20. nedjelja kroz godinu – B
Čovjek u današnje vrijeme iznimno vrednuje svoj rad i jasno zna da mu, ako ne će zasukati rukave “ništa ne pada s neba”. Sve valja steći i zaslužiti, što znači da je netko to morao rukama zaraditi. A onaj tko je radio i mučio se zna uredno istaknuti svoje zasluge da bude zornije da se ništa nije dogodilo samo po sebi. I kad bi netko htio, videći tuđi trud i napor, protumačiti ga kao dar s neba, onaj tko je to stjecao i radio sigurno bi se uvrijedio zbog takve izjave, svjestan koliko je morao uložiti napora i odricanja da do nečega dođe.
U tom smislu bilo bi nezahvalno dijete kad ne bi shvatilo da ne postoji samo od sebe, kao da roditelji ne bi imali udjela u događaju njegova postojanja i života. Roditelje bi sigurno povrijedilo ukoliko bi se njihovo dijete ponašalo kao da je palo iz neba ili sa stabla, zaboravivši i njihovu ulogu u nastajanju novoga života. Bilo bi neuviđavno ukoliko dijete ne bi prepoznalo što sve roditelji za nj čine, bilo bi nepromišljeno kad bi mislilo da živi samo od sebe.
I kolikogod bi se odrasli čudili djeci da iziđu s takvim stavom, zanemarujući vrednovati besplatnost dara života i roditeljske ljubavi o kojoj ovise, po kojoj su primili postojanje i po kojoj su nastavili živjeti, s druge pak strane oni sami se ponašaju prema Bogu kao neuviđavna i nezahvalna djeca, o čemu svjedoči i današnje Evanđelje. Zato Isus ne prekorava bez razloga svoje sunarodnjake što ne shvaćaju da im život dolazi od Oca nebeskoga, kao što im i svaki dobar dar dolazi od njega. Onaj istinski život prema kojemu je upućen svaki čovjek ne dolazi niti pripada čovjeku sam po sebi. Taj novi, preporođeni i vječni život dolazi samo kao dar s neba po Kristovu tijelu i krvi, koji postaju počelo novoga života koji uvodi u potpuno zajedništvo i jedinstvo s Ocem, kao što je i on u savršenom zajedništvu vječne ljubavi.
To vrijedi i danas za bilo kojeg vjernika. Ukoliko ne bi spoznao da mu je cjelokupno postojanje Očeva dar, sličio bi čovjeku koji kao za se tvrdi da mu je palo s neba. Doista nema toga što nije Očev dar u životu, samo je pitanje trudimo li se barem mi vjernici to prepoznati. U trenutku kad ne prepoznajemo, onda odbijamo čitati znakove s neba i stupiti u zajedništvo s darovateljem tih znakova, kao što je narod Izraelov bio slijepih očiju kad je trebao pročitati znak mane koji ih je upućivao da vjeruju Bogu, te da s većom sigurnošću prihvaćaju istinu kako oni u stvari žive po njemu. Bio bi promašen i nezahvalan život ukoliko ne bismo uočili iskon i počelo svoga postojanja, kao što bi bilo uvredljivo kad djeca ne bi prepoznala požrtvovnost roditelja koja im je dala i održava život.
Euharistija, čineći nas da budemo jedno s Isusom, čini nas jedno s Trojstvom, te se u ovom svijetu ne osjećamo kao “pali s Marsa”, nego pozvani Očevom ljubavlju. Ujedno prepoznajemo da ne živimo sami po sebi, nego i svoj naravni život živimo po Bogu koji nas održava u postojanju, kao stvarni Stvoritelj i Otac, kao što nam daje i nadnaravni milosni život. Stoga mi živimo po njemu, jer nas ne bi bilo bez njega. Živimo po njemu jer ne bi bilo ni naše vječne budućnosti da nam je on nije zajamčio i priskrbio šaljući svoga Sina koji je odsjaj slave i otisak bića njegova. Živimo po njemu jer nam u svojoj neizmjernoj daje kruh života vječnoga: Tijelo i krv svoga Sina, koji primamo u euharistiji kao počelo života po kojem živimo već sada svoje postojanje, ali i kao zalog života vječnoga.
Kao ni mana s neba, tako ni euharistijski kruh nije dan da utaživa tjelesnu glad, već da bude hrana duša gladnih Boga. Kao što je mana trebala biti ne samo hrana za prolazak kroz pustinju već i znak Božje dobrote, što Izraelci nisu razumijevali, Kristovo tijelo i krv također postaje znak te iste ljubavi i dobrote. Štoviše, postaje i više od znaka, jer je i stvarnost koja daje novi život, te zalog uskrsnuća i vječnog života. Kao što je Izraelcima bilo bitno u pustinji da se najedu mane, a ne da bolje upoznaju Boga koji ih vodi u slobodu, tako i prilikom umnažanja kruhova traže Isusa samo da bi se zasitili kruha, što im Isus zamjera pokušavajući ih poučiti. Bilo im je dano duhovno jelo da shvate da žive po Bogu i od zajedništva s njime, a oni to ne razumješe. Zato je Bog poslao svoga Sina da njegovo tijelo i krv budu nova mana, nova stvarnost ljudskog života koja konačno hrani postojanje kojem ne će biti kraja.
Zato je mana u pustinji, veliki Božji dar, bila samo nagovještaj neizrecivog Božjeg plana spasenja da ih sjedne za svoj stol, to jest uvede u potpuno zajedništvo. A oni, umjesto da otkriju da ih Otac hrani, bacili su se na hranu propadljivu kao da je bilo najbitnije napuniti stomake. Mana im je trebala poslužiti da otkriju da im nije sama od sebe pala s neba, nego da ju je poslao Otac nebeski. Izraelci bijahu slijepi, te usmjeriše radije pogled prema zemlji s koje su je skupljali, nego da zahvalni učvrste svoju vjeru u Oca koji skrbi za njih.
Ražarimo stoga kao vjernici svijest da ne živimo po sebi niti samo od sebe, već od Božjeg dara koji nam se u punini daje u Isusu. Ne ustručavajmo se stoga sjesti za Božji euharistijski stol i ne odbijmo ponuđenu hranu euharistijskog stola, jer je pripremljena neprocjenjivom očinskom brižljivošću, jer ako želimo život vječni, ostati nam je u Kristu i živjeti po njemu blagujući njegovo Tijelo i Krv s euharistijskog stola. I naposljetku, u svijetu koji ne vidi i ne prepoznaje Oca nebeskoga kao počelo svoga postojanja, budimo svjedoci ove čudesne istine i pozovimo svakog čovjeka da otkrije Onoga po kojemu ima život i kojemu smjera vječna budućnost. Amen.
