U svjetlu Augustinova De magistro
Aurelije Augustin, vrhunski obrazovan čovjek svoga vremena, nakon obraćenja i krštenja odriče se svoje učiteljske/profesorske službe u carskim prijestolnicama (Rim i Milano) te se posvećuje izučavanju i poučavanju kršćanstva. Došao je do zaključka da mu obrazovni sustav, kojeg je bio dio, ma koliko se pozivao na znanost i znanstvenost, nije pružio temeljnu spoznaju Istine, pa, vrativši se u Afriku, piše djelo De magistro (Učitelj), opisujući ulogu učitelja, ali zacijelo nudeći i razloge koji su ga nagnali da se odluči na takav korak.
U svom mukotrpnom i dugotrajnom traženju sebe i Boga, zahvaljujući kršćanstvu došao je i sam do spoznaje da čovjek nije tabula rasa, već je Božje stvorenje, točnije rečeno slika Božja. Ne samo da nije prazan, to jest neispisan, već je božanski ispunjen u svojoj biti sličnošću Bogu, svome stvoritelju, čime je onda upućen na Onoga na čiju je sliku stvoren. Na tragu Svetoga pisma i velikih kršćanskih pisaca, Augustin spoznaje da u ljudskoj duši postoji božanski ispis koji nije do kraja dovršen, ali zacijelo dan u svom temeljnom obliku. Po svojoj sličnosti s Bogom čovjek baštini božanski potencijal, točnije mogućnost da spozna Boga koji se u djetetu, kao, uostalom, i mnogi drugi ljudski potencijali, ne vidi tjelesnim okom, što ne znači da je manje stvaran. On je pretpostavka svakog promišljanja čovjeka i svakog obrazovnog i odgojnog djelovanja.
Učiteljska uloga
Držeći da riječima čovjek ne stječe temeljne već drugotne spoznaje, Augustin dolazi do zaključka da se uloga djelatnika u odgoju i obrazovanju, učitelja i nastavnika, može opisati terminima koje idu od krajnje važnosti pa do nikakva značaja. Ukoliko se pođe od zaključka da se nikoga ne poučava riječima, onda bi uloga nastavnika bila nikakva, ili u najmanju ruku zanemariva. Ako se pođe od teze da je ipak svakom djetetu potreban vođa da ga, nakon prvotnih spoznaja koje upija osjetilima i razumom, usmjeri na pravi put unutarnje spoznaje, da ga uputi u traženje Istine/istine i u unutarnji dijalog s njom, uloga je učitelja nezamjenjiva. U tom slučaju poučavatelj se ne može ponašati kao birokrat koji odrađuje svoj posao, skrbeći u prvom redu o vlastitoj egzistenciji, nego postaje bitna spona između učenika i Istine, čije dragocjeno životno svjedočanstvo poprima spasenjsko poslanje. Kršćanin se zato ne može zadovoljiti time da bude samo profesionalac, nego mora razvijati svijest da je odgojitelj čovjeka.
Učitelj mora svaki dan stati pred svakoga svog učenika kao pred dijete Božje koje ima besmrtnu dušu te u sebi nosi neizmjerni potencijal božanskog života za koji će odgovarati. Budući da dijete taj potencijal još dobro ne pozna, dužnost je učitelja naučiti ga putu do njega, pomažući mu najprije da prepozna vlastite mogućnosti koje ga otvaraju neizmjernosti. Otkrivajući mu da duhovni potencijal čovjek u sebi u prvom redu ne stvara, već otkriva i prima na dar, premda ponekad samo u zametku, nastavnik mu pomaže da otkrije unutarnju istinu života, da je čuva i razvija, jer ponekad može biti vrlo krhka i osjetljiva, te ga potiče da se u nju zaljubi i da živi otkrivajući vlastite dubine i otvarajući se neizmjernosti Božjoj. Osvjedočen da dijete nije tabula rasa, pomaže mu shvatiti da je rukopis ispisan Božjom rukom te ga neprestano upućuje u dijalog s istinom, da bi u određenom trenutku mogao tu istinu prepoznati u cjelovitosti i punini, svjedočeći i drugima o njoj.
