Meditacija o snazi Kristove ljubavi koja odnosi prevagu nad ljudskom slabošću i grijehom.

kantar

Priča o jednom pšeničnom zrnu s palestinskih poljana završava u dvorani posljednje večere.

psenicno_zrno

Meditacija o svijeći koja izgarajući ostvaruje smisao vlastitog postojanja. Prikladna i za duhovsko razmišljanje o Plamenu s neba koji je zapalio um i srca apostola na dan Pedesetnice.

Plamen Duha

Oružarica Božje vojske

Život pojedinaca i cijelih naroda stalna je borba, bilo da se radi o onoj oružanoj ili nekoj drugoj vrsti borbe koju najčešće nazivamo mukotrpnim probijanjem. Oružane borbe mogu prerasti u krvave i tragične sukobe pojedinaca, skupina ili naroda, motiviranih osobnim ili skupnim interesima, čiji nemili plod su svakodnevno toliki ljudski životi što stradaju, dok one druge vrste borbi odnose živote na drugi način, ako oni koji su u njih uključeni nisu vješti borci. U drugom slučaju radi se o životnoj borbi za preživljavanje i mukotrpnoj skrbi za neophodne sadržaje za normalan život. U njima se čovjek troši u ljudskosti ili pak stagnira u duhovnom rastu, ako nije dovoljno sposoban suočiti se s takvim izazovima.

Duhovna borba
I jednom i u drugom slučaju, bez obzira koliko ljudi bili svjesni, u pozadini postoji duhovni scenarij koji uvjetuje spomenute borbe, to jest omogućuje borcu da bude pobjednik. Štoviše, u pozadini bilo koje borbe postoje i ‘duhovni’ razlozi. Pa i onda kad rat nastaje iz megalomanskih imperijalnih potraživanja i želje za ovladavanjem svijetom i svjetskim kapitalom, i tada se pokazuje, barem u negativnom smislu, kako zbog duhovne neizgrađenosti svjetskih vođa i duhovne pustoši u tkivu naroda može doći do sukoba. Ako čovjek nije usmjeren stvarnim vrijednostima, onda je spreman sukobiti se kako bi se domogao onih lažnih i prolaznih. Iza svakog sukoba postoji neka ‘duhovna’ prisutnost koja potiče ljudsku motivaciju. Ako se radi o neutemeljenim razlozima, onda je riječ o ‘duhovnom nedostatku’ koji također pokreće ratove, a kojim se služi Zli kako bi nanio štetu čovjeku i čovječanstvu. Ako se radi o valjanim razlozima za sudjelovanje u ratu, onda se uvijek radi o osobi koja se svojom borbom opire ujedno i nakanama Zloga. Tako je očito da je ljudski život uvijek i duhovna borba u kojoj se ljudi ne bore samo protiv krvi i mesa, nego, kako bi rekao Pavao, protiv Vrhovništava i Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima (usp. Ef 6, 12).
Svaki kršćani stoga, svjestan duhovnog boja i svega što on sa sobom nosi, a slijedeći Apostolov nauk, nastoje sebi priskrbiti pravo, učinkovito oružje u borbi spomenutih razmjera. U bremenitoj povijesti Crkva je usavršavala duhovno oružje koje joj je bilo na raspolaganju, imajući u vidu potrebe boraca u boju. Točnije, Crkva je poput Marije prihvaćala oružje koje joj Gospodin stavlja u ruke, da bi potom sama postala najbolje oružje. Kao jedno od nezaobilaznih ‘oružja’ nastala je molitva krunice, plod mističnog iskustva svetaca u Crkvi, kojim Crkva ukazuje na neophodnu životnu povezanost s Marijom svakog vjernika koji vojuje duhovni boj. Krunica je prikladna i za učena i za neuka, i za mlada i za stara, i za duhovno jaka i duhovno slaba. Tako je zamišljena da njome može s lakoćom baratati svaki vjernik, te uživati i snažnu zaštitu od navala Zloga, ali isto tako biti jednako uspješan u protunapadu nanoseći protivniku velike gubitke i očit poraz.

