2. vazmena nedjelja
Svojim uskrsnućem Isus je otvorio novo poglavlje odnosa prema ljudskome rodu, što se očitovalo već u odnosu koji je pokušao ostvariti sa svojim učenicima, koji su svim tim događanjima ostali osupnuti, to jest nesposobni primjereno reagirati. Primjer takve loše reakcije je bio apostol sveti Toma koji na dan uskrsnuća nije bio s drugim apostolima zatvoren u dvorani, ali je zato bio prisutan osam dana kasnije na istome mjestu. Toma nije mogao povjerovati da je Isus, nakon što je mučen, raspet na križ, umro i pokopan, mogao biti živ i ukazati se svojim učenicima. Odbijao je vjerovati svojim kolegama i prijateljima uvjeren da su vidjeli neku utvaru, da im se pričinilo jer su trpjeli zbog velikog nedostatka njegove prisutnosti. Od velike želje i potrebe da ga imaju uza se kao živoga, počeli su imati priviđenja o njegovu uskrsnuću od mrtvih. Smatrajući sve to prividom ili nekom utvarom, Toma je postavio uvjet da će povjerovati samo onda kada svojim rukama provjeri radi li se doista o Gospodinu.
Pokušavajući izvesti neki zaključak iz spomenute situacije, moglo bi se reći da je sveti Toma bio jedan sasvim normalan čovjek koji je u ovoj situaciji postavio pred Isusa, ali i pred svoje prijatelje, sasvim normalan zahtjev. Vjerojatno bi tako učinio i svaki od nas u želji da dođe do što je moguće veće sigurnosti. Takva sigurnost je svojstvena danas i čovjeku našega vremena i uljudbe, jer se, poput Tome, opredijelio za ono čvrsto i opipljivo. Priznaje samo ono što može rukom dohvatiti i čvrsto stisnuti, te stoga naslova osporava vjeru ili je smatra nekom nesigurnom kategorijom. No proturječje u tome što taj isti čovjek koji sebi gradi tolike zemaljske sigurnosti koje grčevito stišće rukom, s druge strane pada u tolika praznovjerja, odaje se iluzijama i živi virtualnom životom i u virtualnom svijetu više nego ikada. Ni iluzije ni virtualni svijet mu ne pričinjavaju problem, ali bi vjera u Boga koji je uskrsnuo bio za njega veliki problem. Štoviše, vjera kao takva je problem suvremenome čovjeku te se počesto snebiva kada se nađe pred činjenicom i zahtjevom vjere, ali se ne snebiva nad površnostima i ispraznostima kojima daje veliku važnost u životu, a sve to je samo jedna velika iluzija. Ne osjeća nikakav problem dok se uživljava u virtualni svijet i u njemu uživa, ali od sebe odguruje uskrsnuće Kristovo kao nestvarnu bajku ili izmišljotinu. Toliko je uronjen u virtualnost koja mu se servira da se poistovjećuje s osobama i likovima iz svijeta filma i zabave, športa i estrade, ali mu teško pada ako bi se trebao poistovjetiti s Kristom Gospodinom i s onima koje on izabra da budu njegovi svjedoci i sveci, velikani duha i konkretnoga svjedočenja vjere.
Ali Isus kao pravi Bog i pravi čovjek ne bježi ni od toga da Tomi i apostolima pokaže svoje ruke i noge, to jest stvarnost svoga tijela, ali s druge strane ih poziva da oni vjerom prihvate istinu njegova božanstva koja je zablistala po uskrsnuću. On im samo pokazuje da je duhovna stvarnost uzvišenija od same tjelesne stvarnosti, te ih poziva da se odvaže biti duhovni, to jest duhovno razmišljati i živjeti. Kao što im je prije skretao pozornost da je zemaljsko privid i nepouzdan oslonac, tako im i sada nakon uskrsnuća daje istu pouku. On ne niječe postojanje zemaljskoga, već samo ističe kako je pogubno držati ono što je opipljivo isključivom istinom i stvarnošću. Oni koji to čine, oni lako padnu u praznovjerje obožavanja zemaljskih datosti, umjesto da sebe posvećuju i uzdižu kao najveći plod stvaranja i Kristove uskrsne pobjede. A da se ne spominje koliko praznoga hoda u životu naprave radi toga što ne znaju živjeti od Duha Božjega niti biti vjerodostojni u kršćanskoj duhovnosti.
Svojim dolaskom i prisutnošću Isus stoga osposobljava apostole da shvate što je jedina istinska stvarnost od koje treba živjeti i koja je podloga bolje shvaćanju i zemaljskih dobara, kao i odgovornijem odnosu prema njima i življenju sukladno svim ćudorednim normama. Upravo zato će svojim učenicima dati svoga Duha govoreći: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ U tom duhu će pozvati i Tomu da ne bude nevjeran, nego vjeran, svjestan da će mu vjera pružiti pravo blaženstvo, smisao i cilj prema kojemu usmjeriti vlastiti život. I sami osnaženi tim iskustvom trebamo danas svjedočiti svijetu da se vrati vjeri u živoga i uskrsloga Boga, jer samo po njoj mogu otkriti pravu stvarnost života na zemlji, te primiti zalog nebeskoga. Samo Uskrsli nas može izvući iz zagrljaja i ralja praznovjerja, površnosti i virtualnosti u koje upadamo poput Tome u svojoj nedosljednosti i slabosti. S uskrslim Isusom otkrivamo kako pravi smisao svoje tjelesnosti, teko i zemaljskoga života, koji nam je dan da posvetimo blaženstvom vjere po kojoj imamo život vječni. Zato se ne trebamo bojati približiti njegovim ranama, razmatrati ih s vjerom i ljubavlju, te drugima navijestiti radost najčudesnije stvarnosti koju nam je Bog darovao u Kristu, te namijenio i nama samima da je uživamo u vječnosti.