Naša nebeska Majka Marija živjela je u svojoj skromnosti i skrovitosti svoj život u Nazaretu. Ne znamo što je ona sve znala o sebi, o tome koliku joj je milost iskazao do trenutka kad ju je anđeo nazvao ‘milosti punom’. No znamo da nije znale sve, te da nije znala pojedinosti o otajstvu koje je Bog namijenio izvesti u njoj i po njoj. Ali ipak znamo da je imala čvrstu vjeru u Boga kojom je od njega prihvaćala sve, pa i mnogo toga što nije mogla sama od sebe razumjeti, jer je nadilazilo ljudske domete i okvire.
Marijina vjera u Božje očinstvo
Upravo jer se odlikovala vjerom u Boga, valja naglasiti da je njezina vjera u Boga bila živa vjera u živoga Boga. Nije bila ona formalna, ni vjera u Boga Zakona, da bi se prema Bogu odnosila samo u okviru zadanih odredbi. Njezina vjera nije bila tradicionalna, nego živa vjera u koju je unijela cijeli svoj život. To se očitovalo po tome što Marija od prvoga trenutka svoga života živi potpuno vjerna Bogu i njegovoj riječi, doživljavajući njegovu prisutnost u svijetu i svome životu. Tom svetom prisutnošću hranila je svoju dušu i štovala ga kao istinskog Oca, stvoritelja i svedržitelja svijeta i čovjeka. Premda još nije znala da ju je on oslobodio ljage istočnoga grijeha, ali znala je da joj se najozbiljnije čuvati da ne padne u grijeh, jer je grijeh tragična nevjernost prema Bogu. Osim toga znala je da joj je on nadahnuo osjećaj za svetost, pa mu je zato neobično zahvalna, jer je i na taj način očitovao svoju skrb za nju. Zahvalna mu je i zato što je osjećala veliku spremnost slušati ga i biti poslušna njegovoj volji, jer dijete pred ocem i ne može imati drugi stav i osjećaj. A Bog je za nju doista bio Otac, a ne neko apstraktno biće s kojim je održavala tek nekakav formalni odnos, u propisane dane i vremena. Vjerujući u Boga kao živoga Boga i stvarnoga Oca Marija se osjećala potpuno ispunjenom.
Razmišlja o Božjem zahtjevu
Postojalo je, međutim, još jedno skriveno otajstvo koje joj nije moglo biti niti u primisli, a ticalo se i njezina života. Tek kad joj dolazi anđeo, Marija će početi razumijevati do kraja Božje naume u kojima je trebala potpuno sudjelovati. Sve što joj je anđeo navijestio ona je trebala prihvatiti snagom vjere, jer nije bila riječ o ljudskim događajima niti o izvanjskoj pojavnosti koja se vidi tjelesnim okom. Sve što se imalo dogoditi, ona je trebala prihvatiti kao Božji plan i Božje naume, stavljajući mu se potpuno na raspolaganje. Znajući Božju misao i vidjevši njezino raspoloženje duha, anđeo joj naviješta da je našla milost u Boga, te će potom shvatiti da je ta milost u njoj počela djelovati od samoga začeća, dok je još nije bila ni svjesna u bezmjernoj mjeri. Ponizno je znala da nije pronašla milost po svojim djelima i zaslugama, nego je pronašla milost jer je on nju zamilovao poradi svoga ljubljenoga Sina.
A sada, njoj koja je bila milosti puna, Bog po anđelu Gabrielu povjerava i jednu posebnu zadaću, a to je da začne i rodi sina kojem će nadjenuti ime Isus. Ovaj dio navještaja postaje najdelikatniji, jer Marija sa svoje strane nije pravila planova o majčinstvu. Glede toga sveti Luka jasno piše da je Bog poslao anđela Gabriela u Nazaret k djevici koja se zvala Marija (usp. Lk 1,26-27). Ona je živjela sveto pred Bogom kao djevica, te nije poznavala muža, niti je imala takvih namjera, što nam otkrivaju riječi njezina dijaloga s anđelom: „Kako će to biti kad ja muža ne poznam?“, iz čega se jasno razabire da nije imala namjeru bračnoga odnosa. Jer da je imala takvu namjeru, onda ne bi postavila takvo pitanje, budući da bi samo po sebi bilo jasno kako će se sve zbiti što anđeo najavljuje. Da je sve trebalo ići ljudskim redovitim putem, to jest da je Marija imala namjeru dijeliti s muškarcem bračnu ložnicu, onda ne bi pitala kako će roditi spomenuto dijete. Marija ovim pitanjem očituje stanje svoga duha i svojih raspoloženja pred Bogom, to jest spremnost da i dalje kao djevica ostane potpuno posvećenja njemu, izvoru svakoga dobra.
