7. nedjelja kroz godinu – A
Dva su stanja u kojima život gubi svoju osobitost. Jedno od njih je naviknutost na životnu osrednjost, a drugo je iščekivanje prigoda za velike stvari. Kad se dogodi da se čovjek navikne na život, te u životu traži samo dobar prosjek, bez upućenosti prema stvarnoj punini, život onda gubi svježinu, snagu i draž. Za onoga tko se navikne na osrednjost i sivilo, život tada gubi ljepotu i posebnost koju nosi svaki trenutak doživljen intenzivno i punim plućima. Činjenica je, doista, da nije lako živjeti život proživljavajući svaki trenutak kao izuzetan dar i milosno ispunjenje. Mnogo je onih koji uopće ne znaju što bi trebali činiti u trenutku kad u sebi otkriju želju za posebno bogatim životom. Neki od njih takvu želju protumače kao želju za zemaljskim bogatstvom, dok drugi odluče čekati posebne velike prigode kako bi životu dali oduška, te iskazali pred drugima ostvarujući sve svoje potencijale. Međutim, onaj tko provede život čekajući velike prigode za ostvarenja, najčešće ostane sjediti pokraj put dok život mirno prolazi pored njega.
To što vrijedi za život uopće, vrijedi, na žalost, i za život vjere. Jer gledajući poteškoće u kojima se nalaze ljudi glede ostvarivanja svojih posebnosti, Bog im je došao u susret dajući im obilje svoga života po vjeri. Bog je tako odlučio svaki njihov trenutak, pa i najmanji ispuniti osobitim bogatstvom. Bog je htio da čovjek svaku svoju situaciju, pa i onu najbolniju, proživljava na božanski način, kako bi je pretvorio u osobito bogatstvo. Naš Tvorac ne želi da nam život prođe u uhodanosti svakodnevnice u kojoj ne opažamo posebnost svakog trenutka i obogaćujuću iznimnost svakog događaja. Stoga je poslao svoga Sina koji nas je poučio kako nije dobro nijednu prigodu božanskog obogaćenja odbaciti od sebe. Tko zanemari prigode koje nam Providnost nudi kao darove osobite naklonosti, osiromašuje vlastiti život. Ako itko, onda bi kršćani trebali biti svjesni ljepote života i iznimnosti svakog pojedinog trenutka koji postaje prigoda za susret sa samim Bogom, što čini život izuzetno vrijednim. Stoga je Gospodin Isus pozvao kršćane da u svakoj prigodu budu svjedoci takve nevjerojatne mogućnosti, koju ne može zapriječiti ništa osim vlastita slabost i grijeh. No na žalost i mi kršćani se također navikavamo na život kao i svi drugi ljudi. Postajemo tako ovisni o svojim ljudskim navikama i procjenama, te ne shvaćamo koliko je kršćanstvo neobična religija. Točnije, zaboravljamo kako ono nije ljudska religija, nego božanska vjera. Tako nam vjera postaje nešto uobičajeno, to jest prelazi nam u običaj biti vjernicima, te tima gubi snagu oblikovanja životne svakodnevnice gdje svaki tren postaje dragocjen po zajedništvu koje uspostavljamo s Bogom i koje potom primjenjujemo u konkretni život. Stoga na žalost kao kršćani ne idemo dalje od običaja, te se zadovoljavamo biti kršćani iz običaja ili kršćani po kulturnoj baštini. Vjernički život postaje onda nešto sasvim obično, bez izuzetne vrijednosti koja se pretače u praktično življenje. A kad se susret s Bogom pretače u svakodnevno življenje, onda i najobičnija situacija postaje vrelo bogatog iskustva koje ne zalazi, jer ima čak vječnu vrijednost.
Zato je doista neophodno da mi kršćani prihvatimo Gospodnji nauk i njegove poticaje koje nam je iznio i u današnjem Evanđelju. Bilo bi loše da i nama predbaci kao što je mogao predbaciti svojim suvremenicima, a iskoristio je njihovo nesnalaženje da pouči svoje učenike: Jer ako ljubiti one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Nama bi danas još dodao: Ako je vaša vjera takva kao što je religijska praksa i prirodna religioznost bilo kojeg drugog čovjeka, što osobito činite? Ako ste odnos s Bogom sveli na običaj, što osobito činite? Ako vam vjera nije oblikovala cijeli život, što vam onda osobito znači zvati se kršćanima?
Bog ne želi da nam život prođe u običnosti, nego nam dolazi ususret kako bi ga uzdigao do neizrecive ljepote i nevjerojatnog bogatstva. Odazovimo se na Gospodnji poziv i trudimo se biti savršenima kao što je savršen Otac naš nebeski, od kojega nam dolazi poticaj za život na izuzetan način. On nije pristran prema nikome, jer njegova dobrota nije ovisna ni o okolnostima ni o uvjetima, niti o ljudima, nego je potpuno nesebično sebedarje koje izvire iz srca, čime i nas želi obdariti. On nam je uzor i ideal kojemu trebamo težiti ako želimo živjeti izvanrednim životom, životom koji Isus naziva savršenim. Takav život će se odlikovati ljubavlju prema svakom čovjeku, posebno u okolnostima u kojima nam ne dolazi spontano iskazivati ljubav drugima. Zato je s ovim Gospodnjim naukom došlo do radikalnog zaokreta prema starozavjetnom nauku, koji je dijelom bio ozakonio ono prirodno ljudsko ponašanje, koje nije bilo bez svojih razloga. No takvo ponašanje prema drugima nije bilo pred Bogom zaslužno, niti je bilo na tragu Božjeg savršenstva. Neka nam vjera u Boga, koju nam je podario Isus, bude pretpostavkom i prvim korakom prema spoznaji života u svoj njegovoj izvanrednosti. Ona nas jedina može osposobiti za osobite čine, koji životu daju neuobičajenu i neprolaznu ljepotu, koja se iz ovog života prelijeva u život vječni.
