26. nedjelja kroz godinu – B
Jedna od vrlo čestih pojava našega života je zavist. Gotovo smo navikli na nju, te je doživljavamo kao nešto normalno i svakodnevno, što znači da se ne trudimo ni boriti protiv nje. No moramo znati da ona nije normalna, premda je u nama kao impuls naše ranjene naravi, te gotovo da nema nikoga od nas tko je nije osjetio u svome životu. Koliko puta nam se dogodilo da vidimo nekoga pored sebe za kojeg smatramo da je od nas sretniji u životu, da mu sve dobro ide, da je uspješan, da ima bolje materijalne uvjete, pa smo reagirali u najmanju ruku u sebi, svojoj nutrini, a počesto to iznijeli i vani. Koliko puta smo pocrvenjeli od zavisti, pa onda nam i ljutnja udarila u lice samo zato jer smo mislili da je nekome drugom lakše u životu nego meni? Koliko puta smo i Bogu predbacivali što je nekome drugom dao neka dobra, a mene zakinuo? Koliko puta smo samo u razgovoru reagirali žalcem zloće kad bismo čuli da se hvali drugoga a ne mene? I tako bismo mogli naredati mnogo situacija u kojima se pokazuje u nutrini naša zavist koja vuče zločeste komentare i zločesta reagiranja. Počesto nam ni to nije dosta, pa onda uzimamo sebi za pravo poduzimati korake i mjere protiv takvih koji se ‘prave važni’, koji se ‘nameću’, koji ‘gledaju samo na sebe’, pa ih onda mi svojim postupcima spuštamo na zemlju.
Slično našem svakodnevnom iskustvu dogodilo se i apostolima koji su u jednom trenutku bili zavedeni zavišću. Vidjeli su čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a oni su to smatrali svojim isključivim pravom, te su ga onda odlučili spriječiti u tome. No kako je taj bio ustrajan činiti dobro, a njihova zavist i njihovi zahtjevi ga nisu mogli odvratiti od toga, oni su poduzeli daljnje korake pa su slučaj ‘prijavili’ Isusu. Znamo kako je Isus reagirao poučavajući ih da to ne čine, to jest da ne dopuste da ih zavist zavede i vodi u njihovim odlukama. I to vrlo jednostavnim obrazloženjem: Tko nije protiv nas, za nas je. Tako je liječio njihovu zavist na druge, jer su htjeli biti isključivi primatelji, posjednici i nositelji Isusova dara, njegove milosti i snage. Isus im je htio skrenuti pozornost da ne smiju biti zavidni ni ljubomorni na dobro koje se čini, jer ono nikad ne umanjuje vrijednost njihovih dobrih djela. Dobrodošao je svatko tko čini dobro s pravom namjerom, u Isusovo ime, bez obzira tko on bio ili ga mi poznavali ili ne. Uistinu, dobro koje ljudi čine oko nas ne zagušuje naše dobro, već ističe i našu dobrotu i daje nam poticaja da činimo i dalje dobro. Samo zloća zagušuje dobrotu koja se čini, a apostoli su se bojali da onda njihova dobrota neće doći do izražaja, ako i drugi čine dobro. A zaboravili su da sve dobro koje se čini vidi onaj koji treba vidjeti a to je Bog u čije se ime treba činiti dobro. Jer dobro ne činimo samo poradi ljudi, a pogotovo ne da nas ljudi vide, već činimo dobro da ljudima služimo svojom dobrotom pred licem Božjim.
Zato Isus ukazuje da pogubna zavist ima više štetnih učinaka. Ona najprije čovjeka uništava iznutra, jer mu unosi nered u dušu i pušta na volju zlim strastima da se razviju i uguše dobre podražaje. Osim toga ona čovjeka nuka na djelovanje protiv drugih, što izaziva sablazan među ljudima. Ne bez razloga Isus nastavlja svoju pouku govoreći učenicima da se čuvaju da ne sablazne jednog od onih malenih, od onih koji su ‘korisnici’ Isusove dobrote i ljubavi, od onih kojima je dobrodošla svaka pomoć. A sablazan je kada vide međusobne sukobe, umjesto da se snaga života troši na činiti dobrobiti onima koji su je potrebni. Doista je mnogo ljudi oko nas koji trebaju našu dobrotu i ljubav, a mi ih obasipamo zavišću, ljubomorom, svađom i borbama, te je sablazan ako svoju snagu i sposobnosti trošimo u međusobnoj borbi, umjesto da budemo potpuno Isusovi i da svi djelujemo u istom cilju i smjeru. Isto tako, ne bez razloga Isus govori da moramo od sebe odstraniti sve ono što nas navodi na sablazan, pa govori: Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Time nas Isus potiče ne da odsijecamo udove, već da se borimo protiv niskih strasti, od kojih je zavist jedna vrlo pogubna.
Ukoliko se, naime, čovjek ne bori sa samim sobom da svoju nutrinu uredi prema Isusovim željama, onda su mu svi neprijatelji, pa i oni koji čine dobro, te se nesmiljeno bori protiv njih. I što su oni bolji i više čine dobra, to ih on žešće proziva i napada, samo zato što nije svoju dušu uskladio s Kristom dajući maha neurednim poticajima da u njoj prevladaju kao korov. Jedna od takvih pogubnih strasti u ljudskoj duši je zavist. Ona se rađa kod ljudi koji su isključivi i koji se s drugima uspoređuju. Tako rado drugima određuju što bi trebali raditi, ali budno paze da ne dođu do uspjeha, do slave, do nekog ostvarenja i probitka. Zavidnima nije problem što ima ljudi koji rade i trude se, već oni ne mogu podnijeti tuđe rezultate i tuđi uspjeh, jer imaju osjećaj da oni nisu uspješni ako ima pored njih koji su uspješniji, te su u strahu da ih potpuno ne preteknu. Zavidan čovjek nema pred očima pravi cilj i smisao ljudskoga rada i djelovanja, inače bi znao prepoznati sve ono što je za dobro društva i svih ljudi.
Zato nas Isus potiče da steknemo iskustvo njegove prisutnosti u duši, što je jedino moćno oružje kojim eliminiramo zavist iz duše da nas ne zavede. Samo iskustvo Isusove snage koja u nama i preko nas djeluje može nas motivirati da i dalje činimo dobro, da se stavimo njemu na raspolaganje služeći onim malenima kojima nas šalje. I dok imamo osjećaj da je Isus prisutan u nama, onda ćemo doista raditi sve u njegovo ime, a ne u svoje, te će nam to biti zaštita od zavidnika da nas ne obeshrabre svojom zloćom, već da nastavimo činiti dobro unatoč kleveta, spletki i spoticanja kojima smo izloženi kad djelujemo u ime Isusovo. A sam Gospodin će onda voditi brigu da nas nagradi obiljem i puninom svakoga dara u životu vječnom u koji ćemo ući cjeloviti ako se budemo trudili da odsiječemo iz duše sve što nije dostojno našega Gospodina.