Snaga krunice
Krunica nije stoga duhovno oružje koje je odigralo povijesnu ulogu prije bitke kod Lepanta, pa da bi moglo nakon toga završiti kao muzejski izložak nekadašnjih vremena u muzeju vojne opreme, neprikladan za okolnosti suvremenoga svijeta. Ona je takvo oružje koje nikad ne zastarijeva niti gubi svoju ubojitost, što se pokazalo i u našem Domovinskom ratu, koji nije bio tek međudržavni sukob, nego i otpor silama Zla koje su gušile ljudska prava i dostojanstvo. I kao što su se nekada u 16. st. kršćani krunicom služili da zaustave i odbiju osmanlijsko prodiranje koje je prijetilo rušenjem kršćanske Europe, tako je i danas korisno kad Europa sama sebi sekularizacijom i dekristijanizacijom siječe korijenje. Stoga bi se kršćani trebali vratiti njoj kao moćnom oružju duhovne izgradnje, sposobnom zaštititi svoje duše i društvene vrijednosti kojim je Evanđelje proželo i oplemenilo kulturu i društvo u kojem živimo. Listopadska pobožnost i molitva Gospine krunice vraćaju kršćanima borbeni duh, to jest duh otpora silama zla. Svakom vjerniku, dok uzima u ruke ovo sofisticirano duhovno oružje, biva jasno kako život nije filmska idila, nego ozbiljna borba na život i smrt. Prebirući zrnca krunice kršćani postaju svjesni koje moćno oružje im Crkva stavlja u ruke nudeći im da razmatraju Marijin primjer duhove borbe i da upijaju njezinu otajstvenu prisutnost kojom svjedoči kako je ona doživljavala otajstva života svoga Sina. Ona koja se cjelovito obranila od sila zla, postaje najdjelotvornija zaštita svojoj djeci koja vjerno idu njezinim putom. Tako Crkva po molitvi svete krunice, Marijinim zagovorom i zaštitom, čuva sve svoje članove i čini ih nepobjedivima u duhovnom boju na putu spasenja.
Zrnca krunice su kao duhovni projektili ili strelice o kojima pjeva Psalmist (45, 6): Oštre su strelice tvoje, narodi padaju pred tobom i kraljeve dušmane ostavlja hrabrost. Zrnca krunice su strijele koje pogađaju Božje neprijatelje, ali ne kako bi ih usmrtili, nego kako bi u njima usmrtile duhovnu smrt nastalu grijehom i kako bi ih oživjeli na besmrtni život. One pogađaju srce jer im je cilj obraćenje i promjena srca, a ne ubijanje. One se smiruju tek kad narodi padnu pred velikim Kraljem, ali ne kao podložnici straha, nego kao vjerni prijatelji koji se kunu na doživotnu vjernost. Stoga je Gospa Ružarica oružarica Božje vojske, jer ona oružjem svoga života oboružava Božju vojsku. I kao što je sama bila puna milosti i svake kreposti, po ovoj molitvi svakom kršćaninu – Božjem vojniku nudi obilje istog dara, da poput nje krene odvažno vojevati za Božju stvar, živeći i naviještajući radosnu vijest spasenja.

Remek-zamisao nebeskog Umjetnika

Kad umjetnik odlučuje praviti neko djelo, onda najprije u glavi mora izbistriti ideje, najprije mora to isto djelo ‘začeti’, to jest dati mu začetke. Isto tako treba ga u glavi dovršiti, to jest ‘poroditi’ na razini ideje, jer ako nema cjelovitog rješenja, teško može pristupiti konkretnom ostvarenju. Zato mora imati ideju i predodžbu lika koji želi napraviti, sa svim značenjima i dužnom ljepotom koju u to svoje djelo želi unijeti. Nijedan umjetnik ne radi nasumce bez ideje i vizije, radeći nešto ‘pa što ispadne’, pogotovo ako bi svojim remekdjelom htio zadužiti čovječanstvo. U tom slučaju se trudi domisliti ga do dužnih detalja.

Predviđena odvijeka…
Tako je i Bog, nebeski Umjetni, imajući u vodi djelo stvaranja svemira, zamislio velebni plan, koji je u njemu samome imao početke. Isto tako u njemu je bio smisao i cilj, te je svako biće, a bez njega nije bilo nijednoga, trebalo imati svoje mjesto i zadaću u okviru stvarateljskog plana. Sve je bilo dobro isplanirano, te je svako biće trebalo poslužiti svojoj svrsi. Bio je njegov plan da povijest stvaranja postane odraz njegove ljubavi, moći i dobrote. Bića proizišla iz njegova umjetničkog genija i ljubavi trebala su dosegnuti svoj vrhunac dotičući njegovu božansku uzvišenost. Ključnu je ulogu namijenio čovjeku, njemu kojega je planirao stvoriti na sliku svoga Sina i opečatiti Duhom životvornim udahnuvši mu dah života u nosnice.
Zamislio je ujedno sva svoja djela kao velebni mozaik u kojem svatko ima svoje mjesto, a ono središnje zamislio je da dopadne čovjeka. Međutim, ovaj Božji otajstveni plani nije uspio u prvi mah. Čovjek se, naime, drznuo graditi neko svoje privatno zdanje, zasebno od Boga, to jest baviti se ‘umjetnošću’ življenja na sasvim drugi način, polazeći od sebe i prema svojim kriterijima. To ga je koštalo pada u grijeh i robovanja zlu, no Bog ga ni tada nije prepustio samome sebi, nego se zdušno brinuo za njegovu dobrobit. Tako je onda povijest stvaranja morao pretvoriti u povijest spasenja, pristupajući tako rezervnom planu, dodatnom znaku njegove ljubavi prema stvorenju. Ovaj drugi plan, kao dužna korekcija prvoga, bio je još genijalniji odgovor na stanje u kojem se čovjek i svijet tada našao. Mariju je zapala središnja uloga, te zato za nju na poseban način vrijede riječi koje izgovori sveti Pavao opisujući Božji otajstveni plan: Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje. Ma koliko Pavao mislio na sve vjerenike, Marija je jedina koja je u potpunosti mogla reći da je bila sveta i bez mane pred njim.

