21. nedjelja kroz godinu – B
Uslijed rasprave koju je Isus vodio s učenicima koji su ga tražili nakon umnažanja kruha sveti Ivan Evanđelist je zapisao da su mnogi učenici mrmljali na Isusove izjave da je on Kruh koji je s neba sišao. Njegova besjeda im je bila tvrda i sablažnjiva, te im nije dobro sjeo njegov nauk, jer je to bio nauk koji je iziskivao i njihov trud i napor, a nije bio samo za neko jednostavno pučko, ljudsko razumijevanje. Ali ono što je Isusa pogađalo u toj raspravi bila je činjenica da je bilo onih koji mu ne vjeruju, premda im je govorio istinu, to jest upravio im je ‘riječi koje su duh i život’. Zato je, s boli u srcu, i konstatirao govoreći: „A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.“ Na ove njegove riječi sveti je Ivan dodao svoj komentar: „Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.“ Nakon ovih Isusovih riječi, mnogi su odstupili, to jest više nisi ušli s njime. No ipak nije odstupio njegov izdajica. On je imao dovoljno drskosti i hrabrosti da nastavi hoditi za njim kao da se nije ništa dogodilo, noseći u srcu svoje mračne naume o izdaju koje će kasnije pod krinkom noći i ostvariti. Ovom zabilješkom sveti je Ivan jasno dao do znanja da se Isusov izdajica, koji je naposljetku pokazao koliki je jad od čovjeka, mogao pred drugim apostolima pretvarati i skrivati, radeći zlo iza leđa, u tajnosti, do mjere da je i samog Gospodina izdao. I kolikogod se dobro skrivao, ipak nije mogao biti skriven onome koji čita ljudska srca. Dok je apostole mogao zavarati glumeći izvanjsku neporočnost i spremnost na zajedništvo s njima, Gospodinu nije mogla proći nezapaženo njegova prijetvornost, te ga je na neki način, želeći ga ozdraviti, htio potaknuti na pokajanje i na priznanje svoga teškog stanja. No izdajica je propustio i ovu prigodu koju mu je dao Gospodin da se preispita, pa je nastavio radije putem svoga mračnoga srca, dok nije ono što je nosio u srcu i pretvorio u čin predajući Gospodina za 30 srebrnjaka, i ne misleći da time prodaje svoju dušu, čast i poštenje.
I to što je izdajica napravio, možda je moglo proći skriveno i nekažnjeno pred apostolima, ali nije moglo proći skriveno živomu Bogu koji čita ljudska srca, te zna i ono što svatko čini u najskrovitijoj tajnosti, što je potom vrlo diskretno i dozirano objavio i apostolima. A pogotovo što je on sudac savjesti i povijesti, te će jednom raskrinkati sva naša tamna srca i nedjela što iz njih proizlaze, te će kazniti svako zlodjelo, svaku laž i izdaju, pa taman za nju nitko od ljudi ne znao. Isusu, doista, nije ništa ostajalo skriveno, jer je čitao ljudsko srce, jer je jasno vidio koje je srce u svjetlu, a koje u tami. Dobro je vidio koji se um pomrači na njegov navještaj, a koji se prosvijetli njegovom riječi, znao je čije ruke samo glume pravednost, a čije su pred Bogom činile djela pravednosti. Njemu se izdajica nije mogao skriti, te je Isus jasno ukazao da nema ni trunka vjere i ljubavi u srcu, već samo bolesno sebeljublje i koristoljublje, poradi čega je i samoga Boga i njegov zakon bio spreman baciti pod noge. Isus je dobro znao da mu ništa nije sveto, te da sve čini ne da ostvari Božje naume na zemlji, već da dođe do svojih bolesnih ciljeva. Baš zato mu je išao dati šansu više kad je upozoravao da ima nekih koji ne vjeruju, ali se izdajica na to nije obazirao uvjeren da je njegova zloća brižno čuvana u njegovu srcu, te da ne može nitko doprijeti do dubine njegova mraka da otkrije njegove izopačene naume i dokaže njegovu pokvarenost. Naizvana je glumio čestitost, a iznutra u srcu kovao izdaju.
