Čude mi se neki
zašto stojim ovako preskromno
pognute glave,
zašto bacam svoje zrake
isključivo prema zemlji
kad bi bilo mnogo izazovnije
da ih uperim put neba
i da razgrnem zastor mraka
koji skriva njegove tajne.
Ne znaju oni
da sam jednom to već probala,
skrivećki, ali rezultat je bio porazan,
pa o tome nerado pričam.
Napela sam sve svoje snage
da doprem do neba,
ali sam stvorila samo
mnoštvo blještavila oko svoje glave,
a ono se vidjelo slabije
nego prije zbog zasljepljujućeg učinka
mojih zraka i nemoći
da prodru u svemirske dubine.
Od toga trena sam se prepustila njemu,
da ono od tada kao i do tada,
dolazi k zemlji sjajem svojih tijela,
koja se mnogo jasnije vide
kad ja skromnije svijetlim.
Mojim krhrkim zrakama
povjerena je uloga
da osvjetljavaju ovozemaljske pute,
da se nitko nogom ne spotakne,
dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila.
A neizmjernu daljinu između neba i zemlje
koju ne mogu premostiti svojom snagom,
prepuštam svjetlosti njegova sjaja
kojom ono to čini od samog početka.
Meni je ostalo samo čuvati
zapaljenu nit života
dok ne zasvjetli sunce novoga dana,
čije prisutnosti sam pozvana
svojim bićem biti simbol i putokaz.
