenje od tradicionalnog (Noa tako potajno gradi korablju i spašava pneumatike od uništenja, te time onemogućuje plan zlog Boga).

Etika: U određenom smislu radi se o determinističkoj etici koja ovisi o činjenici da je gnostik svakako jedan od spašenika. Superiornost u odnosu prema zakonima i zakonodavcima ovoga svijeta može proizvesti dvije paralelne i suprotstavljene pozicije. Izvori kršćanskih hereziologa neprekidno svjedoče o slobodnjačkim praksama, ponekad usmjerenima prema spermatskim kultovima. S druge strane, koptski izvori svjedoče o da se odbacivanje tijela i požude pretočilo u rigorozni asketizam, usmjeren prema radikalnom odbacivanju samog kozmosa. Odbacivali su i sam brak, držeći da će se obustavljanjem reprodukcije napokon sastaviti božanska pleroma, te će se nastaviti širenje eonskog svijeta.
Kršćanstvo nikad nije prihvatilo ovakav etički sustav koji bi završavao u bijegu od odgovornosti za vlastite čine. Dok kršćanstvo naglašava vrijednost ljudskih čina na putu spasenja, gnosticizam stavlja naglasak na znanje (i to tajno).

Gnosticizam i objava: Shodno dualističkim idejama, gnosticizam je i prema Svetom pismu razvio isti odnos. Radikalno su odbacivali Stari zavjet s njegovim Bogom, a prihvaćali su samo Novi. Za kršćanski gnosticizam Krist je temeljna os njihovih sistema kao onaj koji je donio spoznaju o pravome Bogu koji je Starome zavjetu bio nepoznat. Premda prihvaćaju Novi zavjet, ipak drže da kršćani (psihici), članovi Velike Crkve, nemaju pravi hermeneutski ključ njegova čitanja. Taj hermeneutski ključ nije zapisan, nego je dan apostolima nakon uskrsnuća, ali nije zapisan, nego se radi o tajnim objavama i istinama koje se prenose usmenim putem, te je kao takav došao do gnostika. Posjedujući ovo znanje oni su osposobljeni pravilno razumjeti i ono što je napisano u apostolsko doba. Uz to, oni zapisuju i svoje znanje, ali su spisi po svojoj naravi ezoterijskog karaktera, za upućene, a ne za sav svijet. Gnozu daruje nepoznati Bog po Kristu, te je ona stoga milosnog karaktera. Njezin je sadržaj prvenstveno saznanje o pravom nepoznatom Bogu, ali i saznanje kozmološko i antropološko, dok je usmjerenje tog znanja soteriološko. Gnoza je, prema tome, najvećim dijelom, jedna vrsta egzegeze, ali rezervirana za manji krug. Kao posebnu značajku te egzegeze treba spomenuti osobitu mistiku brojeva, a nadasve metodu koja polazi od imena i riječi da ih hipostazira kao posebna bića. Napisani tekst ne saopćava onu poruku koja se iz samog teksta može pročitati, nego se iza pojedinih riječi krije ezoterijski smisao, a do njega ne može doći nitko tko nije primio gnozu.
Nasuprot racionalnom (diskurzivnom), gnosticizam njeguje intuitivni način razmišljanja, čiji temeljni način izričaja ostaje mit, pa gnosticizam više sliči poeziji nego filozofiji. Gnostici misle prvenstveno pomoću asocijacija riječi, kao i u nekom traženju simetrije, tako da se dobiva dojam da im je više do ljepote negoli do dokazanosti. Osnovni tipološki oblik njihova mišljenja je udvostručavanje: onostranost je prototip ovostranosti.
Učenjem o tajnom znanju gnosticizam nužno vodi do velikih sociološki posljedica u kršćanskoj zajednici, točnije do elitizma. Događa se raslojavanje vjernika na dvije klase: jednu manju i izabranu, koja posjeduje tajno znanje (gnostici ili pneumatici) i na masu vjernika, koji ne mogu doseći gnozu (psychikoi/animales – kršćani), dok su ostali ljudi materijalni (hylikoi). Gnostici prema ostalim vjernicima u kršćanskoj zajednici nisu htjeli radikalno kidati veze, niti su se htjeli odijeliti od ostale Crkve, držeći da je takvo stanje u kršćanskoj zajednici dobro za mnoštvo, no pravi put do spasenja jest u posjedovanju gnoze, a to nije svima dano (ezoterijski karakter gnoze). Gnostička se propaganda i ne obraća masama, nego samo izabranima, dok je revolucionarna poruka Evanđelja prve Crkve bila u tome da je spasenje naviješteno svima. Gnosticizam je pogodovao stanovitom religioznom individualizmu, a njegov rezultat je bio i temeljni sociološki dualizam kao načelo vjerskog života kršćanske zajednice. Takve tendencije su bile vrlo opasne za rano kršćanstvo naročito zato što je gnosticizam težio višoj i intelektualno dubljoj objavi koja se obraćala izobraženijem sloju, a širokoj masi kršćana je ostavljao opću i nižu objavu koja pripada jednostavnoj vjeri ali ne i gnozi, koja je viša objava.

