Pavlovo evanđelje židovima
Pavao je osjetio ganuće govoreći o Božjem planu spasenja u židovskoj sinagogi u Antiohiji, a kad je izgovorio sveto ime Isusovo prošli su ga trnci. Znao je da je dodirnuo dubine Božjih tajni kojih čovjek nije dostojan i koje nikad do kraja ne može dokučiti. A kad je dotakao tu strunu, srce mu je zadrhtalo poput žica harfe, pa se nakon suzvučja s Božjim srcem odredio uskladiti i sa srcima i ušima svojih slušatelja govoreći im o konačnom ostvarenju Božjih obećanja. A njegova su obećanja vjere predostojna, dok je čovjek redovito u neznanju glede uzvišenih Božjih planova, pa i glavari i starješine koji svake subote čitaju Božju riječi, bili su u neznanju ne upoznavši način na koji će Bog ispuniti svoja obećanja dajući Izraelu Spasitelja.
Isus i Pismo
A ta dodirna točka koja je spajala Boga i ljude, ta čarobna ruka pod kojom su titrala ljudska srca bio je Isus. Zato im ga je odlučio predstaviti onakvim kakav on u stvari jest i približiti im ga kao dio njihove povijesti i njihova spasenja. On nije strani element pao s neba iznebuha i slučajno, nego je došao svjesno, slobodno i ciljano među svoj narod, kao što je navijestio u Pismima još od samih početaka. Došavši na zemlju i započevši svoje djelovanje, počela su se događati tolika proturječja i prijepori u odnosu prema njemu. Dok su ga prihvaćali grešnici i carinici, dok je narod hrlio k njemu, dotle ga žitelji jeruzalemski i glavari ne upoznaše, čime pokazaše ne poznavanje Božje riječi i Pisma koje redovito čitaju i tumače. Njegova prisutnost ih je uznemiravala zbog snažnih i oštrih riječi po kojima je narod prepoznavao u njemu nešto posebno, a to njima nije odgovaralo. Jedan seoski rabi je narušavao ugled i autoritet narodnih vođa iz židovske metropole. Zato se nisu mnogo dvoumili, nego ga odlučiše ubiti na vrlo bezbolan način tražeći od rimskog upravitelja Pilata da on uprlja ruke njegovom krvlju, premda ne nađoše nikakva razloga da ga smaknu.
Zbog slijepe mržnje bili su u neznanju glede Pisama, ali isto tako, jednako pogubno i tragično, u neznanju glede volje Božje. A čudesni Bog koji je odvijeka izradio naum spasenja, predvidjevši ljudsku slabost i neznanje, pa i kod onih koji su trebali poznavati njegove naume, preduhitrio ih je proročkim nagovještajem kojeg nisu bili svjesni. Ti isti slijepe vođe, hvalili se svojim postojanim čitanjem Pisma svake subote, a nisu upoznali središnji navještaj. Ne uočiše da im izmiče ono bitno, jer nepoznavanjem Isusa nedostajao im je ključ razumijevanja cijeloga Pisma. Stoga su, djelujući u zloći i neznanju, ispunili su upravo to što se trebalo zbiti po Pismima, što je tako ostalo trajnim svjedočanstvom. Izloživši ga patnji, poruzi i sramoti križa ispuniše sve što o njemu bijaše napisano, nakon čega ga skinuše i položiše u grob.
Evanđelje uskrsnuća
Pavao je znao da je došao do same biti stvari. Pred njim je bio najdelikatniji trenutku navještaja, ali isto tako nije imao namjeru okretati se natrag nakon što je stavio ruku na plug orući evanđeosku brazdu. Imo im je saopćiti tajnu života, dok je sinagogom vladao sveti muk ispunjen Božjom prisutnošću zbog veličine objave koju im je otkrivao i koja nije mogla ne dotaknuti ih dok su ga netremice slušali. On je vidio Isusa uskrslog i upoznao je osobno one koji su ga rukama dodirivali, te je znao da grob nije bio posljednja riječ i točka na njegov život, kako su mislili oni koji ga osudiše i ubiše. Njegov grob je postao kolijevka novoga života u koju položiše njega ponižena i na smrt udarena, nemoćna i nezaštićena. Ali premda nije imao ljudsku zaštitu ni moć, imao je onu božansku, pa ga je zato Bog uskrisio od mrtvih.
Upravo to je bila bit i središte cijele povijesti spasenja prema kojem je bilo usmjereno cjelokupno Božje djelovanje. Sve što je Bog činio bilo je usredotočeno prema tom ključnom događaju u kojem je želio pokazati ne samo svoju snagu, nego i svoju ljubav prema svijetu. Pomno su ga slušali, a on se ipak poboja da im njegov govor može djelovati samo kao pobožna priča, premda su sve spomenute činjenice o Isusu, do trenutka njegova uskrsnuća, mogli i sami provjeriti od svojih sunarodnjaka u Jeruzalemu. Zato im je odlučio pružiti i konačna dva dokaza o vjerodostojnosti svoga navještaja. Prvi dokaz je da o Isusovom uskrsnuću postoje svjedoci, apostoli, žene i drugi učenici, kojima se Isus, nakon uskrsnuća, u svom proslavljenom tijelu mnogo dana ukazivao, što oni neprestano svjedoče pred narodom u Judeji, Galileji, Samariji, a i šire.
Drugo što im je želio naglasiti je da se i uskrsnuće dogodilo sukladno Pismima u kojima se iz kolijevke kalvarijskog groba rodio u punom smislu Sin, da se ispuni što je napisano u Psalmu drugom: Ti si Sin moj, danas te rodih. Tada je postao Sin u punini jer je i svojim tijelom postao Neumrli koji više ne može pasti u trulež, nego i u svojoj ljudskosti živi besmrtnim životom, kao što je i pisano: Ne ćeš dati da Svetac tvoj ugleda truleži. Kao što je obećao, Bog im je dao svetinje Davidove, pouzdane. Nisu ih mogli sami od sebe odbiti, jer je svima bilo očito da se s Davidom nije ispunilo obećanje, budući da je i on, pošto u svom naraštaju posluži volji Božjoj, preminuo, te, pridruživši se ocima svojim, vidje trulež.
Evanđelje utjehe
Pavao je bio svjestan da mu je preostao je još jedan korak koji je trebalo napraviti: potaknuti ih da prigrle navještaj! Bog nije iz dokolice došao na svijet, nego radi ljudskog spasenja. Sve što im je navijestio, proizišlo je iz uvjerenja kako se to sve zbilo radi onih kojima je upravljena svetopisamska riječ spasenja. I kad su ga već na početku zamolili da im izgovori riječ utjehe, onda je njegova riječ i cijeli govor vodila prema tom uzvišenom trenutku utjehe koja se sastojala da im kao apostol progovori o spasenju i oproštenju grijeha koje je Bog izlio na one koji mu povjeruju, koji prihvate navještaj uskrsnuća Isusova, te se, vjerom u njega, opravdaju od svega od čega se po Mojsijevu zakonu nisu mogli opravdati. Samo je snaga uskrsnuća Isusova mogla osloboditi od spona i truleži grijeha, te biti jedina i prava utjeha narodu. Bilo je to toliko lijepo čuti, da je graničio s nemogućim, čega je i sam Pavao bio svjestan. Stoga ih za kraj upozori riječima proroka Habakuka na svu uzvišenost i ozbiljnost koju nosi njegova poruka: Obazrite se, preziratelji, snebijte se i nestanite! Jer djelo činim u dane vaše, djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča.