7. uskrsna nedjelja – C
Ako je uskrsnuće bio događaj koji je zbunio apostole i sve Gospodinove učenike, onda je uzašašće još dodatno moglo zbuniti, a vjerojatno i razjediniti vjernike. Pogotovo kako je vrijeme odmicalo, moglo se dogoditi da se vjernici počnu razilaziti glede tumačenja samih tih događaja, što se stvarno i počelo događati kako je vrijeme nakon pashalnih događanja odmicalo. Uslijed toga slabilo je njihovo zajedništvo i povezanost, na što je Gospodin računao kad je u svojoj božanskoj providnosti htio da se njegova slavna muka, smrt i uskrsnuće navijeste svakome čovjeku kao presudni događaj života. Već je i sam Ivan osjetio da je postojala opasnost jaza između onih koji su s Gospodinom dijelili vrijeme i prostor i onih koji će kasnije vjerovati u njihovo ime. A navijestiti Kristovo uskrsnuće i uzašašće nije isto što i držati predavanje iz filozofije, jer bi događaj Isusa Krista trebao dotaknuti život i obuhvatiti cijelu osobu. Jer kršćanstvo nije samo istina koja je uvijek istina i funkcionira bez obzira tko o njoj govorio. Ono nije matematička istina očevidna na način znanosti, premda je događaj Isusa Krista istina koja i sama po sebi govori. Kršćanstvo je život i istina kršćanstva se naviješta ne samo riječima i predavanjima, ne samo govorima i propovijedima, nego prvenstveno svjedočanstvom života.
I kao što su apostoli jedno vrijeme dvojili o uskrslom Gospodinu, tako su i neki kršćani u vrijeme kada sveti Ivan piše svoje Evanđelje, sigurno dvojili o istinitosti apostolskog navještaja, o točnosti njihovih izviješća, pa i onda kad apostoli svojim životom nisu davali povoda takvoj nesigurnosti, dvojbama i podjelama. Teško je zamisliti da se nisu pitali kako živjeti nakon Gospodinova uzašašća? Kako vjerovati? Što činiti? Koliku važnost u svome životu pridavati Gospodinovu životu i otajstvima koja je on među njima živio? Premda su njihove dvojbe i kolebljivosti izvirali iz njih samih, a ne iz neodređenog ili nedoličnog ponašanja apostola, ipak je Ivan smatrao potrebnim učvrstiti ih u vjeri sjećajući se Gospodinovih riječi koje su tako i nama ostale zapisane. Bilo je to neobično važno, jer je Gospodin povjerio apostolima i cijeloj Crkvi da budu svjedoci njegova života i svih slavnih događanja, te je bilo razvidno da nesigurna i nesložna Crkva ne može nikome navijestiti Radosnu vijest niti ikoga oduševiti da prihvaćajući vjeru i sami pođu Kristovim stopama.
Zato je današnji evanđeoski odlomak iz pera apostola Ivana svjedočanstvo kako je Isus, svjestan svega što će se dogoditi njegovim spasiteljskim djelom u pashalnom otajstvu, znao koje bi sve osjećaje mogao proživljavati vjernik u nekom kasnijem vremenu. Znao je da će se on sam vratiti k Ocu, u slavu nebesku, znao je da će njegova ljudska narav doživjeti božansku proslavu, te da neće ostati tjelesno vidljiv do konca svijeta, nego da će ga njegovi učenici od tada morati doživljavati snagom duha i vjerom. Također mu je bilo jasno da će se mnogi vjernici, koji će prihvatiti svjedočanstvo apostola o njegovu uskrsnuću i uzašašću zacijelo naći i pred upitima i nedoumicama, ali isto tako da će tražiti načina kako osjetiti i doživjeti njegovu prisutnost, unatoč tome što nije vidljiva na način na koji su je doživjeli apostoli. Zato Isus nije uzišao k Ocu, a da nije apostolima dao upute kako živjeti nakon njegova odlaska Ocu, a da se ne osjete zakinutima za njegovu spasenjsku prisutnost.
