Pavlova propovijed u sinagogi ostavila je snažan dojam na prisutne,ne samo na Židove nego i na bogobojazne pridošlice. Veselio se što su se sami preporučili njemu i Barnabi za daljnju pouku želeći do kraja primiti riječ istine. Radost mu je bila promatrati Božje djelovanje u srcima vjernika, te ih je sa svom gorljivošću poticao da ustraju u vjeri, dok je nestrpljivo iščekivao sljedeću subotu da nastavi započeto djelo.
Pred zidom tvrdokornosti
Činilo se da će te subote uspjeh biti mnogo veći nego prvi put, jer se zgrnuo cijeli grad, i pogani i židovi, čuti riječ Gospodnju. Ali kako to redovito biva, Božja riječ izaziva i razdor. Ona razdjeljuje dobre od zlih, gorljive od polovičnih, iskrene od dvoličnih. Cijena je to njezine jasnoće i svjetla kojim se raspršuje tama zablude koja se opire svjetlu. Tko je taknut riječju Božjom ne može ostati na dvije stolice, nego se jasnije stavlja na pravu stranu. Međutim, ni bezbožnik ne voli ostati raskrinkan, ne želi da se vidi kako je na pogrešnoj strani, da živi u osrednjosti i površnosti u koju se Gospodin ne želi spustiti. Naprotiv, on voli loviti u mutnome, jer onda može manipulirati ljudima. A dok se snagom Duha bistre misli i voda života ,redovito to doživljava kao provokaciju na koju odgovara svim raspoloživim sredstvima, bez obzira koliko bila zakonita. Najčešće i je nezakonita, no pokrije se vješto odredbama zakona da ne bi morao odgovarati za svoja nedjela.
Doista se Pavao osjetio kao da stoji pred zidom tvrdokornosti kad je vidio kako se židovi, puni zavisti nakon što su vidjeli okupljeno mnoštvo, suprotstavljaju uz psovke svemu što je govorio. No nije se ustručavao smjelo ih ukoriti zbog tvrdokornosti, svjestan kako je svoju propovjedničku dužnost časno ispunio navješćujući riječ Božju najprije njima. Znao je da je i uskrsli Gospodin zapovjedio da njegovi apostoli najprije idu k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ali ako te iste ovce odbace navještaj i ne smatraju sebe dostojnima života vječnoga, ne preostaje drugo nego uputiti se drugim ovcama koje nisu iz istog ovčinjaka, ali ih treba privesti jedinstvu, da bude jedno stado i jedan pastir. Tragičnije i bolnije djelovala je na Pavla spoznaja odbijanja navještaja, jer se židovima Gospodin davao kao na dlanu, a oni ga tako glatko i olako odbaciše, kao što su ga odbacivali tijekom cijele svoje povijesti.
Rušenje poganskog zida
Dok su židovi neumoljivo podizali veći zid da ne poslušaju riječ spasenja, s drugu pak stranu Gospodin je nastavio rušiti onaj drugi zid što je bio između židovstva i poganstva dajući poganima radost vjere. Prisjetio se Pavao da je davno Gospodin prorekao po proroku Izaiji: Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje. Upravo tada, dok je izgovorio proročki tekst kao svjedočanstvo židovima, ta mu se rečenica duboko urezala u um kao da je njemu upućena, te je postala dio njegova apostolskog programa: do nakraj zemlje biti svjetlost poganim kao navjestitelj spasenja! Radovao se stoga i on slaveći Gospodina zajedno s obraćenicima koji su bili sretni što su mogli, vjerom rušeći okvire ovozemnog i vremenitog, primiti život vječni. Napose je zahvaljivao Bogu što su oni Božju riječ pronosili po cijeloj pokrajini, gdje je rastao broj učenika koji su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.
Kako nijedna radost na zemlji nije dugotrajna, tako ni radost apostolskog uspjeha, Pavao je stoga morao pretrpjeti niska podla podmetanja svojih sunarodnjaka, koji pobuniše ugledne bogobojazne žene i gradske prvake, te ishodiše da protjeraju Pavla i Barnabu iz svoga kraja. Do kraja vjerni preporukama svoga Gospodina koje je zajednica Crkve prenosila usmenom predajom: A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na ulice njegove i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo Vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje! I oni učiniše tako otresavši prašinu s nogu za svjedočanstvo koje će jednom, u onaj dan, biti upisano na račun nevjere onih koji su ih odbacili.
Zlostavljanja u Ikoniju
Pavao nije bio kukavica niti je volio bježati, ali znao je da Božju riječ ne može prenijeti ni nametnuti silom. Morao je poštivati ritam ljudi, kao što je poštivao i onaj Božji, koji ga je nukao na žuran navještaj sa svom neustrašivošću, a opet pozivao na razumijevanje i strpljivost. Njegovo nije bilo suditi,nego ostaviti svjedočanstvo riječi i znak prašine njima i Sucu vjekova, pa se zato, sukladno razboritoj procjeni, povlačio kad se nalazio pred zidom koji se na nj obrušavao, i polazio tamo gdje mu je Gospodin otvarao prolaze i pukotine u zidovima u kojima ih nije mislio naći. Već je počeo u dnu duše slutiti da je neshvaćeni propovjednik Božje istine uvijek jedna vrsta izbjeglice koji ne može pronaći mira, dok ne dođe do vječne domovine. A do tada mu je skupljati zbjeg onih koji se neće okameniti u svojim kamenim srcima, već dopustiti da im Gospodin podari srce od mesa.
S takvim osjećajima je došao u drevni grad Ikonij. Postupak je za sada uvijek bio isti, dok je rezultat bio neizvjestan. Opet su otišli u sinagogu propovijedati židovima i opet mu nije nedostajalo zanosa i vatre u glasu, tako da je povjerovalo veće mnoštvo, ne samo židova već i Grka. Ali nije mirovao ni onaj stari Zavidnik koji je ponovno pokrenuo nepokorne židove da razdraže i podjare pogane protiv blagovjesnika i njihovih pomoćnika. Pavao se, međutim, nije bojao rasprava, nego je, zajedno s Barnabom, smjelo u Gospodinu pobijao predrasude i zablude onih koji ustajahu na njih. Kad već nisu imali potrebnu potporu ni razumijevanje kod ljudi, Gospodin im je dao svoju utjehu svjedočeći prisutnost iznimnom snagom kojom su se po njihovim rukama događala znamenja i čudesa.
Opet je došlo do razdora i podvojenosti među onima koji su ih slušali. Dok jedni bijahu za njih, drugi bijahu protiv. Kako sile zla traže uvijek i pokriću i ljudske sile, koje se prve protive radosnoj vijesti koja oslobađa čovjeka, takva se sprega dogodila i u Ikoniju. Ovaj put to učiniše preko židovskih i poganskih glavara koji navališe da zlostave i kamenuju apostole. Ali, kao i Antiohiji Pizidijskoj, apostoli izmakoše progonu i kamenju pribjegavši u likaonske gradove Listru i Derbu u kojima također, uključujući i okolicu, smjelo navijestiše evanđelje.
