Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
Dok u Božićnoj osmini Crkva razmatra otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, izdvaja i jedan dan kako bi slavila blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, ističući tako koliko joj je stalo di ljudske obitelji i do njezina zdravog života. Štoviše, ustrajno naglašava kako ljudska obitelj ima svoj uzor u Svetoj obitelji koja ima izovor u nebeskoj ‘obitelji’ Presvetoga Trojstva. Po tome Sveta obitelj postaje model i nadahnuće oblikovanja kako u cjelini obiteljskoga života, tako i u pojedinim životnim sadržajima koji se tiču same obitelji. A o Svetoj obitelji i njihovu životu učimo najbolje iz evanđeoskih događaja koje su nam zapisali Evanđelisti opisujući povijest spasenja, dok iz cjeline svetopisamskog nauka učimo i uočavamo koji je bio Božji plan kada je stvarao čovjeka i određujući da mu obitelj bude vjerodostojno mjesto življenja. Štoviše, i u samom Evanđelju vidimo da Bog skrbi o Svetoj obitelji na vrlo konkretan način dajući svetome Josipu jasne i neprocjenjivo važne upute u konkretnim situacijama. Doista, da je se Sveta obitelj našla u pogibelji, Josipu je to dojavio anđeo Gospodnji, koji mu je ujedno rekao što mu je činiti: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“
Josip štiti dijete i majku njegovu
Anđelova uputa Josipu je više nego jasna. Josip treba uzeti u svoju zaštitu Isusa i Mariju, te sve učiniti da izbjegnu pogibelj koja se nadvila nad dijete Isusa. I Josip to revno i odgovorno čini slušajući anđelove upute i razmišljajući o Božjem planu kojemu postaje suradnikom izlažući i samoga sebe za Isusa i Mariju. Isto vrijedi i kada se treba vratiti iz Egipta, Josip će pratiti upute, no i sam će razmišljati i paziti da dijete bude potpuno sigurno i zaštićeno. I kada mu anđeo govori da pođe nazad u ‘zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu radili o glavi’, on će pomno ispitivati što se događa u izraelskoj zemlji, te će izraziti i dio svojih bojazni prilikom povratka svjestan da je još ostalo onih koji bi mu mogli raditi o glavi, te će onda dobiti i preciznije upute da ne ide u Judeju, već u Galileju, u Nazaret. Josip, kako je očito, u duhu odgovornosti koju ima za Isusa, intenzivno razmišlja i pokazuje bojazan za Isusovu sigurnost. I dok poslušno izvršava Božje upute, on aktivno sudjeluje u odlukama, te nije samo kao robot koji odrađuje ono što mu je zadano, već otac-skrbnik koji s ljubavlju služi Isusu i trudi se oko njegove sigurnosti i zaštite. Zato on, i kad je dobio nalog da ide u zemlju izraelsku, jasno zna da nije baš svejedno u koje će područje otići, jer nije svuda bio dobrodošao budući da nisu posvuda bile iste društveno-političke prilike. Josip se intenzivno raspituje o okolnostima koje vladaju u zemlji, te kad je došao nazad u zemlju izraelsku misli se gdje se nastaniti s obitelji. No, kako je očito, on svoju bojazan iznosi Gospodinu, i ne krije svoje nelagode i nesigurnost, te mu Gospodin nakon toga daje još jasnije upute gdje će se točno nastaniti.
Josip, vidimo, nastupa kao istinski zaštitnik obitelji koja mu je povjerena. On skrbi o sigurnosti djeteta Isusa, jer dijete kao takvo nije kadro skrbiti o samome sebi, niti bi bez pomoći roditelja moglo rasti i napredovati u životu. Isusu je potrebna Josipova cjelovita zaštita koja se temelji na ljubavi koju Josip ima za njega i za vjernost Bogu u vršenje njegova plana na zemlji. Ali za takvu zaštitu potrebna je i životna vještina i odlučnost, jer Josip mora na dugi put koji je mogao biti pun opasnosti, te mora biti vješt i sposoban za takvo što skrbeći o hrani, ali i o izbjegavanju svih opasnosti koje je takav put nosio sa sobom. Osim toga nije zanemariva njegova procjena društveno-političkih okolnosti, što se pokazalo ključnim prilikom povratka. On zna da Isus nije posvuda jednako siguran, te da bi ga možda mogao ugroziti i Herodov sin Arhelaj, izražava svoj strah i bojazan.
Zaštititi dijete danas
Kao što je sveti Josip nekada štitio svoju obitelj, a napose jer su u svim vremenima ugroženi napose djeca i žene, tako i danas svaki pojedini vjernik, ali i Crkva kao zajednica vjernika, treba činiti sve što je u njegovoj moći da se zaštite oni slabiji i ugroženiji. Napose su pozvani očevi u obitelji biti pravi skrbnici i zaštitnici svojih obitelji. Ovakvu viziju očinstva ugrožava i današnji mentalitet i različite društvene struje jer mnogo je onih koji otvoreno rade protiv obitelji ne želeći priznati da je ona božanska tvorevina, već da je zajednica koju su izmislili muškarci kako bi dominirali nad ženama i djecom.
Istina je, međutim, da i u današnjem svijetu postoje nejednakosti i ugroze djece i žena, te da je najčešće muškarac dominirao i izvlačio određenu korist. Ali to nema veza s Božjim planom i ulozi muškarca u obitelji, već take nepravilnosti nastaju nećudorednim životom, a ne odgovornom ulogom muškarac u obitelji. Jer nije problem ako je muškarac glava u obitelji poput Josipa i ako sve što čini, čini s ciljem da zaštiti svoju obitelj od svih nedaća i opasnosti. Problem nastaje ako muškarac svoju ulogu shvati kao dominiranje nad ukućanima a ne služenje, što onda vodi prema izobličenom shvaćanju njegove uloge i potenciranju loših patrijarhalnih odnosa. A takvo što nema nikakve veze s Bogom. Potom, reakcija na te odnose ne može biti borba protiv muškarca, bijeg od njega i rastakanje obitelji, već samo povratak na one božanske izvore obitelji, a to su ljubav prema Bogu, povjerenje u njegovu svetu volju, te postojano vršenje njegova božanskog plana. O tome, kako vidimo, sveti Josip ima mnogo toga za reći svakome od nas.
Zato nikakva zaštita djeci nije u tome da ostanu bez roditelja, to jest da im se oduzmu roditelji, kako se to čini u suvremenom društvu, već da roditelji, otac i majka, u punoj svijesti pred Bogom vrše svoju roditeljsku zadaću, da žive vjerno i kreposno, te da cijelim svojim bićem služe ispunjenju Božje volje u životu njihove djece. Rješenje nije rastakanje uloge oca i majke, a napose oca koji u nekim suvremenim tumačenjima slovi za glavnu ugrozu sigurnosti djeteta i za neprijatelje dostojanstva žene, već u tome da svoju ulogu vrši u punoj odgovornosti pred Bogom. Josip je u tome uzor, a kršćanski bi očevi trebali prednjačiti u društvu svojim primjerom, te poput sv. Josipa biti najpouzdaniji zaštitnici svojih obitelji u ime samoga Boga.