Cvjetnica 2013. – godina C
Evanđeoski odlomak iz Lukina Evanđelja o Gospodinovu slavnom ulasku u Jeruzalem svjedoči nam o tome kako je mnoštvo onih koji su povjerovali u Gospodina prepoznalo njegovo mesijansko poslanje, te su radosni iza glasa hvalili Boga za silna djela kojih su bili svjedoci. Evanđelist naziva učenicima ovaj oduševljeni puk koji je Isusa prepoznao kao Mesiju – mironosnog Kralja koji ima doći, te su mu stoga klicali: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Ali među mnoštvom je bilo i onih kojima se cijeli prizor nije svidio, a napose nisu odobravali da se Gospodinu kliče kao Mesiji. Bili su to farizeji koji su zbog toga i intervenirali tražeći da Gospodin prekori i ušutka svoje učenike. Isus, međutim, svjestan uzvišenosti trenutka, svjestan ljepote i važnosti u kojoj se objavljuje do kraja svome narodu, te da time dolazi konačno oslobođenje od ropstva grijeha i smrti odgovara: Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!
Iz ovog kratkog razgovora iščitavamo kako se Božja slava u svojoj punini nezaustavljivo objavljuje ljudima, to jest da Bog otvoreno očituje svoju ljubav, dok su redovito kočničari bili sami ljudi koji su je htjeli spriječiti. Zato je ovaj Gospodnji ulazak u Jeruzalem označavao i potpuni i konačni dolazak Božje slave među narod koji je željno iščekivao njezino očitovanje. I danas se događa isti scenarij. Dvolični vođe naroda kojima nije na srcu Božje, te nisu kadri prepoznati Božju prisutnost i očitovanje, žele pošto poto Gospodina izbaciti iz svoje sredine. Mnogi od njih se i danas boje da će im Gospodin oduzeti dio kolača, dio njihove kraljevske vlasti, utjecaja i ugleda, pa ga onda udaljuju iz javnosti. Metoda kojom se služe istovjetna je onoj nekada. Kao što su nekada farizeji htjeli ušutkati Gospodinove učenike da ga ne naviještaju i ne slave kao Mesiju, tako se i danas nastoji ušutkati upravo Isusove učenike i sljedbenike, kako ne bi došla do izražaja njegova kraljevska vlast u puku. Kao nekada, tako nas i danas Gospodin hrabri da ne posustanemo, nego da glasno u ovom društvu naviještamo njegovo mesijanstvo, to jest kraljevsko poslanje, jer on, uostalom, ne dolazi kako bi doveo u pitanje zemaljsku vlast moćnika, nego kako bi očitovao svoju duhovnu vlast u svijetu.
Farizeji su ostali sebi dosljedni, jer ono što su neprestano radili, to su činili i prilikom Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem. Kao što su mu se protivili dok je poučavao, tako su mu se protivili što se predstavlja kao Mesija. Ušutkujući njegove učenike, krajnji cilj im je bio ušutkati njega, to jest ne dopustiti da se objavi svijetu niti da izvrši svoje poslanje. No kako im nije pošlo za rukom izvesti to na miroljubiv način, jer nisu uspjeli ishoditi od Gospodina da ih ušutka milom, onda su odlučili, nekoliko dana nakon toga, pribjeći nasilnim sredstvima te ga ušutkati nasiljem i smrću. Nisu bili svjesni kako će se Bog poslužiti njihovim nasiljem, te će nakon smrti svoga Sina progovoriti glasnije nego ikada odnoseći uskrsnu pobjedu.
Ovo je i nama pouka i poticaj da i mi poput ondašnjih učenika Gospodina kroz ove dane dočekamo kao svoga Kralja i Mesiju, da mu puni radosti kličemo jer smo bili svjedoci njegovih djela u svome životu, te da hvalimo Boga za sve što nam je učinio po svome Sinu. Pa i kad bude u našem društvu onih koji će se poput farizeja čuditi našem ‘pretjerivanju’, ne dajmo se smesti, nego idimo odvažno za svojim Gospodinom na putu njegove muke. Jer on želi ući u javnost našega društva i u srce našeg života, kao bi nam objavio i darovao pravo dostojanstvo. Omogućimo mu to i ne dopustimo da nas farizeji koji su nesposobni prepoznati božansko ušutkaju. Ne dopustimo da nam unose sumnju u srce, nego svom snagom prigrlimo Gospodina, te prostrimo pred njega svoje živote, kako bi nas on blagoslovio, te nam omogućio da pođemo s njim u onaj nebeski Jeruzalem koji je naša prava domovina i koji je majka našega života vječnoga.