6. nedjelja kroz godinu – A
Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.
Od tada pa unaprijed započinje borba za povratak u raj, ali i opiranje Božjem planu povratka. Zato je Bog uvijek među ljudima podizao pravednike koji su mu vjerovali i koji su bili putokaza povratka, jednako kao što je to kasnije činio i u svome narodu koji je trebao biti narod koji je otkrio blažen život u zajedništvu s Gospodinom. No, kako nam svjedoči povijest naroda Izraelova, ali i Evanđelje, i sam narod je često lutao, što će reći da je odbacivao Božji Zakon i opirao mu se na različite načine, smatrajući ga teškim za vlastita pleća. I ne samo to, već i nepotrebnim. No ne samo da ga Bog nije odbacio ili proglasio nevažećim, već ga je svečano dao urezati i na ploče da bude svima vidljiv. Štoviše, podizao je i proroke kao revne vršitelje istog Zakona koji su otkrivali njegov bitni smisao i ukazivali na put odricanja i ozbiljne pokore bez kojega nema vjernosti Bogu i duhovnoga rasta.
No na žalost, uvijek je bilo sumnjičavaca koji su se iznova propitivali vjerodostojnost Zakona, kao i života proroka i pravednika, za koje su vjerovali da pretjeruju u svom izričaju vjernosti Bogu. Uvijek je bilo onih koji su pod krinkom napretka i uvjerenja da je došlo novo vrijeme u kojemu više nema potrebe za tako strogim i krutim Zakonom Božjim, kao niti za takvim krajnje radikalnim dokazivanjem vjere u Boga. Zato se i Isus referira na takve stavove jer je vidio da je bilo onih koji su od njega očekivali da ukine Zakon i Proroke, te da navijesti i uspostavi drukčiji odnos s Bogom koji bi bio više po ljudskom nagnuću i sviđanjima. Takvi su vjerojatno bili među pobornicima najave novoga poretka i dolaska novoga vremena u kojemu nema više potrebe za životom prema starim mjerama i praksama. Prema njima, bilo je vrijeme za novoga čovjeka i za novi način odnosa prema Bogu koji će više biti u duhu novoga vremena i napretka koji se tako jasno vidi na svakom koraku.
No Isus nije bio takvoga mišljenja, što je potvrdio u današnjem evanđeoskom tekstu u kojemu veli: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ Njegove riječi ostaju kristalno jasne i za nas danas i naše vrijeme u kojemu nastavlja živjeti mit o ljudskom napretku, o naprednom čovjeku i novome vremenu, jednako kao što je živio i u prethodnim društvima, a da toga danas ljudi nisu svjesni. Nego danas su uvjereni da su takve ideje nove i da je čovjek napokon došao do pravih otkrića, a ne znaju da su stare onoliko koliko je star Adamov grijeh. Mnogi misle da je danas društvo i demokracija, pravni i napredni sustav napokon stvorilo okruženje po mjeri novoga čovjeka, a ne vide da je to samo društvo po mjeri niskih ljudskih strasti, koje u čovjeku postoje od početka i bore se protiv one prave i stvarne novosti koju Bog čovjeku jamči svojim životom i obiljem darova. Na žalost, mnogi i danas koji se nazivaju kršćanima koriste “povlastice” civilnih zakona da bi ‘mirne savjesti’, ako ičija savjest tako može biti mirna, otvoreno kršili i one vrlo važne stavke Božjega Zakona. Takvi žive u sljepoći i lažnim očekivanijima da će se moći stvoriti društvo bez potrebe opsluživanja Božjega Zakona.
No osim što takvo žalosno stanje i uvjerenje vlada među mnogim vjernicima, još žalosnije je to što ima mnogo takvih i među teolozima i pastirima Crkve koji su uvjerenja da Crkvu treba mijenjati prema mjerama ovoga svijeta, te tako ujedno mijenjati i Božje i crkvene zakone i odredbe, a Sveto pismo bi trebalo u mnogo čemu okljaštriti jer ne odgovara izričajima i osjetljivosti suvremenoga čovjeka. Takvim zahvatima ‘suvremeni’ bi čovjek htio izravno dokinuti Božju riječ i njegov Zakon, a Crkvu ograničiti u navještaju njegove cjelovitosti i jasnoće, jer postoje uvjerenja da, kada je riječ o Božjem Zakonu, da ga treba izreći jezikom prihvatljivim našem vremenu, no čemu je u biti cilj dokinuti određene sadržaje koje čovjek pristrano vrednuje kao prihvatljive ili neprihvatljive iz svoje ljudske perspektive.
No govor o vremenu napretka i o suvremenome čovjeku i naprednome društvu samo je novi mit samozavaravanja koji ne priliči i ne doliči nijednom kršćaninu koji zna da je to samo još jedna nova obmana. Onome tko želi upoznati istinu, jasno je da je govor o suvremenom čovjeku vremenu u kojemu živimo obični mit koji već sada uz pomoć Evanđelja možemo raskrinkati u potpunosti, prije nego dođe onaj trenutak kada ćemo svi stati pred lice Božje, podnijeti izviješće o svome životu i provođenju Božjeg zakona, te čuti Kristov božanski pravorijek. Zato mi nismo naivci koji se bave dokidanjem Zakona i Proroka, već ozbiljni i pozorni slušatelji koji Božju riječ provodimo u život. Ukloniti Zakon možemo samo ako ga stavimo u žarište života i ako ga ispunjamo i nadilazimo na način na koji je to činio sam Gospodin. Usmjerimo se stoga prema punini života i nastojmo živjeti od sebedarne ljubavi, pa nećemo težiti prema rubu zakonitoga. Samo tako ćemo dobro razumjeti nezamjenjivu vrijednost Božjega zakona utisnuta u srca, ali isto tako i ljepotu i sigurnost kada znamo da nam je poslužio da ne skrenemo s puta dok se nismo odgojili za Krista i neprolazni zakon njegove ljubavi koji neće prestati niti u životu vječnomu.