5. korizmena nedjelja – B
Kad seljaci i ratari ne bi dobro poznavali zrno pšenice, čovjek nikad ne bi doživio napredak i ubrao njegov urod. Samo zahvaljujući činjenici da ratar zna da pšenično zrno skriva u sebi mnoge mogućnosti koje se ostvaruju tek kad ga položi u zemlju, može ga u miru posijati, s nadom da će se ono ostvariti umirući i donoseći dobar urod. Kad bi gledao samo tjelesnim očima ratar nikad ne bi postao sijač, ali on gleda pun pouzdanja uočavajući nevidljivu snagu koja je smještena u zrnu. Taj potencijal zrna je u stvari njegova prava bit. I onaj tko to ne zna, ne pozna dovoljno dobro što je pšenično zrno. Slično vrijedi i za druge ratarske kulture, kao i za otajstvo života skriveno u čovjeku, s time da se takvo što ne prepoznaje tjelesnim očima, nego očima vjere, kao što i ratar u pšeničnom zrnu u vjeri prepoznaje mnogostruke mogućnosti novoga života kojima je zadan.
Tek polazeći od ove pretpostavke možemo razumjeti današnje Evanđelje u kojem Evanđelist najprije prenosi želju nekih židova iz dijaspore koji žele vidjeti Isusa za kojega su čuli da je učitelj moćan na riječi i na djelu. Andrija i Filip prenose njihovu želju Isusu, koji potom ne odgovora izravno na ovo pitanje, već izgovara riječi o zrnu pšenice koje ako ne umre ostaje samo, a ako i umre donosi obilat rod. Gotovo da bismo se mogli pitati kakve to veze ima s upućenim zahtjevom. Međutim, ako ovom odlomku pristupimo iz perspektive kojom ratar pristupa pšenici, bit će nam jasno o čemu je Isus govorio i zašto je tako odgovorio. Vidjeti Isusa, naime, ne znači samo vidjeti ga u ljudskom liku i tjelesnim očima. Vidjeti Isusa znači vidjeti u njemu ono skriveno duboko otajstvo u kojem razaznajemo njegovu božansku biti i poslanje, kao što ratar luči dublji smisao u pšeničnom zrnu određenom za sjemena. Tko želi pravo i potpuno vidjeti Isusa mora ga promatrati onim očima kojim ratar promatra pšenično zrno. Gledajući samo izvanjskim pogledom, vidjeli bismo isključivo njegovu ljušturu, dok nam pogled vjere pomaže uočiti otajstvo.
Zato Isus Andriji i Filipu odgovara neizravno, potičući ih da i sami u njemu traže onu pravu istinsku bit, što mogu ostvariti jedino vjerom. Isusa pravo poznaje samo onaj tko vjeruje da je u ljudskom obličju skrivena božanska snaga koja je kadra sve privući k sebi. U konačnici Isusa vidi onaj tko ga vidi potpuno, a ne djelomično, tko vidi i njegovu božansku snagu u ljudskom obličju. Isto tako Isusa pravo vidi i poznaje samo onaj tko prihvaća njegov način života vjerujući u svoje vječno ostvarenje po njemu koji je poput sjemena bačena u zemlju pobijedio smrt.
U isto vrijeme ove Gospodinove riječi postaju nam izvor pouke o nama samima: u svakom čovjeku skriven je spasenjski potencijal. Hoće li ga čovjek pokrenuti ovisi o ljubavi koju u sebi nosi: ako je to ljubav prema ovom životu, onda će to sve propasti neiskorišteno. Ako je, naprotiv, to ljubav prema vječnom životu, onda će ga iskoristiti umnažajući se. U duhu toga je Isus rekao da će svaki koji ljubi svoj život na ovome svijetu, izgubiti ga, a koji ga mrzi, sačuvat će ga.
Korizma je prikladno vrijeme kad uranjamo na ovakav način u otajstvo Gospodinova i svoga života, svjesni da ga pravo poznajemo samo ako vjerom poznajemo otajstvenu stranu života na koju nam je on ukazivao i na koju nas je pozvao kad je rekao da će svakoga onog tko ide za njim i tko mu služi počastiti Otac nebeski. Stoga pođimo odvažno za svojim Gospodinom, služimo mu zdušno idući za njim, da bismo onda s njime primili i obećanu nagradu života vječnoga. Amen.
