19. nedjelja kroz godinu – C
Isus, da bi govorio o nebeskim stvarnostima, koristi se slikama iz života svoga vremena, a mi bismo ih mogli malo preinačiti u kontekst našega. Stoga kad današnji evanđeoski tekst govori o dva upravitelja, mogli bismo reći kao da govori o dva direktora u poduzeću, bilo da se radi o državnom, bilo da se radi o poduzeću stranog vlasnika. Jer kao što nekad nije bilo tvornica i poduzeća pa je Gospodin govorio o gospodarima i upraviteljima imanja, tako danas nema više gazdinskih imanja, pa bismo mogli govoriti o vlasnicima tvornica i direktorima.
Da Gospodin danas ovdje među nama u Hrvatskoj priča prispodobu, sigurno bi njegova prispodoba glasila ovako: Bio jednom jedan pametan i učen čovjek u Hrvatskoj koji se žalio kako nema sreće ni osobitih mogućnosti iskoristiti svoje znanje i darove, pa je bio prilično obeshrabren pred životom. No, uslijed svih događanja, ipak mu se jednom osmjehnula sreća. Bogati inozemni poslodavac otvarao je pogon u Hrvatskoj, te u tražeći sposobne mlade ljude, upravo je njega izabrao za direktora pogona. Uživao je potpuno vlasnikovo povjerenje, te je mogao dati na volju svojoj sposobnosti i kreativnosti da dođu do izražaja. Međutim, opijen iznimnim uspjehom i položajem, nije u sebi otkrio ni zagušio prirođenu pohlepu i bahatost, tako da se uskoro počeo ponašati kao da je on vlasnik i kao da je pogon njegov. Od dobiti je uzimao proizvoljno i trošio na vlastite užitke, ne misleći da bi se pravi vlasnik mogao u jednom trenutku pojaviti i zatražiti izvješće o radu i zaradi, što se na kraju i dogodilo, te je ne samo izgubio sve što je imao, nego je završio i u zatvor.
Ako bismo nekoga, i to s pravom, proglasili ludim što je prokockao takvu životnu prigodu, onda bi to bio takav čovjek koji je imao sve preduvjete da dobro prođe u životu. Na žalost, mnogi naprave baš tako, poput tolikih direktora i odgovornih i rukovodećih osoba, koji se na svom položaju ponašaju kao gazde, umjesto da služe dobrobiti svoga naroda i svojim zaposlenicima. Štoviše, mnogi se od njih busaju u prsa kako su i kršćani, a pali su na ispitu kršćanstva i vjere. Što onda reći za njih koji se kockaju ne samo radnim mjestom, ugledom i položajem, nego kroz to, neodgovorno živeći, proigraju i život vječni. Stoga će nas pitati Gospodin, ne zbog zarade i moguće dobiti u društvu, nego će nas pitati kakvi smo mi to ljudi, koja je naša odgovornost, kakva je naša briga za zajedničko dobro društva i naroda.
Istina je doista, da naš rad potvrđuje u što, kako i koliko vjerujemo. Ako je netko spreman prevariti, ukrasti, pronevjeriti, takav očito ne vjeruje u Boga, pa taman da se u to zaklinje pred cijelom javnošću. Da zbiljski vjeruje u Boga, onda svoj posao i dužnost vršio s mnogo više odgovornosti u društvu. Očito mnoge ljude motivira isključivo strah od čovjeka, a ne vjera u Boga, te žive moralno i savjesno samo ako postoji ljudski mehanizam utjerivanja straha i prijetnje kaznama i sankcijama. No to nam ukazuje na neizgrađeni red vrijednosti u duši. Glede ovoga možda bi bila zanimljiva još jedna primjedba. Očito mi Hrvati mnogo bolje poštujemo strance privatnike, nego sami sebe i svoju državu i narod, barem ako je suditi po odgovornosti prema radu. Mnogo lakše nam je tražiti posao u državnom poduzeću, te unaprijed pravimo računicu kako se ondje može i ne raditi, a usput možda bude i prigoda za pronevjeru i otuđivanje imovine. Onda se čudimo zašto su nam poduzeća u stečaju, ili pak zašto nema državnog poduzeća koje nije u raspadu, a pogotovo zašto na direktorskim mjestima nema čovjeka kojega ne bi trebalo goniti sudom zbog pljačke i pronevjere. Gotovo nitko ne poštuje ono što je zajedničko, vlasništvo naroda, već se ponašamo kao da je to svačije i ničije. No plodove naše neodgovornosti već sada žanjemo, a osjetit će ih i više naraštaji nakon nas. Stanje je nešto bolje kad radimo za strance, onda pokažemo i veću radnu sposobnost i spremnost, a da ne spominjem kako nam rjeđe pada na pamet krasti i varati, jer nam doduše privatni vlasnice neće niti ostaviti dovoljno prostora za takvo što.
To nas onda navodi na zaključak da bi gotovo bilo bolje da nas stranci potpuno pokupuju, jer bismo onda možda manje pljačkali sami sebe. Jer je neshvatljivo da neko državno poduzeće ne može opstati dok ga se ne privatizira, što je fenomen čija matematika, iskreno rečeno, nije baš jasna, osim ukoliko ne priznamo da državna poduzeća opstaju dotle dok se ima još što iz njih opljačkati, nakon čega idu u stečaj i privatizaciju. I, naravno, mnogo bolje prolaze kad ih kupuju stranci, te ostvaruju bolji učinak s manjim boljem ljudi, što bi morao biti razlog da se preispitamo. Poprilično je žalosno što za tuđinca znamo raditi zdušno i svojski, a kad radimo u svojim poduzećima, onda sebi dopuštamo površnost i nemar.
Nas današnje Evanđelje poziva da, promatrajući događanja oko sebe izvlačimo neprolaznu pouku, i u vremenitom redu stvari, a napose u onom vječnom. Bog nam je stavio u ruke svoje duhovno bogatstvo, te nas Isus poziva da se njime ne poigravamo i da ga ne proigravamo. On očekuje od nas da živom željno iščekujući dolazak Boga kao zaručnika, koji će nas uvesti na svadbu života vječnoga, a ne da ga se bojimo kao nepopustljivog i okrutnog gospodara koji nam neće oprostiti naše prijestupe koje počinimo upravljajući tim istim bogatstvom. No ukoliko svoje duhovno blago ne budemo čuvali za taj najsvečaniji trenutak u kojem bi trebalo zablistati, on će sigurno doći i kad mu se ne nadamo, kao gospodar koji će nam zatražiti račun o upravljanju povjerenim blagom. Isus je već jasno naznačio što je za nas bolje, pa nam se toga i držati. Nama vjernicima Gospodin je mnogo dao i ima pravo od nas mnogo tražiti, jer smo primili i duhovno i materijalno blago da obogatimo njime ljudski rod, a ne da osiromašimo sami sebe i cijelu ljudsku zajednicu time što ne želimo zemaljskim blagom raspolagati na duhovan način. Ako smo svjesni da ćemo ne samo mi ići pred lice Gospodnje, nego da Gospodin dolazi k nama, to znači da dolazi provjeriti jesmo li živjeli služeći se materijalnim dobrima za spasenje i dobrobit, ne smijemo smetnuti s uma da ga trebamo čekati budni, da bi nas potom mogao postaviti za svoj stol na gozbi života u kraljevstvu vječnomu. Amen.