a) Početak prvih simbola

b) Apostolski simbol vjere

c) Pojava pravila vjere (regulae fidei)

d) Oblikovanje novozavjetnog kanona

e) Muratorijev kanon

f) Važnost i značenje ovih svjedočanstava

  a) Početak prvih simbola vjere

U starini postojale su tri vrste sažetka kršćanske vjere kojima je zajedničko to što predstavljaju pravovjernu sintezu u okviru ispovijedanja vjere, koje može biti zahvalno (eulogija = hvala i zahvaljivanje Bogu kratkim formulama, ponajviše doksologijama), krsno (odgovor na krsna pitanja koji izražava slaganje u vjeri s onim koji postavlja pitanja), doktrinarno (u okviru poučavanja u vjeri, apologije ili borbe protiv krivovjerja).

Ispovijesti vjere (homologija = confessio = ispovijest vjere) su prvi izričaji koji izražavaju vjeru Crkve, te se stoga u njima nalazi najstariji oblik kršćanske predaje, i sačinjavaju kolijevku kršćanskog vjerovanja koje se potvrdilo već u pravovjernom smjeru. Teško je reći sa sigurnošću koji su najstariji sadržaji ili sadržaj kršćanskih homologija, ali se pretpostavlja da su to oni koji se odnose na Isusa, kojem se daje naslov Krist (Isus je Krist). Potom dolaze drugi nazivi kao Kyrios, Sin Božji itd.
Vjerojatno sveti Pavao započinje Poslanicu Rimljanima jednom od tihi starih formula, govoreći o sadržaju evanđelja koje naviješta poganima: «…o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu» (Rim 1,3-4). Formule ove vrste pronalaze se još u 1 Kor 15,3sl i 1 Pt 3,18-22), te ne isključuje da su bile korištene u liturgiji.

Simboli vjere (syn-ballo = baciti zajedno, priljubiti, složiti), niz članaka vjere (može ih biti 14, 12 ili 9) bipartitne ili tripartitne strukture, ovisno jesu li oblikovani polazeći od Trojstva, s time da bi se kristološki nauk integrirao u trojstvenu ispovijest, ili se pak kristološki nauk tumači u zasebnoj cjelini nakon govora o Trojstvu, predstavljaju prenošenje kršćanske poruke sadržane u Pismima u govorni jezik. Ono stoga izražavaju sintezu vjere koja se zbila u starim kršćanskim zajednicama. Oblikovali su se malo po malo, zbog čega onda i postoji razlikovanje u broju članaka, te su postali za kršćane sredstvo prepoznavanja i pripadnosti. Simbol je potpadao pod takozvanu «disciplinu arcani», te su ga katekumeni neposredno pred krštenje učili napamet (traditio i redditio symboli), a nije se kao cjelovit obrazac unosio u crkvene spise. Načelna usmenost simbola navodno potječe od samih apostola (Rufin): simbol ne smije biti napisan, kako bi mogao ostati svojina samo vjernika, te kako do njega ne bi mogli doći nevjernici.
Počeci stvaranja simbola nalaze se već u novozavjetnim spisima, a misli se da su u početku simboli stvarani u dva oblika: kristološki oblik (sažeta vjeroispovijest o Kristu i njegovu djelu), i trinitarni oblik (vjeroispovijest o Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu).
1. Kristološka formula: Primjer kristološke formule pronalazi se u glossi koja je odjek starih krsnih obrazaca: Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušta se. Eunuh odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji (Dj 8,37). Ispovijest Kristova mesijanizama u početku je bila dovoljna za obraćenike sa židovstva, no s vremenom će se dodati i mnogi drugi naslovi.
Nešto kasnije će se i riječ «Spasitelj» uvrstiti u formulu. Tak se pojavljuje akrostih ICHTHYS (IESOUS CHRISTOS THEOU YIOS SOTER = Isus Krist Sin Božji Spasitelj), vrlo korišten u helenističkom svijetu. A budući da ichthys znači riba, tako je riba u samim počecima bila simbol kršćana, a ova formula vrlo popularna u drugoj polovici 2. st. među kršćanima, kako svjedoči Tertulijan.
2. Trinitarna formula: Uz kristološku formulu već od samog apostolskog razdoblja postojala je i trojstvena formula za krsni obred, koja je kasnije prevladala u liturgiji. Prvi tragovi trinitarne formule su Matejevu Evanđelju (28,19) i u Didaché (br.7). I sveti Justin svojoj apologiji opisuje da kandidat prima krštenje vodom «u ime Boga, Oca i Gospodina svemira, i u ime našeg Spasitelja Isusa Krista, i u ime Duha Svetoga» (Apol. I, 61).
 3. Formula sinteze: Drugi stupanj razvoja bilo bi stapanje obiju početnih formi, to jest unošenje kristološke vjeroispovijesti u trinitarnu shemu, da bi se dobila formula sinteze koja izmiruje kristološku s trojstvenom. Priznavanje vjere u Krista, u početku različita i samostalna (još čuva svoju nezavisnost u prefaciji euhuaristijske liturgije), ulazi u trojstveni simbol narušavajući mu izvornu simetriju. Rezultat toga je formula od 8-9 članaka  kao ona što je bila u korištenju u Rimu oko 200.

Proširenje formule: Vrlo rano su u simbol uneseni i drugi elementi kršćanskog vjerovanja, te se broj članaka simbola širio i na drukčiji način, a ne samo stapanjem dvaju spomenutih formula.Epistola apostolorum (apokrif iz 2. st.) proširuje vjeroispovijest s tri na pet članaka, tako da njezin Simbol ne sadrži samo vjeru u Oca Svemogućega, i u Isusa Krista i Duha Svetoga Paraklita, nego dodaje: «I u svetu Crkvu i otpuštenje grijeha». Jeruzalemski simbol, kako ga u 4. st. donosi Ćiril Jeruzalemski, ima šest bitnih točki: Bog, Krist, Duh Sveti, krst, Crkva i uskrsnuće. Na Zapadu se već u 4. st. javlja misao da Simbol (apostolski) ima dvanaest članaka, u odnosu prema dvanaestorici apostola (usp. Ambrozije, Explan. Symb. 8). Rufin pak ne spominje dvanaest članak, premda prenosi predaju da ovaj Simbol dolazi od Apostola, koji su se, prije nego će poći propovijedati po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja. Tek u 6. st. imamo prvi put zabilježenu legendu da je kod navodnog sastavljanja Apostolskog simbola na apostolskom sastanku poslije Duhova, a prije odlaska po svijetu, svaki pojedini apostol izrekao jedan od tih članaka, s time da se točno zna koji članak kojem apostolu pripada.

Bipartitni i tripartitni simboli: Kršćanska starina poznaje dvije vrste simbola: bipartitne i tripartitne. Tripartitni ujedinjuju trinitarnu i kristološku vjeroispovijest, tako da se trinitarna uzima kao temeljna osnova, a kristološka se u nju uklopljuje. Njezina je značajka da najprije govori o Bogu Ocu, zatim o Sinu (s time da je taj dio znatno već jer uključuje razrađenu kristološku vjeroispovijest), te napokon o Duhu Svetome. Bipartitni oblik simbola u prvom dijelu razvija sadržaje vjere u božansku Trojicu, a u drugom dijelu razvija kristološku. Najznačajniji oblik bipartitnog simbola je takozvani simbol «Quicumque», koji se pripisivao svetom Atanaziju, ali sigurno ne potječe od njega, nego je nastao u Južnoj Galiji između 430-500.

Razlozi nastanka: Više je razloga nastanka simbola u prvoj Crkvi, koja, premda je imala kanon Svetoga pisma, ipak smatrala potrebnim imati kratke normativne tekstove u književnom obliku Simbola vjere.
a) Bogoštovna dimenzija: Prvi razlog je bogoštovni, to jest simbol ima izrazito liturgijski značaj. Bila je potrebna neka kratka formula pomoću koje će onaj koji je povjerovao evanđeoskoj poruci ispovjediti pred zajednicom vjernika da je prihvatio poruku, pa da ga zajednica primi u svoj krug kao svoga člana. To se naziva i baptizmalnim karakterom simbola koji se ne svodi na čisto sociološku razinu odnosa prema crkvenoj zajednici, nego ima baš eminentno bogoštovni karakter, jer se propovijedanje Evanđelja shvaća kao Božji poziv upravljen čovjeku, na koji čovjek mora odgovoriti. Da može odgovoriti potreban mu je neki sažeti tekst kojim će pred zajednicom reći svoj da. Na toj se liniji taj tekst naziva grčki homologija, latinski confessio, što se prevodi s ispovijest vjere. U taj pojam je uključeno da se izgovara javno i glasno pred zajednicom braće, ili zajedno s njima (grčki homo-, latinski con- izražava tu skupnost), a ujedno se u tom prvenstveno vidi proslavljanje Boga (odatle je došlo da se u grčkom za izgovaranje simbola upotrebljava riječdoxazein, a s tim je u vezi riječ orthodoxia).
Na istoj je crti ispovijedanje vjere pred poganskim progoniteljima: mučenici (martyres-svjedoci) pred poganskim sucem izriču svoju vjeroispovijest, kako svjedoče brojna Acta martyrum. U latinskom su se nazivali confessores oni koji su u progonima pred poganima ispovjedili vjeru, ali stjecajem okolnosti nisu to zapečatili smrću. U tom smislu Simboli vjere imaju i misionarski karakter, premda prvotna svrha sastavljanja tih tekstova nije bila da budu ono što se u naviještanju Evanđelja donosi kao gotov obrazac pred pogane, s time da im se onda, u drugom momentu, tumači sadržaj obrasca: obrazac je došao na neki način na kraju, kako bi sažeto mogli zapamtiti i u srcu čuvati ono što su primili.
b) Sociološko-eklezijalna dimenzija: Drugi je razlog nastanka sociološke naravi: vjernici su trebali neki obrazac pomoću kojega će se međusobno raspoznavati, prepoznavati onoga koji pripada u njihovu zajednicu vjere. To je imalo golemo značenje u ono vrijeme kad je kršćanska zajednica intenzivno proživljavala svoje zajedništvo, što je išlo dotle da je svaki vjernik došavši u drugu zajednicu bio priman kao gost i u pitanju svojih materijalnih potreba. Sabor u Arlesu 314. godine određuje da se priznaje valjanost krštenja onoga koji znade simbol (kan. 8). U latinskoj se literaturi često upotrebljava za simbol i naziv «tessera», što je također na liniji međusobnog raspoznavanja. Zato je i spomenuti simbol ribe bio u velikoj važnosti kao znak kršćanskog raspoznavanja, a bitno vezan i temeljnom kristološkom ispoviješću.
c) Antiheretički karakter: U uskoj vezi sa spomenutima je i antiheretička značajka Simbola. S pojavom novih i novih heretika, Crkva je bila prisiljena pružiti vjernicima osiguranje protiv zabluda koje su unosili krivovjerci, kao i mogućnost da se krivovjerci brzo prepoznaju, te se je u tu svrhu koristio tekst Simbola. Uslijed toga su tijekom vremena unošene u Simbol nadopune, koje su – ponekad s određenom dozom polemičnosti – isključivale mogućnost heretičkog tumačenja Simbola. Npr. kad gnostici, marcioniti, manihejci, niječu da je Bog Otac, kojega je navijestio Isus, isti s Bogom Stvoriteljem o kojem govori Stari zavjet, neke Crkve nadopunjavaju Simbol: «Vjerujem u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje».
Simbol Nicjeskog sabora ima prvenstveno takav antiheretički značaj, i kao takav nije zamišljen da bude krsni simbol, premda je kao njegova osnovica uzeta, čini se, formula krsnog simbola Crkve u Cezareji Palestinskoj (ili Jeruzalemu). Sastavljen je kao formula koja osigurava pravovjerje od arijanskog učenja. Kasnije su pojedine Crkve preuzimale u svoje krsne simbole protuarijanske elemente Nicejskog sabora (Rimska Crkva to nije učinila). Carigradski simbol, poznat danas kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje) ima karakter takvog krsnog simbola sa značajnim protuheretičkim nadopunama.
Premda je Nicejski simbol bio naglašeno protuheretički, te imao nadodane protuarijanske anatematizme, on je ipak u biti sačuvao osnovni literarni značaj starih simbola, značaj koji se može nazvati komunikativnim u eminentnom smislu riječi, za razliku od kasnije nastalih književnih vrsta normativnih tekstova Crkvenog učiteljstva kojima se suprotstavljalo heretičkim i krivim učenjima: dogmatskih definicija, anatematizama, deklaracija i sl. Nicejski simbol saopćava što se vjeruje, i to na način bogoštovni, čuvajući tako literarni značaj starih homologija. Napisan je tako da se stavlja vjerniku u usta, kako bi pomoću njega vjernik mogao pred Bogom i zajednicom iskazati i saopćiti svoju vjeru. Pridodani anatematizmi (u Niceji) klica su za kasnije oblike normativnih vjerskih tekstova, koji nisu zamišljeni da ih vjernik izgovara kao svoju vjeru, nego kao odredba crkvenih vlasti koja vjernika obvezuje da ne smije zastupati ništa što se njoj protivi, ni u sebi ni naizvana, ni privatno ni javno. Čini se da je prvi tekst tog novog književnog oblika, a takvog opće-obvezatnog značaja bila dogmatska definicija donesena na saboru u Kalcedonu 451. Ti novi književni oblici imaju, na neki način, više naglašen pravni karakter, a manje izrazito bogoštovni.

b) Apostolski simbol vjere 

Apostolski simbol (Symbolum Apostolicum ili Symbolum Apostolorum) je sažetak glavnih kršćanskih istina i kojem je zgusnuta teologija Crkve. Njegov današnji oblik, raspoređen u 12 članaka ne seže u razdoblje apostola, pa niti apostolskih otaca. Štoviše nije stariji od 6. st. Tek od ovog razdoblja je bio korišten u Galiji, Španjolskoj, Irskoj za pouku katekumena, a pronalazimo ga prvi put u današnjem obliku kod biskupa Cezarija Arlskog, a zatim u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na čitavom Zapadu, koji je spadao među tekstove koje mora znati svaki vjernik, pa je prema tome za Zapad bio najvažniji normativni tekst sadržaja vjere. Oznaku «apostolski» zadobio je na temelju uvjerenja, koje je na Zapadu zabilježeno već u 4. st. (Ambrozije, Rufin), da taj simbol potječe od samih apostola. Naziv «Symbolum Apostolorum» pojavljuje se prvi put 390. u pismu milanske sinode papi Siriciju, i kod sv. Ambrozija (Epist. 42,5). Ambroziju je već bila poznata legenda da su taj simbol sastavili sami apostoli na svome sastanku kao «breviarium fidei», kako bismo mogli ukratko obuhvatiti niz cijele vjere (fidei totius seriem, Explanatio Symboli, 2). On konstatira kako je to simbol Rimske Crkve (quod Romana ecclesia tenet), a donio ga je u Rim kao «communem sententiam» sveti Petar, «primus apostolorum», koji je stolovao u Rimu (Explanatio Symboli, 7). Milanski biskup se za apostolsko podrijetlo tog simbola poziva na tradiciju da su ga sastavili i predali apostoli (symbolum, quod accepimus ab apostolis traditum atque compositum).
Rufin je oko 404. u svom Commenatrius in Symbolum Apostolorum (c. 2) našire objasnio kako se to dogodilo: apostoli su poslije Duhova, a prije nego što će se razići po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja (normam sibi prius futurae praedicationis in commune constituunt), kako ne bi nitko nešto drugačije navješćivao. Rufin objašnjava i riječ symbolum: ta riječ hoće reći da je to skupno djelo (prema grčkom glagolu symballo=skupa baciti, sastavljati) apostola (collatio, hoc est quod plures in unum conferunt), ali ujedno ta riječ znači znak (indicium, signum) pomoću kojeg će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostolicas regulas praedicaret). Čini se da je Tertulijan početkom 3. st. mislio da je simbol načinio sam Isus (De praescriptione haereticorum), no kod Tertulijana nemamo još teksta simbola.
Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I. (oko 340.); na latinskom jeziku kod Rufina, te – iz istog vremena, to jest početak 5. st. – kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka), no ti obrasci nisu još kompletni. O samom postojanju simbola svjedoče nam, međutim, i raniji pisci, kao sveti Irenej, Tertulijan, Novacijan i drugi, makar ne donose samog teksta.
U spisu Traditio apostolica (oko 200.) nalazimo taj simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. U izričnoj formi glasio bi ovako:
Credo in Deum patrem omnipotentem
Et in Christum Iesum, filum Dei
Qui natus de Spiritu Sancto ex Maria Virgine
Et crucifixus sub Pontio Pilato et mortuus est et sepultus,
Et resurrexit die tertia vivus a mortuis,
Et ascendit in caelis,
Et sedit ad dexteram patris
Venturus iudicare vivos et mortuos
Et in Spiritum Sanctum et sanctam ecclesiam,
Et carnis resurrectionem.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.

c) Pravilo vjere (regula fidei/veritatis)

Pravila vjere ili pravila istine su sinteze kršćanskog nauka koje postoje uz simbole, te u dobroj mjeri odražavaju njihove sadržaje. Dok je uloga simbola smještena na razinu ispovijesti vjere, pravila vjere su nastala razmatranjem širih sadržaja ograničavajući prostore unutar kojih je netko mogao biti priznat kršćaninom, bilo življenjem bilo doktrinalnim istraživanjem. Pravilo je bilo norma vjere (norma kojom se normira vjera) i vjerska norma. Stoga se pod pojmom pravilo vjere ponekad podrazumijeva «propovijedanje Crkve», ali koje uvijek odražava apostolsku poruku (Origen, In Io. comm. 5,8). U tom smislu to je bio crkveni kanon (Klement Aleksandrijeski, Strom. 6,18,165) ili «pravilo predaje» (ivi 1,1,15). Tehnički izraz regula fidei ili veritatis imamo kod Ireneja (Adv. haer. 1,1,20; Epideixis 3) i kod Tertulijana (De praescr. 13) ali je bio prisutan već u apologeta, kao na primjer kod Aristida (Apol. 1,15,2) koji spominje «nauk istine».
Pravilo vjere je bila metodološka norma u kršćanskom traženju (Tertulijan, De praesc. 12-13), u čitanju Svetog pisma (Irenej, Adv. haer; Ps. Atanazije, De trin. 7,5); u jeziku koji treba koristiti jer ne može sebi dopustiti slobodu kojom se koriste filozofi (Augustin, De civ. Dei 10,23); u predajama koje treba poštivati, kao što je datum slavljenja Uskrsa (Euzebije, HE 5,24,6); u trojstvenim formulama koje treba koristiti pri podjeljivanju krštenja (Ps. Atanazije, De trin. 7,10).
Dok je smisao ispovijesti i simbola bio pokazati pripadnost u vjeri, pravila vjere imaju za cilj iznijeti na vidjelo određena ograničenja unutar kojih se trebalo kretati, tako da je u isto vrijeme njezina uloga bila da ukaže na krivovjerje. Lako se moglo dogoditi da pravilo vjere postane instrument u ruci institucije, to jest da od sredstva vjere (medium fidei) postane norma vjere, nauka, pravovjerja. Širenjem kršćanstva nakon Konstantina regula fidei se poistovjetila s simbolom to jest s Vjerovanjem, najprije Nicejskim, a potom i carigradskim, te je poslužila da se uspostavi jedinstvo vjere u cijelom carstvu, ali ne više kao izraz vjere mnogih, nego također kao kontrola vjere svih. To se nije dogodilo samo na unutarcrkvenom institucijskom planu, nego i na civilnom, tako da je simbol bio uvršten u Justinijanov kodeks. Simbol, u ovakvom korištenju, ne ujedinjuje više jednu zajednicu jer svi imaju jednu te istu vjeru, nego preuzima pravnu funkciju kontrole vjere, te time i odvajanja onih koji se ne nalaze unutar tih kriterija. Ovakva upotreba simbola, postala sasvim uobičajena nakon pada Rimskog carstva, sačinjavala je ograničeno korištenje. U početku je on predstavljao, u razvoju kršćanske misli, prije svega vrlo znakovito pravilo crkvenog osjećaja cijele zajednice (sensus ecclesiae), a ne toliko sredstvo kontrole.  

d) Oblikovanje novozavjetnog kanona 

Premda 27 knjiga koje tvore današnji novozavjetni kanon (kanon = metar, mjera, kriterij) pripadaju najstarijoj kršćanskoj literaturi, ipak je bilo potrebno duže razdoblje za potpuno oblikovanje i teološko objašnjenje, budući da je u prvih pet stoljeća bio napisan velik broj djela koja su odgovarala književnim vrstama novozavjetnih knjiga (evanđelja, djela, poslanice i otkrivenja). Spise koji sačinjavaju Novi zavjet njihovi autori nisu smatrali dijelom zbirke koja bi nadopunila židovski kanon. No, Crkve su brižno pazile i nastojale sačuvati apostolske poslanice, iako kakvoća i aktivnost izdavača ostaje u sjeni (pojedini znanstvenici upozoravaju da nije zanemariv posao redaktora tih spisa). Što se tiče Isusova nauka, čuda i života, posjedujemo tri redakcije, dok su prvotni dokumenti na koje aludira Luka u uvodu svog Evanđelja izgubljeni. K tome se dodaje i četvrto Evanđelje koje je iz sasvim posebnog ambijenta.
Već od početka 2. st. Ignacije pokazuje da poznaje mnoge od tih tekstova, ali ih ne navodi kao autoritet (još je živ osjećaj za živu i propovijedanu riječ). Polovicom stoljeća Justin spominje kako se čitaju u bogoštovlju, ali se ipak tek s Irenejem pokazuje kao dosljedna cjelina, kanonizirana, utvrđena. Polemika protiv polaganja prava gnostika na tajne predaje i protiv Marciona da izabire i ispravlja tekstove (i da odbaci starozavjetne knjige!) doprinijela je tome da se učvrsti svijest o privilegiju koji pripada spisima smatranim apostolskim. Tome je pridonijelo prihvaćanje u glavnim Crkvama, a imalo se u vidu i njihove interne kriterije ozbiljnosti i pravovjerja. Budući da nijedan središnji autoritet nije tada još definirao kanon, svaka pojedina Crkva je imale neke osobne vlastitosti glede njegova korištenja (npr. u Siriji se evanđelje čitalo kroz Diatessaron). Međutim, snaga bratskog zajedništva je lagano išla prema uniformiranju, dok su stručni intelektualci (Origen, Euzebije, Jeronim…) pomagali biskupima i zajednicama u razlučivanju.

Apostolstvo: Kao prvi autentični kriterij nametnulo se «apostolstvo». Prva Crkva je prihvatila najprije spise koje je držala da su proizišli iz pera nekog apostola ili apostolskog učenika (Luka nije bio apostol). No moglo se dogoditi da, kad je postojalo neko djelo koje nije napisao netko od apostola ili njihovih učenika, ipak se pripisivalo nekome od njih, ali ne s ciljem da se nešto lažira ili prevari buduće naraštaje, koliko je bila prisutna nakana da, stavljajući ga pod apostolski autoritet, pokažu postojanje neke (skrivene) istine vjere.
Apostolstvo kao kriterij stoga pretpostavlja uvjerenje da je neki dokument apostolskog izvora, ili da je apostolskim autoritetom dan Crkvi te je u predaji prihvaćen kao spis iz apostolskog izvora ili da sadrži nauk vjeran apostolskom nauku. Međutim, nije svaka knjiga koja je imala ispravan nauk pripadala kanonu, nego samo oni spisu za koje se smatralo da su nastali na samim počecima (Muratorijev kanon tako isključuje Hermina Pastira, premda je poučnog karaktera, ali je napisan oko 145., te kao takav nije imao apostolsku autentičnost). To je pokazatelj da prva Crkva pravi razliku između biblijskih knjiga i korisne kršćanske literature.