Isusova molitva nam otkriva glavne naglaske skrbi za život Crkve, zajednice njegovih vjernika, koja nastavlja njegovo poslanje u svijetu. Jer za dobro poslanje u svijetu, Crkva je uvijek iznutra trebala biti jaka, slika božanske ljubavi i jedinstva, odraz božanske slave, koju je, uostalom, imao i njoj predao sam Isus. A njezina se snaga mjeri samo količinom svijesti o prisutnosti uskrslog Gospodina i zajedništvu koje izvire iz Boga i njegove ljubavi, a ne iz organizacijskih sposobnosti čovjeka. Preduvjet je stoga bio da svaki vjernik doživi i primjeni ono što je on kao Gospodin učinio, da bi potom mogao i učiti ono što je on navijestio. Isus stoga za svoje učenike ne traži drugo nego da prime njegovu slavu i da od nje žive, da po njoj postanu jedno s Bogom i međusobno, te da čuvaju njegovu riječ, da bi potom i navijestili svijetu primljeni dar.
Zato život nas vjernika, u ovom vremenu, koje je za nas kao i za Ivanove vjernike uvijek vrijeme nakon Gospodinova uzašašća, mora odisati događajem uzašašća. Ali ne bi smjelo biti takvo tek zbog kronoloških razloga, nego bi moralo biti takvo dubinom i kakvoćom života. Jer Isus je kao odgovor na sve nedoumice odgovorio kako je on svojim učenicima dao svoju slavu, onu istu koju je imao on kod Oca od vijeka, onu istu koju je doživjelo njegovo tijelo o uskrsnuću i uzašašću. Zato za kršćanina život nije određen tek kronologijom koja ukazuje kako živimo u razdoblju nakon uzašašća, nego bi naš život od slave Gospodnje bio pravi pokazatelj da smo proslavili i doživjeli otajstva kojima je on ne samo ušao u naš život, nego i nas uveo u božanski. Kršćani bi trebali živjeti kao oni koji žive od slave Božje na zemlji, te su upućeni prema njezinoj punini u vječnosti. Ako traže slavu Božju, ako traže savršeno jedinstvo s Ocem i od njega žive, onda je i njihov život obilježen međusobnom slogom, razumijevanjem iz kojega izlazi vjerodostojno svjedočanstvo. Isus je htio da budemo ispunjeni i obuzeti njegovom slavom na zemlji, da bismo je mogli uživati i u nebu, promatrajući onu iskonsku, nepatvorenu koju je on imao kod Oca prije postanka svijeta.
Kršćanin doista ne može sebi dopustiti živjeti samo kao pozemljar i prašinar, kao biće iz zemlje i za zemlju, nego kao biće koje živi prihvaćajući svojim životom proslavu Kristovu, te promatrajući već sada onu vječnu prema kojoj ide, a čemu je put otvorio Gospodin Isus. Samo takav pristup uskrsnim otajstvima omogućuje kršćaninu da i u svijetu, usprkos i poradi radikalnog neslaganja s onim svjetskim, doživi iznimnu radost koja mu dolazi od primljene slave po kojoj je primio spoznaju Oca. Njegova radost postaje golema, jer je po slavi Isusovoj dobio dar svijesti da se razlikuje od svijeta i da snagom te iste slave nadilazi svijet. Upravo po toj slavi primio je moć da bude jedno s Bogom, da bi potom mogao biti dio one zajednice koja slavi i odražava Božje jedinstvo na zemlji.
Zbog svega rečenoga ne bismo smjeli dopustiti da Isusova molitva u nama ne donese ploda, nego je na nama da prigrlimo njegovu slavu koju nam je dao, te da kao vjernici živimo kao istinska djeca slave što ispunjavaju svijet slavom Božjom, da bismo jednom i nebo ispunili radošću kada tu istu slavu dođemo uživati po sve vijeke vjekova. Amen.