Življena na takav način, korisnost riječi nije zanemariva, jer se i Bog objavio kroz riječ, te uz pomoć ljudske riječi čovjek upoznaje božansku istinu, svjestan da je samo jedan Učitelj na nebesima Sin Božji i Božja Riječ. U isto vrijeme dok relativizira odnos prema riječi-znaku, Augustin radikalizira, štoviše apsolutizira odnos prema Riječi-Istini, držeći istinskom srećom njega spoznati, ljubiti i naviještati.
Kritičan prema nedosljednoj znanosti, sumnjičav prema školstvu bez vjere
Iz Augustinova iskustva se jasno iščitava kako on drži da nijedan kršćanin učitelj/odgojitelj, prosvjetni djelatnik, ne može sebi ne postaviti pitanja odnosa prema unutarnjem Učitelju koja je on postavio kao učitelj/govornik neposredno nakon obraćenja, dok još ni izbliza nije mislio da će postati svećenik i biskup. Kako nije mogao naći rješenje za takve svoje intelektualne potrebe u okviru ondašnjeg školskog sustava, odlučio se napustiti ga, ne odričući se nikada stečenog znanja i znanstvenih metoda. Time je pokazao koliko je sumnjičav prema školskom sustavu kojem vjera nije sastavni dio. Školski sustav koji ne drži do datosti vjere, ostaje uvijek u sebi necjelovit, jer je čovjek religiozno biće te im potrebu da vjerski odgoj i obrazovanje budu dio cjelovitog odgoja, štoviše njezin središnji dio. Bez susreta s pravom životnom istinom, škola ostavlja čovjeka praznim ili ga gura prema ispraznim težnjama.
Svojim stavom Augustin je pokazao također da je kritičan prema nedosljednoj znanosti koja se hvastala dostignućima i sustavnošću, a nedostajalo joj je ono bitno, a to je odnos prema istini i prema božanskom Učitelju. To je vrlo proturječno, jer bi se svaka znanost trebala zasnivati na istini i prema njoj voditi, ali ne samo prema istini kao činjenici, nego prema stvarnoj Istini, u protivnom se zatvara u se ostajući besplodna.
Augustin je spoznao da profani školski sustav ne može dodirnuti dubinu ljudskog srca koju dodiruje kršćanstvo na tragu evanđeoske antropologije, te na taj način nije mogao jamčiti potrebnu cjelovitost kojoj teži svaki odgoj. Opasnost da bude necjelovit visi i nad suvremenim školstvom kao Damoklov mač, ma koliko bio savršeniji od klasičnoga po upotpunjenim podacima i boljoj metodi, te zato, s pravom, daje izravnog prostora vjerskoj pouci u školi, što može držati svojim blagoslovom.
Po Augustinu, znanost ne ispunja svoju svrhu ukoliko se ne određuje pred istinom, a sam je bio svjedok kako je škola bila mjesto poučavanja i nesigurnih i neistinitih sadržaja, kao što je bila mitologija i mnogoboštvo. On sebi postavlja pitanja o smislenosti i korisnosti školskih sadržaja i spoznaje u kontekstu života, držeći da bi bilo premalo živjeti život i učiti samo radi ovozemaljskih spoznaja. Što bi koristilo nešto znati ako ne bi vodilo spoznaji Istine i spasenju, središnje je pitanje koje Augustin sebi nameće, dajući odgovor i teoretske i praktične naravi, držeći da znanje i odgoj, življeni samo u svrhu imanentnih interesa, ne ostvaruju korisnost koja bi im trebala biti vlastita.