Predaja: Budući da u početku nije postojala ista vjerodostojnost svih knjiga, tako su pojedine zajednice prihvaćale samo dio takvih spisa za svoje bogoštovlje i javno propovijedanje, što je značilo da ih smatraju Svetim pismom. Naravno, da je bilo i lokalnih razlika glede prihvaćanja pojedinih djela.  Nedvojbeno je da se oko polovice 2. st. već postigao prvi konsenzus glede predaje koja se ticala svetih knjiga, što se onda profiliralo kao presudni kriterij u utvrđivanju novozavjetnog kanona.
Tijekom 2. st. heterodoksne struje unutar Crkve, posebno gnostici, počele su stvarati i štovati «svete knjige», stavljajući ih također pod apostolski autoritet, želeći ozakoniti svoj krivi nauk i neutemeljena teološka mišljenja. U isto vrijeme postojala je i suprotna tendencija, u kojoj su prednjačili marcioniti, da su iz kanona željeli izbaciti sve knjige koje su držali onečišćenima primjesama židovskog nauka. Crkva je zato bila prisiljena odrediti svojim autoritetom koje knjige sadrže autentične istine vjere i mogu biti korištene u javnom bogoštovlju. Ovaj proces je priveden kraju koncem 2. st., bez obzira što će konačno određivanje 27 kanonskih knjiga doći tek u 4. st. Do tada će se trebati u pojedinim zajednicama razriješiti problem pojedinih neusklađenosti glede onoga što je kanonsko.
Najstariji popis knjiga je Muratorijev kanon na Zapadu, a konačni oblik novozavjetnog kanona Crkve na Istoku sadržan je u jednom uskrsnom Atanazijevom pismu (39.) iz 367. Na Zapadu potpuni popis je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta, a poziva se na jednu rimsku sinodu koja se održala 382. u vrijeme pape Damaza. isto tako postoji popis kanonskih knjiga s jedne afričke sinode koja se održala u Hiponu, u Sjevernoj Africi 393.
Sve ostale knjige koje su naslovom, sadržajem ili formom u odnosu s Novim zavjetom i teže zadobiti apostolski autoritet, ali ne pripadaju kanonu, Crkva je definirala apokrifima.

Pravovjerje: Ovaj treći kriterij je također korišten u otačkom razdoblju, posebno s ciljem da odbaci djela onih krivovjernih skupina koje su sebi pripisivale apostolsko počelo i autoritet (apokrifi). Ovaj vid vrednovanja pretpostavlja u predaji crkava i kod biskupa jasnu svijest i sigurnost u vlastitu sposobnost da ostanu vjerni apostolskom nauku.

e) Muratorijev kanon

Najstariji poznati popis kanonskih knjiga Novoga zavjeta, začuđujuće sličan onome koji imamo sada, je takozvani Muratorijev kanon. Taj popis je u jednom kodeksu iz 8. st. otkrio Ludvig Antonio Muratori (1672-1759) u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu. Ovaj spis je sastavljen u Rimu vjerojatno oko 200., a sadrži 22 od 27 novozavjetnih knjiga. Nedostaje poslanica Hebrejima, 1 i 2 Petrova, Jakovljeva i jedna Ivanova.

f) Važnost i značenje ovih svjedočanstava 

Proučavanje ispovijesti vjere, povijesti simbola i novozavjetnog kanona je pokazalo da su pravila vjere (regulae fidei) spontani plod života Crkve u istinitosti svojih pojavnosti. U isto vrijeme su odgovor na potrebe koje su se osjetila na raznim područjima života, na poseban način su odgovor na manipulacije kršćanske vjere koje su vršili gnostici. Doista, u raznolikosti izražajnog oblika u koji su se zaodijevala, eva pravila vjere su pokazala fleksibilnost i sposobnost prilagođavanja okolnostima života i izazova koje je donosilo okruženje.
Zbog toga se ne može ići za tim da se traži izvorni jedinstveni oblik koji bi mogao biti počelo (Urform) svih kasnijih formula. S druge strne, bez daljnjega, svaka od ovih formula je pretendirala biti objektivno autentično pravilo vjere u koje se «vjeruje» (credere) ali ga se ne «stvara» (creare), koje se prihvaća, ali ga se ne izmišlja. Samo tako je moglo biti u pravom smislu simbol, to jest znak prepoznavanja među kršćanima (tessera hospitalitatis, Tertulijan).

a) Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

b) Spisi koji se pripisuju Hipolitu Rimskom

c) Traditio Apostolica

a) Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

— Život

Irenej je najvažniji teolog u drugome stoljeću. Rodio se oko 135.-140. vjerojatno u Smirni. U jednom pismu Florinu, prijatelju iz djetinjstva koji je upao u krivovjerje, spominje kako je kršćanski nauk primio od sv. Polikarpa (+155.).
Godine 177. vjernici Lyona, u vrijeme progona pod Markom Aurelijem (biskup bio zatvoren i umire četrdeset mučenika u progonu), šalju ga u Rim kao poslanika mira da razgovara s papom Eleuterijem, zabrinutim za zajednicu koju je zahvatio montanizam. Vjernici hvale njegove kreposti, a iznad svega to što je bio svećenik.
Dok se vratio u Lyon već je umro biskup Potin, te je Irenej imenovan njegovim nasljednikom. Zauzeto pridonosi širenju kršćanstva u cijeloj Ronskoj dolini.
Piše papi Viktoru I. (189.-198.) i nekim azijskim biskupima izopćenima povodom rasprava oko slavljenja Uskrsa, potičući ih na slogu (mirotvorac = eirenopoios). O Ireneju nema drugih podataka. Grgur iz Toursa veli da je umro kao mučenik oko 202.

— Spisi

Bori se protiv gnostika. Napisao je više djela na grčkome, od kojih su ostale samo dvije cjelovite, ali ne na izvorniku, te naslovi i ulomci od drugih.

—Adversus haereses

Irenej u Adversus haereses daje tri temeljna pravila za borbu protiv gnosticizma, što je i temeljna odrednica njegove knjige:

• osloniti se na Stari i Novi zavjet.
• odstraniti lažne obrede i mitove, te vjerovati u Isusovu povijesnost.
• apostolstvo: apostolsko naslijeđe; rimska Crkva.

Izvorni naslov spisa je Razobličavanje i pobijanje krive gnoze, a djelo je sastavljeno od 5 knjiga. Dva su dijela: Detectio falsae gnosis i eversio falsae gnosis.
Prva knjiga sadrži izlaganje gnostičkih učenja, napose Valentinova sustava i njegove škole. Prvotna mu je nakana bila pisati protiv Ptolomeja, ali se onda uhvatio u koštac s Ptolomejevim učiteljem Valentinom, da bi potom obradio i predvalentinovsku gnozu od Šimuna Čarobnjaka (Simon Mag) do Valentina. Kratko opisuje i druge krivovjerce: ebionite, Cerdona, Marciona, Tacijana, kao i druge gnostičke sekte: barbelognostike, ofite, setovce, kainite.
Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze na razumskom planu. Polazi od gnostičkih principa dokazujući njihovu krhkost i nedosljednost. Posebno pobija njihov dualizam. Tvrdi da su oni preuzeli svoje nauke iz helenističke književnosti i filozofije, izmijenivši samo imena. Započinje raspravljajući o jedinstvu Božjem.
U trećoj knjizi nastavlja raspravljati o jedinstvu Božjem i Kristovu, ali prelazi na pobijanje na temelju Svetoga pisma, i Staroga i Novoga zavjeta, prihvaćajući jasno novozavjetne knjige kao kanonske. Isto tako pozitivno utemeljuje kršćanski pojam tradicije «koja je od apostola». U središtu je Predaja na temelju koje Irenej dokazuje da je pravilo vjere (regula fidei) dio apostolskog nauka, sačuvana nepromijenjena u Crkvi po apostolskom naslijeđu biskupa glavnih biskupskih sjedišta. Apostolski nauk sadržan u pravilu vjere je u suprotnosti s gnostičkim naukom.
U četvrtoj knjizi Irenej crpi svoj nauk iz Gospodinovih riječi, uključujući i Stari zavjet u opseg Isusova nauka, jer se je Riječ oduvijek izražavala po svetim piscima. Govori o jedinstvu i dogmatskom rastu u Starom i Novom zavjetu i o božanskim ekonomijama (povijest spasenja). Tako Lionski biskup potvrđuje jedinstvo izvora dvaju Zavjeta, što su nijekali marcioniti i gnostici.
U petoj knjizi također donosi argumente iz Novog zavjeta, a piše također o posljednjim stvarima iz čega se vidi da pristaje uz milenarističke ideje azijske teologije (Justin, Papija…). Nadugačko se raspravlja o uskrsnuću tijela, što su gnostici nijekali.
Kao zaključak može se reći: prva knjiga je povijest gnoze, druga je pobijanje gnoze razumskim dokazima, a ostale tri su pobijanje dokazima iz Svetoga pisma i iz Predaje. Djelo je imalo iznimnog uspjeha i brzo se raširilo. Nedostatak mu je pomanjkanje jasnoće i jedinstva, što je i razumljivo jer je napisano u nekoliko etapa. Nema skladnu sintezu. No, ipak se može reći da katolički nauk izlaže jednostavnim i uvjerljivim jezikom, bez osobitih retoričkih pretenzija. Koristi dostupna vrela koja su bila u opticaju.
Što se tiče povijesti teksta, sačuvano je više manuskripta latinskog prijevoda koji je nastao po svoj prilici između 200. i 400. godine.

—Demonstratio praedicationis apostolicae (Dokazivanje apostolskog naviještanja)
Euzebije navodi ovo djelo u HE (5, 26), ali mu se bio izgubio trag. Tek je 1904. pronađeno u armenskom prijevodu.
Sročeno je kao pismo prijatelju Marcijanu, a po sadržaju je apologetski traktat, izlaganje vjerskih istina na pučki način, sažetak povijesti spasenja. Uz Uvod i Zaključak postoje dva dijela:

• Uvod (pog. 1 – 3): razlozi pisanju djela.
• Prvi dio (pog. 4 – 42): izlaže kršćanske istine iz Simbola vjere (Bog/Trojstvo, stvaranje čovjeka, pad, povijest čovječanstva do Utjelovljenja i Otkupljenja).
• Drugi dio (pog. 49 – 97) je kristološki: iznosi dokaze o istinitosti kršćanske objave; ispunjenje mesijanskih proročanstava (apologetski dio); možda je služilo kao apologija protiv židova.
• Zaključak: poticaj na dosljednost u vjeri.

—Teologija
Irenej je apologet, branitelj istine protiv lažne gnoze. Ali on je i utemeljitelj kršćanske teologije, premda je osobno sumnjičava prema razumskoj spekulaciji. Prvi formulira kršćanski nauk u dogmatskom izričaju, a odlikuje se po tome što daje vrijednost Predaji.
Irenej istražuje razloge, onaj zašto velikih i odlučujućih datosti plana spasenja, koje oblikuju jednu cjelinu za duhovnog učenika. Premda nije izradio sustavnu teologiju, promišlja vjeru kao dosljedno jedinstvo, a poima spasiteljsko djelo kao ucijepljeno u širu viziju povijesti čovjeka i svijeta.
Začetnik je neusporedivih izričaja o Crkvi, predaji, itd., uspostavlja odnose (euharistija-besmrtnost, ideja rekapitulacije), a predlaže distinkcije (slika-prilika), jedne i druge elemente stvarne teologije, koja je cijela unutar vjere, tumač vjere, odnosi se na ustrajnost istine.Može se reći da su velike linije Irenejeve teologije sljedeće:

• velika skrb za jedinstvo vjere i jedinstvo Crkve; razdijeljenju koje uvode gnostici, suprotstavlja jedinstvo kao kriterij istine.
• tema rekapitulacije svih stvari u Kristu; on uspijeva ostvariti jedinstvo, rekapitulirajući sve stvari u sebi.

Izradio je autentičnu teologiju povijesti (oikonomia) zastupajući jedinstvo Božje i Kristovo, zatim božanski plan spasenja ostvaren u Crkvi i na kraju povratak čovjeka u jedinstvo s Bogom.

— Trojstvo
Ne rabi izraz «trojstvo» (trias) kao što to čini njegov suvremenik Teofil Aleksandrijski. Prisutnost Trojstva u Starom zavjetu tumači ipak kao nešto vrlo jasno. Jasnije nego ijedan drugi teolog drugoga stoljeća utvrđuje ulogu Duha Svetoga kao različitoga od Oca i Sina, dok u isto vrijeme insistira na jednosti Božjoj protiv gnostika koji su učili da uz većeg Boga postoji i manji (Demijurg).
Kao i apologeti za imenovanje druge božanske osobe služi se pojmom Logos, ali još češće Sin, te njegovo božanstvo dokazuje iz činjenice da je Sin: Otac je Gospodin i Sin je Gospodin, Otac je Bog i Sin je Bog, jer što je iz Boga rođeno Bog je.
Naglašava vječnu koegzistenciju Sina i Duha s Ocem. Sin je Logos, a Duh je Mudrost pomoću koje je Bog utemeljio zemlju. Sin i Duh su ruke pomoću kojih je Bog sve stvorio. Od velike je važnosti i tekst: Načinimo čovjeka… (Post 1, 26).
Po njemu Bog = Stvoritelj = Bog Staroga zavjeta = Otac Logosa. On je onaj koji sve uređuje. Bog Otac jedan je te isti s Bogom Stvoriteljem.
Ne raspravlja preveć o odnosu među božanskim osobama (to nerazborito čine gnostici), nezavisno od svijeta. Njegova je trojstvena teologija «ekonomska», to jest određuje se karakter božanskih osoba prema njihovim ulogama u svijetu i prema svijetu. Radije se drži datosti Predaje ne dodajući previše.
Naglašava «božansku monarhiju». Krist i Duh Sveti djeluju u Starom zavjetu zajedno s Ocem. Duh Sveti je u službi Logosa nadahnjujući proroke.

— Kristologija
Rođenje Sina od Oca je neizrecivo, neprotumačivo, drži Irenej. Krist je za njega i Bog i čovjek. Protiv gnostika insistira tvrdeći da je Logos postao ono što smo mi bili, to jest tijelo uzeto od zemlje i duša što prima od Boga duh. To je postao Božji Logos, rekapitulirajući u sebi svoj tvorevinu. Uzeo je od čovjeka supstanciju tijela, te je očita njegova nakana da potvrdi kako je Krist bio potpuni čovjek (imao je i ljudsku razumsku dušu).
Na više mjesta naglašava da je Krist «jedan te isti», u čemu je otvoreno suprotstavljanje gnosticima koji su pravili razliku između Boga i čovjeka u Kristu, kao i između Krista i Logosa. Bez daljnjega, isto tako veli da se «Bog objavio po Sinu koji je u Ocu i ima u sebi Oca» (perihoreza ili circumincessio).
Nadalje ispovijeda identitet Krista s Logosom, Sinom Božjim, Čovjekom-Bogom i Isusom našim Spasiteljem i Gospodinom.
Sva Irenejeva teologija se usredotočuje u «teoriju obnove svega» (recapitulatio/anakefalaiosis), preuzete od Pavla i dodatno razrađene. Rekapitulacije je sažetak svih stvari u Kristu od samog početka. U Kristu se događa novo stvaranje čovječanstva; sve se uspostavlja i obnavlja; čovjek ponovno postaje slika i prilika Božja, što je bilo izgubljeno Adamovim grijehom; razara smrt i protivnika.

— Mariologija
Pavao uspostavlja paralelizam Adam-Krist. Justin onaj između Eve i Marije. Irenej ga razvija. Eva i Marija, obje djevice, su u međusobnom odnosu: Eva je svojim neposluhom i nevjernošću zavezala čvor, Marija ga je razriješila svojim posluhom i vjerom. Ona je rekapitulirala neposlušnu Evu, te time dobiva novu ulogu koja prekoračuje samo ulogu tjelesne majke Sina Božjega. Dajući život novom Adamu, postaje prava Eva, stvarna majka živih i causa salutis. Marija je nova Majka čovječanstva (univerzalno majčinstvo), a isto tako i advocata Evae.

—Ekleziologija
I na ovom polju je važna teorije rekapitulacije jer potvrđuje ideju da je Krist Glava (re-capitulation = anakefalaiosis) cijele Crkve koja privlači sve stvari.
Čvrsto je uvjeren da apostolski nauk nastavlja neiskvareno živjeti. Ova predaja je izvor normi vjere. To je kanon istine. Izgleda da se tu radi o krsnom simbolu. Nepromjenjivost nauka koji je primljen od apostola je norma vjere, te se održava zahvaljujući neprekinutom apostolskom naslijeđu u Crkvama koje su oni osnovali. Te Crkve su temelj ispravnog poučavanja vjere i svjedoci istine. Krivovjerci, ne posjedujući bitnu oznaku, apostolsko nasljeđe, nemaju karizmu istine. Irenej opisuje Crkvu slijedeći vjerno Apostolsko vjerovanje.
Budući da su gnostici tvrdili kako je Crkva jedan od Eona iz Plerome, on insistira na Crkvi kao određenoj veličini na ovoj zemlji. Ona je za nj «novi Izrael» u kojem je Bog rekapitulirao vjeru Abrahamovu. Drži da je veliko i slavno tijelo Kristovo, a slikama Crkve kao raja na zemlji, djevičanske majke, majke i djevice, Irenej zacrtava kasniju otačku i crkvenu teologiju.
U Crkvi postoji novo rađanje koje je započelo djevičanskim rađanjem Marijinim, koja je po sili Duha Svetoga rodila ujedinjenoga Boga i čovjeka. Rađanje za smrt pobijeđeno je novim rađanjem koje je čudesno i neočekivano d Boga dano kao znak spasenja, a to je preporađanje (regeneratio) po vjeri iz djevice. Kad govori o Mariji, Irenej govori o djevičanskom krilu Crkve koja preporađa ljude za Boga.

— Rimski primat
Irenej veli da ima čast što može nabrojiti biskupe koje su imenovali apostoli, kao i njihove nasljednike do njegovih vremena. Drži da bi bilo predugo nabrajati liste apostolskog naslijeđa u svim Crkvama, pa zato spominje onu najstariju i najpoznatiju, a to je Rimska, koju utemeljiše dvojica apostolskih prvaka Petar i Pavao, nabrajajući potom biskupe sve do Eleuterija.
Ostao je latinski tekst vrlo važan za povijest primata, budući da u njem Irenej pripisuje Rimskoj Crkvi jedan snažniji autoritet:”Ad hanc enim ecclesiam propter potentiorem principalitatem  necesse est omnem convenire ecclesiam, hoc est omnes qui sunt undique fideles, in qua semper ab his qui sunt undique, conservata est ea quae est ab apostolis traditio“.
Propter potentiorem principalitatem većina prevodi kao moćniji autoritet poradi utemeljenja, no ima i drugih mogućih prijevoda (authentia, exousia, katholikos, hegemonikos, proteuein, proegoumenos, arhaiotes). Po svoj prilici Irenej Rimskoj Crkvi pripisuje uzvišeniji status poradi njena «većeg izvora».
Izgleda da se ne radi o nekoj dužnosti ili obvezi, nego o činjeničnom stanju. Isto tako je razvidno da se ne odnosi samo na crkveni ustroj, nego i na vjeru, koja je zajednička svim pojedinačnim Crkvama i jasno suprotstavljena gnozi i njezinim spekulacijama. Rimska Crkva kao ona koju su utemeljili Petar i Pavao, te po svom apostolskom nasljeđu, sadrži odlučujući dokaz vjerodostojnosti kršćanske vjere.

—Euharistija
Irenej vjeruje čvrsto u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, koja se ostvaruje zazivanjem Božjeg djelovanja nad kruhom i vinom (proslabomenos ten epiklesin tou Theou), nakon čega euharistija nije više obični kruh, nego sastavljena od dvije stvari, zemaljske i nebeske, poput ljudskog tijela, koje postaje besmrtno kad se njom hrani. Čovjek uzima od stvorenja, kao predstavnik, kruh koji se pretvorio u tijelo Isusovo i vino koje se pretvorilo u njegovu krv, prikazujući ih Ocu.
Vjeruje stoga da uskrsnuće tijela treba zahvaliti djelovanju Tijela i Krvi Kristove u tijelu onih koji ga primaju.
Isto tako vjeruje u žrtveni karakter euharistije, koja je žrtva naviještena u Malahijinu proročanstvu.

—Sveto pismo
Za Ireneja kanonske knjige su sljedeće: četiri Evanđelja (mogu biti samo četiri, kao četiri stožerne točke), Pavlove i Ivanove poslanice, Otkrivenje, Prva Petrova, Hermin Pastir i Djela. Odriče kanonsku vrijednost poslanice Hebrejima.
Tvrdi da Pismo (grafé) –tako zove spise Novoga zavjeta- trebaju biti čitani i prihvaćeni u Crkvi.
Objašnjava izvore Evanđelja: Matej je pisao na hebrejskom, Marko prikuplja Petrovo propovijedanje, Luka Pavlovo i na kraju Ivan piše svoje Evanđelje u Efezu.

—Antropologija
Na tragu Platone trodijelne strukture čovjeka: tijelo (phisis), duša (psihe) i duh (nous), Irenej drži da je čovjek sastavljen od tijela (caro/sarx), duše (psihe) i duha (pneuma). Na nekim mjestima nije jasno drži li Irenej da je ovaj treći element (pneuma) duh ljudski ili osobno Duh Božji. Od ova tri elementa je sastavljen savršeni čovjek, čije savršenstvo ovisi o tome kako je primio i sačuvao ovaj treći dio, o kojem bitno ovisi ljudsko savršenstvo. Međutim, u čovjeku ovaj duh je uvjetovan ljudskom voljom i moralnim življenjem.
Isto tako vječni život duše ovisi o njezinu ponašanju na zemlji, jer duša nije besmrtna po svojoj prirodi, već besmrtnost ovisi o moralnom razvoju. Duša je sposobna postati besmrtna ako se svidi svom Stvoritelju, tvrdi Irenej s očitim ciljem da pobije gnostičke nauke.
U njegovoj se antropologiji osjeća naglasak na tijelo (sarkologična), što će reći da, za razliku od gnostika, valorizira ljudsko tijelo kao sastavni dio čovjeka sjedinjen s duhom.

—Soteriologija
Irenejeva soteriologija je usredotočena na činjenicu da je svakom čovjeku potrebno otkupljenje, te da je sposoban za otkupljenje (capax). Potreba otkupljenja je proizišla iz pada praroditelja, koji je podvrgao cijelo potomstvo grijehu, poradi kojeg su izgubili sličnost s Bogom (nauk o istočnom grijehu). Otkupljenjem je Sin Božji oslobodio čovjeka od ropstva Sotoni, grijehu i smrti.
U ovom kontekstu Irenej izbjegava riječ «pobožanstvenjenje» (theopoiesis), ali rabi pojmove kao što su «sjediniti se s Bogom», «prionuti uz Boga», «imati udjela u slavi Božjoj», i trudi se ne izbrisati granice između Boga i čovjeka, što nije bio slučaj s poganskom i gnostičkom religioznošću.
Irenej je uspostavio razliku između pojma slika Božja (imago Dei) i prilika Božja (similitudo Dei). Čovjek je po prirodi, poradi svoje nematerijalne duše, slika Božja. Prilika (similitudo) je nadnaravna sličnost s Bogom, koju je Adam posjedovao snagom voljnog čina božanske dobrote (milost). Ona je djelo Božjeg Duha (pneuma). Čovjek se spašava u ime Kristovo po Crkvi i po sakramentima koji su ono što je i novi Adam starome. Oni su kulminantne točke obnove svega stvorenja u Kristu (rekapitulacija). Kršenjem čovjek se ponovno rađa u Bogu.
Ujedno je Irenej prvi kršćanski autor koji svjedoči da se krštavalo i djecu.

