Muku mučeći s nemirnim sinčićem,
koji je uporno plakao tražeći hrane,
mlada je majka iznašla solomonsko rješenje:
izvukla je iz torbe dudu varalicu
i stavila mu je u usta.
Barem za neko vrijeme je trik uspio,
dok mališan nije shvatio
da se takvom dudom ne može nahraniti.
Slični djeci s dudom varalicom
su ljudi koji pokušavaju zasititi
želje srca i potrebe duše
isključivo zemaljskim sadržajima,
bilo da se radi o prizemljenim radostima
ili težnji za materijalnim obiljem.
Zavaravaju sami sebe
da ostvaruju ispunjenje
nečim što ih ne može zasititi i ispuniti.
No nakon svakog pokušaja
ipak ostaju prazni i gladni,
te dodatno omamljeni
lažnim osjećajem sigurnosti.
Zato se izlažu većem riziku
od djeteta s dudom varalicom u ustima:
dijete vrlo brzo otkrije prijevaru,
dok blagostanje odrasloga
trajno zavede na krvi put.
Jedino tko pije i hrani se
iz Božjeg milosnog obilja,
taj se smireno zasićuje
kao dijete na grudima majke,
svjestan da mu nikakva duda,
a najmanje varalica,
ne može nadomjestiti hranjivost
sukladnu ljudskoj prirodi i potrebama
koju crpi iz Božjeg srca.

 
Na periferiji živopisnog gradića našla su svoje mjesto ogromna industrijska postrojenja. Želeći privući pozornost visoki dimnjaka, ponosan na sebe, svoju visinu i veličinu, otpuhivao je put neba guste kolutove dima, jer bez njega ovo mjesto ne bi se moglo pohvaliti ni moću, ni bogatstvom. Zašto su ljudi stavili na periferiju njega, pitao se u čudu, dok se iz srca mjesta uzdizao više nego skroman crkveni toranj. Kao da je čuo njegove dvojbe, zvonik mu je odgovorio podnevnim zvonjenjem: Dok im ti daješ kruha, cijediš im dušu, te prljavim oblacima zamračuješ nebo i priječiš suncu da ih grije, dotle zvon mojih zvona odagnaje škodljive oblake. Dok od buke strojeva u tvojim postrojenjima ne čuju niti jedan drugoga, u mojim prostorijama jasno čuju i Božji glas s neba. Dok im ti zagađuješ vode svojim otpadom,u meni pronalaze vode koje ih čiste za život vječni. Dok u tebe ulaze odmorni,a izlaze iscrpljeni i istrošeni, ja im pružam utjehu, obnavljam istrošene snage, vidam zadobivene rane i hranim na putu do cilja. Što se hvališ da glavom dosižeš oblake ako ti je duša crna pa sukljaš dim u nebo i garež bacaš po zemlji? Kad bolje pogledaš bit će ti jasno zašto si ti na periferiji, a ja u srcu njihova života!

 
Božji i božanski svijet nas obuhvaća na takav način
kao što nevidljive elektromagnetske silnice
i radio valovi ispunjvaju prostor oko nas.
Zbog razornoga grijeha
koji nam je oslabio narav,
nije dovoljno imati prijemnik
– razumsku narav upućenu na Boga
i sposobnu čitati nevidljivo,
jer je ostalo, ako ništa drugo,
mnogo smetnja na liniji,
a ponegdje je došlo
i do potpunog prekid komunikacija.
Kanal Božjeg života
ostao je nedostupan ljudskom razumu
i kao kodiran na drugim valnim dužinama.
Da bismo ponvno pravilno i cjelovito
vidjeli svijet oko sebe,
uključujući i onaj nevidljivi,
da bismo božanske silnice
smisleno prenijeli u svoj život,
bio nam je potreban dekoder,
jer se onaj naš iskonski,
pokvario nepravilnim rukovanjem.
Zahvaljujući Kristu Gospodinu,
božanske silnice koje nas okružuju
u nama su ponovno dobile
i ton i sliku kao nekad u iskonu.