Od učitelja do vjeroučitelja
Učitelj iz Hipona prolazi tako svojevrsno iskustvo u kojem se odriče učiteljske pouke da bi mogao proučavati i poučavati kršćanstvo, i ne sluteći kolike će domete imati njegova vjerska pouka kroz stoljeća. Time predstavlja svojevrstan model svakom učitelju-vjerniku da ne smetne s uma kako njegova učiteljsko-obrazovna služba ne bi smjela ne imati takve odgojne dimenzije, to jest nijedan učitelj ne bi smio sebe izuzeti odgovornosti da učenike vodi prema iskustvu dijaloga s unutarnjim Učiteljem.
Po Augustinu, učitelj koji bi poučavao učenike zakonitostima pojedine znanstvene ili školske discipline, morao bi ujedno upućivati na Zakonodavca koji je sve stvorio i koji je u svemir postavio svoje zakone. Štoviše, one koji se uče upoznavati istinu o sebi i svijetu treba poticati da prepoznaju i upoznaju u sebi Onoga koji je jamac spoznavanja, a to je spomenuti unutarnji Učitelj, Božji Sin, sama Istina. Zato Svetac iz Hipona u Ispovijestimaupućuje kritiku na račun svojih nastavnika retorike tvrdeći kako se radi o ljudima koji paze na lijepo izražavanje i točnost gramatičkih oblika, a ne paze na Božji zakon, te se ne čudi ni samu sebi što je trčao za ispraznostima, jer su mu takvi ljudi bili stavljani za uzor.
Augustin s jedne strane redimenzionira ulogu učitelja, kao nastavnika, ali revalorizira ulogu učitelja kao svjedoka i kao putokaz temeljnih vječnih motivacija koje bi morale biti utkane u svakoga. Takav učitelj je shvatio odakle dolazi znanost kao skup zakonitosti kojima on poučava i bez kojih ne bi bilo znanosti, te da je njegova primarna uloga poticati učenika da bude utoliko znanstven ukoliko ide tim putem. Takav učitelj spontano postaje vjeroučitelj.
Jamac povjerenja i nadnaravna motivacija
Školska pouka se nedvojbeno zasniva na povjerenju u učiteljske kompetencije i kvalitete, inače bi svaki pojedinac morao sve učiti iz početka i sam se u svemu osvjedočiti u istinitost nastavnih zakonitosti. Augustin misli da odnos povjerenja koji se gradi ne bi smio ostati samo na stručno-nastavnom povjerenju, nego bi se morao iskristalizirati i kao životno povjerenje kojim su i učenik i učitelj upućeni na hod vjere.
Učitelj stoga treba biti osoba povjerenja, koja se ne kocka povjerenjem koje su mu iskazali oni koji mu povjeriše da poučava, već osoba povjerenja koja je sposobna dovesti odgajanika do životne istine, do dijaloga s Bogom, unutarnjim svjetlom duše. Stvoreno povjerenje je u potpunosti osmišljeno tek kad preraste u put vjere, u protivnom učitelj nije previše pomogao učeniku, ukoliko je takva pomoć bila prizemljena na ciljeve kratkoga dometa i zatvorena u granice ovoga svijeta.
Kako danas, tako i nekad, temeljno pitanje školstva je motivacija. Školstvo je dobro ako je nastavnički kadar dobro motiviran, a isto tako najbolji đaci su oni dobro motivirani, o čemu zorno svjedoči i Augustinov primjer. Najbolja motivacija dobrom učitelju nije ona zasnovana na koristoljublju dobre plaće ili ambicioznosti, nego motivacija utemeljena na nadnaravnim motivima. Ukoliko učitelj sebi ne posvijesti da se pred njim nalaze bića za čiju je neumrlu dušu i razvoj duhovnosti pred Bogom odgovoran, zacijelo nije motiviran dovoljno dobrim motivima, koji onda mogu dovesti do toga da se služi službom za vlastite probitke, umjesto da mu učiteljevanje bude prigoda za služenje čovjeku.