—Eshatologija
I na eshatologiju Irenej primjenjuje teoriju obnove svega stvorenja (rekapitulacija). Antikrist je demonska suprotnost Kristu, jer je obnovitelj svake apostazije, nepravde, zla, lažnog proroštva, prijevare, od početka do konca svijeta. Njegovo ime sadrži broj 666. Na koncu svijet će biti obnovljen i tisuću godina njime će vladati pravednici (milenarizam). Premda je Irenej milenarist poput Justina i Tertulijana, ipak neki drže da bi kod njega bilo bolje govoriti o Sinovu kraljevstvu nego o milenarističkom, jer on ne vodi brigo o točnoj godini njegova početka.

b) Hipolit (Rimski?) i djela koja mu se pripisuju

— Identitet
Tradicionalna rekonstrukcija: Tradicionalno se držalo da je Hipolit bio znameniti svećenik Rimske Crkve, zastupnik rigorističke prakse i discipline, a na doktrinarnom polju predstavnik Logos-teologije. Došao je u sukob već s papom Zefirinom, te posebno s Kalikstom (217-222.), kojega je optužio za laksizam i sabelijanizam. Naposljetku je završio u raskol. Po naređenju cara Maksimina poslan je u zatočeništvo na Sardiniju (235.) s papom Poncijanom, nakon čega se izmiruje i umire kao mučenik.
Ovakva rekonstrukcija se temelji na određenom kombiniranju izvora, što se dogodilo pripisujući crkvenom piscu Hipolitu, kojeg Euzebije i Jeronim spominju kao biskupa ali ne znajući kojeg sjedišta, jedno antiheretičko pseudoorigenovsko djelo naslovljeno Philosophumena ili Elenchos protiv svih hereza (Refutatio omnium haereseum) u 10 knjiga. Autor, govoreći o sebi, a ne spominjući ime, pridaje sebi biskupsko dostojanstvo i pokazuje se otvorenim Kalikstovim neprijateljem. Prigodno spominje i neka druga svoja djela kao što je Kronika i O biti svemira, koja su bila poistovjećena s djelima (Kronike, Protiv Grka i Platona ili O svijetu) koja se nalaze na popisu uklesanom u «kip sv. Hipolita», koji se trenutno nalazi na ulazu u Vatikansku Biblioteku. Statua je iz 2. st., ali greškom se držali da predstavlja sv. Hipolita, jer je pronađena na Via Tiburtina blizu mjesta gdje se štovalo sv. Hipolita.

Moderna rekonstrukcija: Počevši od 1947. francuski znanstvenik P. Notin je doveo u pitanje višestruko poistovjećivanje mnogih djela s mučenikom Rimske Crkve sv. Hipolitom. Naime, Hipolit mučenik je umro na Sardiniji 235., a Syntagma, jedno od djela koje mu se pripisuje, napisano je ne prije 240-245., te time isključuje mogućnost da bi Hipolit bio rimski svećenik osuđen na rad u rudniku s papom Poncijanom.
Nakon dugogodišnjih istraživanja o ovom pitanju, s oprezom se može doći do sljedećih rezultata, različitih od tradicionalne unitarne teze:
– Postoji nedvojbeno jedna homogena skupina spisa egzegetskog karaktera, prenošene pod Hipolitovim imenom, a to su: O Antikristu, Komentar na Danijela, Povijest Davida i Golijata, Komentar na Pjesmu nad pjesmama, Komentar na Blagoslove Izaka, Jakova i Mojsija, O Psalmima, te Protiv Noeta. Nadalje postoje fragmenti nekih djela: O knjizi Postanka, O Bileamovim blagoslovima, Komentar knjige o Sucima, Komentar knjige o Ruti, O Propovjedniku, Komentar na Matejevo evanđelje, Komentar Otkrivenja, O uskrsnuću, O Uskrsu i Syntagma protiv svih hereza. Autor ostavlja dojam pobožnog čovjeka Crkve, pastira duša, posvećen razmatranju Pisma i bez interesa za filozofiju.
– Drukčiji dojam se stječe kad se čita djela kao što je Elenchos, O svemiru ili Synagogé (kronološka zbirka), sačuvana kao anonimna, ali identificirana sa kronografskim spisom koji spominje autor Elenchosa. U ovim djelima nije velik osjećaj za svetopisamske navode, a pozivanje na grčku filozofiju je konstantno, bilo u negativnom smislu (filozofija kao izvor hereza) bilo u pozitivnom (sastav svijeta je objašnjen pomoću četiri elementa). Binitarna teologija je homogena s doktrinarnim tendencijama raširenim u Rimu između 2. i 3. stoljeća, a čini se da je i piščev ambijent rimski. Što piše grčkim jezikom nije ništa čudno, jer se u Rimskoj zajednici do polovice 3. st. službeno pisalo grčkim.

Kao zaključak može se reći da je divizistička teza bliža objašnjenju različitosti koja je sadržana u ove dvije skupine djela, radi čega je bolje govoriti o dvojici različitih autora, od kojih je Hipolit egzegeta bio biskup, kako svjedoče Jeronim i Euzebije. Djela koja su došla u fragmentarnom stanju ili su rekonstruirane (npr. Traditio apostolica) mogu se također pripisati njemu. Djela su mu uglavnom komentari Svetoga pisma, i to uglavnom Staroga zavjeta, s tipološkom egzegezom koja pronalazi kristološku ili ekleziološku primjenu. Egzegeza ovog autora, premda nema sigurnih instrumenata s teoretske točke gledanje, vrlo je bogata sadržajem. Autor je osobito usredotočen na kristološko razmatranje. Vjera u Kristovu središnju ulogu u povijesti omogućuje mu da alegorijski čita i tumači Stari zavjet, te u svjetlu Kristova događaja objašnjava Izraelsku povijest.
Crkva je, kao zajednica vjernika preporođenih Duhom Svetim, zaručnica Kristova i mora biti čista kao Suzana, gorljiva poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. Usput rečeno, Hipolit je prvi kršćanski egzegeta koji tumači Pjesmu nad pjesmama.
On je jedan od autora koji su predstavnici takozvane Logos-teologije. Poput Tertulijana rabi pojam ekonomija (oikonomia) da naznači trojstvenu rasporedbu djelovanja u suprotnosti s Noetovim monarhijanizmom, te ujedno vrlo dobro za svoje vrijeme artikulira govor o Duhu Svetomu.

c) Traditio Apostolica

“Traditio Apostolica” (Apostoliké paradosis) je nakon Didaché najznačajnije djelo za upoznavanje liturgijskog života Crkve u 2. st. Grčki izvornik je izgubljen, a sadašnji tekst je rekonstruiran na temelju prijevoda drugih tekstova koji su nastali prilagodbom od njega. Prijevodi su: Didascalia apostolorum fragmenta Veronensia Latina (latinski), Konstitucije Egipatske crkve (koptski), a postoji i arapski i koptski prijevod.
Slobodno prilagođeni tekstovi: Apostolske konstitucije (grčki) s konca 4. st. od kojih se u knjizi VIII. autor služi Traditiom; Epitome ili Hipolitove konstitucije (grčki), Oporuka našeg Gospodina (sirijski), Hipolitovi kanoni (arapski prijevod).
Hipolitovo ime se spominje samo u dva dokumenta, a poistovjećenje s Hipolitom se dogodilo radi toga jer u prologu spominje jedan prethodni dio o karizmama, a na popisu na «Hipolitovoj statui» postoji i naslov djela O karizmama. Detaljnom analizom se može utvrditi da ne postoji nikakav razlog radi kojeg bi trebalo pretpostaviti rimsku provenijenciju ovog djela. Štoviše, kad se vidi utjecaj koji je izvršilo na Istoku, prije bi se moglo pripisati ga Hipolitu egzegeti.
Traditio apostolica, uz uvod i zaključak ima tri dijela, a nakana je autora opisati predaje sačuvane «sve do sada». Očito mu je nakana reagirati na inovacije.
Prvi dio (1-14): Govori o izboru biskupa i o biskupskom ređenju (redovito nedjeljom), donoseći i molitve ređenja. Potom i slavljenju euharistije, blagoslovu ulja, blagoslovu sira i maslina, o svećenicima i đakonima, o ispovjedaocima, udovicama, čitačima, djevicama, podđakonima i o daru liječenja. Ovaj dio donosi najstariji misni kanon, to jest euharistijsku molitvu, koja je kristološke naravi. Razvidno je da je u ovom razdoblju liturgija napustila improvizacije kojih je još bilo u drugoj polovici 2. st., kako svjedoči Justin,, te je već sada imala fiksne formule, premda biskupima pripisuje ovlasti da i sami sastave molitvu po svojim sposobnostima ako nije sposoban upamtiti napamet spomenutu molitvu.
Drugi dio (15-20): Govori se o novoobraćenicima, o zabranjenim poslovima, o trajanju priprave, polaganju ruku na katekumene i o onima koji žele primiti krštenje. Krsni obred sadrži trojstvenu ispovijest vjere u obliku triju pitanja, a nakon svakog odgovora novokrštenik biva uronjen u krsni zdenac. Nakon krštenja slijedi krizma, iz čega se jasno vidi da je krizma bila zaseban odred u odnosu na krštenje. Na euharistijskom uskrsnom slavlju su se donosila tri kaleže: kalež s vodom predstavlja unutarnje čišćenje, kalež s medom i mlijekom naznačuje da je Kristov tijelo obećana zemlja, te naposljetku kalež s vinom.
Treći dio: Crkvene odredbe o molitvi, duhovnom štivu, pokapanju, postovima itd.Zaključuje ovim riječima: «Dajem savjet onima koji su razboriti da čuvaju ovo. Jer ako svi slušaju apostolsku predaju i čuvaju je, nijedan krivovjerac ih ne će uvesti u zabludu.»  

Vjera u jednoga Boga, naslijeđena iz židovstva, od prvog trenutka bila je za kršćane jasni znak raspoznavanja u odnosu na pogansko mnogoboštvo. Međutim, takvu vjeru je trebalo uskladiti s vjerom u Kristovo božanstvo, što se i nije činilo tako lako pomirljivim. Teologija 2. st. s apologetima se je nedvosmisleno opredijelila za Logos-kristologiju koja je izazvala reakcije u drugim teološkim ambijentima koji su se bojali da govor o Kristovu božanstvu ne dovede u pitanje monoteizam koji je bio s jedne strane zahtjev razuma, a s druge strane židovske religioznosti. Trebalo je ponuditi objašnjenje koje bi sačuvalo nedirnutim činjenicu monoteizma, a s druge strane iznese na vidjelo događaj Isusa Krista.
Stavljajući naglasak na govor o božanskom Logosu, koji je prije vjekova i koji je izišao od Oca u funkciji stvaranja svijeta, apologeti su zastupali njegovo neizrecivo sjedinjenje s Ocem, ali držeći ga u isto vrijeme drugim u odnosu na Oca i od Oca manjim (subordinacionizam). Kao misao koja izlazi iz uma Očeva bio je tumač volje Božje u odnosu prema stvorenome svijetu.
Ovakvo poimanje Logosa kao drugoga u odnosu na Oca, neki su smatrali pretjeranim, pa čak i bezbožnim dvoboštvom u odnosu na biblijski objavljeni monoteizam.
Stoga se protiv ovakve teologije, a i protiv gnostičkih spekulacija o Logosu (i marcionita!), javila teološka reakcija koja je nazvana monarhijanizam, jer je sebi stavila kao primarni zadatak sačuvati govor o božanskoj monarhiji, to jest o monoteizmu. U početku se ovaj pojam pojavio da označi patripasijance (tako Tertulijan naziva Praxeu u Adv. Prax. 10, 1), ali je s vremenom bio korišten da označi i drugu radikalno monoteističku struju adopcionista. Adopcionisti su držali Krista običnim čovjekom od Boga posvojenim zbog svojih zasluga; a patripasianisti (suvremeni ga zovu modalizam) su govorili kako je Krist samo ime ili način na koji se objavljuje Otac. I u jednom i u drugom obliku radikalni monarhijanci su nijekali razlikovanje osoba.

a) Patripasionizam – začetnik mu je koncem 2. st. Noet iz Smirne, da bi se potom njegov nauk prenio u Rim, gdje je u prvim desetljećima 3. st. imao dosta uspjeha (Epigon, Kleomen, Praksea, Sabelije). Kako im i ime kaže, tvrdili su da postoji samo jedan Bog, i to je Otac, te da je upravo on trpio.

Patripasionizam (razvijeni) – U moderno vrijeme naziva ga se i «modalizam». To je nauk onih koji su tvrdili da je Otac trpio, ako je Otac trpio, kako se onda u Novom zavjetu spominju Sin i Duh? Modalisti na to odgovaraju da se to Otac objavljuje na razne načine. U SZ-u objavio se kao Otac, a u NZ-u kao Sin. Sin nije osoba nego modus, način na koji se otac objavljuje. Nakon što se proširenosti u Maloj Aziji pojavljuje početkom 3. stoljeća u Rimu, Sabelije postaje njegov najizrazitiji predstavnik, te se pod imenom sabelijanizma raširio u Egiptu polovicom 3. st., a odatle i po drugim dijelovima Istoka. Sabelije govori da se isti Bog javlja i u Duhu Svetom i ograđuje se od Noeta koji govori da je Otac trpio. U želji da obrani monoteizam došao je do toga da se Bog objavljuje na različite načine. Protivnik je Origenove teologije koja je razlikovala tri osobe u božanstvu tj. tri hipostaze u Trojstvu. Sabelijanci su govorili da Otac, Sin i Duh Sveti čine samo jednu osobu, jednu hipostazu. 

b) Adopcionizam (dinamički monarhijanizam) se javlja koncem 2. st. i nikad nije bio osobito snažan i utjecajan kao pokret. Teodot iz Bizancija je započeo širiti adopcionističke teze u Rimu koncem 2. st., da bi ih onda preuzeo Artemon (između 230-250.). Svoj vrhunac su doživjeli u Antiohiji oko 260-270. s Pavlom Samosatskim, a polovicom 4. st. predstavnik mu je bio i Fotin iz Sirmija. 

Pavao Samosatski –je najizričitiji predstavnik razvijenog adopcionizma. On je imao u vidu i razvoj teologije Logosa, dakle, nije se zadržavao samo na jednostavnom adopcionizmu. Bio je biskup u Antiohiji i visoki državni službenik (brinuo za financije) između 264. i 268. godine. Više se ponašao kao državnik nego kao biskup mjesne Crkve. Optužili su ga radi ponašanja i radi čudnog nauka. 268. godine uspjeli su ga uvjeriti da je heretik i nagovorili ga da se odrekne službe, no on je ipak želio zadržati svoje crkvene posjede (to mu nije uspjelo).
Pavao razvija nauku o posvojenju. Razlikuje da u Bogu postoji određena sila, dynamis i ta sila je Logos. Ona nije osoba. U Starom zavjetu nazivaju tu silu Mudrost. To je neka vrsta Božje operativne sposobnosti, to je red i zapovijed Božja po kojoj Bog djeluje u svijetu. Postoji na zemlji čovjek Isus kojega čak naziva i Sin Božji. Logos nije Sin Božji već Isus. U Isusa dolazi ta Božanska sila, Logos i u njemu boravi kao u šatoru, hramu. Božji Logos zaogrnuo se čovjekom (Isusom) kao haljinom. Postoji neko jedinstvo između Isusa iLogosa što uzdiže Isusa iznad svih stvorenja. Taj čovjek bio svojoj konstituciji različit je od drugih ljudi, međutim to jedinstvo koje se stvara između čovjeka iLogosa ostaje izvanjsko, na moralnoj razini, ne na ontološkoj. Za Logosa se ne može reći incarnatus (da se utjelovio), on se samo nastanio u čovjeku.  

c) Umjereni monarhijanizam
Osim ovih dviju radikalnih monarhijanskih struja, postojao je i monarhijanizam umjerenog tipa, to jest jedan opći monarhijanizam koji se odlikovao podozrivošću prema teologiji Logosa, koja se u polemici s radikalnim monarhijancima sve više razvijala. U tom smislu u Rimu je bio osuđen radikalni monarhijanizam, što ne znači da u vjeri rimske zajednice nije prevladavao i dalje umjereni monarhijanizam. Istok je imao posebno istančan osjećaj za monarhijanizam, te se tamo stvorilo žestoko protivljenje prema Origenovoj teologiji (vjernici koji su oko 257. godine tužili u Rim biskupa Dionzija iz Aleksandrije bili su monarhijanci, premda ne i sabelijanci, dakle nisu bili heretici). Vjerojatno je iz ovog ambijenta proizišla tvrdnja da je Sin istobitan (homoousios) s Ocem, u suprotnosti prema teolozima Logos-teologije gdje se razvijao nauk o dvije biti (supstancije) Oca i Sina.
Uglavnom je teško precizirati karakter ovog tipa monarhijanizma, jer je rijetko pronalazio izričaj u literarnom obliku (na primjer početkom 4. st. Eustacije Antiohijski), a i radi toga što su predstavnici teologije Logosa lako svoje protivnike mogli ušutkati optužujući ih za sabelijanizam, dakle za herezu, ne ulazeći u suptilna razlikovanja između umjerenog i radikalnog  monarhijanizma. Međutim, ova potreba da se o Bogu govori i pod vidom božanske monarhije utjecala je prilično, protiv radikalizirane teologije Logosa koja je našla svoj izričaj u Ariju, na odluke Nicejskog sabora, te posljedično i na konačno oblikovanje trojstvene dogme stavljajući naglasak na jedinstvo božanskih osoba.

Marcionizam nosi ime po utemeljitelju sljedbe Marcionu, za kojega se zna da je rođen u Pontu (u Sinopi), te da ga je vlastiti otac (vjerojatno biskup) izopćio iz Crkve. Jedno vrijeme je bio član rimske zajednice kojoj daruje svoja dobra, kojima je kao brodovlasnik sigurno obilovao, ali je 144. godine isključen iz Crkve, a sve mu biva vraćeno. Osniva potom vlastitu zajednicu, a umire oko 160. godine. Nije se sačuvalo nijedno njegovo djelo, ali o njemu znamo iz spisa kršćanskih autora. 

Nauk
Dvoboštvo: Marcion nije htio biti utemeljitelj neke nove crkve, novotar ili revolucionar, pa niti prorok, nego je htio propovijedati izvornu čistu Isusovu poruku, uvjeren kako ju je Crkva njegova vremena iskrivila. Bit Isusove poruke, po njemu, sadržana je u otkupljenju čovjeka koje je izvršeno isključivo po milosrđu Božjemu u Kristu Isusu. Došavši do ovog uvjerenja Marcion potom čita Stari zavjet drugim očima, te razrađuje nauk o dva boga, držeći kako je starozavjetni Bog moćni Sudac, pravedan, ali također koleričan, okrutan, prevrtljiv, bijedan. Kao takav ne može biti Otac Isusa Krista koji je isključivo dobrohotan, što je dokazao šaljući svoga Sina. Novozavjetni Bog se objavio u Evanđelju, starozavjetni u Zakonu; prvi je Spasitelj, drugi je Sudac; prvi je dobrodušan, drugi je pravedan (po sebi nije zao); prvi objavljuje svoju bit šaljući svoga Sina, drugi stvarajući ovaj propadljivi svijet.
Između ove dvojice bogova uočava se razlika i u njihovu odnosu prema čovjeku. Starozavjetni Bog, Stvoritelj, stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, istobitnim sebi, pa ipak mu dopušta da sagriješi ne poštujući Zakon i da padne u smrt. Novozavjetni Bog naprotiv, premda nije imao nikakvu obvezu prema ljudima, koji su bića onog drugog Boga, smilovao se i poslao Krista da navijesti oproštenje grijeha. Tko uzvjeruje oslobađa se lanaca mrskoga legalizma, ulazi u novi život, oslobođen straha, iz kojeg se, zadivljen Božjom ljubavlju i dobrotom, rađa spontano novi moral. Isusova uloga je bila navijestiti oproštenje grijeha i ljubav Božju, za što mu je bilo dovoljno i prividno tijelo. Sluge Boga stvoritelja ga ne prepoznaju i, pribijajući ga na križ daju mu mogućnost da siđe nad pakao i da također tamo navijesti svoju poruku,  a to je da će vjernici jednoga dana uskrsnuti «dušom» (iz čega se zaključuje da ovo ne uključuje uskrsnuće tijela).

Etika: Etika marcionizma obilježena je stoga rigidnom askezom (dobrovoljnim odricanjem od materije, sastavnice ovoga svijeta, i njezinih napasti), uzdržavanjem od ženidbe i rađanja (da se spriječi nastavljanje paloga svijeta). Kristovo djelo se sastoji u navještaju oproštenja i ljubavi Božje, a da bi to izvršio dovoljno mu je samo prividno tijelo. Oružnici Boga Stvoritelja ga ne prepoznaju, nego ga hvataju, muče, razapinju i ubijaju, čime mu daju prigodu da siđe nad pakao i da dolje navijesti svoju poruku. Oni koji uzvjeruju jednog će dana dušom uskrsnuti, tvrdi Marcion, iz čega se zaključuje da nije vjerovao u uskrsnuće tijela (posljedica dualizma).

Novozavjetni kanon: Posljedica ovakvog razlikovanja između Boga Staroga zavjeta i Boga Isusa Krista, bila je odbacivanje knjiga Staroga zavjeta. Marcion ne prihvaća nikakav kompromis sa židovstvom niti uočava ikakav kontinuitet između Krista, Crkve i židovstva. Svoje teorije htio je potkrijepiti naukom svetog Pavla, to jest držao je da je dosljedan njegov tumač. No pokazalo se da je u svom radikalizmu «pavlovskiji» od samoga Pavla, koji, premda je polemizirao sa židovima i u određenom smislu relativizirao Zakon, ipak u konačnici nije bio mišljenja da kršćanstvo isključuje židovstvo, nego da je ono po Kristu ostvarenje obećanja danih ocima.
Polazeći od svojih pretpostavki suprotstavljenosti Staroga i Novoga zavjeta, Marcion je onda napravio zahvat u odnosu prema svetim knjigama. Po njemu, Stari zavjet je bio potpuno za odbaciti, a od Novoga je prihvaćao samo Lukino evanđelje i Pavlove poslanice. Štoviše, ovi spisi nisu se mogli sačuvati izvorni od natruha, nego su i njih falsificirali judaizanti, to jest sljedbenici zlog Boga, po sebi svojstvenim kriterijima legalizma. Zato i od Pavlovih poslanica odbacuje one koje drži neautentičnima, a zadržava autentične (Gal, 1 i 2 Kor, Rim, 1 i 2 Sol, Ef, Kol, Fil, Filem). «Pročišćava» također Lukino evanđelje, odbacujući kontaminirane dijelove, ne dodajući pri tom ništa nova. Tako je Marcion stvorio prvi kanon novozavjetnih spisa, obrazlažući ga u svom djelu Antiteze, koje je bilo neka vrsta uvoda u Novi zavjet (nije se sačuvalo).