 
Čovjek usmjeren Bogu je poput satelita
koji se sprema na pustolovinu
u svemirsku orbitu.
Znajući da ga čeka izniman napor i dug put,
pomno se sprema za uzlet
puneći zalihe pogonskog goriva
i korisnih potrepština.
Kad pak počne pustolovina,
kad se na krilima raketa
uzdigne do određene visine,
mora postati samostalan
odričući se svih suvišnih sadržaja.
Dok se penje u još veću visinu
mora odbaciti i vlastite ispražnjene,
beskorisne spremnike.
Oni su poslužili svojoj svrsi
dižući ga do orbite,
dok nije ušao u putanju Planeta
kojem se usmjerio.
Od tog trenutka se kreće
potpuno predan i nošen
isključivo silom njegove teže,
a ne svoga pogona.
Čovjek koji se digne kao satelit
u visine prema svome Stvoritelju,
u trenutku kad dosegne određenu visinu,
kad uđe u točnu orbitu,
od tog trenutka kruži
u visinama samo njemu znanima
nošen božanskom gravitacijskom silom,
a ne snagom i zalihama svoje ljudskosti.
Odbacujući sve što je zemaljsko,
koje je poslužilo kao pogonsko gorivo
da se usmjeri i uzdigne u visine put neba,
ostaje ubuduće usmjeren samo na ono bitno,
promatrajući svim svojim ticalima
stvarnost božanskog života,
te prenoseći svijetu informacije
o njegovoj neizmjernoj ljepoti.

 
Svjedoci smo i u najnovije vrijeme kako nesreće,
a napose prirodne kataklizme treba,
ako je ikako moguće, preduhitriti.
Teško se nositi s nabujalom rijekom i podivljalim brzakom,
ukoliko se već prije nisu stvorile pretpostavke
da ga se ukroti u njegovu koritu,
da se pridošlu vodu neutralizira akumulirajući i planski i sustavno. Da ne bi bujice potoka i rijeka
pretočile svoj potencijal
u uništavajući i samouništavajući naboj,
odlučna ruka razumnog čuvara prirode,
sagradila je nasipe i brane
ublažujući njihovu razornost
i akumulirajući vodu u jezera
što svojim mirom ublaže uskovitlane pritoke.

To što vrijedi kao zakon prirode,
vrijedi i kao zakon duhovnosti.
U čovjeku bujaju životne snage kao svojevrstan potencijal,
ali uslijed toga bujaju i neuredne težnje i sklonosti
koje treba kanalizirati,
ukoliko se ne želi doživjeti pošast potopa cijelog bića.
Zato je Krist Gospodin
svojim uskrsnućem postavio branu
kojom je zaustavio i prikupio
uskovitlane ljudske potencijale,
koje je grijeh htio zloporabiti
prijeteći samouništenjem čovjeka i ljudskog roda.
Prihvativši dotok ljudskog života u svoj život,
Gospodin je nabujalu i nekontroliranu ljudskost
pretvorio u moćni spasenjski tok,
usmjeren na pogonske turbine života.
Tako su se prikupljeni brzaci i strujanja,
oplemenili i pročistili božanskim mirom,
pretočili u korisnu energiju
kojom se griju i pokreću ljudske duše,
dajući ujedno i svjetlo postojanju.

 
Kako u suvremenom svijetu računala i usavršene komunikacije,
tako i u svijetu duhovne izgradnje,
nije dobro, ni poželjno, ni izvedivo
ostati zatvoren u se izoliran od svih.
U današnje vrijeme određeni smo vrlo brzim ritmom
i više nego ikad globalno upućeni jedni na druge.
Brzina, vrijednost i uspjeh posla
ovise tako o umreženosti s drugima,
te valja izići u svijet na veliku mrežu
usvajajući znanstvene domete i
upijajući najnovije rezultate istraživanja.
No izlazeći u svijet na takav način,
pa i u svijet duhovnog istraživanja i novih ponuda,
čovjek se neophodno izlaže
onima koji love u mutnome,
kojima je jedini cilj nanijeti štetu
svakome tko traži živjeti zdravo,
cjelovito i konstruktivno.
Zato je ne samo virtualni,
već i duhovni svijet,
prepun kojekakvih hakera, crvi
i drugih duhovnih nametnika
od kojih nas može zaštiti
samo dobar duhovni antivirusni program,
trajno povezan s centrom zaštite,
uredno nadopunjavan novim informacijama
o prikrivenim virusima i štetočinama
koje vrebaju na dušu snujući isključivo zlo.
Kao što zlo maštovito traži zaobići
zakone i logiku dobrog sustava,
tražeći nove putove zla i uništenja,
te mu je dovoljna i mala pukotina
da prodre u biće i uništi sav njegov sadržaj
mukotrpno prikupljan i pomno čuvan,
tako i duhovna antivirusna zaštita
mora biti čvrsta i maštovita, aktualna
i trajno osvježena novim dopunama,
krpajući svaku pukotinu, snažeći obrambeni zid
i nadomještajući svaki nedostatak
za duhovnu cjelovitost i dobrobit bića.

