Sveta obitelj – 2012.
Današnji evanđeoski tekst na svetkovinu Svete obitelji opisuje nam jedan događaj iz Gospodinova života, koji može i treba biti znakovit i današnjim obiteljima u njihovoj odgojnoj svakodnevnici. Iz ovog događaja iščitavamo kako je Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa živjela svoju obiteljsku stvarnost, ali možemo prepoznati i bitne odgojne naglaske. Već prvi redak današnjeg teksta daje nam dragocjene informacije, jer veli kako su Gospodinov poočim Josip i majka Marija svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem na hodočašće. Evanđelist se, dakle, ne zanima za to koliko su psiho-pedagoških tehnika koristili Josip i Marija pri Isusovu odgoju, niti nam opisuje kojim su sve vještinama učili Isusa, kao ni kojim se hobijima Gospodin bavio kao dječak. Sveti Luka insistira, međutim, na nečem drugom. On, naprotiv, svojim tekstom govori kako su ga odgajali u vjeri, koja je bila nezaobilazna sastavnica njihova života.
Očito je da su Josip i Marija imali svoj odgojni cilj i ideal, te nisu dvanaestogodišnjeg dječaka Isusa sažalijevali kao premalena za hodočašće u dvjestotinjak kilometara udaljeni Jeruzalem, jer su dobro znali koja je uloga vjere u odgoju osobnosti. Nisu stoga propuštali skrbiti o njegovom vjerskom životu, nego su mu davali i svoj ljudski primjer, ali ostavljajući, nadasve, time i nama put kojim hoditi u odgoju i traženju vrijednosti. Njihovoj obitelji, koja je živjela u bezbožnom poganskom rimskom režimu i pod bezbožnom upravom domaćih izdajnika koji bijahu u prvom redu nevjerni Bogu i svojoj vjeri, jedini je oslonac bio živi Bog. Njega su upoznali kao ljubitelja čovječanstva i obitelji, te su onda svoju obitelj hranili vjerom u njega, svjesni kako je vjera nezaobilazan oslonac i nezamjenjiva snaga svakom biću i svakoj obitelji.
Da je to tako pokazuje se i u današnjem društvu koji se naizgled predstavlja humanim, ali je u biti društvo koje se vraća starom poganstvu bez vrijednosti i bez lica. I danas živimo u društvu koje nije, ne samo kadro zaštititi obitelj skrbeći o njoj kao istinskoj vrijednosti ili biti neutralno i pustiti je da se sama snalazi, nego, proturječno, vuče tolike poteze protiv nje. Pa kad bi društvo i pokušalo zauzeti neutralan stav, to bi bilo neprimjerena dvoličnost, ali je nevjerojatno tragično kad društvo drsko i bezočno vuče bezbožne poteze nauštrb same obitelji. Danas bi društvo, na žalost, htjelo prekrajati obitelj prema zahtjevima nastranih pojedinaca i skupina, a djecu preodgajati po mjeri bezbožnog mentaliteta tražeći načina i iznalazeći sredstava da je obezglavi oduzimajući joj vjeru u Boga i božanske vrijednosti na kojima se temelji. Htjelo bi se da danas članovi obitelji zaborave kako imaju odgovornost jedni za druge, ali ne samo za ovaj, nego i za vječni život.
Doista začuđuje koji sve lukavi izgovori postoje kako bi se progonilo obitelj, umjesto da ju se zaštiti, no mi vjernici poučeni Božjom poukom znamo da takvo lukavstvo dolazi od Zloga. Istina da je obitelj krhka i slaba, istina da je osjetljiva na grijeh iznutra i prijetnje izvana, istina da je nagriza pa i razara način života, ali to nije razlog da je onda odgovorni u društvu uništavaju. Ako postoje i problemi u odgoju i na relaciji roditelji djeca, to nije razlog da država diskvalificira roditelje proglašavajući ih nesposobnima odgajati, nego da im pomaže u vršenju zadaće. Ne može se ne reći da je u pitanju đavolski plan kad se vidi nastojanje da se odvoji djecu od roditelja, umjesto da se potiče roditelje da ih još više ljube i da o njima bolje skrbe. Ne može se nazvati božanskim htjenje da se obitelj proglasi nesposobnom odgajati djecu jer želi usaditi svijest o nepromjenjivim životnim vrijednostima, a da se u isto vrijeme državu proglasiti nadležnom za pojedince i obitelji, kao da je država neko posebno biće time što je nedodirljiva sveta krava. I država je samo institucija sastavljena od ljudi, manje ili više poučenih, manje ili više odgojenih, te njezine ustanove trebaju biti na usluzi pojedinaca i obitelji da dođu do svojeg istinskog cilja, a ne da budu smetnja i kamen spoticanja.
Jer i kad pođemo od činjenice da nema savršene obitelji, niti one izuzete od rana ili zaštićene od udaraca, onda bi bilo najjednostavnije zaključiti i odlučiti da srušimo njezinu vjerodostojnost i da je uništimo do kraja. Ali Bog nije tako razmišljao, nego se odlučio sanirati je. Srećom Gospodin prema njoj nije nastupao ni agresivno ni osvetoljubivo, a imao je dobrih razloga da upravo tako postupi, jer je njemu prvi čovjek i prava obitelj okrenula leđa. Zato joj je kao uzor pružio Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa da oni usmjeravaju korake svake naše obitelji na putu prema vječnosti. Danas nam Bog koji poziva obitelj na vjeru doziva u pamet da je grijeh protiv Boga ujedno i grijeh protiv obitelji. On nas poziva da mu se vratimo živom vjerom, te će onda naše obitelji biti zdravije, cjelovitije, zacijeljene od rana i udaraca koji su u svijetu neminovni, jer ih donosi vrijeme i tolike okolnosti u koje smo uronjeni. Doista je neophodno shvatiti da obitelj bez Boga ne može i ne smije, jer drugog pomoćnika u biti i nema. Jer ovaj svijet je nemilosrdno zapostavlja, iskrivljuje njezinu ulogu, oduzima ovlasti, usmjerava krivom cilju, oblikuje prema lažnom modelu.
Upravo zato, svjestan ljudske slabosti koja se odražava i u obitelji, Gospodin joj je dao još jednu šansu posvetivši je dolaskom svoga Sina u ljudskom tijelu. Gospodin Isus se utjelovio da osnaži obitelj, te je zato i ostao poslušan Mariji i Josipu iskazujući im veliko povjerenje. Time što im se stavio u ruke, svima nama je posvjedočio da je prava odgojna zadaća odgajati Boga u obitelji, jer je obitelj i stvorena kako bi bila zajednica božanskog života. Na ovaj uzvišeni dar i nama je reagirati osjećajem vjere, svjesni koliko je vjera neprocjenjivo bitna u obitelji, jer se samo vjerom može održati zajedništvo s Bogom i okrenutost prema njegovu životu. Stoga ako volimo svoje obitelji, te ako im želimo dobro, ako smo se odlučili postaviti odgovorno prema njima, prigrlit ćemo svetu vjeru, te po njoj dopustiti Božju prisutnost koja nas krijepi i branu na životnom putu. Neka naše obitelji budu svete, neka budu prave hodočasnice na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu, a mi molimo danas zagovor svetoga Josipa i Bezgrešne Djevice da pomognu našim obiteljima danas obraniti se u svijetu od bezbožnog mentaliteta, te prispjeti u vječno zajedništvo s Bogom u njegovu kraljevstvu.