Svetkovina Marije Bogorodice
Dok slavimo otajstvo Kristova rođenja, pred očima nam je u prvom redu Marija, ona koja ga je donijela na svijet dajući mu ljudsku narav. Stoga, dok se radujemo utjelovljenju u rođenju Božjega Sina, ne možemo ne promišljati o otajstvo Marijina majčinstva, jer je ono usko vezano s njegovim dolaskom među nas ljude. No isto tako, ne možemo ne povući određene paralele između njezina majčinstva i Božjeg očinstva, jer nam jedno pomaže bolje razumjeti drugo. Što bolje razumijemo Božje očinstvo, jer od Oca je svako roditeljstvo ima ime sukladno onome što će reći sveti Pavao: “Zato prigibam koljena pred Ocem od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji.” (Ef 3,14-15) Doista, ovo Pavlovo promišljanje ne možemo poistovjetiti samo s govorom o očevima u našem ljudskom smislu, kao da bi bila riječ o nekoj ‘muškoj’ kategoriji, već je riječ o roditeljstvu, budući da bit Božjega očinstva nije u spolnom obilježju, već u stvarateljskom daru života. Stoga s pravom ovaj tekst možemo primijeniti na ljudsko roditeljstvo kao takvo, to jest kako na očinstvo tako i na majčinstvo, pri čemu će Marija biti najizvrsniji primjer roditeljstva koje nadvisuje ljudsko, a suobličava se onom Božjem.
Odlazak iz krila Očeva
No kako bismo razumjeli uzvišenosti i dubinu Marijina majčinstva, korisno je iznijeti nekoliko bitnih teoloških pretpostavki koje nam pomažu uočiti izuzetnu Marijinu važnost za život utjelovljenoga Sina Božjega. Naime, za Sina kažemo da je izišao iz krila Očeva i došao je u krilo majke Marije kao utjelovljeni Bog. On koji je bio u vječnom i potpunom zajedništvu života s Ocem, zajedništvu koje izmiče predodžbama nas ljudi, odlučio je izvršiti Očev plan spasenja i doći među nas na zemlju. Teško bi bilo pomisliti da je išao ‘naslijepo’, nasumce ili vođen slučajnošću, već je došao s jasnim ciljem, nakon što je sebi i na zemlji pripremio prostor boravka u krilu Marijinu.
Premda je nama ljudima teško predočiti božanske odnose, jer se služimo ograničenim mogućnostima spoznaje i izričaja, ipak znamo da Sin odvijeka živi u zajedništvu savršene ljubavi s Ocem. To zajedništvo je zajedništvo potpunog darivanja i cjelovitog pripadanja Ocu, što nam je Isus pokušao predočiti kad veli u Evanđelju: “Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.” (Mt 11,27) Njemu je, dakle, Otac sve predao i on se savršeno poznaje s Ocem, te jedini može objaviti dublju spoznaju i razumijevanje Oca. Sin, dakle, nije imao ništa svoga, već mu je sve bilo zajedničko s Ocem, u potpunoj ljubavi Duha Svetoga. Stoga Sin, kako bi se utjelovio, na određeni način izlazi iz božanske punine i dolazi u svijet ljudske oskudice, necjelovitosti i površnosti. Iz savršenog predanja u ljubavi dolazi u svijet koji je obilježen koristoljubljem i traženjem probitaka, zavišću i mržnjom. Ali da bi mogao na dostojan način u takvom svijetu živjeti kao sveti, čisti i savršeni Život i cjelovita Ljubavi, očito je bilo da mu je trebalo biti takvo ozračje života na zemlji. Ako se i odlučio ući u svijet siromaštva i oskudice, ako je se odlučio na ponizan i jednostavan život, time se ipak nije lišio potrebe zajedništva, nesebičnog darivanja i cjelovite ljubavi. Upravo to mu je pružila Marija kao Majka.
Dolazak u krilo Majčino
Ako je ikome, doista, Isus objavio tko je Otac, onda je zacijelo takvu objavu primila Marija, koja je na izuzetan način iskusila njegovo očinstvo, te je onda mogla biti pravom Majkom. Jer je bila obdarena darom Sina koji je Život, postala je Majka Života, te kao što je Otac imao život u sebi i sve predao Sinu, cijeli svoj život, tako je i Marija, primajući Sina Božjega imala Život u sebi, te je njemu predala svu svoju ljubav i sav svoj ljudski život. I sve što je Otac značio Sinu kao Otac koji mu u ljubavi predaje sve, na istovjetan način je pronašao i onu koja će mu na zemlji predati sve što se može u ljudskim razmjerima. Na taj način će kao Majka postati slika Oca, to jest njezino majčinstvo će biti najsavršeniji odraz Božjega očinstva. Njezino bogomajčinstvo će ujedno biti dokaz pravoga roditeljstva, koje doista nosi i ime, ali crpi i snagu i primjer iz bogoočinstva, te će biti potvrda onoga što Pavao reče u gore navedenom retku iz Poslanice Efežanima. Marija je dopustila da njezino majčinsko krilo bude oblikovano prema krilu Očevu, jer je trebalo odgovarati onim mjerama i odnosima koji postoje u odnosima ljubavi Presvetoga Trojstva, kako bi bilo dolično i prikladno primiti Sina Božjega.
Naime, ona Isusu na zemlji pruža u svome srcu sve ono čega se on odriče dolazeći iz krila Očeva među nas ljude kako ne bi bio zakinut premda je izabrao skromni ljudski život. Stoga je očito da ona od Oca nebeskoga uči kako biti Majkom, to jest kako prihvatiti njegova Sina i pružiti mu svu dužnu ljubav u svome srcu. Tako da Sin Božji koji se ponizio do mjere da se odrekao svoje nebeske slave i časti, u Marijinom čistom srcu pronalazi nadomjestak za sve što je ostavio. Ostajući kao Bog u trajnom zajedništvu s Ocem, ni u svojoj ljudskosti nije bio zakinut, već je uživao čistu i neprocjenjivu ljubav Majke, koja je živjela nadahnuta Duhom Svetim i pružala mu cijelu sebe u potpunom predanju njegovoj volji i spasenjskom planu. Marijino srce je, stoga, bilo toliko veliko da je u njega stala punina božanstva Kristova, da je stala sva ljubav Božja. U njezino srce se smjestila sva punina iz koje je Krist izišao, a koju je potom uživao i u njezinu srcu. Marijino majčinsko srce je bilo toliko veliko da je moglo pružiti utjelovljenome Sinu Božjemu na zemlji sve ono što je imao u ‘nebesima’ u krilu Očevu. A nastavila mu je pružati kao Majka sve ljubav koju je uživao u zajedništvu s Ocem, te iz toga i zaključujemo koliko je uzvišeno bilo njezino majčinstvo oblikovano na sliku Božjega očinstva.