Marcionizam i gnosticizam: Marcion nije bio gnostik, premda su ga mnogi ubrajali među gnostike, što je razumljivo kad vidimo da je i Marcion zastupao jednu vrstu dualizma. No, on ne slijedi njihovo naučavanje, niti je njime uvjetovan, premda nije isključeno da je upoznao kršćanske gnostike (ne drži da u čovjeku postoji čestica božanstva, isključuje mit kao temelj na kojem bi izgradio nauk).

a) Gnosticizam i njegova važnost

b) Opće odrednice gnostičkog fenomena i najvažniji predstavnici

c) Marcion i marcionizam

d) Monarhijanizam i početak trojstvenih rasprava

e) Montanizam

 
Krivovjerje (airesis = izbor), promatrano iz perspektive pravovjerja o kojem svijest dolazi naknadno, je neka istina vjere prihvaćena samo na pristran, jednostran, selektivan i radikalno pretjeran način. Može se pokazati na postupan način, to jest u tijeku teoloških rasprava, ili na način njezina krutog prianjanja uz stare i nadiđene sadržaje.
Po svom povijesnom razvoju, krivovjerje nastaje kao i pravovjerje, iz napora da se točnije i potpunije protumači i utemelji preneseni poklad vjere, s ciljem da se razumije dublje i bolje vjera, i da učini Kristove učenike trajno dostojnijim Učiteljevim nasljednicima. Objektivno, krivovjerje se razlikuje od pravovjerja po tome što dovodi u pitanje neke neosporne datosti vjere ili ih čak odbacuje.
Poteškoća razlikovanje između krivovjerja i pravovjerja u prvoj Crkvi bila je u tome što nisu postojali ni formalni kriteriji razlikovanja jednog od drugog, niti jasna svijest o potrebi posljednje instance koja bi bila zadužene izjasniti se u spornim pitanjima. I jedno i drugo se razvilo za vrijeme samih rasprava.
Kriterij (mjera) prosudbe predstavlja pravilo vjere (regula fidei), to jest baština vjere sadržana u Svetom pismu, te predana i potvrđena crkvenom Predajom. I uz to ostalo je dosta dugo otvoreno pitanje o tome tko je taj koji ipak u posljednjoj instanci mora odlučiti u tumačenju i potvrđivanju nauka, odgovor je usmjeravao prema petrovskoj službi, ne prema nekoj ustanovi koja pristrano i autoritativno odlučuje, nego u smislu jedinstva i suglasnosti raznih partikularnih Crkava s Rimskom Crkvom. Ovakva sustavna definicija je bila prihvaćena i izrađena na teološkom planu samo postupno, tijekom prvih stoljeća, te je tako i ona dio rasprava oko pravovjerja i krivovjerja.

a) Gnoza, gnosticizam i njegovo značenje

– Gnoza: Pod pojmom gnoza moderna istraživanja shvaćaju posebni oblik spoznaje kojemu su predmet božanska otajstva i koja je dostupna samo za skupinu izabranih. U ovom obliku je se može pronaći u raznim religioznim i filozofskim strujama raspršenim u prostoru i vremenu.

– Gnosticizam: Razlikuje se od gnoze. A radi se o religioznom pokretu koji je nastao u 1. st., o čemu postoji vrlo opsežna izravna (Nag Hammadi) i neizravna (hereziolozi) dokumentacija, posebno tijekom 2. st., razdoblju njegova cvata. Gnostička gnoza je jedan oblik religiozne spoznaje kojemu je predmet čovjekova istinska stvarnost, a prvenstveno su se zanimali kako protumačiti prisutnost zla u svijetu, ljudsko stanje i mogućnost spasenja. Spasonosnu spoznaju prenosi određeni objavitelj-spasitelj, a zajamčena je posebnom ezoterijskom predajom, te je po sebi u stanju spasiti onoga tko je primi. Redovito se gnostička pouka (didaskalia), kojom se potencijalni član inicira u zajednicu, temelji na predaji određenog mita kojemu je cilj odgovoriti na egzistencijalna pitanja vlastita svakom gnostiku: «tko smo, što smo postali; gdje smo, gdje smo pali; kamo smjeramo, odakle smo očišćeni; što je rođenje, što je preporođenje» (Exc. ex Th. 78,2).
O nastanku i povijesnim izvorima ovog složenog pokreta još uvijek se mnogo raspravlja bez konačnih zaključaka. Jedni govore o predkšćanskom porijeklu gnosticizma (ističu se npr. iranski elementi), želeći mu dati kronološku prednost u odnosu na kršćanstvo, te bi pretpostavili utjecaj gnosticizma na kršćanstvo, a ne obrnuto, kako su držali kršćanski hereziolozi. Drugi pak opažaju i određene elemente židovstva u gnostičkom sustavu, što se je vjerojatno razvilo na marginama ortodoksnog židovstva. Naposljetku ima onih koji drže (Simonetti) da je gnosticizam nastao od određene etnokršćanske struje koja se ucijepila u započeta gnostička promišljanja, potencirajući njezin razvoj u kršćanskom smjeru, umjesto da se pretpostavi kako je određena predkršćanska gnoza ušla u kršćanstvo, te kasnije izbačena kao krivovjerna.
Činjenica je da su različiti gnostički sistemi izrazito sinkretistički. Svoje nauke grade polazeći od različitih misaonih tradicija. Uz elemente koje uzimaju iz grčke filozofske tradicije, napose platonističke, određeni tekstovi pokazuju utjecaj židovskog svijeta. Još teže je protumačiti odnos kršćanstva i gnosticizma. Otkriće biblioteke u Nag Hammadiju pokazalo je da postoje tekstovi u kojima se ne osjeća utjecaj kršćanstva, kao i oni u kojima se može govoriti o kršćanskoj gnozi, gdje se gnostičko promišljanje nudi kao «tumačenje Evanđelja», a na poseban način kao kristološko promišljanje (npr. Bazilid, Valentin).
Psihološke korijene i religiozne motivacije vjerojatno treba tražiti u situaciji egzistencijalnog straha, koji je bio tipičan mnogim autorima i strujama, kako poganskim tako kršćanskim, u prva dva stoljeća, a čini se da u gnosticizmu dosiže svoj vrhunac, kojem će plod biti svojstveni religiozni odgovor, koji izvire iz osjećaja izgubljenosti i otuđenosti u odnosu na svijet. Za gnostika podzemlje se ne nalazi ispod zemlje ili na njezinim rubovima, nego je ispunilo svijet, ono je svijet sam. Zato je gnosticizam u biti pesimizam. A pesimistička je također ideja o bitnoj podjeli ljudi na dobro i zle, to jest na one koji se mogu spasiti i na one koji se ne mogu spasiti. Gnostik kao posjednik duhovnog elementa, takozvani pneumatik, odbacuje i osuđuje potpuno ovaj svijet sa svojim gospodarima koji ga drže zatvorenikom, jer zna da je u njemu stranac. Njegova domovina jepleroma, to jest svijet božanske punine u koju on može prispjeti zahvaljujući tajnom znanju – gnozi koje mu posreduje određeni duhovni objavitelj.

– Definicija gnosticizma: Gnosticizam je skup svjedočanstava karakteriziranih dualizmom koji uključuje unutar božanstva određeni lom koji se dogodio u samim počecima. Iz ovoga loma je stvoren  svijet kao djelo jednog nižeg boga (zovu ga Demijurg, bog SZ-a, Jahve), i došlo je do zarobljavanja palih komadića božanstva koji su se inkorporirali u neke ljude, te su stoga ti isti ljudi istobitni s božanstvom. Ponovni povratak ovih komadića božanstva u božanski svijet ostvaruje se posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet.

– Nauk: Ostavljajući po strani kulturološki i religiozni sinkretizam kojim se odlikuju različiti gnostički sustavi, zanemarujući njihove mitološke varijante, različite pozicije pred etičkim, antropološkim, soteriološkim problemima, ipak nije teško uočiti zajedničko poimanje svijeta, temeljno jedinstvo misli i vjere.

Prema shemu Umberta Eca suprotnost između kršćanstva i gnosticizma je vrlo jasna:

      Kršćanstvo
[Opće poimanje]

• Širi se među pukom
• Javni nauk
• Obećava napredak
• Povijesna misao
• Vrijeme je dio otkupljenja
• U biti religiozan ali u svijetu

 [Bog i svijet]

• Jedno je počelo svega
• Bog je različit od čovjeka
• Bog ljubi svijet
• Neshvatljiv potpuno ali dostupan razumu
• Svijet je dobar
• Tijelo je dobro i uskrsnut će

  [Zlo]

• Nezgoda pri stvaranju mimo Stvoriteljeve volje
• Proizlazi iz ljudske slobode
• Treba bježati od zla

 [Spoznaja]

• Povijest kao otkupljenje
• Otkupljenje će se dogoditi u budućnosti
• Istina je javna
• Aut-aut; tertium non datur
• Teologija kao razumska aktivnost

[Spasenje]

• Možemo se osloboditi od grijeha
• Svi mogu spoznati spasenje
• Siromasi se spašavaju
• Po izričitoj spoznaji vjere
• Misionarski duh Crkve
• Okretanje prema Bogu

   
      Gnosticizam
[Opće poimanje]

• Širi se među elitama
• Tajni nauk
• Obećava povratak na izvore
• Antipovijesna misao
• Vrijeme je grješka kod stvaranja
• Može se činiti laicizmom, ali religiozan

[Bog i svijet]

• Dualizam
• Jedinstvo (naravi) Boga i čovjeka
• Bog mrzi svijet
• Može ga se spoznati samo uz pomoć mita i mističnog prosvjetljenja
• Svijet je zao
• Tijelo treba prezirati

 [Zlo]

• Sastavni dio Boga i svijeta profiliran kao zasebno počelo
• Čovjek nije odgovoran za zlo
• Treba upoznati zlo, prakticirati da ga bi ga pobijedio

[Spoznaja]

• Povijest kao postupni pad
• Istina je neizreciva
• Istina je tajna
• Suprotnosti su istinite
• Teologija kao prepričavanje mita

 [Spasenje]

• Samo izabrani se spašavaju od grijeha
• Mali broj ga može upoznati
• Samo najbolji se spašavaju
• Tajna ograničena na mali broj
• Sektaški duh gnoze
• Posvješćivati da si bog

  Glavne posljedice pobjede nad gnosticizmom su sljedeće:

• neovisnost kršćanstva od svake religije i filozofije;
• kršćanstvo se ne pretvara u religiju poput drugih;
• Objava ostaje čista od natruha;
• katolicitet.

Pobjeda nad gnosticizmom za prvu Crkvu je bila mnogo značajnija nego pobjeda nad progonima.

  b) Opće odrednice gnostičkog fenomena i najvažniji predstavnici 

– Radikalni dualizam:  Polazište je radikalni dualizam između pravoga Boga i starozavjetnoga Boga (Demijurga), između pravoga Boga (nepoznatoga) i ovog materijalnog svijeta, između duše i tijela. Ovaj radikalni dualizam ima s jedne strane svoju ontološku dimenziju, a s druge strane etičku. Na ontološkoj razini nije toliko radikalan da bi zastupao dva vrhovna suprotna principa (dobrog i zlog boga), ali uvodi dramu postanka zla u onostrano božansko područje, dakle u samo božansko, pa mu je ovaj vidljivi svijet, kao proizvod zla koje je nastalo u samom božanskom, u biti zao.
Dualizam i potpuni prijezir prema materiji izvor su drugih zabluda: nijekanje uskrsnuća, slobodarstvo (tijelo valja prezirati i sve je dopušteno; grijeh ne čini čovjek već tijelo); rigidni ascetizam i prijezir prema prehrani, odbacivanje braka, itd.
Kao što gnosticizam treba razlikovati od gnoze, tako i radikalni gnostički dualizam treba razlikovati od dualističkih tendencija koje se javljaju u pretkršćanskom židovstvu (npr. Kumran), o čemu svjedoči nauk o dva puta.

– Poimanje boga i božanskog svijeta: Gnostički svijet je svijet podjela, suprotstavljenosti, ontološkog ponora koji rastavlja, u svijetu, svjetlo od tame; u čovjeku, pneumatski princip od materijalnoga. Općenito gledano, prva temeljna odrednica gnostičke misli, što je suprotstavlja cijeloj tradiciji grčke misli je podcjenjivanje «kozmičkog boga». Kao posljedicu to je imalo i odbacivanje kršćanskog nazora i uvjerenja o stvoriteljevu  jedinstvu. Za gnostike, kako postoje dva svijeta, tako postoje i dva boga ili dva starateljska počela. Demijurgu različitih gnostičkih sistema, stvoritelju ovoga svijeta i redovito poistovjećenom s Bogom Staroga zavjeta, suprotstavljen je pravi Bog, «Otac svega». Poradi nespoznatljivost pravoga Boga pripisuju mu mnoštvo negativnih atributa (neopisiv, nespoznatljiv, nedohvatljiv…). Hipolit svjedoči kako je za Bazilida ovaj Bog apsolutni transcendentni i nespoznatljivi do te mjere da je Bog koji ne postoji (ouk on): «bez misli, bez osjetljivosti, bez volje, bez nakane, bez strasti, bez želje».
Ali u isto vrijeme, ovaj Bog je Otac Veličine, Nespoznatljivi Otac, onaj od kojeg potječe i od kojeg je određeno da se objavi punina svega, to jest svijet eona. On je u stvari androgina stvarnost. Zahvaljujući svojoj ženskog dimenziji, različito nazivanoj (Tišina, Providnost /Pronoia/, Misao /Ennoia/), on je u stanju, činom promišljanja o sebi samome, što je u isto vrijeme, mitološki gledano, čin samooplodnje, objaviti samom sebi svoje istinsku stvarnost, najprije preko ispuštanja/emanacije jednog bića (Barbelo, Um-Nous) koji se postavlja kao Sin izvornom paru ili kao vanjsko lice, a potom i nizom emanacija koje tvore pravu puninu – pleromu.

Pleroma je sačinjena od Ogdoade i Dodekade, dakle od prvog iskonskog para okruženog s 30 eona (eon = vječnost, u biti je personifikacija apstraktnih atributa), kao što je i Krist imao 30 godina ili je to bio zbroj sati iz evanđeoske prispodobe kad su bili pozivani radnici u vinograd (1+3+6+9+11). Udaljavajući se od prvog para, eoni se depotenciraju, gube na snazi bitka, kao svjetlo što slabi kako se udaljava od izvora, jer samo prvi par posjeduje puninu bitka. Posljednji u nizu eona, Sofia, nalazi se na periferiji božanskog svijeta gdje pada u grijeh. Nju obuzima neodoljiva strast da spozna Nespoznatljivog Oca (neki govore o činu požude, nezadrživog pritiska prema Ocu, nemjerljivoj oholosti da nasljeduje njegovu generativnu veličinu), te umjesto da djeluje u slozi sa svojim parom (Krist), u potpunoj autonomiji i podređenosti, proizvodeći novi par eona, ne želi spoznati Oca na hijerarhijski način preko eona koji je prethode, nego želi izravno upiti spoznaje iz Ponora. Time čini neoprostivi grijeh, te umjesto da proizvede novi par eona, proizvodi abortus u kojem će se ona sama razbiti – Achamoth. Ovaj potom rađa Demijurga, stvoritelja svijeta i ljudi koji su podijeljeni u tri kategorije (hilici, psihici i pneumatici), dok mnogi od elemenata Sofijina duha i svjetla prolaze preko Achamotha i Demijurga u ovu treću kategoriju.
Funkcija ovog grijeha, kojemu je posljedica izbacivanja iz Plerome eona koji je zgriješio, je tumačenje na koji način negativnost (malum) ima svoje misteriozno počelo u božanskom svijetu eona i plerome. Ovaj život je, doista, zauvijek, u nezaustavljivoj potrebi samoobjave, jedan proces umnažanja i razbijanja božanskog jedinstva, razaranje iskonskog mira, ubacivanja pohotne misli, ma koliko mogla biti prouzročena duhovnim motivima.

Demijurg i stvaranje svijeta: Demijurg, najčešće nazivan Jaldabaoth, sa svojom svitom od sedam zlih poglavara (arhonti) vlada polazeći od sedmice (haebdomada), pun ispraznog i oholog neznanja o svojim djelima. On pravi zahvat nad preegzistirajućom materijom, i time već negativnom, ili ukoliko je materija kao takva rezultat pleromatskih događanja pa je time neka vrsta sjene i pojavnosti koja je obilježena nedostatkom bitka. Demijurg stvara arhonte i oblikuje svemir polazeći od obrazaca (typoi) gornjeg svijeta, koje mu prenosi, a da toga nije ni svjestan, duhovni ekstrapleromatski princip (Sophia Achamoth). Rezultat je vrlo blijeda kopija, ako ne čak i abortus.
Svijet, kao plod zlog boga neznalice, bitno je zao, materija je zla, iz čega se vidi da je gnosticizam bitno pesimizam.
Stvaranje čovjeka: tumači se shodno razumijevanju stvaranja svijeta, u obliku prerade izvještaja o stvaranju knjige Postanka. Temeljna ideja koju različiti antropogonski mitovi žele prenijeti je da je smrtni dio čovjeka demijurško djelo, oblikovano na njegovu sliku. Ali u Adamovu tijelu, a da tvorci nisu primijetili, ubačen je onaj duhovni element koji ga čini sličnim Bogu. Radi se o svjetlosno iskri božanske naravi koja ostaje zarobljena u tijelu (po tome, čovjek je u svojoj intimnoj strukturi istobitan s bogom). Na scenu tada stupa, kao suprotnost Demijurgu, određeni duhovni soteriološki princip, koji, polazeći već od Adama, donoseći pravo znanje (gnozu) intervenira na razne načine s ciljem da spasi izabrane, sabirući i sjedinjujući čestice svjetla, duhovno sjemenje rasijano u tvarnome svijetu.
Gnostik je onaj koji u biti nije od svijeta, već je otuđen i stranac je u svijetu, te ga nadilazi onim što u sebi nosi.

Soteriologija: Postavljalo se pitanje podudara li se spasenje uz pomoć gnoze, koje gnostik prima već za života, s konačnim spasenjem. Izgleda da se pojedinačna sudbina određuje u trenutku primanja gnoze – pravo i konačno uskrsnuće. No ona je ipak samo anticipacija eshatološkog određenja koje će se zaključiti u trenutku kad se duhovni princip bude konačno i potpuno odvojio od materije. Samo tada će se moći ostvariti nebesko putovanje duše kroz opasne arhontske sfere, što se može na mističan način osjetiti u ovom životu, ali će pravo ostvarenje pronaći samo nakon smrti.

Kristova uloga: Krist je jedan od objavitelja, prosvjetitelja, nositelja spasiteljske gnoze izabranima. On je sišao na čovjeka Isusa u trenutku krštenja na Jordanu, da bi ga napustio prije muke (odbacuje se Kristovo čovještvo i utjelovljenje). Krist ljudima pribavlja gnozu i tajne nauke, sedam lozinki uz pomoć kojih će gnostici moći, nakon smrti, dušom prijeći sedam nebeskih sfera, dok je tijelo određeno za propast. Samo kad svi gnostici umru, svi raspršeni Sofijini fragmenti će se sjediniti i ponovno je sastaviti. Tada će se moći nastaviti proces rađanja unutar plerome, dok će materijalni svijet propasti.
Ukoliko se za kršćanstvo Krist predstavlja kao objektivni spasitelj, koji je svojim križem, smrću i uskrsnućem spasio čovjeka od grijeha i smrti, u gnostičkim sustavima to nije slučaj. Uostalom, nisu ni mislili da im je potrebno spasenje, jer bijahu uvjereni da su satkani od božanske naravi, te se kod njih i ne radi o spasenju čovjeka, nego bi se radije moglo govoriti o spasenju boga. A u prilog svojih teza da je Krist prenosio tajno znanje svojim učenicima, pozivaju se na onih 40 dana koje je Isus proveo sa svojim učenicima nakon uskrsnuća. Navodni ih je uvodio u tajne istine, koje su oni kasnije prenosili isto tako tajnom linijom poučavanja.
Krist, međutim, nije jedini prosvjetitelj izabranih. Ovisno o gnostičkim sustavima, ima i drugih prosvjetitelja. Negativan stav prema starozavjetnom Bogu doveo ih je dotle da su vrednovali redovito one likove koji su po biblijskoj dokumentaciji ili unutar biblijske priče imali negativnu ulogu (Eva, zmija, Kajin, Juda), predstavljajući ih kao nositelje stvarnog znanja, u odnosu na ono lažno i površno znanje koje je pokazivao Bog. No bilo je i drugih nositelje tajnog znanja kojima su davali drukčije tumačenje od tradicionalnog (Noa tako potajno gradi korablju i spašava pneumatike od uništenja, te time onemogućuje plan zlog Boga).

Etika: U određenom smislu radi se o determinističkoj etici koja ovisi o činjenici da je gnostik svakako jedan od spašenika. Superiornost u odnosu prema zakonima i zakonodavcima ovoga svijeta može proizvesti dvije paralelne i suprotstavljene pozicije. Izvori kršćanskih hereziologa neprekidno svjedoče o slobodnjačkim praksama, ponekad usmjerenima prema spermatskim kultovima. S druge strane, koptski izvori svjedoče o da se odbacivanje tijela i požude pretočilo u rigorozni asketizam, usmjeren prema radikalnom odbacivanju samog kozmosa. Odbacivali su i sam brak, držeći da će se obustavljanjem reprodukcije napokon sastaviti božanska pleroma, te će se nastaviti širenje eonskog svijeta.
Kršćanstvo nikad nije prihvatilo ovakav etički sustav koji bi završavao u bijegu od odgovornosti za vlastite čine. Dok kršćanstvo naglašava vrijednost ljudskih čina na putu spasenja, gnosticizam stavlja naglasak na znanje (i to tajno).