 
Za razliku od tolikih suvremenih cesti
s višetračnim kolnicima,
i uređenih po svim standardima,
čovjek redovito ne zna
jednako kvalitetno urediti životnu cestu
kojom ide vječnom odredištu.
Najčešće je to jednosmjerna i cesta
vlastitih skučenih religioznih nahođenja
koja može biti naizgled vrlo široka,
ali uvijek je upitno kamo će ga odvesti
i neće li jednom završiti u slijepoj ulici.
Mnogo je sigurnije slijediti božansku cestu
koju je trasirao Veliki Svećenik Isus.
Svojim ljudskim životom i patnjom
on je tako ‘proširio’ čovjeku nedostupni uski put
kojim je sišao od Oca k nama,
s Neba na Zemlju, iz vječnosti u vrijeme,
da ga je učinio dvosmjernom ulicom,
za koju jamči da nije slijepa ulica,
nego istinsko ljudsko odredište.
Štoviše, to je postao jedini pravi put
koji čovjeka može dovesti do vječnog cilja.
Ma kako uzak i krivudav se mogao činiti
dok se njime hodi ovom dolinom suza,
a uostalom, tako ga je zadao Onaj
koji je njime došao iz vječnosti,
ipak je taj put jedini dvosmjeran,
jer je jedini kojim se zajamčeno može ići
od zemlje do neba, iz vremena u vječnost
i stići na traženo odredište,
budući da je njime već prije
Netko sišao ususret nama.

