Rođenje i odgoj: između Tarza i Jeruzalema
Rođenje i ime
„Što će biti od ovog dječaka?“, pitali su se mnogi Zaharijini rođaci i znanci u trenutku kad mu se rodio sin Ivan, kasnije nazvan Krstiteljem, jer je njegovo poslanje pred Bogom i narodom bilo krštavati Izraele krštenjem obraćenja i pokore. No to pitanje se nije postavilo samo prigodom njegova rođenja, nego je svako novorođenče tolika nepoznanica da potiče ljudski duh da postavlja to pitanje promatrajući novi život u kolijevci, pitajući se koje će biti njegovo poslanje pred Bogom i ljudima.
Tako se vjerojatno dogodilo i nekoliko godina Krstiteljeva rođenja (oko 5-10. godine), ali ne u Palestini nego u maloazijskom gradu Tarzu, u obitelji pobožnih Židova iz plemena Benjaminova, kad im se rodio dječak kojem su odlučili dati ime Savao (Saulus/Šaul), ali također i Pavao (Paulus) kao drugo ime, kao što je bio običaj kod Židova dijaspore da židovskom imenu pridodaju još neko grčko ili rimsko. Ako je vjerovati rimskoj izreci da je ime u isto vrijeme i znamen (nomen est omen), onda je i dječaku Savlu to ime, dano prigodom obrezanja osmi dan po rođenju, bilo ime znamen koji podsjeća na prvog židovskog kralja Šaula. Savao znači željeni, isprošeni, a imenom prvog židovskog kralja dobio je najljepšu želju od svojih roditelja da prihvati svojevrsnu predvodničku ulogu za dobrobit svoga naroda. Jer u isto vrijeme dok su se pitali što će biti od njihova sina, nisu mogli zanemariti ni drugo pitanje: Što će biti od izabranog naroda?, budući da je sudbina svakog Izraelca nedjeljivo vezana sa sudbinom cijeloga naroda.
Obiteljski odgoj
Ako i nisu znali siguran odgovor na ova pitanja, znali su barem da im se truditi, u okviru svoje mogućnosti, da dadnu što je moguće veći doprinos Božjem planu kao odgovor na postavljena pitanja. Odgovor se trebao pretočiti u konkretni praktični religiozni život njih kao vjernika, a doći do izražaja napose u odgoju djece. Sudbina Božjeg naroda bila je uvijek vezana uz sudbinu odvažnih pojedinaca, a odvažne pojedince je trebalo podići odgajajući ih u strahu Božjemu.
Premda stjecajem okolnosti udaljeni sa svoje rodne zemlje, njihovo je srce ipak bilo usmjereno prema Jeruzalemu. Kao imućni trgovci skrasili su se u Tarzu, središtu pokrajine Cilicije, ali nikad nisu prestali biti Židovi koji dišu za svoj narod. Štoviše i u Tarzu su živjeli kao dio značajne židovske kolonije. Kao iskusni i razboriti židovi, obdareni i dozom pronicljivosti i lukavstva, nisu htjeli svoga sina Savla, a ni kćer koju su imali, uskratiti ni za onu socijalnu dimenziju i životne potrebe. Želeći izvući najviše od svega što je život nudio, priskrbili su sebi rimsko građansko pravo, čime su se izjednačili u pravima i dužnostima sa svim ostalim građanima Rima, za razliku od robova i barbara i mnogih drugih koji nisu imali takva prava, jer se do njih teško dolazilo i trebalo je dobro platiti.