Gnosticizam i objava: Shodno dualističkim idejama, gnosticizam je i prema Svetom pismu razvio isti odnos. Radikalno su odbacivali Stari zavjet s njegovim Bogom, a prihvaćali su samo Novi. Za kršćanski gnosticizam Krist je temeljna os njihovih sistema kao onaj koji je donio spoznaju o pravome Bogu koji je Starome zavjetu bio nepoznat. Premda prihvaćaju Novi zavjet, ipak drže da kršćani (psihici), članovi Velike Crkve, nemaju pravi hermeneutski ključ njegova čitanja. Taj hermeneutski ključ nije zapisan, nego je dan apostolima nakon uskrsnuća, ali nije zapisan, nego se radi o tajnim objavama i istinama koje se prenose usmenim putem, te je kao takav došao do gnostika. Posjedujući ovo znanje oni su osposobljeni pravilno razumjeti i ono što je napisano u apostolsko doba. Uz to, oni zapisuju i svoje znanje, ali su spisi po svojoj naravi ezoterijskog karaktera, za upućene, a ne za sav svijet. Gnozu daruje nepoznati Bog po Kristu, te je ona stoga milosnog karaktera. Njezin je sadržaj prvenstveno saznanje o pravom nepoznatom Bogu, ali i saznanje kozmološko i antropološko, dok je usmjerenje tog znanja soteriološko. Gnoza je, prema tome, najvećim dijelom, jedna vrsta egzegeze, ali rezervirana za manji krug. Kao posebnu značajku te egzegeze treba spomenuti osobitu mistiku brojeva, a nadasve metodu koja polazi od imena i riječi da ih hipostazira kao posebna bića. Napisani tekst ne saopćava onu poruku koja se iz samog teksta može pročitati, nego se iza pojedinih riječi krije ezoterijski smisao, a do njega ne može doći nitko tko nije primio gnozu.
Nasuprot racionalnom (diskurzivnom), gnosticizam njeguje intuitivni način razmišljanja, čiji temeljni način izričaja ostaje mit, pa gnosticizam više sliči poeziji nego filozofiji. Gnostici misle prvenstveno pomoću asocijacija riječi, kao i u nekom traženju simetrije, tako da se dobiva dojam da im je više do ljepote negoli do dokazanosti. Osnovni tipološki oblik njihova mišljenja je udvostručavanje: onostranost je prototip ovostranosti.
Učenjem o tajnom znanju gnosticizam nužno vodi do velikih sociološki posljedica u kršćanskoj zajednici, točnije do elitizma. Događa se raslojavanje vjernika na dvije klase: jednu manju i izabranu, koja posjeduje tajno znanje (gnostici ili pneumatici) i na masu vjernika, koji ne mogu doseći gnozu (psychikoi/animales – kršćani), dok su ostali ljudi materijalni (hylikoi). Gnostici prema ostalim vjernicima u kršćanskoj zajednici nisu htjeli radikalno kidati veze, niti su se htjeli odijeliti od ostale Crkve, držeći da je takvo stanje u kršćanskoj zajednici dobro za mnoštvo, no pravi put do spasenja jest u posjedovanju gnoze, a to nije svima dano (ezoterijski karakter gnoze). Gnostička se propaganda i ne obraća masama, nego samo izabranima, dok je revolucionarna poruka Evanđelja prve Crkve bila u tome da je spasenje naviješteno svima. Gnosticizam je pogodovao stanovitom religioznom individualizmu, a njegov rezultat je bio i temeljni sociološki dualizam kao načelo vjerskog života kršćanske zajednice. Takve tendencije su bile vrlo opasne za rano kršćanstvo naročito zato što je gnosticizam težio višoj i intelektualno dubljoj objavi koja se obraćala izobraženijem sloju, a širokoj masi kršćana je ostavljao opću i nižu objavu koja pripada jednostavnoj vjeri ali ne i gnozi, koja je viša objava.

– Počeci gnosticizma
Kršćanska starina svodi početak gnosticizma na Šimuna Čarobnjaka (Dj 8, 9-24), no on nije bio heterodoksni gnostik u strogom smislu riječi. Počeci heterodoksnog gnosticizma idu u vrijeme nakon 70. godine i razorenja Jeruzalema. To je doba kad se oblikuju i druge hereze koje, kao i gnosticizam, izrastaju iz judaizma i judeo-kršćanstva. Najjači sukob između Velike Crkve i gnosticizma razbuktava se tek sredinom 2. st., kad u Rimu djeluje Valentin, vjerojatno najjači predstavnik gnosticizma.
Premda Pavao upozorava Timoteja (1 Tim 6, 20) da se treba čuvati ‘lažno nazvanoga znanja’ (tes pseudonymou gnoseos), valja imati na umu da pravovjerno kršćanstvo nije odbacivalo svaki govor o gnozi. Sv. Irenej govori o «istinskoj gnozi», a Klement Aleksandrijski polemizirajući protiv gnostika govori o «pravom gnostiku» (=kršćanin) koji jedini može doći do gnoze.
Prvo je žarište gnosticizma bila Antiohija, a zatim je došla Aleksandrija, poslije toga Rim, gdje sredinom 2. st. djeluje Valentin (i Marcion koji je u mnogočemu imao slične stavove). Valentinova se gnostička škola razdvojila na zapadnu i istočnu.

— Najznačajniji predstavnici 

• Najznačajniji predstavnici pripadaju takozvanom helenističkom gnosticizmu ili aleksandrijskoj gnozi.
  • Bazilid. Klement Aleksandrijski svjedoči da je Bazilid živio i djelovao u Aleksandriji u doba cara Hadrijana (117-138) i Antonina Pia (138-161). Tvrdio je da njegov tajni nauk dolazi od apostola Matije, dok je ukazivao na Glaucija kao svog učitelja i tumača Petrove misli. Pripisuju mu se 24 knjige tumačenja o evanđelju, jedna knjiga Oda, a Origen ga optužuje da je napisao i vlastito evanđelje. Njegov sin Izidor je napisao tri spisa: O k prirodi okrenutoj duši, Ethika i Exegetica.
    Izgleda da je u kristologiji zastupao docetizam («nije bio raspet Um, poslani od Oca, nego neki Šimun Cirenac»). Što se tiče antropologije, bio je prilično pesimistički usmjeren (intrinsečna grješnost duša i nužnost okajavanja). Držao je da je svaka bol posljedica nekog grijeha ili neke predispozicije na grijeh. U kozmologiji je zastupao da je svijet nastao iz sjemena u kojem su bile sadržane sve stvari, a koje je proizišlo iz «nepostojećeg Boga», Boga koji je ne-biće.
  • Valentin. Rodom iz Egipta, ali se preselio u Rim gdje je djelovao polovicom 2. st. (136-160). Napisao više spisa (Pisma, Homilije, Psalmi), od čega su ostali tek samo fragmenti, uglavnom moralnog i poučnog karaktera s mističnim pobudama. Kod Hipolita je sačuvan i jedan njegov himan, dok se spisi iz Nag Hammadija (npr. Evanđelje istine), teško mogu njemu pripisati.
    Bio je začetnik vrlo jake škole, a učenici su mu se razlikovali prema interesima i doktrinarnoj sistematizaciji. Redovito se govori o dvije škole: istočnoj (Ardesian, Asionik, Teodot i Marko) i zapadnoj (Ptolomej, Herakleon i Florin). U istočnoj školi najznačajniji predstavnik je Teodot, od koga su ostali sačuvani samo fragmenti u osmoj knjizi Klementovih Stromata, a obično se navode kao Excerpta ex Theodoto.
• Ptolomej i Herakleon. Najznačajniji su predstavnici zapadne valentinovske gnoze koji su logički i sustavno razradili sveukupnost vjerovanja i nadanja afektivnog podrijetla, budući da proizlaze iz osjećaja otuđenosti što ga je gnostik iskušao u svijetu koji je on držao nečim stranim i zato mu se suprotstavljao.
  Ptolomej je autor dvaju spisa: Tumačenje prologa Ivanova Evanđelja i Pismo Flori. U prvome spisu prilagođava Ivanov tekst temeljnim postavkama Valentinova nauka o eonima. Tumači ga alegorijski na način da u njemu pronalazi spomen prvih osam temeljnih eona valentinovske plerome. U Pismu Flori predmet je gnostičko tumačenje Staroga zavjeta, to jest njegovo prihvaćanje i odbijanje. Ptolomej razlikuje tri dijela. Jedan dio je božanski, jedan dio je napisao Mojsije, a treći dio dolazi od staješina izraelskog naroda. Isus je došao usavršiti, a ne dokinuti prvi dio. Drugi dio je dokinuo, a treći (obredni zakon) je spiritualizirao. Ovo tumačenje je pokušaj traženja srednjega puta između katolika koji su prihvaćali cijeli Stari zavjet i marcionovaca koji su ga odbacivali. Premda veli da postoji dio starozavjetnih tekstova božanskog podrijetla, ipak i taj dio sadrži nesavršenosti, te se na taj način ne može smatrati djelom uzvišenog Boga, već djelom nižeg boga, Demijurga. Riječ je o propagandnom spisu koji je namijenjen neupućenima. Time se shvaća zašto su u djelcu odsutni najizrazitiji vidovi koji su u suprotnosti s kršćanskom objavom, a čine bit gnostičkog mita kako ga je predstavio Irenej. Ptolomej veoma spretno unosi u svoje izlaganje temeljne postavke gnostičkog iskustva i vjerovanja koje je nespojivo s učenjem Crkve: različitost između nižeg Boga Starog zavjeta i uzvišenog Boga Novog zavjeta; podjela ljudi na tri naravi: hiličku, psihičku i duhovnu, od kojih je svaka određena na različitu sudbinu neovisno o eventualnim zaslugama i krivnjama. Spis je veoma jasan, što nije čest slučaj u gnostičkim spisima, iako su se neki pojmovi pojavljivali u različitim interpretacijama, već prema tome da li ih je čitao neki upućeni ili pak stranac. Napisan je u proznom, ponekad ritmičkom, elegantnom i profinjenom obliku.
  Herakleon. Od njega je sačuvano više fragmenata. Napisao je Komentar na Ivanovo Evanđelje, od čega su se fragmenti sačuvali kod Klementa Aleksandrijskog i Origena. Po svemu sudeći i njegovi su spisi bili slični Ptolomejevu pismu, namijenjena ne samo upućenima, već širokoj publici, pa zato i pisana posebnim oprezom: mitološke nadstrukture nikad se ne spominju, a temeljne točke koje smo susreli kod Ptolomeja neprestano se javljaju: podjela ljudi na tri različite naravi, razlikovanje Boga Staroga i Boga Novoga zavjeta. Tekst Ivanova Evanđelja se tumači isključivo alegorijski. Pretežiti simbolizam u ovom djelu je vertikalni a odnosi se na djela i govor Isusov koji su u funkciji nebeske povijesti (odnosi između duhovnih ljudi i njihovih anđela) i naročito na različit udes triju naravi ljudi.
  U središtu Herakleonove misli je valentinovski mit o palom duhu koji, preko Krista, ponovno postaje svjestan svoga počela. Za ovaj mit želi pronaći naznake i podlogu u Ivanovu Evanđelju uz pomoć alegorijske egzegeze, usredotočene na lik Ivana Krstitelja, Samarijanke i stotnika iz Kafarnauma. Ivan je tako kao prorok simbol psihičkog čovjeka, vezan uz Demijurga i za ekonomiju Staroga zavjeta, određen doduše za spasenje i otkupljenje, ali u nižem rangu nego što su to duhovni ljudi. Ali po onom po čemu je on više od proroka, po tome je simbol duhovnog čovjeka. Rimski stotnik je simbol Demijurga, a Samarijanka je simbol duhovnog čovjeka zasužnjena u materijalnom ovoju koji mu je stran a koji ga navodi na zlo, te koji malo po malo postaje svjestan svoga istinskog bića, čisti se i oblikuje za spoznaju Spasitelja.

a) Acta, Passiones i Legende o mučenicima

b) Opće značajke

c) Najstarija Acta i Passiones

 a) Acta, Passiones i Legende o mučenicima

Postoje tri vrste spisa o mučenicima: Acta, Passiones i Legende.

— Opisi mučeništva opisuju mučenike kao atlete, među kojima je mnogo žena i djece, što je bilo nepojmljivo u grčko-rimskom svijetu koji je se divio junacima snagatorima, od čega su ove dvije kategorije bile izuzete.
— Mučenici su prikazani kao stvarna žrtva, po uzoru na euharistijsku žrtvu. Već sv. Ignacije pravi usporedbu euharistije i mučeništva.

b) Opće značajke

— Acta
Radi se o zapisnicima sa sudskih procesa (pitanja osobe koji predstavlja vlast i odgovori mučenika). Kršćani su potom tražili da im se dadne kopija iz službenih arhiva.
Kao protokoli sudskih postupaka pred prokonzulima, ali sadrže i nekih dotjerivanja sa strane kršćana. Traži se od kršćana da upute molbu (supplicatio) caru, što će reći, da se vrate rimskoj religiji predaka. Mučenici odbiju povratak na poganski kult, usprkos uvjeravanja prokonzula. Potom se čita smrtna presuda ex tabella, što će reći, unaprijed pripremljena.

Najvažnija Acta su ono o mučeništvu sv. Justina i šestoro njegovih prijatelja, iz 165. godine.

—Druga Acta:

• Acta ss. Martyrum Scillitanorum (17-VIII-180), na crkvenom latinskom, iz Sjeverne Afrike.
• Acta proconsularia s. Cipriani, iz 258. godine: sudski postupak i smrt (14.09.258.).

Postoje i neka poganska Acta mučenika, ali se ne mogu uspoređivati s kršćanskim. Radi se o procesima koji su se odvili u Aleksandriji, a sudilo se onima koji su se protivili rimskoj vlasti. Ne radi se o mučenicima za vjeru.

—Passiones ili martyria
Radi se o opisu starokršćanskih mučenika koji su napisani od svjedoka očevidaca ili od suvremenika.
Crkveni pisci dok opisuju nečije mučeništvo, to jest posljednje dane i smrt, redovito daju teološko tumačenje događaja.  Izlažu okolnosti u zatvoru, muke kojima su izloženi, čuda koja su se dogodila, itd. K tome se dodaje teološko i duhovno promišljanje, a cilj je izgradnja vjernika.

—Primjeri:

• Martyrium Policarpi (iz 156.).
• Passio Perpetuae et Felicitatis (7.3.202.) u Kartagi. Jedan dio je napisala sama Perpetua.
• Acta s. Apollonii (180-185). Radi se o apologiji koju je Apolonije, filozof, iznio pred sudom.
• Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije  (177).

— Legende o mučenicima
U ovo kategoriju spadaju spisi kasnijih vremena. Male su povijesne važnosti. Napisano su s odgojnim ciljem. Na primjer tu su legende o sv. Lovri, sv. Ceciliji, sv. Sebastijanu, itd.
Pa i onda kad imaju određeni povijesni nukleus, sadrže mnogo fantastičnih elemenata. Predstavljaju početke hagiografske literature, a nastaju od četvrtog stoljeća. U ovim spisima nije neophodno imati u vidu ni jezik ni autora.

c) Najstarija Acta i Passiones

—Acta s. Iustini et sociorum
S Justinom je bilo zatvoreno 5 drugih muškaraca i jedna žena koja se, bez sumnje, ubrajala među njegove učenike. Iznenađuje da se spominje rimske «nepravedne zakone», premda prije Decija nema vijesti o spomenutim zakonima. Rimski prefekt postavlja pitanja kojima se želi utvrditi krivnja optuženika. Justin stalno odgovara potvrđujući svoju nevinost. Posljednje pitanje koje mu se postavilo je: Jesi ti kršćanin? Nakon potvrdnog odgovora svih optuženih čita se presuda koja se ne temelji na njihovoj pripadnosti kršćanstvu (nomen Christianum), nego na odbijanju da žrtvuju kako je propisano zakonima.
Postoje tri redakcije, od kojih je «A» najkraća.

— Acta ss. Martyrum Scillitanorum
Acta scilitanskih mučenika je najstariji dokument na latinskom jeziku koji se sačuvao. Spominje također jedan latinski prijevod Biblije. Scili je bio grad u Numidiji (Sjeverna Afrika). Postoji točan nadnevak: 17. srpnja 180. Suđenje je održano u Kartagi «in secreto», a sudac je bio prokonzul Saturnin. Ispitivano je šest kršćana, tri muškarca i tri žene, i svi su osuđeni da im se odsječe glava. Prokonzul drži da je kršćanstvo ludost i zlo uvjerenje, te želi navesti kršćane da promijene mišljenje, ali se ne upušta s njima u raspravu o kršćanstvu. Nakon osude, osuđenici zahvaljuju Bogu i «bijaše im odmah odrubljena glava poradi imena Kristova».

— Martyrium Policarpi
Najstariji opis mučeništva. Sastavili očevici u epistolarnom obliku nedugo nakon njegove smrti u veljači 155. (neki tvrde da je to bilo 22. veljače 156. ili 23. veljače 167.). Crkva u Smirni šalje pismo o Polikarpovom mučeništvu Crkvu u Filomeliumu, s molbom da se proslijedi i dalje. To je prvi hagiografski dokument (život sveca) koji se sačuvao.
Autor (Marcion) je očevidac iz koji želi detaljno izvijestiti o svemu što se zbilo s Polikarpom, koji je kao predstojnik zajednice bio uhvaćen, nakon što je njegovo sklonište odao jedan rob, te se od njega tražilo da se odrekne vjere. No on je ostao vjera i bi osuđen na lomaču. Kad ga vatra nije odmah spalila, poslan je confector da ga probode, ali se od krvi vatra pogasila, da bi mu potom tijelo ponovno palili. Kršćani su sabrali ostatke kostiju, sahranili ih na doličnu mjestu kamo će dolaziti da slave njegove obljetnice.
Polikarpovo mučeništvo svjedoči da su kršćani iskazivali štovanje mučenicima, a važno je i za teologiju mučeništva kao nasljedovanja Krista. Kršćani se Kristu klanjanju, a mučenicima iskazuju čast kao njegovim učenicima i nasljedovateljima. U ovom djelu se po prvi put rabi pojam mučenik (martys) da označi kršćanina koji je umro za vjeru.

— Acta s. Apollonii
Apolonije je bio učeni filozof. Kako izvještava Euzebije, prijavio ga je njegov rob. Osuđen je i ubijen u Rimu za vrijeme cara Komoda, a suđenje je vodio pretorijanski prefekt Perennis (g. 183/185.).
Govori koje Apolonije izgovara u obranu vjere po argumentaciji sliče apologetskim djelima. Harnack je ocjenjuje kao najodličnijom apologijom kršćanstva.

— Acta proconsularia s. Cypriani 
Sadržava sudske zapisnike o saslušavanju kartaškog biskupa Ciprijana pred prokonzulom Paternom (257.), te o saslušavanju i osudi na smrt pred prokonzulom Galerijem Maksimom, zajedno s opisom mučeništva (258.). To je bilo za vladanja Valerijana i Galijena.
Na prvom saslušanju Ciprijan je bio prognan u Curubis, a na drugom je osuđen da mu se odsiječe glava.  

Ostali grčki apologeti iz ovog stoljeća su:

Kvadrat; Aristid; Ariston iz Pele; Tacijan; Atenagora; Meliton iz Sarda; Teofil Antiohijski; Poslanica Diognetu; Apolinar Hijerapolski; Hermija 

— Kvadrat 
Najstariji je poznati kršćanski apologet, ali mu se djela nisu sačuvala. Zna se da je uputio apologiju caru Hadrijanu (117-138), najvjerojatnije za Hadrijanova boravka u Maloj Aziji (123/4. ili 129). Sačuvan mu je samo fragment kod Euzebija, koji tvrdi da je imao kopiju tog spisa u ruci. Na temelju toga se pretpostavlja da je živio i djelovao u trećemu desetljeću 2. stoljeća. Euzebije hvali njegov književni talent  i apostolsko pravovjerje. Euzebije citira jedan odlomak u kojem Kvadrat tvrdi da su neki od onih koje je Isus ozdravio i od mrtvih uskrisio još živi «do naših dana». Kvadrat piše učenim grčkim, atenskim. Neki su mislili da njegova izgubljena apologija nije drugo doli Poslanica Diognetu, međutim to nije vjerojatno. Teško bi bilo dokazati da bi Kvadrat bio prorok i apostolski učenik Kvadrat kojeg spominje Euzebije na jednom drugom mjestu svoje Crkvene povijesti (3, 37, 1; 5, 17, 2), a bilo bi potpuno pogrešno poistovjetiti ga s istoimenim atenskim biskupom koji je živio u vrijeme Marka Aurelija, kako je učinio Jeronim.

—Aristid iz Atene

Najstarija sačuvana Apologija je ona filozofa iz Atene Aristida, koju upravlja caru Hadrijanu, pretpostavlja se između 124-126. godine, dok drugih podataka o njemu nemamo. Da je bio filozof, to nam svjedoči Euzebije.

Aristid započinje dokazivanjem Božje opstojnosti polazeći od aristotelovskog dokaza iz gibanja, premda opisuje božanstvo u stoičkim kategorijama. U apologiji objašnjava kako je, meditirajući red i harmoniju svemira, došao do spoznaje Stvoritelja, Prvog Pokretača, koji ujedno uzdržava cijeli svemir (argument iz reda u svemiru). Koristeći razumsko zaključivanje za dokaz o Božjoj, Aristidu je cilj pokazati poganima da vjera što je ispovijedaju kršćani nije nelogična niti u suprotnosti s ljudskim razumom, nego dapače pročišćena od svih primjesa laž i opsjene. Promatrajući svijet kao svima nedvojbenu uređenu očevidnost, pokazuje da ni kršćani ne ispovijedaju drukčije istine o Boga od onih koji se pronalaze u zahtjevima ljudske razumnosti.Takva apologetska metodolgija je vrlo promišljena i neophodna da bi se uspostavile dodirne točke sa sugovornikom  argumentacijom iz razuma je nužan korak u ono vrijeme, jer kad se susreću s poganskom elitom nužno je da im argumentacija ne bude samo iz Pisma nego i iz razuma. Aristid tvrdi da je moguće doći do nekih Božjih epiteta razumom, i to negativnim načinom. Tako da se govori što Bog nije. Bog nije konačan, nije prolazan, nije izmjerljiv… pa dajemo epitete kako je Bog neizmjeran, nedokučiv, beskonačan, vječan. Utvrđuje da je istina ono što navještavaju kršćani. I on tvrdi da je istinita riječ Objave i riječ razuma, ne suprotstavljaju se.
Aristid dijeli ljude na 3 kategorije, ovisno o tome kakvo poimanje božanstva imaju, a shodno tome i o načinu kako ga štuju. Tako razlikuje mnogobošce tj. štovatelje bogova (Kaldejci, Grci i Egipćani), od monoteista u koje spadaju židovi i kršćani koji tvore zasebne kategorije. Pripadnost pojedinoj kategoriji procjenjuje se na temelju spoznaje i štovanja Boga.
–                Mnogobošci: Kaldejci nemaju spoznaje pravoga Boga, pa su se dali u klanjanje stvorenja (nebo, zemlja, more, zvijezde, mjesec, nebeska tijela, čovjek) umjesto Stvoritelja. U drugu skupinu ubraja Grke, te premda se ponose svojom mudrošću, ipak su i oni upali u zabludu mnogoboštva, učeći kako ima više bogova među kojima postoje muški i ženski, podložni strasti poput ljudi, što bi bilo nedostojno pravoga Boga. Najgorom vrstom poganske religioznosti Aristid drži egipatsku religiju koja bićima bez razuma, zemaljskim i vodenim, biljkama i sjemenju, pridaje božanske atribute, što ih je odvelo u ludost i nemoral najgore vrste. Svi autori patrističkih priručnika govore kako Aristid dijeli ljude na četiri kategorije: barbare, Grke, Židove i kršćane, međutim takva podjela ne odgovara Aristidovu tekstu i nakani. Istina, on na jednom mjestu (usp. 13, 5) spominje neke učene među Grcima koji su spoznali određene zakonitosti i stekli znanje o Božjoj prirodi, ali su bili nedosljedni, jer su se pod pritiskom politeizma morali odreći tih istih zakona. Samo ovaj tekst ne ovlaštava nas vidjeti podjelu drukčijom od onog što je definirao Aristid, koji i Grke uključuje u mnogobožačku skupinu naroda.
–                Židovi.  Za Židove Aristid tvrdi da štuju samo jednoga Boga Stvoritelja svega, ali ga ne poznaju potpuno jer niječu da je Isus Krist Sin Božji su na visokom stupnju jer imaju Objavu. Hvali ih zbog monoteizma, te stoga drži da su na većem stupnju spoznaje od ostalih naroda. No, zamjera im da se nisu odredili prema Isusu Kristu kao Spasitelju, čime su i sami upali u veliku zabludu.
Kršćani. Bilo po jasnoći spoznate istine, bilo po intenzitetu moralnoga življenja, kršćani nadmašuju sve ostale narode. Oni su spoznali Boga na najuzvišeniji način, jer su prihvatili Isusovo spasiteljsko djelo u kojem se Bog objavio u punini. Oni su nova vrsta ljudi koju je Bog oblikovao po svome Sinu, a prednjačeći u kreposnom i moralnom življenju cilj im je i zadatak izvući ljudski rod iz nepoznavanja istine i blata nemorala.Celzo je poznavao Aristidovu Apologiju, te je iz nje vadio neke argumente protiv židova, kao i polazišta da ismijava učenje o Providnosti. Stil Apologije je jednostavan i bez većih književnih pretenzija, ali svjedoči o iskrenosti autorova osvjedočenja.

