18. nedjelja kroz godinu – B
Ni naš naraštaj nije bolji od prethodnih naraštaja, kako onih iz Mojsijeva vremena, tako i onih iz Gospodinova vremena. Željni zemaljske sigurnosti, ljudi su htjeli Boga upotrijebiti za svoje potrebe i ciljeve. Nerijetko su od njega iskali i potvrde i dokaze da je s narodom i da se brine za narod. Najčešće su to trebali biti neki nadnaravni ili izvanredni znakovi da bi mu oni povjerovali i da bi ga potom slušali i slijedili. A koliko puta su ljudi bili puni razočaranja jer im nije ispunio očekivanja, a koliko puta su ga dovodili do toga da im naposlijetku pokaže svoju moć i snagu, a sve s ciljem da ih potakne da vjeruju. Jer često ljudi ne vide ništa drugo osim svojih potreba niti imaju drugih želja osim zemaljske sigurnosti i bezbrižnog života. Pa i kada nešto od Boga traže, onda se to svede na kušanje Boga, pri čemu nisu kadri vidjeti da ih on time stavlja na kušnju da ispita njihovu vjernost i sposobnost usredotočiti se na njega, radije nego na zemaljske blagodati i sigurnosti. Kako nekada tako i danas, i oni koji se priznaju vjernicima, češće traže znakove i dokaza o Bogu, nego što se usredotočuju na njega i uživaju u ljepoti njegove prisutnosti i života koji on daruje. Grčevito se hvataju svih izvanjskih pojava da dokažu da Bog postoji i da djeluje u svijetu, umjesto da uživaju u radosnom miru njegove blizine, te da se preobražavaju njegovom prisutnošću, te svijetu sami posvjedoče životom da je Bog u njima i da po njima djeluje. Jer nikoga ne možemo uvjeriti u Božju stvarnost izvanjskim znacima i znamenjima, koliko možemo to učiniti svojim preobraženim životom.
Upravo vidimo da je to bio smisao Božjega djelovanja među ljudima i za ljude. Došao je među njih i postao im blizak, da ih nauči živjeti od svoje blizine, od riječi, volje i milosti. A oni su od njega tražili kruha i mesa, kako u vrijeme Mojsijevo, tako isto i u vrijeme Gospodinovo nakon što je nahranio gladno mnoštvo umnoživši kruhove. I kao što je nekada Bog činio znakove, da najavio dolazak svoga Sina koji će biti najveće znamenje i znamen među ljudima, mnogi to nisu razumjeli, već su tražili dodatne izvanjske znakove. Umjesto da njega otkriju kao Božji znak koji ispunjava sva obećanja, oni su njega stavljali na kušnju da se ponovno među njima dokazuje umnažajući za njih kruh. Upravo zbog toga im skreće pozornost, kad ga pitaju što im je činiti da bi radili djela Božja, da je potrebno da u njega vjeruju: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ Jer on je ispunjenje svih znakova i znamenja kao Božji znamen među ljudima od kojega ne treba traži više, jer je to i nemoguće. On je najviše što nam je Bog dao i mogao dati, jer nam je u njemu dao samoga sebe i svoj božanski život: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Doista, dok su nekada Izraelci blagovali manu koje je bila propadljivi kruh, on svojim slušateljima govori o sebi kao kruhu istinskom, kruhu s neba, kruhu života.
Stoga i pred nas danas Isus stavlja iste zahtjeve koje je stavio pred svoje sunarodnjake. Prvi zahtjev je da prepoznaju njega kao onoga koji je istinski kruh, te da prema njemu teže i istinski njega traže. Jer je mnogo važnije tražiti darovatelja svih dobara poradi njega samoga, pogotovo što je sve ostalo davao da bi nas pripremio na dar života koji nam je odredio dati dajući nam sama sebe. Zato je bilo neprimjereno da ljudi naprave korak nazad prema propadljivom kruhu, umjesto da teže za njim kao kruhom nepropadljivim. I nama je neprimjereno ne tražiti njega svim srce i svom dušom, a dokazivati se tražeći neke druge znakove poput navodnih apokaliptičkih i svemirskih. Jer među nama je živi Božji Sin, istinski znak njegove prisutnosti, utjelovljena Mudrosti i Istina od koje nam sve dolazi, te je čudno čekati neke druge znakove neba ili s neba, a među nama je znak nad znakovima, znamen nad svim znamenjima. Stoga dok mnogi vjernici misle da čine djela Božja dok traže neke izvanredne znakove Božje prisutnosti i milosnog djelovanja, njega stavljaju u drugi plan pokazujući više lakovjernosti nego istinske vjere. Uistinu, uvreda je Bogu da tražimo znakove, a njegova Sine ne prepoznajemo kao znak; da tražimo hranu, a zaboravimo da je on hranitelj; da gorljivo blagujemo kruh zemaljski i u njemu uživamo, a da ne znamo jesti onaj nebeski koji je on sam. Neka nam naš Gospodin bude znakoviti znamen u koji vjerujemo čvrstom vjerom, prema kojem smo usmjereni jasnom nadom i kojega ljubimo gorljivom ljubavlju da ga možemo već sada uživati na zemlji kao najveći Božji dar, te jednom u vječnosti primiti od njegove punine.