– Počeci gnosticizma
Kršćanska starina svodi početak gnosticizma na Šimuna Čarobnjaka (Dj 8, 9-24), no on nije bio heterodoksni gnostik u strogom smislu riječi. Počeci heterodoksnog gnosticizma idu u vrijeme nakon 70. godine i razorenja Jeruzalema. To je doba kad se oblikuju i druge hereze koje, kao i gnosticizam, izrastaju iz judaizma i judeo-kršćanstva. Najjači sukob između Velike Crkve i gnosticizma razbuktava se tek sredinom 2. st., kad u Rimu djeluje Valentin, vjerojatno najjači predstavnik gnosticizma.
Premda Pavao upozorava Timoteja (1 Tim 6, 20) da se treba čuvati ‘lažno nazvanoga znanja’ (tes pseudonymou gnoseos), valja imati na umu da pravovjerno kršćanstvo nije odbacivalo svaki govor o gnozi. Sv. Irenej govori o «istinskoj gnozi», a Klement Aleksandrijski polemizirajući protiv gnostika govori o «pravom gnostiku» (=kršćanin) koji jedini može doći do gnoze.
Prvo je žarište gnosticizma bila Antiohija, a zatim je došla Aleksandrija, poslije toga Rim, gdje sredinom 2. st. djeluje Valentin (i Marcion koji je u mnogočemu imao slične stavove). Valentinova se gnostička škola razdvojila na zapadnu i istočnu.