—Ariston iz Pele
Aristonu se pripisuje prvi apologetski spis protiv židovstva Disputa kršćanina Jasona sa židovom Papiskom o Kristu, koji je Celzo pročitao i s prijezirom ocijenio kao niz apsurdnosti. Apologiju piše u obliku polemike između (judeo)kršćanina Jasona i Židova Papiska, u kojoj kršćanin s toliko žara i uvjerljivosti pokazuje da su se u Kristu ispunila starozavjetna proroštva da se Papisko obraća priznajući Krista Sinom Božjim i tražeći krštenje. Mjesto polemike je po svoj prilici Aleksandrija, jer se Jasno služi alegorijskom metodom, a vrijeme je oko 140. god. Djelo nije sačuvano, a o njemu se zna samo iz Origenova svjedočanstva, jer je brani protiv Celza.

—Tacijan Sirac
Život: Tacijan je podrijetlom iz Sirije, rođen oko 120-125. godine, a obratio se u Rimu oko 160., nakon čega je bio učenik sv. Justina. Jeronim kaže da je bio školovani retor i stekao je nemalu slavu u govorničkom umijeću. Nakon Justinove smrti (oko 165. godine) i sam otvara školu, ali se nije dugo zadržao jer je cinik Krescent, koji je spletkario protiv Justina, i protiv njega kovao zavjere. Stoga odlazi na Istok, a po Irenejevu svjedočanstvu upao je u gnosticizam dvanaeste godine cara Marka Aurelija (172/3.) postavši osnivačem sekte enkratita (enkrateia = uzdržljivost), no danas međutim prevladava mišljenje da Tacijan nije bio gnostik. Ova sekta je pozivala na krajnju uzdržljivost, pa je stoga odbacivala brak kao preljub, zabranjivala blagovanje mesa i nije dopuštala korištenje vina za slavljenje euharistije, već samo vodu, te su ih zvali i aquarii.

Djela: Poznata su nam njegova dva spisa: Govor Grcima i Diatessaron. Govor Grcima (Oratio ad Graecos) je polemički spis, sastavljen nakon Justinove smrti, a prije nego je Tacijan prešao u herezu, vjerojatno oko 170. godine u Grčkoj. Rigorizam i nepopustljivost glavne su odrednice Tacijanova karaktera, što onda prelazi u žestoko, nesmiljeno polemiziranje uslijed kojeg potpuno odbacuje grčku filozofiju, kulturu, poeziju, umjetnost, govorništvo, religiju kao apsurd, iluziju, nemoral, bez ikakve vrijednosti. Po njemu, sve što Grci imaju plod je perverzije, jer postoji starija i bolja civilizacija od njihove, a to je barbarska (židovsko-kršćanska), koja je jedina izvorna, a od koje su Grci plagirali. I sam je jedno vrijeme bio dionik helenističke mudrosti, a onda je prignuo koljeno jedino pred Pismom, čija jednostavna dubina osuđuje ispraznu oholost grčke filozofije. Premda i sam koristi bogatstvo grčke filozofije, na poseban način stoičkih elemenata, ipak odbacuje u bloku helenističku mudrost i uvjerenja, tako da njegova polemika postaje rušilačka više nego apologetska. Ekstremni rigorizam i nepopustljivost su ga i udaljili od vjere, koju je već bio tako žarko prigrlio i branio.

Diatesaron je jedna vrsta konkordancija četiriju evanđelja, sastavljen vjerojatno nakon što se Tacijan vratio na Istok. Uzimajući dijelove iz sva četiri kanonska Evanđelja sastavio je prvi „život Isusov“, koji se je nametnuo čak kao službeno Evanđelje sirijske Crkve u Edesi sve do 5. st. kad ga smjenjuju kanonska Evanđelja. Osobito žestoko je protiv njega ustao Teodoret Cirski koji je dao spaliti 200 primjeraka. Efreme Sirski je polovicom 4. st. napisao komentar Diatessarona koji se sačuvao u armenskom prijevodu. Raspravljalo se je li napisano na sirijskom ili grčkom, ali je bjelodano da je sirijski prijevod nastao neposredno nakon izvornika, vjerojatno nastojanjem samog Tacijana. Ipak grčki i sirijski tekst je izgubljen, dok je rekonstrukcija moguća na temelju ostalih prijevoda (latinski, arapski, itd.). Prijevodi svjedoče kako je velik ugled uživao u svoje vrijeme.

Nauk: – Odbacivanje grčke filozofije i kulture: Po ovoj nauci, Tacijan je prava suprotnost svome učitelju Justinu. U kontekstu odbacivanja grčke filozofije i kulture Tacijan dokazuje da je kršćanstva, koje je prava filozofija, suprotna grčkoj filozofiji, starije od Homera, a ujedno je i prava religija, jer je kao takvo postojalo od početka, samo su ga ljudi pod utjecajem demona iskvarili, a Krist vraća na početnu čistoću. Tacijan nema osjećaja za perspektivu povijesnog razvitka, te kod njega nema mjesta za ono što se naziva poviješću spasenja. Premda odbacujući formalno grčku filozofiju i kulturu, ipak se Tacijan služi mnogo više od Justina pojmovima i metodologijom srednjeg platonizma da bi pojasnio nauk o Bogu, o Logosu, o stvaranju, isto kao što je njegov govor mnogo više pod utjecajem tradicionalne retorike. Uzdizanjem «barbarske filozofije» Tacijan ne podrazumijeva semitsku kulturu, nego stanje prvobitnog čovječanstva koje je upoznalo istinu bez unakaženosti grčke filozofije, i prema kojem se kršćanstvo postavlja kao prema vraćanju na izvore. Dok za Justina gubitak istine u filozofiji nije bio potpun, dotle je kod Tacijana jasan stav između kontrasta biblijske tradicije s jedne strane i grčke s druge strane.
– Logos: U nauci o Logosu Tacijan nastavlja Justinovu teologiju razlikujući dva stadija: Bog je u početku bio sam, dok još nije stvoren svijet, ali je od početka u njemu bio Logos in potentia(dynamis Logou). Ako je u Bogu dynamis Logou od početka, njegova opstojnost nije imala početka (Oratio 5). Bog, Gospodar kozmosa, po njemu je sve držao. Činom volje ta je božanska sila (dynamis) proizišla iz njegove jednostavnosti kao Logos. Tacijan razlikuje dakle dynamis Logou i Logos: prvo je stanje Logosa odvijeka, a drugo je kad je od Oca proizišao. Rađanje Logosa iz Boga, nije Boga lišilo Logosa. Logos, proizišavši od Oca, ima demijuršku funkciju, te tako organizira materiju. Materija pak, po Tacijanu, nije bez početka. Njezino je počelo «Stvoritelj kozmosa» koji je stvara, te daje iz sebe Logosa koji je organizira. Rađanje Logosa Tacijan tumači usporedbom baklje od koje se užižu svjetla. To rađanje uključuje podjelu (merismòn), a ne odsijecanje (apokopén), jer «ono što je odsječeno odstranjeno je od svoga izvora, a ono što je podijeljeno učinjeno je u cilju raspodjele ekonomije, te ne osiromašuje izvor od kojega dolazi». Kap što se od jedne baklje zapale druge baklje, a da se ona sama ne umanji, teko i Logos koji izlazi iz moći Očeve ne lišava Logosa onoga od koga potječe. Prije stvaranja Bog je sam i Logos je Bogu imanentan kao potencijalitet za stvaranje svega, no u času stvaranja Logos ižaruje iz Oca kao njegovo «primordijalno djelo». Jednom rođen kao «duh od duha izašao, razumnost proizašla iz razumne moći», Logos postaje Očevo sredstvo za stvaranje i upravljanje svemirom, navlastito za stvaranje čovjeka na sliku Božju.
– Antropologija: Tacijanova antropologija dala je povoda da su ga neki smatrali gnostikom, ali on ipak nije gnostik, jer ne zastupa ontološko-kozmološki dualizam karakterističan za gnostičke sustave. Po Tacijanu Bog stvara i materijalni svijet, a Logos, koji je od početka s Bogom jedno, svijet organizira, dok u gnostičkim sustavima materijalni svijet je plod grijeha i pada. Čovjek je po Tacijanu sastavljen od materije (hyle) i dva duha (pneumata), jednoga nižega (psyhé) koji je materijalne naravi i nije besmrtan i drugoga višega (pneuma) koji je na sliku i priliku Božju. Čovjekova duša (psyhé) nije besmrtna, ali može i ne umrijeti. Ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali će kasnije uskrsnuti na vječnu smrt (smrt u besmrtnosti) ukoliko nije spoznala istinu, to jest imala višu dušu po kojoj je na sliku Božju; ta će joj smrt biti vječna kazna. Međutim, ukoliko je spoznala Boga, to jest ukoliko ima višu dušu (pneuma), ona ne umire, makar se privremeno zajedno s tijelom raspala, jer će uskrsnuti na vječni život. Prema tome, duh Božji nije nipošto u svim ljudima, nego je sišao u neke, koji žive pravedno, i sjedinio se s njihovom dušom, te je preko njihovih proroštava navijestio drugima skrivene stvari. Duša koja je sjedinjena s duhom ima od njega krila da može letjeti. Duša, budući da je po grijehu odbacila duha, izgubila je krila, te je iz raja pala na zemlju kao mala ptičica koja još nema perja. Po Tacijanu raj zemaljski nije bio na ovoj zemlji, nego na drugoj ljepšoj koja je iznad ovog vidljivog neba, i odanle su dušu pale na ovu zemlju. Ovaj mitološki element pokazuje neku sličnost s gnosticizmom, ali je Tacijan i pod utjecajem platonizma.

—Atenagora iz Atene
Atenagora je bio Tacijanov suvremenik, rodom iz Atene, jer se u apologiji naziva «filozof kršćanin iz Atene». O njemu nema mnogo sigurnih informacija (Euzebije i Jeronim o njemu ništa ne govore), osim vijesti koju o njemu daje ne baš pouzdani povjesničar Filip iz Side (oko 430. godine), kad tvrdi kako je bio poganski filozof kojemu je stalo napisati nešto protiv kršćana, pa se dao na proučavanje božanskih Pisama da bi ih pobijao, što ga se toliko dojmilo da je postao učiteljem vjere koju je htio progoniti. Neki misle da je čak neko vrijeme proveo u aleksandrijskoj katehetskoj školi.
Od njega su ostala sačuvana dva djela: apologija Legatio pro Christianis (Poslanstvo za kršćane) i spis O uskrsnuću mrtvih. Sposobnošću izražavanja, ljepotom jezika i jednostavnošću dispozicije nadvisuje Justina. Stil mu je bez retorike i strogo filozofski koncizan, s malo slika, a rado navodi pjesnike i filozofe. Nikad ne gubi iz vida svoj predmet koji obrađuje, a u digresijama je kratak. Prema grčkoj filozofiji, osobito prema Platnou, odnosi se prijateljski. Uspoređujući ga s Justinom i Tacijanom, moglo bi se reći da je Justin apostol, Tacijan polemičar, a Atenagora pravi filozof.
Legatio pro Christianis (Molba za kršćane) Apologiju Legatio pro Christianis (Presbeía perì tòn christianón) caru piše Marku Aureliju i sinu mu Komodu, između 176. i 180. godine, a najvjerojatnije 177. Kao i Justin, Atenagora se traži put pomirenja između kršćanstva i carstva, kršćanskog nauka i poganske filozofije. Drži da su stari pjesnici i filozofi, prihvaćajući u biti monoteizam, pripravili put kršćanstvu, a kršćani nastavljaju put najboljih tradicija poganskih filozofa, koji su također bili progonjeni, kao i kršćani, zbog izopačenosti demona. Upravo su demoni izobličili pogansku religiju i društvo, te su ih okaljali i nemoralom.
Atenagorina apologija je razumska obrana kršćanstva: on navodi i Sveto pismo, ali svoje dokazivanje temelji na razumu. Premda ne štedi kritika na račun poganskih mana, stav mu je dobrohotan a oblik uljudan. Kao mislilac se odlikuje jasnoćom i savršenim ekvilibrijem. Teološka mu je misao izražena jasno i logično, poduprta točnim formama i harmoničnom stilom. Središnje točke su: jedinstvo Božje (najstariji razumski dokaz monoteizma); božanstvo Kristovo i Duha Svetoga, jedinstvo i razlikovanje u Trojstvu; anđeli i demoni; djevičanstvo kao plod kršćanskog morala; rađanje je primarni cilj braka; uskrsnuće tijela. Na poseban način, na planu kršćanske moralnosti, Atenagora opovrgava optužbe za ateizam, kanibalizam i incest. Kršćani su monoteisti, a to ne samo nije zločin, već je i u skladu s rezultatima poimanja kod nekih poganskih filozofa i pjesnika koje nitko nije optužio za njihovo monoteističko poimanje božanstva, premda potkrijepljeno nesavršenim dokazima, dok su kršćani za svoja monoteistička uvjerenja primili božansku objavu po prorocima koje je nadahnuo Duh Sveti. Stoga oni posjeduju obilje razumskih dokaza koji potvrđuju njihovu vjeru. Njihovo poimanje Boga je mnogo čistije i savršenije od bilo kojeg filozofskog, a svoju vjeru potvrđuju ne samo riječima, već i djelima. Zbog svoga monoteizma kršćani nisu mnogobošci. Ne moraju poput pogana prinositi žrtve bogovima, niti vjerovati u njih. Štoviše, zabranjeno im je štovati svijet, nego časte svoga Stvoritelja.
Kršćane, nadalje se ne može optužiti radi ljudožderstva, jer oni imaju mnogo više poštovanje za ljudski život od pogana. Ne samo da ne ubijaju, nego im je zabranjeno i gledati kako se ljudi ubijaju u gladijatorskim igrama, a osuđuju abortuse i izlaganje novorođene djece kao zločin. Ova i slična nedjela kršćanima zabranjuje vjera u uskrsnuće tijela na temelju koje se prema ljudskom tijelu ne mogu odnositi kao oni koji ne vjeruju u uskrsnuće. Na optužbe za incest, Atenagora odgovara da si kršćani ne dopuštaju griješiti niti mišlju, što pokazuje kršćansko poimanje braka i djevičanstva, te se čudi da pogani, koji su napunili društvo svakom vrstom nemorala (homoseksualnost, preljub), prozivaju kršćane kao nemoralne.

O uskrsnuću mrtvih

Ovaj spis, u kojem Atenagora argumentima iz razuma dokazuje kršćansku vjeru u uskrsnuće tijela, izrazito je filozofski. Dijeli se u dva dijela. U prvom dijelu raspravlja o Bogu i o uskrsnuću dokazujući kako se Božja mudrost, svemogućnost i pravda ne protive uskrsnuću tijela nego je sukladna tome, napose jer je Bog svojom voljom autor uskrsnuća. U drugom dijelu raspravlja o čovjeku i o uskrsnuću, predstavljajući uskrsnuće tijela nužnošću ljudske prirode prije svega jer je čovjek stvoren za vječnost. Drugi vrlo važni argument proizlazi iz činjenice da je čovjek jedinka sastavljana od duše i tijela. Njegovo se jedinstvo ruši smrću, no uskrsnućem od mrtvih ono mu se vraća da bi mogao živjeti zauvijek. Isto tako i radi toga što tijelo također treba primiti nagradu ili kaznu za ljudska djela jer su oboje podložni moralnom redu, u protivnom bilo bi nepravedno nagraditi samo dušu za dobra djela u kojima je surađivalo i tijelo. Naposljetku, čovjek je stvoren da bude sretan, a kako se to ne može ostvariti ovdje na zemlji, jasno je da se to mora dogoditi u drugom životu. Dakle, po Atnenagori, postoji uskrsnuće tijela i Bog će cijelome čovjeku dati po njegovim djelima nagradu ili kaznu u životu vječnomu.

Teologija: Osim što dokazuje postojanje jednoga Boga iz razuma, Atenagora je izvrstan svjedok prednicejske vjere u Presveto Trojstvo. Koristeći razumski dokaz, svjestan je da je taj dokaz potvrđen i po prorocima u samom Pismu. Odlučnije od Justina i s manje rezerve definira božanstvo Logosa i njegovo bitno jedinstvo s Ocem. Krist je bio u Bogu odvijeka kao «nous» i «logos», i onda u svrhu stvaranja iz njega izišao, ali sam nije stvorenje (slično su govorili Justin, Tertulijan, Teofil, Hipolit). On je proizišao iz Boga da bude ideja i moć (idea kai energeia) za sve materijalne stvari koje su bile bez oblika. Što se tiče Duha Svetoga kaže za nj da je izljev Boga koji proistječe i vraća se kao zraka sunca. Iz ovakvih promišljanja proizlazi i njegova definicija Trojstva: «Tko se neće čuditi da se ateistima nazvani oni koji tvrde da jest Bog Otac i Sin Bog i Duh Sveti, te dokazuju i njihovu moć u jedinstvu i razliku u poretku.»
Isto tako je Atenagora značajan svjedok nauka o nadahnuću i božanskoj objavi. Za razliku od proroka i filozofa koji su po sposobnosti vlastite duše tražili istinu, te su uspjeli spoznati, ali ne i pronaći bitak, jer se nisu udostojali naučiti od Boga ono što se tiče Boga, pa je tako došlo i do raznolikosti mišljenja i poimanja o Bogu, svijetu, materiji. Kršćani, naprotiv, za ono što misle i vjeruju za svjedoke imaju proroke koji su govorili o Bogu i božanskim stvarima po djelovanju božanskog duha. Kršćanima bi bilo nerazumno prestati vjerovati Duhu Božjemu koji je govorio preko proroka kao preko svojih sredstava, da bi potom svoje spoznaje temeljili na ljudskim mišljenjima.

—Meliton Sardski
Meliton je kršćanski pisac iz 2. st., spomenut u jednom pismu efeškog biskupa Polikrata papi Viktoru, tvrdeći kako je sav živio u Duhu Svetom (Euzebije, HE V, 24, 2-8). Euzebije ga naziva biskupom Crkve u Sardu u vrijeme Marka Aurelija, kojem upravlja i jednu Apologiju (god. 170.). Pohodio je sveta mjesta da bi proučio starozavjetni kanon. Svjedok je kvartodecimanske tradicije slavljenja Uskrsa. Bio je plodan i priznat teolog, najjači predstavnik prvotne maloazijske kršćanske teologije, čije naslijeđe je uglavnom izgubljeno.
Od Apologije su ostali fragmenti u Euzebija. Meliton izvješćuje cara da se «rod onih koji Boga štuju» progoni u Maloj Aziji na temelju novih odredaba, da razni denuncijanti haraju i pljačkaju «one koji nisu načinili nikakve nepravde». Drži da takve nepravedne odredbe nije mogao propisati pravedan car, pa ga zato moli da ne prepusti kršćane takvom javnom pljačkanju. Što se tiče kršćanskog bogoštovlja, oni ne štuju «kamenje», nego «štuju jedinoga Boga koji je prije svega i iznad svega, i Krista njegova koji je Božji Sin i Logos prije vjekova».
Kršćanstvo drži filozofijom. Nastalo je kod barbara, proširilo se u doba Augusta. Poziva se potom da carevi nisi progonili kršćane, osim Nerona i Domcijana, a ujedno svjedoči kako su i kršćani zauzeli lojalan stav prema rimskoj vlasti.
Značajne su njegove dvije pashalne homilije (Pashalna homilija i In sanctum Pascha) u kojima Meliton, pod utjecajem pashalne židovske hagade tumači biblijski opis ustanove Pashe: oslobođenje Izraelaca iz Egipta je prefiguracija Kristove žrtve koja je istinska Pasha koja oslobađa čovječanstvo od ropstva grijeha i smrti. Naglasak je stavljen ne toliko na uskrsnuće Kristovo koliko na otkupiteljsku muku. Teologija mu je bitno usmjerena na odnose dvaju Zavjeta u djelokrugu jedne povijesti spasenja. Meliton se po svojoj kristološkoj spekulaciji može staviti uz bok Justinu i Ireneju. On Krista priznaje Bogom i čovjekom, te su njegove formulacije važna etapa za kasniju terminologiju (diofizitizam, communicatio idiomatum). Za slikovito označavanje sjedinjenja božanskog i ljudskog elementa u Kristu Meliton posebno upotrebljava sliku oblačenja: u djevičinu se krilu obukao u čovjeka i proizišao kao čovjek. O Duhu Svetom takoreći ne govori.Govori o univerzalnosti grijeha i smrti, ali se ne može točno reći upušta li se u razmišljanje o istočnom grijehu u strogom smislu riječi. Antropologija mu je dihotomična: čovjek je slika Božja po duši, a zlo čovjekovo poslije pada je u razorenju sklada između duše i tijela. Krist ponovno uspostavlja razoreno jedinstvo. Soteriologija mu je prepoznatljiva po naslovima koje pridaje Kristu: otpuštenje, Pasha spasenja, Janje zaklano za ljude, otkupnina, život, uskrsnuće, svjetlo, spasenje, kralj…

—Teofil Antiohijski
Život: Teofil je rođen oko rijeke Eufrata od poganskih roditelja. Odgojen je u helenističkoj kulturi, u zreloj dobi se obratio, kako sam veli, čitajući Svete knjige i utvrdivši istinitost proroštava koja su u njima sadržana. Kasnije postaje antiohijski biskup, šesti po redu. Dobro je upućen u Sveto pismo, a prvi je autor koji je zastupao nadahnutost knjiga Novoga zavjeta.

Djela: Od mnogih djela koja spominju Jeronim i Euzebije, sačuvano je samo “Ad Autolychum”. Pretpostavlja se da je nastalo nakon 180. god. i u tom djelu on piše prijatelju Autolihu, učenom poganinu, odgojenom u grčkom duhu i vjerojatno visokom činovniku i prijatelju Teofilovu.

U prvoj knjizi Teofil odgovara na precizna Autolihova pitanja o naravi i spoznaji Boga, naglašavajući da Boga ne možemo vidjeti tjelesnim očima nego samo očima duše. Da bi se Boga spoznalo, potrebna je čistoća srca, a potpuno ćemo ga spoznati nakon uskrsnuća tijela. Teofil ujedno podvrgava kritici apsurdnost poganske religije, osuđujući idolatriju kao apsurd. Osude protiv kršćana su nepravda jer oni poštuju cara i mole se za nj, dok mu se ne klanjaju jer on nije Bog.

U drugoj knjizi govori o proročkim nadahnućima i uspoređuje ih opet s poganskim djelima, govoreći kako su ona isprazna. Kritizira pogansku mitologiju i zablude u koje su upali poganski pjesnici i filozofi. Svemu tome suprotstavlja istinitu nauku sadržanu u svetim knjigama: izlaže i tumači, uglavnom alegorijski, opis knjige Postanka o stvaranju svijeta, o stvaranju čovjeka, o Adamovu grijehu i povijesti prvih ljudi sve do raspršivanja ljudskoga roda koje je uslijedilo nakon uništenja kule babilonske. Kao autoritet navodi i Sibiline knjige donoseći 84 Sibilina stiha koji veličaju vjeru u jednoga Boga.