Ali Marija ne postavlja samo pitanja radi pitanja. Ona intenzivno razmišlja i pristupa svemu što je anđeo rekao s punom sviješću i povjerenjem u Boga, koji od nje traži pristanak na majčinstvo. Znajući da je po Božjem nadahnuću zavjetovala svoj život i djevičanstvo, a s ciljem da mu potpuno predano služi, nije joj odmah bilo jasno kako se onda ima zbiti Božji zahvat. Jer u sebi je osjećala da je učinjeni izbor bio po Bogu, te se sada morala pitati kako to može biti, jer Bog nije od nje mogao tražiti dvije suprotne stvari. Upravo jer nije sumnjala u ispravnost opredjeljenja za Boga, pitala se kako Bog onda misli izvesti, jer on nije mogao doći do ostvarenja svojih planova po ljudima, tražeći od njih da odustanu od opredjeljenja koja su učinili po njegovu nadahnuću. Bog doista nije mogao od nje tražiti da donese drugu odluku koja bi bila drukčija od one koju je već prije napravila želeći mu biti potpuno vjerna, koja bi bila suprotna njezinu potpunom posvećenju za Boga. Zato je imala pravo na dodatna anđelova objašnjenja kako bi uopće mogla prihvatiti da je poslan od Boga, a to je mogla prepoznati samo ako je ono što traži bilo sukladno s uzvišenošću Božjega života za koji se opredijelila.
Prihvaća bogomajčinstvo
Kad joj anđeo potom tumači da to što se ima zbiti, dogodit će se po Božjem zahvatu, kao Božje čudo po sili Duha Svetoga koji će je osjeniti, a ne po ljudskom činu, Marija više neće dvojiti. Bit će joj jasno da anđeo koji joj se predstavio nije napasnik prerušen u anđela svjetla, nego doista Božji poslanik. Konačno joj je bilo jasno da ovaj novi događaj i nju dublje određuje u njezinu postojanju, te da je u biti cijeli život rasla u vjeri kako bi bila sposobna prihvatiti ovaj zahtjev. Onaj koga je ona trebala roditi, određivao je i njezino biće i njezin identitet na nov način. Ona koja se opredijelila biti djevica, sada je prihvatila i biti majka kad je dobila jamstvo da neće svoje djevičanstvo izgubiti, nego posvetiti. Jer, uostalom, njezino djevičanstvo nije bilo radi nje, nego radi Njega, pa stoga nije bilo ništa normalnije nego da joj ga prikaže, ovaj put, doduše, na nov način.
Nakon što joj je anđeo pojasnio da će onaj kojeg će ona roditi biti Sin Božji, jasno joj je da njezin odnos s Bogom stječe novu dimenziju. Ako će njezin Sin biti i Sin Svevišnjega, to jest Sin Božji, onda je ona, postajući majkom Sinu Božjemu, stekla pravo na naziv bogomajka. I to sasvim s pravom, jer ako je njezin Sin i Sin Božji, onda je on pravi Bog koji je izabrao od nje se roditi i nju zvati majkom na zemlji. Ako je taj što dolazi u njezino krilo trebao ujedno sjesti kao kralj na prijestolje Davidovo, te ako njegovu kraljevstvu ne će biti kraja, onda to znači da je ona izabrana biti majkom vječnoga Kralja.
Tako je Marija iz anđelovih riječi shvatila da se ima zbiti izvanredno čudo, to jest čudesno rođenje, koje ipak nije ni sukob volje, ni planova ni interesa s Bogom, nego je upravo djelo Boga Svemogućega. A Bogu doista ništa nije nemoguće kad se ljudska volja do kraja podloži njegovoj, te kad mu poput Marije spremno kaže: Evo službenice Gospodnje. Zato Bogu nije nemoguće da Djevicu učini Majkom, a da ne umanje ni ugrozi njezina djevičanstva. Zato se čudo prihvaćanja bogomajčinstva dogodilo po sili Duha Svetoga, te je i njezino čedo bilo Sveto, poput Svetoga kojeg je štovala kao Oca. Od tog trenutak nije više strahovala, jer je znala da je pozivom na majčinstvo nije iznevjerio Bog koji je od nje prije tražio zavjet djevičanstva, te tako ni njezin pristanak nije dovodio u pitanje njezinu vjernosti niti je ugrozio Božju svetost.