I tako je izdajica ogrezao u svome grijehu do mjere da nije ni Božjemu Sinu dopustio da mu razmekša srce i da mu olakša teret duše, to jest da ga izvuče iz mraka zlih djela i povlačenja u duboke tmine grijeha i suradnje s protivnicima tog istog Sina Božjega. Računao je da će lakše živjeti, ako ukloni Svjetlo svijeta, jer će onda imati izgovor da je cijeli svijet u tami. A uz to, imat će i novčanu korist i sačuvati privid svoga ugleda i dostojanstva. Taj jadni čovjek – izdajica, međutim, nije imao snage stati pred sebe, pred Gospodina i pred svoju braću priznati zabludu i dobiti oproštenje. Štoviše, čak nije imao snage poput tolikih drugih, napustiti Isusa i poći svojim putem, jer mu zlo koje je nosio u duši nije dalo da se oslobodi, već ga je vodilo sve mračnijim putem i dovelo da si oduzme život. A tješilo ga je lažnom utjehom i uvjerenjem da nitko neće saznati za njegov saveza sa Zlim, jer nije bio vidljiv očima javnosti. Misleći da je siguran zato što nitko neće saznati to što čini, nastavio je svoj pakt sa zlom, te je doista postao izdajica koji je u smrt predao svoga Učitelja, to jest suradnik onih koji su rastjerali njegovu braću koja su se razbježala u paničnome strahu nakon što je Učitelj bio predan.
Ni danas vremena nisu drukčija od onih nekada. I danas ima mnogo onih koji napuštaju Gospodina i prekidaju zajedništvo s njime i njegovom Crkvom okupljenom oko apostolskih nasljednika. No ima i onih koji kao izdajice ostaju u Crkvi koji beskrupulozno prodaju najveće svetinje mrziteljima vjere i Boga, ne prežući istinu zamijeniti za laž, za naknadu sitnih prljavih dobitaka. I danas ima onih koji se tješe time da nitko ne vidi njihova zla, a zaboravljaju da Gospodin sve vidi, te će suditi i ona najmračnija srca, pogotovo što im je dao šansu da budu u svjetlu, a oni to svjesno odbili. I mali će izgovor biti da nisu predali i prodali njega kao Gospodina, jer nas sveti Pavao poučava u današnjem odlomku da je Crkva Tijelo Kristovo, te prema tome, svatko tko izdaje Crkvu, izdaje Krista i apostole, izdaje Boga živoga. Jednako kao što vrijedi da tko napušta Crkvu, odbacuje riječi koje su duh i život, odbacuje Boga koji je Crkvu izabrao sebi za Zaručnicu.
Unatoč vjerolomstvima i izdajama, vjerolomnicima i izdajicama, i danas postoje znakovi nade, poput onoga što je pokazao Petar, koji je Isusu rekao: „Gospodine, kako da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ Jer je i Petru bilo jasno da je Isusova besjeda ponekada tvrda, da je teško hoditi za Isusom, pa onda i sama činjenica da je i uz Isusa bilo izdajica mogao je biti dodatni razlog da i on napusti svoje mjesto zbog tih nečasnih ljudi. No svejedno, znao je Petar vrlo dobro da unatoč svemu ima smisla ići za Isusom, te podnositi sve nedaće, nerazumijevanja i progone. Pa čak i izdaje i izdajice, jer oni neće umaći pravorijeku Božjemu, bez obzira tko bili. Znao je Petar da sa svoje strane treba težiti rastu u vjernosti i ljubavi, čuvati se slabosti i preuzetnosti, truditi se da zadrži Isusovu riječ i ljubav, da izgrađuje Crkvu u zajedništvu vjere, živeći upravo od Isusove riječi i od svetoga Kruha koji će kasnije razlamati drugim vjernicima. Petrov stav i primjer je dodatni poziva Crkvi i vjernicima kojim putem da idu, bez obzira na toliko Juda koji se sve više zapliću u mreže svojih laži, a srce stavljaju u vreće pune škuda, umjesto da ih usmjeravaju prema svome Gospodinu. Kao što je Isus pred njima raskrinkao izdajicu, dao je naslutiti da će prije ili poslije svi izdajice biti raskrinkanu, i baš zato je htio da njegova Crkva intenzivno moli za njihovo obraćenje, da im daje šansu da se preispitaju, pokaju i iziđu iz svoje tame, jer oni su najveće žrtve zla i najveći gubitnici, jer su izgubili sebe, čistoću duše i mir savjesti, te ne mogu više izići na svjetlo dana, pred lice Božje i pred lice Crkve i vlastite braće. Na tu nakanu smo pozvani moliti i svi mi danas da vjerolomnicima i izdajicama Gospodin prosvijetli pamet, te se vrate u puno zajedništvo s njime i sa svetom Crkvom, te da usmjere svoj pogled prema životu vječnomu i onom Suncu koje nikad ne zalazi, a poziva nas da ga upijamo i razmatramo po sve vijeke vjekova. Amen