U trećoj knjizi je primjena kršćanstva u životu. Pokazuje koliko su kršćani na moralnom planu superiorniji od pogana. Iznova se vraća na izlaganje zabluda i izopačenosti koje se nalaze u pjesnicima i filozofima, kojima suprotstavlja ćudoređe sadržano u Svetim knjigama koje vrše kršćani. Na koncu sastavlja prvu kronologiju da pokaže kako je Mojsije stariji od grčkih pjesnika i filozofa i da ima vjerodostojnost. Od postanka svijeta do Marka Aurelija broji 5695 godina. Krist se rodio u 5550. god. od postanka svijeta, dok je Mojsije pisao oko 1000 godina prije Trojanskog rata.

Nauk: Osim što je prvi kršćanski pisac koji govori o nadahnuću novozavjetnih spisa, prvi je upotrijebio i pojam Trojstvo (trias) da jednim imenom označi Boga Oca (Bog) i Sina (Riječ) i Duha Svetoga (Mudrost). U nauci o Logosu Teofil razlikuje unutarnji ili imenentni Logos (endiathetos) od izvanjskog ili izrečenog (prophorikos). Logos je najprije u Bogu od vijeka (endiathetos), a onda ga je Bog, prije stvaranja svijeta, iz sebe izrekao da mu bude služitelj kod stvaranja i da po njemu stvori sve stvari. Logos je razgovarao s Adamom u raju zemaljskom.
Teofilova antropologija pruža također zanimljive crte: Čovjek je stvoren u dostojanstvu i postavljen u raj zemaljski, koji je bio smješten na zemlji (nije nebeska zemlja kao za Tacijana). Čovjek je stvoren u srednjem stanju (mesos), ni posve besmrtan ni posve smrtan, nego sposoban za jedno i za drugo. Adam je bio dijete (nepios), po dobi. Bog je u čovjeka stavio «način za napredovanje, da razvijajući se postane savršen, dapače proglašen Bogom, i na taj se način uspne na nebo, stičući besmrtnost» (II, 24). Čovjek je sagriješio, nije sačuvao svoju djetinju nevinost (akakia) i jednostavnost (haplotes), neposluhom prema Bogu (a ne zato što bi drvo spoznanja u sebi sadržavalo zlo) navukao je na sebe kaznu, trpljenje, i napokon samu smrt. Izbačen je iz raja kao u neko izagnanstvo, ali je to bio znak Božje dobrohotnosti, jer ga je ponovno pozvao da se popravi i prizna krivnju. To izagnanstvo je imalo pedagoško značenje, da se čovjek kod uskrsnuća nađe zdrav, tj. čist, pravedan i besmrtan. Ponovno čovjekovo vraćanje u raj zbit će se kod uskrsnuća. Smrt je za Teofila čovjekovo odvajanje od Boga, a odvajanje duše od tijela ima značaj nečega samo prolaznoga.

Golema je razlika između Tacijanove i Teofilove antropologije, uza sve sličnosti. To se najbolje vidi po tumačenju istočnoga grijeha. Dok je istočni grijeh za Teofila nerazboritost jednog djeteta, dotle je za Tacijana pad jednog nebeskog bića. U Teofilovoj antropologiji postoje pretpostavke za pravi povijesni razvoj, za istinsku povijest spasenja, čega nema kod Tacijana.

 —Poslanica Diognetu
Radi se o tekstu nepoznatog autora osobi koja se zove Diognet, međutim nije jasno o kome je riječ. Neki misle da bi to mogao biti stoički filozof Diognet, učitelj Marka Aurelija, no svi pokušaji da se sa sigurnošću utvrdi njegov identitet nisu dali željene rezultate. Iz Uvoda se vidi da je u kontaktu s kršćanstvom i kršćanima, te kao ugledni i naobraženi poganin želi dublje upoznati kršćanstvo.
Bilo je mnogo polemika i oko vremena nastanka, no prevladalo je mišljenje da je spis nastao vjerojatno u Aleksandriji koncem 2. ili početkom 3. stoljeća. Sadržajem je doktrinalno-apologetski, a zbog svoje književne ljepote nazvan je „draguljem kršćanske starine“.
Tri su glavna pitanja za koja se zanima Diognet tražeći od autora kršćanina da mu na njih odgovori: a) kakvo je bogoštovlje kod kršćana i čime se ono razlikuje od poganskog i židovskog; b) kakav je socijalni život kršćana, napose njihova međusobna ljubav; c) zašto se kršćanska religija tako kasno pojavila u svijetu. Autor odgovara da poganski bogovi nisu bogovi, a židovski kult je, premda dobar ipak nesavršen, te u konačnici i sam završava u praznovjerju, poradi čega sliči poganskome. Pravo i savršeno bogoštovlje imaju samo kršćani. Govoreći o kršćanskom identitetu i odnosu kršćana prema svijetu, autor naglašava izvornost kršćanskih moralno-duhovnih vrijednosti, premda živeći na zemlji žive između neba i zemlje, između potrebe da kršćanstvo bude utjelovljeno i da bude transcendentno. Kršćani su, nakon pogana i židova, treća vrsta ljudi (tertium genus), i religija i društvo, obilježeni univerzalnošću. Njihova uloga u svijetu je aktivna i pozitivna, jer žive u srcu svijeta, oživljavaju ga iznutra i u isto vrijeme ga nadilaze izmičući opasnosti da ostanu u njemu zarobljeni. Štoviše, njihova uloga u svijetu je kozmička, jer ne samo da obuhvaća društvo i čovječanstvo, nego se odnosi na cijeli svijet (kršćani drže svijet). Kršćanski nauk nije ljudski, nego božanski, jer je Bog poslao ljudima ne bilo kakvo biće, već Riječ po kojoj je sve stvoreno, a on je došao da bi ljubio i spasio ljudski rod. Autor također drži da je ljudska filozofija nemoćna da spozna Božju bit, jer se Bog objavljuje samo po vjeri, jedinom putu kojim se može pristupiti njemu i uživati plodove njegove dobrote i spasenja.
A na upit zašto se Bog tako kasno objavio svijetu, odgovara: Bog je dopustio da ljudi prethodnih naraštaja ostanu u grijehu, da bi se očitovalo kako su nemoćni opravdati se sami od sebe, nego da ima je potrebno milosno Božje djelovanje. Stoga autor poziva Diogneta da se obrati, jer samo vjera u Božju spasenjsku poruku uvodi u pravu spoznaju Oca, kojeg treba ljubiti i nasljedovati u dobru, to jest dijelit svoja dobra s potrebnima. Otvarajući se kraljevstvu Božjemu i prezirući fizičku smrt, dolazi se do stupnja kad se boji samo duhovne smrti i ognja neugasivoga.
I za kraj autor izjavljuje da želi prenijeti apostolsku predaju onome koji želi postati učenik Riječi, koja, premda od početka, pojavila se kao nova, a pronađena je kao stara, uvijek mlada u srcima svetih. Nezamjenjiva je, također, uloga Crkve koja nastavlja poslanje utjelovljene Riječi, a povijest spasenje se ostvaruje na liniji kontinuiteta između Starog i Novog zavjeta. Autor, nasljednik apostola, postavlja se kao vjeroučitelj-navjestitelj evanđelja poganima. Polemizirajući u posljednjem poglavlju protiv gnostika, cilj mu je također ideju gnoze istrgnuti iz ruku heretika, te predstaviti kršćanstvo kao pravu gnozu, koja se sastoji u tome da prihvate pravu spoznaju koju objavljuje Riječ, čime se shvaća jedinstvo spoznaje i života.
Poslanica Diognetu ide u red apologija i može se reći da ima bitne značajke apologija, i to s naglašenom misijskom notom, pa je dragocjen njezin kerigmatski značaj u odnosu prema poganima. Pisac ne smatra potrebnim da u okviru davanja informacija o kršćanstvu govori o Isusu, o njegovoj povijesti, pa niti o uskrsnuću, dok je pitanje uskrsnuća tijela tek površno taknuto. Naglasak je stavljen na pravi pojam Boga i na etički vid kršćanstva s osloncem na pravo poimanje Boga. To pimanje se usredotočuje na spoznaju Boga kao Oca, ali se očinstvo obrazlaže prvenstveno u odnosu prema ljudima, gdje očinstvo nadasve znači Božje čovjekoljublje (philantrophia) i suosjećanje prema ljudima.
Jasno naučava da je Krist Božji Sin, ali ne zadire u problem njegova odnosa s Ocem i nikako ne osjeća da bi time mogao biti problematiziran monoteizam, koji inače zastupa. Jasno naučava da je Sin (Logos) Bog, što daje dojam polemičkog duha protiv gnostika (i Marciona), pa se isključuje da bi poslanica potjecala iz tih krugova. Ideja Logosa je iskorištena prvenstveno u funkciji objave Boga ljudima, ali se teologija o Logosu ni izdaleka ne razvija u onolikoj mjeri kao kod drugih apologeta.

—Apolinar Hierapolski
Apolinar je bio nasljednik Papijin na biskupskoj stolici u Hierapolisu. Prema Euzebiju bio je plodan pisac. Napisao je jednu Apologiju upravljenu caru, zatim pet knjiga protiv Grka, dvije protiv Židova, te više knjiga protiv montanizma koji je tada nastao u Frigiji gdje je Apolinar bio rođen. Osim toga napisao je i spis O Pashi, te sudjelovao u velikoj disputi o proslavljanju Uskrsa u Laodiceji (164/166.). predstavnik je kvartodecimanske tradicije.
Od svih djela ostalo je tek samo nešto malo fragmenata, a čini se da je njegova Apologija skupa s onom Melitonovom upravljena u istim okolnostima caru Marku Aureliju.

—Hermija
O autoru se ne zna nego tek samo ime Hermija. Od njega nam dolazi kratki spis pod imenom «Ismijavanje poganskih filozofa» (Irrisio). U djelcu od deset poglavlja autor se, uz pomoć sarkazma, trudi pokazati ništavnost poganske filozofije. Proziva suprotnosti u nauku koji se tiče Božjeg postojanja, duše i svijeta. Najviše je prostora posvetio ismijavanju pitagorejskog učenja o brojevima, mjerama, likovima, kao o biti svijeta, a ruga se i Epikurovom učenju o mnoštvu svjetova. Zaključak je da je istraživanje filozofa sasvim beskorisno.
Autor nije po struci filozof, niti je osobno i duboko istraživao filozofiju, nego svoje spoznaje uzima iz filozofskih priručnika. Djelo je satiričkog a ne didaktičkog karaktera, a nadahnjuje se na tekstu iz 2 Kor (3,19): Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.
Hermija nije osobit kršćanski mislilac. Ne govori ni o Kristu ni o Crkvi. Čak se postavljala hipoteza da je to u stvari protufilozofska satira nekog poganskog pisca, koju je poslije neki kršćanin «posudio» kao oružje protiv «mudrosti ovoga svijeta», stavljajući na početak dvije kršćanske rečenice.
Datiranje spisa nije jednostavno jer nigdje u starini nema spomena o njemu, tako da se razilaze mišljenja, od 2. do 6. st., no uglavnom prevladava mišljenje da je nastao početkom trećega.

— Uvod
Život: Justin, filozof i mučenik, rođen je u Palestini u poganskoj obitelji, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljetku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznanja istine, osjećao je da ni u jednoj ovoj školi nije su No ni u jednoj nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kršćanstvom, što može zahvaliti jednom starcu kojeg je susreo na obali mora, koji mu je rekao da mu ni platonizam ne može dati odgovor na istinu koju traži, nego samo proroci koji su navijestili istinu. Dajući se na proučavanje proroka postaje kršćanin (vjerojatno u Efezu oko 130. godine), da bi nakon toga posvetio život obrani kršćanstva kao putujući učitelj. Dolazi u Rim oko 140. godine za vrijeme cara Antonina Pia, te otvara i vlastitu filozofsku školu u kojoj besplatno upućuje učenike u kršćansku vjeru. Optužuju ga radi ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno od ciničkog filozofa Krescenta), te mu rimski prefekt Junije Rustik daje odrubiti glavu oko 165. godine.
Justin je najpoznatiji od svih apologeta jer vrlo obilno koristi grčku filozofiju koju drži istinitom, ali nepotpunom. Sva istina koja postoji u različitim filozofskim sistemima pripada kršćanima koji je posjeduju u punini, jer su oni spoznali Riječ (Logos), dok su ga filozofi spoznali na nejasan način u stvaranju. Napisao je više spisa, a samo su tri ostale sačuvane: Prva apologija, Druga apologija i Dijalog s Trifonom. S književnom stajališta imaju nedostataka poradi čestih digresija, neartikulirane misli, govorničkih pogreški i žestine, ali pokazuju karakter iskrena i poštena čovjeka koji nastoji postići sporazum sa svojim protivnikom.

— Justinove apologije
Po svoj prilici Druga (15 poglavlja) je samo dodatak prvoj (68 poglavlja). Posvećene su caru Antoninu Piu (138-161), a napisane su u Rimu između 148. i 161. U prvoj navodi da je od Kristova rođenja, u vrijeme Kvirinijeva vladanja, prošlo oko 150 godina. Povod apologijama je mučenje troje kršćana koje se dogodilo po nalogu prefekta Urbika.

—Prva apologija

• Uvod (pog. 1. do 3.): Poziva se na pobožnost i razboritost careva, te moli da se car osobno zauzme za progonjene kršćane i da ih sudi on sam po pravdi, a ne na temelju kleveta.
• Glavni dio (pog. 4. do 67.):
  • Prva cjelina (od 4. do 12.): buni se protiv sudskog sustava koji se primjenjuje na kršćane; protivi se klevetama; protivi se kaznama samo poradi imena; brani se od optužbe «ateizma». Stoga Justin osuđuje nezakonitima sudske postupke protiv kršćana i pobija optužbe na njihov račun držeći da se radi o klevetama. Ponajprije tvrdi da time što nose ime „kršćanin“ ne bi smjeli biti podložni osudi i kazni, već samo ukoliko su počinitelji zlih čina. Nadalje, kršćane se ne može optužiti niti radi ateizma, nemorala ili pak mržnje prema domovini. Ukoliko ne štuju božanstva, to je radi toga što nije u skladu s razumom, a vjera u zagrobni život i u Boga odvraća od bilo kakvog zla i grijeha, te su kao takvi najbolja potpora dobrobiti Carstva. Dosljedno logici filozofskih principa i eshatoloških iščekivanja kršćani žive časno i pošteno.
  • Druga cjelina (od 13. do 67.): opravdanje kršćanske religije (uglavnom povijesno i filozofski):
    • njezin nauk: ona je jedina istinita; poganski filozofi su preuzeli svoje nauke iz Staroga zavjeta; Isus je Sin Božji, Spasitelj, Utemeljitelj Crkve.
    • bogoštovlje: Krštenje, euharistija (opisuje tijek euharistijske liturgije)- Društveni život.

U ovom dijelu (pog. 13-68) Justin nastoji izložiti temeljne kršćanske istine i opisati kršćansko bogoštovlje (krštenje i euharistija), uvjeren da je kršćanstvo progonjeno jer protivnici slabo poznaju njegov pravi nauk. Stoga raspravlja o velikim temama vjere u Boga, etike, eshatologije i kristologije, te potom dokazuje kako je kršćanska vjera jedina istinita, ujedno najstarija, a Isus Krist je Sin Božji, naviješten u starozavjetnim proročanstvima. Basne i mitove su izmislili demoni da bi krivotvorili kršćansku istinu, a znajući kako da se vjerodostojnost neke religije vrednovala i po starini, Justin dokazuje da je Mojsijev nauk stariji od Platonova, te da je Platon određene elemente svoga nauka kopirao od Mojsija.

• Zaključak (pog. 68.): veliko upozorenje caru. Justin apologiji prilaže pismo koje je car Hadrijan oko 125. uputio prokonzulu Azije Minuciju Fundanu, koje je od iznimne povijesne važnosti, a u kojem donosi upute za ispravnu sudsku proceduru protiv kršćana:

o      kršćane treba suditi slijedeći redovnu sudsku praksu; o      ne može ih se kazniti ako im nije dokazano da su prekršili rimske zakone; o      kazna mora biti proporcionalna naravi i stupnju njihova prijestupa; o      kazniti one koji iznose lažne optužbe.

—Druga Apologija
Nastavak je prve. Napisana između 150. i 160., a Justin se izravno poziva na rimsko javno mnijenje.

• Protestira protiv osude kojom je prefekt Urbiko osudio na dekapitaciju troje kršćana samo radi vjere.
• Poziva na ljubav prema istini i prema pravednosti kad se sudi kršćanima.
• Odgovara na dvije objekcije pogana: Zašto se kršćani ne ubijaju sami ako toliko žele susret s Bogom i zašto Bog dopušta da ih se progoni umjesto da intervenira i oslobodi ih? Kao odgovor na prvo pitanje Justin odgovara da kršćani ne čine ništa što je suprotno volji Božjoj. Odgovarajući na drugu tvrdi da su demoni krivi zbog progona jer ne trpe istinu i kreposti, pa izmišljaju o kršćanima kojekakve zločine. Međutim, preko kušnji i poteškoća Kristovi učenici stječu zasluge, a odvažnošću u mukama dokazuju nadmoć svoje vjere nad progonima i nad poganima, jer je to za njih put blaženstva.
• Justin traži da se njegova knjižica obznani javnosti da bi se iskorijenila kriva mišljenja i predrasude prema kršćanima, te da bi se progonitelji mogli obratiti, a carevi suditi sukladno načelima pravde i pobožnosti.

—Dijalog s Trifonom
Dijalog je napisan nakon apologija, vjerojatno oko 160. U biti je djelo kojim Justin pokušava iznijeti sadržaj dvodnevne rasprave između njega i rabina Trifona (nije sigurno da bi to bio rabi Tarfon spomenut u Mishni) koji se održao u Efezu (Euzebije) u vrijeme Bar Kochbine pobune (132-135.). Pišući Dijalog Autor ima u vidu polemičko sučeljavanje kršćanstva i židovstva oko polovice 2. st. Premda se služi književnom formom dijaloga, po uzoru na platonovske dijaloge, ovaj spis se ne obraća jednoj kategoriji naslovnika, nego svima (kršćani, pogani, židovi) koji traže istinu. Njima Justin želi prenijeti da istina nije u grčkoj filozofiji nego u Svetom pismu, ali da ispravno tumačenje Pismu daju kršćani a ne židovi.

• Uvod (pog. 2-8.): Priča o svojoj intelektualnoj formaciji (traženje u raznim filozofskim školama) i obraćenju na kršćanstvo.
• Korpus teksta (pog. 9-141.):
  • Prvi dio (9-47): vrlo značajno svjedočanstvo o kršćanskom poimanju Staroga zavjeta. Mojsijev je Zakon imao privremeno značenje, a kršćanstvo je novi i vječni Zakon za sve čovječanstvo.
  • Drugi dio (48-108.): usredotočena na Krista, brani njegovo božanstvo. Objašnjava motive radi kojih ga kršćani priznaju i štuju Mesijom i Bogom: u njemu su se ispunila proročanstva Staroga zavjeta. Dokazuje njegovu preegzistenciju, utjelovljenje (djevica što rađa sina), otkupljenje po muci i smrti: sve je bilo unaprijed naviješteno u Pismu.
  • Treći dio (109-141.): govori o Crkvi. Oni koji vjeruju u Krista i slijede njegov zakon sačinjavaju novi Izrael, novi izabrani narod.

• Zaključak (142.): Želja da njegov sugovornik izabere Krista radije nego svoje učitelje, te da povjeruje u nj.

—Izgubljena djela i pseudojustinovski manuskripti Izgubljena djela: Liber contra omnes haereses; Protiv Marciona; Govor protiv Grka; Pobijanje (grka); O Božjem suverenitetu; O duši; Psaltir; O uskrsnuću.Manuskripti pseudojustinovi: Cohortatio ad Graecos (3. st.); Oratio ad Graecos (apologia pro vita sua nekog grčkog obraćenog kršćanina) (3. st.); De monarchia; etc.

—Justinova teologija
Obrazlažući Justinovu teologiju treba imati u vidu da ne posjedujemo autorovo cjelovito izlaganje kršćanske vjere, a izgubljeni su spisu upravo oni koji su u pravom smislu teološki. Braneći vjeru protiv nevjernika, prvenstveno se poziva na razum. Uvjeren da istina najbolje sebe brani, počeo je kršćansku istinu opširno iznositi i tumačiti.
Traži sličnosti između crkvenog nauka i onog grčkih pjesnika, s ciljem da dokaže kako je kršćanstvo jedina zdrava filozofija. Osjeća se utjecaj platonizma, koji je u Justinovim očima bio filozofija najviše vrijednosti.

—Pojam Boga
Pojam Boga očituje Justinovu tendenciju prema platonističkoj filozofiji. Bog je bez izvora, pa iz toga zaključuje da ne može biti imenovan (aretos): Stvoritelj svijeta nema imena, jer je nerođen. Ime koje mu najbolje pristaje je Otac (Otac svih stvari), Otac kozmosa. On je toliko transcendentan da boravi samo iznad svih nebesa, i ne može se pojaviti na zemlji, čime se niječe panteizam i supstancijalna sveprisutnost Boga u svijetu.
Posrednik između Boga i svijeta je Logos. On je prije početka bio jedno s Bogom, ali je prije stvaranja svijeta proizišao od Boga, i svijet je po Logosu stvoren. Bog ne komunicira sa svijetom, nego po svom posredniku, te se i ne objavljuje drukčije. Logos je vodič koji vodi Bogu, i učitelj čovjekov. U samom početku je prebivao u Bogu kao sila, ali je malo prije stvaranja svijeta emanirao i proizišao iz Boga, te je on stvorio svijet. Prispodobljuje ga vatri koja se upalila na drugoj vatri bez da je umanji, ili rađanju čovjeka od čovjeka da mu ne umanji supstanciju. Tako je rađanje Logosa unutarnji proces u Bogu. Čini se da je Justin u konačnici sklon subordinacionizmu. Logos ne stječe svoje izvanjske neovisnosti nego samo u perspektivi stvaranja i upravljanja svijeta, što su njegove osobne službe poradi kojih je stekao osobno postojanje. Postao je božanska osoba, ali podređena Ocu.
U starozavjetnim teofanijama Logos se javljao Mojsiju, Abrahamu i prorocima, što upućuje na njegovu preegzistenciju. Ipak Justin nije uspio sasvim dokučiti vječnsot
Pomoću svoje nauke o Logosu mislio je uspostaviti most između kršćanstva i poganske filozofije.  Justin uči da se božanski Logos pojavljuje u punini samo u Kristu, ali je sjeme Logosa bilo raspršeno u cijelom čovječanstvu. Svako ljudsko biće ima u vlastitom razumu sjeme (sperma) Logosa. Tako su ne samo starozavjetni proroci nego i poganski filozofi (npr. Sokrat, Heraklit) nosili u duši sjeme Logosa sposobno klijati. Zahvaljujući sjemenkama Logosa (spermatikos Logos) svaki se čovjek uzdići do spoznaje istine, makar i nesavršeno. Stoga nema suprotnosti između kršćanstva i filozofije. Što se tiče filozofa, Justin drži da sve što su dobra poučavali, pripada zato kršćanima. Poganski pisci su mogli vidjeti neke istine zahvaljujući sjemenu Logosa, ali samo kršćani posjeduju cijelog Logosa, koji je sam Krist, uosobljena istina.
Osim tog metafizičkog dokaza o postojanju određenih elemenata istine u poganskoj filozofiji, Justin donosi i povijesni dokaz: ako su poganski filozofi i pjesnici došli do mnogih istina koje su poučavali, onda je to jer su to preuzeli iz Staroga zavjeta. Tako su oni, živeći prema razumu i naučavajući istinu, bili kršćani prije Krista, ali samo kršćani, posjedujući Krista, posjeduju cijelu istinu.