Kršćanska vjera u vječni život te svijest osobne moralne odgovornosti pred Bogom okosnica je motivacije koju je u sebi imao Augustin, te se stoga i borio za takvu viziju čovjeka i školstva u kojem je sve podvrgnuto skrbi za vječno spasenje, kako onih koji poučavaju tako onih koji uče. Tko sam nije pronašao put nadnaravne motivacije, nedovoljno daje učenicima, pogotovo što onda i u njima hrani nezdrave ambicije, umjesto da razvija ispravne motivacije koje su sastavni dio svakog odgoja.
Personalistički antropocentrizam
Budući da čovjek samo pred Bogom i u Bogu može biti cjelovit, tako isto cjeloviti odgoj i obrazovanje ne mogu postojati bez odgoja za komunikaciju s Bogom. Stoga cjelovito školstvo nije ono koje čovjeka odgaja samo za socijalne dimenzije života i za društvenu korisnost, nego je to školstvo koje pomaže odgajanicima da upoznaju svoju bogolikost, čime istinski mogu biti cjeloviti, bez obzira koje će znanstveni domet ili ocjene imati. Samo ukoliko u sebi prepoznaju i upoznaju »Onoga koji najbolje zna što je u čovjeku«, najbolje će moći upoznati i sami sebe, naravno u otajstvu bogolikosti.
Za razliku od društvenog funkcionalizma i želje da čovjek postane servis društvu, premda mu se to prikriva privremenim i neposrednim potrebama ili ga se uvjerava u korist (visoka plaća) koju on ima od toga, Augustin je na tragu autentičnoga kršćanskog personalističkog antropocentrizma u kojem je čovjek tolika vrijednost sam u sebi da njegovu spasenju i vječnome životu treba sve biti podređeno. Stoga bi i društvo i školstvo trebalo promatrati čovjeka, ne kao jedan broj koji će biti uklopljen u društveno zdanje profesionalnoga posla, nego kao osobu čijem punom razvoju društvo treba služiti, a da se njime ne služi.
Škola po mjeri čovjeka
Premda Augustin nije poznavao modernu sintagmu »škola po mjeri čovjeka«, koja je utkana u HNOS, on je svojim životom i stavom posvjedočio upravo takvu dimenziju školstva. Štoviše, sigurno bi i danas uvidio da ta izjava po sebi ništa ne rješava ukoliko se pođe od krivih antropoloških pretpostavaka. Prije nego se govori o mjeri čovjeka, uvijek se postavlja pitanje kojom mjerom i kakvim metrom izmjeriti čovjeka, što ovisi o onome koji mjeri. Augustin drži da se čovjek može i smije mjeriti samo Bogom, jer bi svaki drugi metar i mjera bili pogrešni, nedovoljni i degradirajući. Stoga je zaključak da je Bog prava mjera škole, to jest da jedino kršćanski učitelji i vjeroučitelji, motivirani nadnaravnim motivacijama, mogu dati dušu HNOS-u jer najbolje mogu »izmjeriti« čovjeka, te tek onda stvarati i školu po njegovoj bogolikoj mjeri.
Bez autentične duhovne spremnosti kršćani koji djeluju u odgojnim ustanovama ne mogu odgovoriti potrebama vremena. Ukoliko učenici u roditeljima i učiteljima nemaju svjedoke duhovnog puta koji ih potiče da budu samostalni i da otkrivaju unutarnju istinu, izvrgavaju se pogibelji da postanu lake žrtve čestih i žestokih, medijskih i ideoloških borba za čovjeka, udaljeni od stvarnih potreba i problema, a usredotočeni na sporedne i umjetno stvorene ciljeve. Odgojeni bez nadnaravne motivacije, željni samospasenja i samoprosvjetljenja, u opasnosti su prenaglasiti ljudsko znanje, a zanemariti odnos s Istinom koja im omogućuje sigurnu i čvrstu spoznaju, utemeljenu na unutarnjem prosvjetljenju i objavi, bez čega ne može postojati cjeloviti odgoj koji doseže svoje savršenstvo u mjeri uzrasta punine Kristove (usp. Ef 4, 13).
Glas Koncila, broj 50 (1747), 16.12.2007.
