Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
U liturgiji današnje svetkovine čitamo izvještaj o prikazivanju žrtava koje su Izraelci prikazali Gospodinu prilikom sklapanja Saveza koji je bio sklopljen ‘u krvi’ da se označi njegova golema važnost za narod. Obred kojim su zapečatili Savez s Bogom bio je dvostruk. S jedne strane su Izraelci prinosili žrtve paljenice i pomirnice, pri čemu su polovicu krvi izlili po žrtveniku, a polovicu krvi uhvatili u posude. Nakon što je pročitana Knjiga Saveza, Mojsije je poškropio narod krvlju govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.“ No ove su riječi nerazumljive ako bi ih se gledalo samo iz ljudske perspektive, kao odraz ljudske spremnosti da bude vjeran Božjemu Savezu sve do krvi. Jer u biti krv žrtvenih životinja predstavljala je ‘krv Saveza’ u ime onoga koji taj Savez sklapa s ljudima, a to je sam Bog. On je njima ponudio Savez u krvi, te ta krv je najprije njegova krv koja se njima daje i za koju oni postaju odgovorni jer je trebaju primiti svjesno i odgovorno.
Kao i mnoge druge stvarnosti Staroga zavjeta, i ovo je bio nagovještaj onog pravog ostvarenja, to jest slika budućih dobara koje imaju doći. Štoviše, krv starozavjetnog Saveza bila je nagovještaj onog konačnog Saveza u Kristovoj Krvi koja čisti savjesti od mrtvih djela. Isusovi učenici nisu odmah toga ni bili svjesni. Oni su tražili od Gospodina da im kaže gdje želi blagovati pashu, jer su oni trebali pripraviti sve potrebno za obredno blagovanje. Nisu bili svjesni da će tu biti prisutno više od običnog obreda, jer će se dogoditi ispunjenje nagovještaja, to jest tu će u čaši blagoslovnoj pashalne večere poteći Krv Božja, Krv novoga Saveza koji će biti ispunjenje starozavjetnih pralikova i najava. Štoviše, kao što je Mojsijev obred sadržavao dva dijela, tako je i ovaj Gospodinov obred bio ispunjenje tih obaju dijelova. On je dao svoje tijelo da se žrtvuje za spasenje svijeta kao žrtva paljenica i pomirnica za grijehe čovječanstva. Tako je Isus na posljednjoj večeri sebe žrtvovao kao pravu žrtvu novoga Saveza predajući se za spasenje čovjeka i obnovu čovječanstva.
Na žalost, kao što Izraelci nisu dovoljno dobro shvaćali koji je domet Mojsijevog obreda, te kao što apostoli nisu slutili važnost i snagu Isusova pashalnog blagovanja, tako se događa i danas nama da nedovoljno ozbiljno pristupamo žrtvi Saveza koju nam Gospodin nudi. I danas mnogi vjernici previđaju i zanemaruju veličinu ovog Kristova dara samim time što ne doživljavaju snagu ove žrtve i njegove svete prisutnosti u euharistijskom Kruhu i Vinu. Tijekom povijesti bilo je onih koji su izričito osporavali žrtveni karakter presvete Euharistije ili pak Kristovu stvarnu prisutnost, pa se Crkva borila protiv takvih krivovjerja ne želeći da propadne snaga Kristova prinosa. Danas, međutim, veći je problem što mi vjernici ovom Kristovu daru i žrtvi ne pristupamo dosljedno i dolično, što iz njega ne crpimo u potpunosti one spasenjske učinke koji su u njoj prisutni. Na žalost, danas ne samo relativiziramo, već i zanemarujemo svojom mlakošću i mlitavošću. Danas kao da ne vjerujemo ni sami u snagu te iste žrtve, kao da nam ništa ne znači u životu, te u njoj promatramo samo jedan formalni tjedni obred, koji onda mnogi kršćani zanemare i ne približavaju mu se na tako jedincat način na koji nam je taj obred darovan.
Zato nas današnja svetkovina potiče da obnovimo u sebi svijest o Kristovu žrtvenom daru, kao i o vječnom Savezu koji je sklopljen u njegovoj Krvi. Ako je on za nas imao toliko ljubavi i žara da sklopi s nama Savez svojom krvlju, i to ne za svoje dobro, već za naše spasenje, koliko bismo mi trebali imati žara zahvalnosti i pobožnosti dok pristupamo njegovoj svetoj žrtvi koja je učinjena za spasenje naše i za spasenje mnogih, kako naznači Gospodin dok se prinosio. I sami bismo trebali s udivljenjem pristupiti blagovanju njegove svete žrtve, obnovljene savjesti i osposobljeni za službu Bogu živomu, jer smo po Kristovoj krvi zadobili vječnu baštinu i pravo da uđemo u šator vječnoga sastanka s Bogom i pronađemo vječno otkupljenje. Molimo za milost da Kristovu presvetom Tijelu i Krvi uvijek pristupamo s dužnim poštovanjem i čistoćom duha i tijela da može u nama imati potrebne učinke koje je Bog za nas predvidio u svojoj ljubavi kad nam je dao svoga Sina. Jer ako ne prionemo sa svim žarom uz žrtvu Kristovu, postat ćemo žrtve vlastite lijenosti, neodgovornosti, nereda i bezbožnosti, te ćemo umrijeti u svojim ‘mrtvim djelima’, umjesto da živimo u Bogu živome koji nas oživljava i posvećuje Krvlju svoga Sina. Ako ne budemo žarko blagovali Kristovu žrtvu, postat ćemo žrtve neznanja i sljepoće ovoga svijeta koji traži ljude pretvoriti u svoje žrtve, jer živi od njihove propasti, a ne od njihove slobode i spasenja. Zato prionimo uz Kristovu žrtvu koja nas oslobađa i ne dopušta da budemo žrtve ljudi, ali nas zato nadahnjuje da se i sami žrtvujemo za spasenje svoje braće kao što je i on učinio svojom žrtvom koju slavimo i obnavljamo u Presvetoj Euharistiji.