No, s druge strane, kao pravi Židovi, nisu se mogli zadovoljiti samo socijalnim statusom, nego su svom djetetu htjeli usaditi u srce vjernost otačkim predajama upućujući ga u religioznost svojega naroda koji je štovao jednoga Boga, Jahvu Svevišnjega. Religiozni odgoj koji Savao prima je onaj farizejske sljedbe. Središte obiteljskog odgoja bio je odgoj u vjeri u jednoga Boga koju su židovi usađivali u svojim obiteljima. Premda je majka čuvarica obiteljskog ognjišta i darovateljica topline, kojoj je bez daljnjega bio povjeravan odgoj djeteta, ipak odgoj nije mogao proći bez očeve odgovornosti i izravne brige. U židovstvu je bila temeljna odgovornost oca, na što ga je obvezivalo i Pismo, da tumači svome djetetu obrede vjere, da mu prepričava povijest spasenja, da u njemu podržava nadu u konačni Božji zahvat u povijesti izraelskog naroda čime će biti konačno oslobođeni od podložništva drugim narodima i vraćeni u svoju zemlju.
Mladi rabin
Osim obiteljskog židovskog odgoja, kad dječak dolazi u dob za pohađanje škole, šalju ga u rabinsku školu u Tarzu, gdje su dječaci učili čitati i pisati, a temeljni tekst koji su rabini rabili bilo je hebrejsko Sveto pismo, premda se hebrejski nije govorilo. U sljedećem razdoblju života, u ranoj mladosti, vjerojatno oko 15. godine života, odlazi na daljnje školovanje u Jeruzalem, gdje do nogu poznatog rabina Gamaliela produbljuje svoje spoznaje. Uči tumačiti svetopisamske tekstove, te savladavajući potrebne govorničke i egzegetske metode i sam postaje rabin koji se nakon završenih studija vraća u rodni grad vršiti svoje poslanje. Premda je njegov materinji jezik kao Židova iz dijaspore grčki, on je ipak zahvaljujući bliskom kontaktu i sinagogalnom odgoju upoznao hebrejski, sveti jezik na kojem su nastali svetopisamski tekstovi, a poznavao je i aramejski kojim se govorilo u Palestini onoga vremena.
Gradsko dijete
Uvjeti u kojima se odvija njegovo odrastanje oblikovat će njegovu osobnost. Radi se o djetetu odraslom u gradskoj sredini Tarza i onoj Jeruzalema, što će utjecati na njegov kulturni profil. No unatoč svih izazova i opasnosti koje nosi, napose poganska sredina, Savao je uspijevao zadržati neporočnim svoje ponašanje, što je bilo uočljivo i poznato njegovim sunarodnjacima i sugrađanima. Tarz je bio pretežno trgovački grad od 300 tisuća stanovnika, na razmeđima istoka i zapada, i kao takav stjecište ljudi različitih profila, poprište raznih religioznih strujanja, a nije mu nedostajalo niti učitelja govorništva niti filozofskih škola, napose onih stoičkog usmjerenja. Uz sve informacije i znanje koje stječe, Pavlu ostaje imperativ ostati vjeran Bogu otaca, a uz to upiti i dozu superiornosti u odnosu na pogansko mnogoboštvo, što je za jednog Židova bilo bezboštvo i neznaboštvo.
Zanatlija
Premda iz imućne obitelji, nije živio na lovorikama očeva uspjeha, nego je, dosljedno rabinskim pravilima po kojima je svaki rabin trebao izučiti neki zanat da bi se mogao uzdržavati radom svojih ruku, Savao također imao zanat šatorara, vrlo čestog zanimanja u pokrajini Ciliciji koja je bila poznata po proizvodnji šatora od kozje dlake. Ostalo je doista otvoreno pitanje o tome što će biti od ovog nadobudnog mladića koji se nakon povratka iz Jeruzalema, uz svakodnevni rad, posvetio i obraćanju pogana na židovstvo, a isticao se, osim urođenom židovskom pronicljivošću, i revnošću prema Zakonu i gorljivošću za Božju stvar. Ostala je otvorena dvojba nije li i on od majčine utrobe odvojen za neko posebno navjestiteljsko i spasenjsko poslanje u svom narodu poput Jeremije, Izaije i drugih starozavjetnih proroka.
Objavljeno u Glasu koncala od 29. lipnja 2008.