—Marija i Eva
Justin je prvi kršćanski autor koji uz pavlovsku paralelu Krist-Adam stavlja drugu Marija-Eva. Kao što je Eva bila djevica i slušajući zmijske sugestije začela neposluh, Djevica Marija je začela vjeru i radost kad joj je anđeo Gabrijel najavio da će Duh Sveti sići na nju i zasjeniti je, te radi toga biće koje će roditi bilo je Sin Božji.

—Anđeli i demoni
Justin je jedan od prvih kršćanskih autora koji potvrđuje vjeru i štovanje anđela, koje kršćani štuju zajedno s Bogom.
Anđeli s neba vode brigu o svim ljudskim bićima, kako im je već Gospodin povjerio. Njima Justin pripisuje neku vrstu tijela sličnog ljudskome (eteričko), bez obzira na njihovu duhovnu narav. Vjerojatno radi toga jer je tako mogao lakše objasniti njihov pad, koji bi se sastojao u spolnim odnosima sa ženama ljudske vrste, nakon čega lutaju nižim zračnim prostorima i napastuju ljude.
Kazna koja čeka demone u vječnoj vatri dogodit će se nakon Kristova dolaska. Oni još uvijek mogu zavoditi i skretati čovjeka. Nakon Kristova dolaska sve su napore usmjerili u to da spriječe obraćenje čovjeka prema Bogu i Logosu. Zato su i krivovjerci, koji govore o drukčijem Ocu i Sinu, sredstva kojima se služe demoni. Demoni su također zaslijepili židove i naveli ih na to da stave na muke Logosa koji se pojavio u Isusu, isto kao što su bili vrlo aktivni i među poganima jer su htjeli spriječiti njihovo obraćenje po apostolskom propovijedanju. No, ne samo u vječnosti, nego i na zemlji, demoni se pokoravaju na izgovaranje imena Isusova.

—Istočni grijeh
Justin drži da je svako ljudsko biće sposobno za pobožanstvenjenje, ili je barem tako bilo na samom početku. Praroditelji su bili besmrtni i nisu bili podložni trpljenju, dostojni da ih se zove sinovima Božjim, ali upadoše u smrt slijedeći primjer Adam i Eve. S Kristom svaki čovjek ima mogućnost zadobiti ovu moć da postane dijete Božje.

—Krštenje i Euharistija

Pri koncu Prve apologije Justin opisuje krsnu i euharistijsku liturgiju. Katekumeni koji pristupaju kršćanstvu obećaju najprije da će živjeti po Kristovoj istini i nauku posvećujući se Bogu. Njih se poučava molitvi i da traže od Boga, kroz post, oproštenje grijeha. Potom ih se odvodi do vode koja ih preporađa u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Justin potom tumači neke antropološke datosti vezane uz krštenje: kad se čovjek rodi, rodi se s neznanjem u odnosu prema svom prvotnom izvoru, te dolazi na svijet sa zlim sklonostima i navikama. Da ne bi ostao sin nužnosti i neznanja, nego izbora i spoznaje, prima oproštenje prethodnih grijeha. Ovaj obred pranja vodom u ime s trojstvenom formulom kršćani su zvali prosvjetljenje.
Postoje dva opisa euharistijske liturgije. Prvi opisuje liturgiju s novokrštenicima (pog. 65), a drugi opisuje redovno nedjeljno slavlje (pog. 67). Vjernici se okupljaju na dan Gospodnji, jer je to dan stvaranja svijeta i dan uskrsnuća Kristova. Liturgija započinje čitanjem iz kanonskih Evanđelja (Apostolske memorije) ili iz proročkih knjiga, nakon čega slijedi govor kojim se vrši primjena tih čitanja na moralni život vjernika. Potom se izgovaraju molitve za kršćane i za cijeli svijet, daje se poljubac mira i donose se darovi: kruh, vino, voda. Predsjedatelj izgovara nad darovima posvetnu molitvu, da bi potom đakoni dijeli svima prisutnima, dajući da se ponese i odsutnima, bolesnima. Ovo nisu obični kruh i piće, nego su tijelo i krv utjelovljenog Isusa. Kao dokaz navodi Kristove riječi ustanovljenja euharistije, čime jasno potvrđuje da je euharistijska hrana posvećena snagom molitve koja sadrži Kristove riječi. Predsjedatelj, dakle, može slobodno oblikovati molitvu koja, međutim, mora sadržavati Kristove riječi s posljednje večere.
Justin također poistovjećuje euharistiju sa žrtvom koju nagoviješta prorok Malahija. On odbacuje sve materijalne žrtve osim žrtve molitve, a na poseban način euharistijske molitve. Da bi se razumjelo njegovu misao treba imati u vidu poimanje Logosa koji je most prema grčkoj filozofiji. Ideal koji Justin sebi postavlja je razumska žrtva (oblatio rationabilis/logikè thusia), duhovna žrtvu koju su grčki filozofi proglasili jedinim oblikom bogoštovlja dostojnim Boga. Tako, po Logosu, kršćanstvo je jedino sposobno ispuniti ovaj filozofski ideal jer posjeduje takvu duhovnu žrtvu. Zato, po Justinu, Isus se ništa manje ne podudara s poganskim filozofima nego sa starozavjetnim prorocima. Ovaj pojam duhovne žrtve (oblatio rationabili) koristi se i u Rimskom kanonu, što na najbolji način objašnjava Justinovu misao.
—Eshatološke ideje
Po Justinu ljudska povijest je usmjerena prema paruziji. Najprije će se dogoditi uskrsnuće svetih, nakon čega slijedi tisućgodišnje kraljevstvo svetih u Jeruzalemu. Na koncu tisućgodišnjeg kraljevstva slijedi uskrsnuće zlih, te opći sud. Sve duše idu po smrti u podzemni svijet (Had), gdje čekaju uskrsnuće, osim mučenika koji izravno idu u nebo. Ali i u podzemnom svijetu duše dobrih su odvojene od zlih. Dobre duše se raduju iščekujući vječno spasenje, dok se zle žaloste zbog nadolazeće osude i kazne.

a) Opće odrednice kršćanske apologetske književnosti prvih stoljeća

b) Sveti Justin

c) Kratki pregled informacija o ostalim grčkim apologetima iz ovog stoljeća: Kvadrat; Aristid; Ariston iz Pele; Tacijan; Atenagora; Meliton iz Sarda; Teofil Antiohijski; Poslanica Diognetu.

a) Opće odrednice kršćanske apologetske književnosti prvih stoljeća

Apostolski oci i prvi kršćanski pisci upravljaju svoje spise vjernicima i nastoje oko njihove duhovne izgradnje. Apologeti u 2. st., za razliku od toga, podižu se u obranu kršćanstva protiv najčešćih poganskih optužbi i napada.

— Protukršćanski napadi pogana u 2. st. Glavni napadi polaze od ideje da kršćanstvo razara društvo i da je neprijatelj Carstva. Stoga optuživahu kršćane za:

• ateizam,
• antropofagiju,
• moralni nered,
• mržnju prema ljudskom rodu.

Po svjedočanstvu sv. Justina postoji i židovska mržnja prema kršćanstvu. Bila je dovoljna optužba da bi se osudilo kršćane (usp. Trajanov odgovor Pliniju iz 2. st.). Mnogi poganski pisci pišu da izrugaju i omalovaže kršćanstvo. Među njima se ističu:

• Lucijan iz Samosate: De morte peregrini (170). Izruguje kršćanski osjećaj bratskog zajedništva i ljubav prema smrću.
• Fronton iz Cirte: Govor. Učitelj Marka Aurelija.
• Celso: Istiniti govor (“alethes logos”)(178). Drži da je kršćanstvo mješavina praznovjerja i fanatizma.

— Stav apologeta prema napadima pogana
Uglavnom se radi o tri temeljna stava:

• Raspravljaju o optužbi da je Crkva opasnost za Carstvo.
• Predstavljaju istinu o Bogu, čovjeku i svijetu protiv poganskih zabluda.
• Predstavljaju kršćanstvo kao pravu filozofiju.

— Promatrajući iz bližega apologetsku obranu kršćanstva može se primijetiti da:

• odbacuju optužbe; tvrde da je Crkva neophodna za dobrobit i red svijeta, a nije nikakva opasnost;
• brane kršćane od optužbi puka (kanibalizam, incest, orgije) iznoseći kreposnost kršćanskog života; apologije se upravljaju civilnim vlastima i učenim osobama; gorljiva obrana slobode savjesti, neophodne za istinsko štovanje Boga;
• pokazuju nepomirljivost kršćana prema progoniteljskim zakonima (započetim s Neronom – religio illicita – a konkretiziranima s Trajanom), pokazujući primjernost građanskog ponašanja kršćana.
• kritiziraju rimsku religiju (idolatrija, štovanje cara), upućujući na savršeniji put koji se nudi u kršćanstvu;
• dokazuju superiornost kršćanstva u odnosu na pogansku filozofiju (monoteizam, Božja providnost, itd.). Jedan od vrlo značajnih dokaza je argument starine kršćanstva koje nastavlja predaju Izraelskog naroda. Apologeti, izlažući istinu o kršćanstvu helenističkom obliku, evangelizirali su helenističku kulturu.
• dokazuju da je kršćanstvo prava religija (Kristova čuda, proročanstva, itd.)
• šire Evanđelje i među visoke intelektualne slojeve, učenim jezikom i racionalnom metodom, sukladnom mentalitetu onog vremena. S tim ciljem poseban naglasak su stavljali na istine koje su mogle imati više značaja među poganima: monoteizam (protivan idolatriji), sloboda neodvojiva od odgovornosti (protiv stoičkog determinizma), uskrsnuće tijela, itd.
• židovima pokazuju da nisu stigli do punine istine;
• uzvraćaju na heretičke zablude, koje su stvarna prepreka širenju kršćanstva.

— Kršćanstvo i poganska filozofija
Apologeti, u kontaktu s helenskom kulturom, započinju filozofsko izlaganje kršćanskih istina. Apologeti su učeni pogani obraćeni na kršćanstvo, te postaju prvi teolozi. Koriste helenističku filozofiju, ali polazeći od uvjerenja kako je kršćanstvo superiornije od filozofije. Na primjer Justin veli: «Oni koji su rekli neku istinu… ono su naši i njihova istina nama pripada.»
Stoga neki apologeti odbacuju i kritiziraju pogansku filozofiju, drugi je prihvaćaju kao pripravu za Evanđelje bilo da prihvaćaju činjenicu da je razum sposoban spoznati neke objavljene istine iz naravnog reda, bilo da misle da misle kako su stari filozofi mogli preuzeti neke od ovih istina iz Mojsijevih spisa.
Na poseban način Homer, a iznad svega Platon (poimanje stvaranja u Timeju, poimanje duše u Fedru, bijeg od svijeta da bi se približio Bogu u Teetu) bili su izvori nadahnuća apologetskog posla. Nadalje, korištenje pojma Logos (kao posredničkog bića preko kojeg Bog stvara svijet: kozmološko poimanje) pripisujući ga Kristu, slijedeći pavlovski i ivanovski nauk koji promatra Krista kao Logos, Mudrost Očevu, pokazat će se vrlo značajnima u budućnosti koliko zbog opasnosti od subordinacionizma koju je sadržavao, toliko poradi bogatstva koje sadrži za formuliranje kristološke dogme.

—Vrste apologija

• Pobijanja optužbi.
• Kritike poganstva.
• Razrješavanje privatnih konkretnih sumnji pojedinih pogana.

— Prenošenje teksta
Gotovo sva apologetska djela poznajemo preko Codexa Parisinusa (gr. 451), a radi se o kodeksu koji je cezarejski biskup Areta dao kopirati 914., a sada se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. U njemu su sadržani Justinovi spisi, tri knjiga Teofilova djela Ad Autolycum, Hermijin Irrisio i Poslanica Diognetu.

Neki teološki naglasci apologetske misli 

— Teologija jedincatosti Božje

Među optužbama koje su pogani iznosili protiv kršćana najznačajnija na teološkom planu bila je optužba za ateizam i bezbožnost. Takva optužba je možda mogla i stajati gledano iz perspektive poganske religioznosti, međutim kršćanstvo se nije moglo pomiriti s time da se religioznosti i pobožnosti dadne tako isključivo i površno tumačenje. Zato su apologeti, osnaženi vjerom, mogli dosljedno nastupiti, te naposlijetku u ime razuma i uz pomoć filozofije oblikovati teološke principe, koji u odnosu na helenističke filozofske teorije nisu zvučala samo jedno od mišljenja (doksa), već su se predstavljala kao jasna i sigurna istina (aletheia).
Prvi takav teološki kriterij odnosio se na Božju jedincatost. Dakle, ne samo da su vjerovali da Bog postoji, već su uvjerljivo zastupala istinu da je Bog jedan jedini, što se podudaralo s filozofskom sviješću poganske kulture koja je došla do spoznaje da onaj prvi božanski princip može biti samo jedan. Istina o jedincatosti Božjoj dovodi gotovo do poistovjećivanja ontološkog s gnoseološkim, jer se Bog poistovjećuje i s istinom i s dobrom. Bog je jedan i istiniti, istiniti jer je jedan. Ipak kršćanski monoteizam se odlikuje i drugim obilježjima, jer se predstavlja u svojoj isključivosti i aposolutnosti u odnosu na filozofsko poimanje prvog principa. Vjera u kršćanskog Boga, osobnog, jedinog i živog po sebi podrazumjeva odbacivanje svih ostalih oblika štovanja, tako ne samo da apolgeti odbacuju optužbu za ateizam, već s pravom tvrde da posjeduju jedinu i ispravnu teologiju.
Obilježja koja se pripisuju božanskoj bitu su preuzeta iz grčke filozofske tradicije, te dosljedno tome božja narav nije podložna trpnji (impassiblis), nepromjenjiva je (immutabils) i nespoznatljiva (incognoscibilis). Što se tiče ovog posljednjeg atributa, apologeti su mnogo radikalniji od poganskih pisaca zastupajući tezu da je čovjeku potpuno nemoguće steći spoznaju Boga svojim snagama.

Nadalje, u moru filozofske nedosljednosti tumačenja postojanja svijeta, kao i gnostičko-mitskih ideja, apologeti su, sukladno biblijskoj objavi, Bogu pripisivali stvarateljsku djelatnost u stvaranju svemira i čovjeka. To je odudaralo od uvriježenog filozofskog mišljenja koje je stvarateljsku funkciju pripisivalo „drugom bogu“ (deuteros theos), budući da je filozofima bio nepojmiv bog koji se miješa s materijalnim svijetom. Bilo kakva njegova djelatnost prema materijalnom svijetu, uključivala bi i određenu vrstu promjene u njegovoj biti, te su stoga filozofi izbjegavali dovoditi u izravnu vezu Boga i svijet.

— Teologija Logosa
Međutim ovakvo je filozofsko poimanje Boga od kršćanstva, koje se predstavljalo kao objavljena religija, očekivalo odgovore kako pomiriti Božju nepromjenjivost i stvaranje svijeta, nespoznatljivost i objavu, nemogućnost trpljenja i povijesnu istinu o Kristu patniku. A unutar samoga kršćanstva trebalo je pomiriti trojstveni obrazac vjere s krutim monoteizmom koji je bio zahtjev bilo folozofije bilo židovskog religioznog naslijeđa.

Apologeti se stoga upuštaju u teološka promišljanja kojima pokušavaju pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti, a spona koja im to omogućava jest Logos. Stoicizam i srednji platonizam 2. stoljeća pružaju im sliku Logosa kao razumnog principa koji uređuje i održava u postojanju svemir. Već je prije toga Filon Aleksandrijski, težeći pomirenju židovskog obrasca vjere i grčke filozofije, poistovjetio kozmičku stvarateljsku silu i božansku Riječ s bićem ne baš određenih obilježja, ali kojega ipak naziva „prvorođenim sinom Božjim“. Krećući se ovim smjerom promišljanja apologeti Logosa priznaju kozmičkim Objaviteljem-Urediteljem i Isusom Kristom Spasiteljem, objedinjujući tako u njemu različite funkcije.

Ne treba podcijeniti niti utjecaj Biblije na ovakav iskorak, budući da svetopisamski tekstovi govore o Bogu čija riječ (dabar) stvara (usp. Ps 33, 6. 9 i izvještaj o stvaranju knjige Postanka), a to je Logos, riječ proizišla iz Božjih usta koja se poistovjećuje sa starozavjetnom preegzistirajućom Mudrošću koju Bog rađa u funkciji stvaranja. S jedne strane Bog je u sebi transcendentan i nespoznatljiv, a s druge strane je Stvoritelj svega, međutim njegova transcendentnost nije ugrožena budući je sve stvorio po svome Logosu. Tako je govor o božanskom Logosu doveo do identifikacije Krist-Sin-Logos, čime se uspijevalo pomiriti Božju nepromjenjivost i stvoriteljsku ulogu, te tako otvoriti teologiji vrata prema dubljem istraživanju tajne Trojstva. Ujedno je teologija Logosa bila jedini put za ispravno nadilaženje židovskog rigidnog monoteizma koji ne bi mogao dati zadovoljavajući odgovor niti na upit kako je moguće Božju transcendentnu bit, u sebi nepromjenjivu i ljudima neshvatljivu, pomiriti s istinom vjere da se Bog objavio i objavljuje u povijesti. Bilo zbog činjenice da je stvaranje već svojevrsna Božja objava, bilo zbog objave u pravom značenju te riječi u riječima i djelima (verbis gestisque), u čemu je Logos imao ključnu ulogu, počela mu se pripisivati i objaviteljska funkcija.

U ovom teološkom postupku razvidno je da je u konačnici Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruženju 2. stoljeća imao „drugi bog“ (deuteros theos), s time što je, zahvaljujući naporu apologeta, između Boga i Logosa uspostavljena jedna vrsta jače srodnosti, u odnosu na poimanje koje je o „drugom bogu“ imala stoička i srednjeplatonska filozofska škola koja mu pripisuje samo kozmološku dimenziju. Kršćanska perspektiva je mnogo bogatija, te umjesto isključivo kozmološke, Logos ima još objaviteljsku i spasiteljsku ulogu.

— Helenizacija kršćanstva? 
Kao posljednje pitanje se postavlja odnos kršćanstva i helenizacije. Postavljalo se pitanje je li se dogodila helenizacija kršćanstva u prihvaćanju helenističke filozofije. Postojale su teze među nekim znanstvenicima koji su govorili da je kršćanstvo izgubilo autentičnost i da se religija helenizirala tj. pofilozofila (protestantski krugovi). Kršćanstvo je otvoreno svim kulturama i traži mogućnost dijaloga. Da nije tako ostalo bi zatvoreno u uski krug židovstva. Prihvaća sve dobre stvari svih kultura. Ipak je prevladala teza da se malo-pomalo dogodila kristijanizacija helenizma tj. inkulturacija evanđelja i evangelizacija kulture. Kršćanska poruka je uvijek ostala autentična iako je koristila sva sredstva i metode svog vremena.

U ovakvoj literaturi i načinu pisanja se može vidjeti i misionarska literatura tj. cilj apologeta je bio uvjeriti one kojima pišu da postoje valjani razlozi da vjeruju u ono u što kršćani vjeruju. Osim pobijanja optužbi je bio protunapad. Apologeti su dokazivali da je poganska religija nemoralna i apsurdna, s druge strane filozofija je bila nedostatna i u zabludama.

Uz protunapad apologeti su tumačili kršćanski nauk. U pozitivnom se smislu iznosi ono što kršćani vjeruju. Žele vlastima i narodu, onima koji nedovoljno poznaju kršćanski zajednicu i Crkvu protumačiti kršćanstvo. Žele dokazati da je ona nešto drugo od onih stereotipnih fraza koje se o njoj pričaju. Kršćani su ljudi koji su moralni i pobožni, jer im njihova vjera nalaže da budu takvi, oni su neporočni i pošteni.

Druga stvar koju je trebalo dokazati bila je besmrtnost duše. Besmrtnost duše je bila vezana uz otajstvo vječnoga života. Filozofske škole nisu u nju vjerovale. Treća stvar je bila otajstvo vječnoga života. Ove istine su bile izazovne ljudskom razumu pa se nisu mogle tumačiti Biblijom.

Vjera u Božju transcendenciju prenijela se iz židovstva. Bog je toliko transcendentan da se ne može svijetu objaviti u svojoj biti, nego ga se može spoznati samo posredno u stvorenju. Ulogu posrednika imao je Logos tj. Božja Riječ. Logos je različit od Oca. Numerički je prije svakog stvorenja. On je imanentan u Bogu. Bio je izgovoren i na taj način je izišao od Oca. On je dio Božje imanencije. Svi koji su se služili filozofijom bez Biblije pogriješili su. U punini vremena Logos dolazi na zemlju. Prvi izlazi od Oca prije stvaranja (stvaranje + utjelovljenje).Pozitivno tumačenje stvaranja svijeta, ne kao otpad od eona nego kao čin volje Božje koji se mogao eksteriorizirati samo preko Logosa, čime se spašava Božje transcendencija i tumači stvaranje. Taj Logos je izišao iz Oca, a bit će spoznatljiv samo u Sinu. Ova nauka o logosu je zanimljiva kao nauk u kojem se kršćani susreću s poganskom filozofijom (i traže zajedničku nit sa njima) tražeći njezine greške da bi ih ispravili i okrenuli ih kršćanstvu. Kršćani polaze od činjenice da može postojati samo jedna jedina istina. Ona je bila sadržana u logosu. TajLogos je bio Sin Božji koji se utjelovio i koji je prosvijetlio sve iskrene tražitelje istine.

Sjene i čestice logosa javljaju se i u grčkoj filozofiji, ali taj logos nije cjelovit, on je raspršen, premda je bilo ljudi koji su živjeli po logosu, a da nisu pripadali kršćanstvu. Oni su bili baštinici logosa. Neki apologeti su radikalno nijekali grčku filozofiju (Tacijan, Tertulijan, pa i Teofil), dok su Justin,  Atenagora i Klement Aleksandrijski vrednovali filozofiju i filozofske kategorije jer su ih smatrali potrebnima za kontakt sa svijetom.

Prevagnula je prva struja koja je prihvaćala dijalog s filozofijom, korištenje filozofskih kategorija, činjenicu da filozofija ima dobrih stvari, ali su to bili samo raspršeni djelići i fragmenti, te postavljaju model kršćanstva kao istinske filozofije, u kojoj je cjelovita istina i u kojoj se Logos cjelovito objavio. Za to je trebalo imati određene postavke. Kršćani su se trudili objasniti da oni nisu nikakva nova religija bez tradicije, nego da oni baštine tradiciju Staroga zavjeta i da je Mojsije njihov kao i židovski. Žele reći filozofima da je Mojsije stariji od njih (filozofa); i da kršćanstvo kao religija nije nova, nego seže na same početke čovjeka.