— Najznačajniji predstavnici 

• Najznačajniji predstavnici pripadaju takozvanom helenističkom gnosticizmu ili aleksandrijskoj gnozi.
  • Bazilid. Klement Aleksandrijski svjedoči da je Bazilid živio i djelovao u Aleksandriji u doba cara Hadrijana (117-138) i Antonina Pia (138-161). Tvrdio je da njegov tajni nauk dolazi od apostola Matije, dok je ukazivao na Glaucija kao svog učitelja i tumača Petrove misli. Pripisuju mu se 24 knjige tumačenja o evanđelju, jedna knjiga Oda, a Origen ga optužuje da je napisao i vlastito evanđelje. Njegov sin Izidor je napisao tri spisa: O k prirodi okrenutoj duši, Ethika i Exegetica.
    Izgleda da je u kristologiji zastupao docetizam («nije bio raspet Um, poslani od Oca, nego neki Šimun Cirenac»). Što se tiče antropologije, bio je prilično pesimistički usmjeren (intrinsečna grješnost duša i nužnost okajavanja). Držao je da je svaka bol posljedica nekog grijeha ili neke predispozicije na grijeh. U kozmologiji je zastupao da je svijet nastao iz sjemena u kojem su bile sadržane sve stvari, a koje je proizišlo iz «nepostojećeg Boga», Boga koji je ne-biće.
  • Valentin. Rodom iz Egipta, ali se preselio u Rim gdje je djelovao polovicom 2. st. (136-160). Napisao više spisa (Pisma, Homilije, Psalmi), od čega su ostali tek samo fragmenti, uglavnom moralnog i poučnog karaktera s mističnim pobudama. Kod Hipolita je sačuvan i jedan njegov himan, dok se spisi iz Nag Hammadija (npr. Evanđelje istine), teško mogu njemu pripisati.
    Bio je začetnik vrlo jake škole, a učenici su mu se razlikovali prema interesima i doktrinarnoj sistematizaciji. Redovito se govori o dvije škole: istočnoj (Ardesian, Asionik, Teodot i Marko) i zapadnoj (Ptolomej, Herakleon i Florin). U istočnoj školi najznačajniji predstavnik je Teodot, od koga su ostali sačuvani samo fragmenti u osmoj knjizi Klementovih Stromata, a obično se navode kao Excerpta ex Theodoto.
• Ptolomej i Herakleon. Najznačajniji su predstavnici zapadne valentinovske gnoze koji su logički i sustavno razradili sveukupnost vjerovanja i nadanja afektivnog podrijetla, budući da proizlaze iz osjećaja otuđenosti što ga je gnostik iskušao u svijetu koji je on držao nečim stranim i zato mu se suprotstavljao.
  Ptolomej je autor dvaju spisa: Tumačenje prologa Ivanova Evanđelja i Pismo Flori. U prvome spisu prilagođava Ivanov tekst temeljnim postavkama Valentinova nauka o eonima. Tumači ga alegorijski na način da u njemu pronalazi spomen prvih osam temeljnih eona valentinovske plerome. U Pismu Flori predmet je gnostičko tumačenje Staroga zavjeta, to jest njegovo prihvaćanje i odbijanje. Ptolomej razlikuje tri dijela. Jedan dio je božanski, jedan dio je napisao Mojsije, a treći dio dolazi od staješina izraelskog naroda. Isus je došao usavršiti, a ne dokinuti prvi dio. Drugi dio je dokinuo, a treći (obredni zakon) je spiritualizirao. Ovo tumačenje je pokušaj traženja srednjega puta između katolika koji su prihvaćali cijeli Stari zavjet i marcionovaca koji su ga odbacivali. Premda veli da postoji dio starozavjetnih tekstova božanskog podrijetla, ipak i taj dio sadrži nesavršenosti, te se na taj način ne može smatrati djelom uzvišenog Boga, već djelom nižeg boga, Demijurga. Riječ je o propagandnom spisu koji je namijenjen neupućenima. Time se shvaća zašto su u djelcu odsutni najizrazitiji vidovi koji su u suprotnosti s kršćanskom objavom, a čine bit gnostičkog mita kako ga je predstavio Irenej. Ptolomej veoma spretno unosi u svoje izlaganje temeljne postavke gnostičkog iskustva i vjerovanja koje je nespojivo s učenjem Crkve: različitost između nižeg Boga Starog zavjeta i uzvišenog Boga Novog zavjeta; podjela ljudi na tri naravi: hiličku, psihičku i duhovnu, od kojih je svaka određena na različitu sudbinu neovisno o eventualnim zaslugama i krivnjama. Spis je veoma jasan, što nije čest slučaj u gnostičkim spisima, iako su se neki pojmovi pojavljivali u različitim interpretacijama, već prema tome da li ih je čitao neki upućeni ili pak stranac. Napisan je u proznom, ponekad ritmičkom, elegantnom i profinjenom obliku.
  Herakleon. Od njega je sačuvano više fragmenata. Napisao je Komentar na Ivanovo Evanđelje, od čega su se fragmenti sačuvali kod Klementa Aleksandrijskog i Origena. Po svemu sudeći i njegovi su spisi bili slični Ptolomejevu pismu, namijenjena ne samo upućenima, već širokoj publici, pa zato i pisana posebnim oprezom: mitološke nadstrukture nikad se ne spominju, a temeljne točke koje smo susreli kod Ptolomeja neprestano se javljaju: podjela ljudi na tri različite naravi, razlikovanje Boga Staroga i Boga Novoga zavjeta. Tekst Ivanova Evanđelja se tumači isključivo alegorijski. Pretežiti simbolizam u ovom djelu je vertikalni a odnosi se na djela i govor Isusov koji su u funkciji nebeske povijesti (odnosi između duhovnih ljudi i njihovih anđela) i naročito na različit udes triju naravi ljudi.
  U središtu Herakleonove misli je valentinovski mit o palom duhu koji, preko Krista, ponovno postaje svjestan svoga počela. Za ovaj mit želi pronaći naznake i podlogu u Ivanovu Evanđelju uz pomoć alegorijske egzegeze, usredotočene na lik Ivana Krstitelja, Samarijanke i stotnika iz Kafarnauma. Ivan je tako kao prorok simbol psihičkog čovjeka, vezan uz Demijurga i za ekonomiju Staroga zavjeta, određen doduše za spasenje i otkupljenje, ali u nižem rangu nego što su to duhovni ljudi. Ali po onom po čemu je on više od proroka, po tome je simbol duhovnog čovjeka. Rimski stotnik je simbol Demijurga, a Samarijanka je simbol duhovnog čovjeka zasužnjena u materijalnom ovoju koji mu je stran a koji ga navodi na zlo, te koji malo po malo postaje svjestan svoga istinskog bića, čisti se i oblikuje za spoznaju Spasitelja.