 
Događaj Isusova uskrsnuća djelovao je zbunjujuće na sve one koji su ga bili dionici ne samo prvog uskrsnog jutra, nego i u cijelom razdoblju nakon uskrsnuća sve do Pedesetnice. O tome nas izvještavaju Evanđelisti kad opisuju zbunjenost i nesnalaženje i apostola i žena koje su došle rano ujutro pomazati njegovo tijelo, stavljeno u grobnicu na brzinu, bez dolične pripreme za ukop. A dolaskom na grob mogle su se uvjeriti u jednu činjenicu: Gospodinova tijela nema u grobu! No ovu činjenicu je trebalo razjasniti i protumačiti. Dok su zbunjenim ženama i apostolima upomoć dolazili anđeli učeći ih kako je Gospodin uskrsnuo, svi su se pitali grozničavo vide li utvaru, privid, ili je njegova prisutnost stvarna. Istina, Uskrsli se ukazao u nekoliko navrata, i ženama i apostolima, ali je ipak trebalo razumjeti o čemu se radi, što se nije moglo bez vjere.
Znakovita je, međutim, šutnja o Mariji. Dok Ivan spominje kako je s drugim ženama bila prisutna pod križem svoga Sina, dotle ni spomena na sam dan uskrsnuća. Druge žene su se organizirale da odu pomazati Isusovo tijelo, apostoli su trčali na grob kad su čuli što se dogodilo, a o njoj ni najmanje naznake. Nije moguće da nju nije zanimalo znati i vidjeti što se dogodilo s tijelom njezina Sina. Osim toga, na Veliki petak ju je Isus povjerio Ivanu, a Ivana njoj, te je sasvim izvjesno da su ostali zajedno idući dan, pogotovo zato što je bila subota, dan počinka, kad se nije išlo na put. Ako je ostala s Ivanom, vjerojatno im se i Petar pridružio toga dana, jer u trenutku kad Marija Magdalena dvojici apostola javlja vijest da Gospodinova tijela nema u grobu, Petar i Ivan zajedno trče na grob.
Iz ove šutnje izvući nam je gotovo siguran zaključak da su dvojica apostola provela dan subotnjeg počinka u zajedništvu s Marijom. Vjerojatno je donekle mogla utješiti Petra kojeg je mučilo grizodušje zato što je zatajio Isusa, a i Ivanu je mogla ponuditi tumačenje svega onoga što se dogodilo pod križem. Vjerojatno su dvojicu apostola morile mnoge sumnje, tako da njezin govor nije dolazio do dubine srca, ali ako ništa drugo, barem im je donekle vratila potrebni mir. Tim više postaje jasno kako su morali trčati na grob, ne bi li možda tamo posložili u glavi sva događanja koja su ih zbunila tih dana.
Sjećajući se njezine uloge na dan uskrsnuća, nije čudo da je apostoli, već osvjedočeni i sigurni da je Marija bila u pravu u svemu što je govorila dok je Gospodin počivao u grobu, pozivaju Mariju da bude s njima, jer očito je ona znala bolje i vidjela dalje od njih. U tom trenutku im je trebalo njezino iskustvo Duha, snaga vjere i žar ljubavi da i sami osjete kroz molitvu ono što je ona osjećala kao žena čvrste i prokušane vjere.
Jer ako je ona prema uskrsnuću hodila svjesno, nepomućene vjere, izgrađene naukom svoga Sina, onda je i nakon uskrsnuća mogla jasno ukazati na put kojim je apostolska zajednica trebala hoditi da postane prava Crkva. Ona je molila da se dogodi za cijelu Crkvu ono što je u njoj bilo u punini od trenutka začeća. Molila je da siđe snaga Duha Božjega koji će prosvijetliti i osnažiti apostole da nastave Isusovo djelo. I doista, silaskom Duha Svetoga Krist se napokon potpuno utjelovio u njima, to jest oni su postali pravo njegovo Tijelo – Crkva. Ne samo da se biološki razvio neki organizam, nego je dosegnuo pravu zrelost, pa su onda apostoli mogli poći u djelo naviještanja.
Marija nije imala drugoga razloga biti s njima ako li ne kao ona u kojoj je već osobno bilo ostvareno ono što je cijela Crkva iskala. Marija – žena vjere, hrabrila je apostole i druge žene i rodbinu, tumačila je uskrsnuće kao ostvarenje onoga što je Učitelj već prije navijestio. A u istinitost njegovih riječi mogli su se svi osvjedočiti, što je i sama vrlo dobro znala iz osobnog iskustva. Ona je, nadalje, osjećala otajstvenu prisutnost svoga Sina, prisutnost po vjeri, nadi i ljubavi, prisutnost po snazi Duha, pa ih je poticala da se i oni otvore tom istom Duhu koji uvodi u svu istinu. Gospodin Isus nije više bio prisutan tjelesno, ali je sigurno bio prisutan i živ po snazi kojom želi svako biće privući k sebi i zaogrnuti ga božanskom prisutnošću. I kao što je ona dala, snagom Duha Svetoga, tijelo Sinu Božjemu, molila je taj dar za cijelu Crkvu, vidljivo Tijelo svoga Sina. Crkva je trebala Kristu Gospodinu ponovno dati tijelo, premda na drugi način nego je to dala ona. Ali je uvijek to bilo jedno te isto tijelo, oblikovano snagom istog Duha.
Zato je pred Duhove bila s apostolima, da im bude putokaz i da im ukrijepi srca u uskrsnoj radosti i snazi. Na dan uskrsnuća nije željela biti s njima nevjerna u nevjerici, niti ucviljena u neutješnosti, nego im je srca uzdizala k Bogu. Zato je na zajednicu okupljenu oko apostola s Marijom, koja je počela živjeti Marijinim duhom, sišla sila Duha Svetoga, jer im je ona mogla pomoći da raspolože svoja srca, da ih uzdignu, da mogu primiti traženi dar.

 
U suvremenom svijetu
osiguravajuća društva i kuće
nude različite vrste osiguranja,
za biljke i životinje, stvari i osobe,
a jedno od tih je poznato
kao životno osiguranje.
Htio bi čovjek osigurati
ono najvrjednije što ima
i dati mu stanovitu trajnost,
no životu je cijena previsoka
da bi mogao biti procijenjen
i naći sigurnost u osiguravajućoj kući.
Prevelika mu je vrijednost
da bi bilo dostatno ljudsko jamstvo,
pa i u najbogatijoj banci.
Stvarno životno osiguranje
može dati samo Životvorac
i biti jamac jedino Otkupitelj,
koji osigurava čovjeku trajnost
pretvarajući prolazno u neprolazno,
a vremenito u vječno.
A premije i bonuse ugovora,
zajamčenog njegovom krvlju,
možeš prihvatiti isključivo
vjerom i nadom u ljubavi.