Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega
U uskrsno jutro dogodilo se čudo nad čudima koje je čovjek pripremio za čovječanstvo, a to je da se kotač smrti neočekivano zaustavio, to jest njegov je pakleni stroj zapeo na Kristovu grobu. Doista, to sile zla i grijeha nisu mogle ni u snu slutiti da će se pronaći načina da se ovaj nezaustavljivi smrtonosni pohod zaustavi, jer nije bilo čovjeka koji bi bio u stanju to učiniti. Zato nisu očekivali niti da će se to dogoditi u ovome slučaju, to jest da će im se ispriječiti jedan čovjek kojega su dokrajčili na križu u najtežim mukama. No dogodio se upravo to što je nekoć prorokovao Psalmist u Ps. 118, a što pjevamo u današnjem uskrsnom slavlju: „Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim.“ A taj čovjek koji se ispriječio silama zla koje su despotski vladale nad ljudskim rodom, bio je Isus iz Nazareta, Božji Pomazanik koji je prošao zemljom čineći dobro i otimajući iz sotonskog zagrljaja čak i one kojima je već bio ovladao đavao. Štoviše, njega je Bog uskrisio treći dan i dao mu da se očituje, kako je sveti Petar navijestio u Djelima apostolskim. Upravo Isus, jer je bio Božji Sin, iznenadio je sotonu zaustavio ga u njegovu smrtonosnom pohodu protiv čovječanstva uništivši njegovo najmoćnije oruđe, a to je smrt. On na kojega više nitko nije računao nakon što je položio život na križu na veliki petak, on je uskrsnuo i sve je iznenadio svojim životom.
To što rekosmo da se dogodilo u trenutku uskrsnuća, zorno možemo iščitati iz evanđeoskog odlomka u kojem čitamo kako Marija Magdalena dolazi na Isusov grob i opaža da je kamen s groba dignut. Osim što je silno iznenađena, ona tu vijest javlja i dvojici učenika: Petru i Ivanu, te i oni trče na grob osvjedočiti se da je kamen odvaljen, a da Gospodina nema u grobu. I upravo u Isusovu grobu oni počinju shvaćati da je Isus bio onaj koji je stavio točku na smrt, te je na nju navalio svoj kamen, dok je on izišao živ noseći život svijetu. Doista, on je svojim životom odgurnuo smrtni kamen, te je sam postao kamen zaglavni i temelj ljudskoga življenja. Svojom snagom on je preokrenuo sve dotadašnje predodžbe života, te je od odbačenoga kamena i povijesnog viška i otpada postao kamen zaglavni ljudskoga života, svih stavova i uvjerenja, svih vizija i stremljenja. S njegovim uskrsnućem i sami možemo bolje upoznati vlastiti život, te se preispitati o svome ponašanju. Jer često i mi gomilamo hrpe kamenja oko sebe, te živeći za ovo propadljivo kamenje i zidove, ne mislimo kako time navlačimo gomile kamenja na vlastiti život. Pokrivajući Krista takvim kamenjem, zatrpavamo sami sebe, jer njega ne možemo zatvoriti ni zarobiti kamenjem, kako su htjeli oni koji su ga osudili i pogubili. I onda kad ga odbacujemo kao beskorisnoga u svome životu, on nam samo ponavlja da sebi činimo štetu što ga odbacujemo, jer on jedini može biti kamen zaglavni, kamen koji dobro učvršćuje zdanje našega života između neba i zemlje, vremena i vječnosti.
Kamen odvaljen s njegova groba poziv je i svima nama da odbacimo kamenje koje nagomilavamo, jer nam ono postaje kamenje što nas za života sputava, te konačno u grobu zatrpava. To je kamenje o koje se spotičemo, te na kojem ne možemo utemeljiti zdanje života, premda to grčevito pokušavamo. Jer previše je stvari u životu koje smo sebi zacrtali i stavili u planove, do mjere da od njih i ne vidimo stvarni život. Zato nam je potreban Isusov grob i njegovo uskrsnuće da nam pokaže kako trebamo odbaciti ‘kamenje’ kojim se zatrpavamo, a osloboditi svoj život kao što je Isus oslobodio svoj život pritiska i povoja smrti. Uostalom, zato je i uskrsnuo kako bi nama omogućio slobodu i oslobođenje od svega čime se zatrpavamo, a u isto vrijeme da otkrijemo onaj kamen zaglavni koji u svojoj površnosti odbacujemo i na kojega ne računamo. On je učinio onaj najteži dio posla – otkotrljao je kamen smrti koji pritišće čovječanstvo, a koje na svoju žalost ne zna pozvati njega u pomoć, jer nam je drago kamenje naših ljudskih vizija i postignuća. Pa i kad se o njega spotičemo u svome hodu i kada nas žulja kao kamenčić u cipeli, ne odričemo se svojih uspjeha ni ideja, ni snova o zemaljskoj slavi, već u svojoj ljudskoj sljepoći već tvrdoglavo u svemu tome ustrajavamo, dok nas Uskrsli poziva da iziđemo ispod svoga kamenja, iz svojih ruševina, iz svojih grobova i da hodimo u njegovoj novosti.
Kao što je događaj uskrsnuća bio prigoda Mariji Magdaleni, ali i Petro u Ivanu, da naprave zaokrete u vlastitom životu, te da vjerujući u uskrsloga idu putem života, i nama je upravljen ovaj poziv da se držimo Isusa koji je kamen zaglavni, te da na njegovu životu gradimo svoj život, jer samo je on kamen koji je uklonio moć smrti iz ljudskoga života. Ugradimo ga i mi u zdanje vlastitoga života, te na njemu utemeljimo svoj život, kako bismo se jednom i mi s njime pojavili u slavni nebeskoj, koju je on priskrbio svome tijelu koje nije predao vlasti smrti, već je njime usmrtio samu smrt. Samo s uskrsnućem možemo biti cjeloviti ljudi koji su i svoje zemaljsko postojanje učvrstili vjerom u istinski život, te snagom vjere ostvarili i njegovu nebesku puninu.