…za suradnju u planu spasenja
Tako je u planu spasenja Marija bila predviđena da ispuni ono što prvi čovjek nije htio, odbijajući se uzdignuti do punine onog budućeg ostvarenja i ne želeći rasti do konačnog suobličenja svom originalu i prototipu, onome koji je postao pravi i budući Adam već od početka, da bi sanirao grijeh Adama zemljanina. Jer od samoga početka, znajući za budući Adamov grijeh, odlučio je njegovo mjesto na mozaiku stvaranja uzeti On, sam Božji Sin, da bi svoj plan priveo do potpunog ostvarenja, te time doveo stvorenje i čovjeka do njihove punine – proslave u Bogu. Marija je sukladno tom planu da budući Adam preuzme mjesto onog nevjernog, dobila zadaću da preuzme mjesto nevjerne Eve, te da postane prava majka svim živima. Predviđena je odvijeka da pruži udomljenje i boravište u svome srcu i biću tom budućem Adamu koji je odlučio iz vječnosti doći u povijesno sada, da uzdigne i uzvisi čovjeka tamo gdje se sam trebao naći, da je ostao vjeran iskonskom Božjem planu.
Marija, jer je odvijeka izabrana za suradnju u djelu spasenja, koje ostaje trajno aktualno i prisutno, određena je odvijeka da i nama danas bude pomoćnica i zagovornica. Ako Bog nije htio bez nje dati svijetu svoga Sina, ni nama danas ne nudi plan spasenja koji bi Mariju isključivao, nego, naprotiv, jer se radi o istom planu spasenja, ona ostaje osoba s jedinstvenom ulogom koju je imala nekada, a za koju je bila predviđena vječnim Božjim planom. Stoga je nama vjernicima prihvatiti Mariju kao majku i zaštitnicu sukladno Božjem planu spasenja koji je se za nas ostvaruje sada, u ovo vrijeme, koje je ništa manje vrijeme povijesti spasenja, nego ono nekada kad je Bog podigao Mariju. Ona trajno ostaje u središtu spasenjskog mozaika, čije punine nema bez nje, jer je bila ključ da se Spasitelj svijeta pojavi na sceni povijesti.
Zato dok u mjesecu listopadu razmišljamo na poseban način o mozaiku povijesti spasenja, ponirući u otajstava spasenja na način kako ih je doživjela nebeska Majka Marija, uočiti nam je koliko je bila značajna njezina uloga za provedbu Božjeg plana i dovršenje tog istog mozaika. Zrnca krunice koja prebiremo su kao kamenčići mozaika koji valja složiti, tražeći na tom velebnom djelu Božje ljubavi i svoje mjesto u okrilju Marijinih skuta. Ona nam je podarila prigodu da preko otajstava krunice razmatramo vječni Božji plan spasenja primjenjujući ga na vlastiti život, to jest trudeći se životom postati dio njega. Diviti nam se Marijinoj ulozi koju je izvršila vjerno, kako nekad u Palestini, tako i kasnije kod Lepanta i u tolikim drugim spasenjskim potrebama kršćanskoga puka. Ona koja je iz Božje vječnosti izabrana u vremenu, pomaže i nama da se iz vremena vinemo u Božju vječnost. Ako je ona bila dokaz koliko je Božja ljubav sposobna iznenaditi maštovitošću, koliko tek može i treba biti nama nevjerojatno nadahnuće dok i sami ne doživimo učinak i plodove milosnog izabranja i posinstva u Isusu Kristu, za koje je i nas Bog odredio odvijeka kao i Majku Mariju.

Uskrsnuću ususret
Ukoliko je Marijin Sin bio zakonu podložan, i ona se podlagala tom istom zakonu. Ako Isus kao Božji Sin, prihvativši biti i njezin Sin utjelovljen u vremenu, nije izbjegavao križ i odricanje, post, pokoru i molitvu, onda je i ona proživjela vrijeme svoga zemaljskog života posvećujući se služenju Bogu u skromnosti. Život joj je bio ispunjen samoprijegorom i odricanjem, ali bit njezina poslanja i uloge ide mnogo dalje. Muka, smrt i uskrsnuće bili su središte Isusova poslanja i nedvojbeni cilj kojem je usmjeravao sve svoje korake na putu otkupljenja ljudskoga roda. Gospodin je znao koji ga izazov čeka u Jeruzalemu, te da je darivanje života na križu njegovo stvarno poslanje na zemlji. U tom duhu je pripremao i svoje učenike i ostale prijatelje i sljedbenike, za koje znamo da nisu baš uvijek i ne baš tako dobro razumijevali i prihvaćali njegovo govor o muci i smrti.

Marijina svijest o Križu
Kao tiha i skromna žena za Isusom je išla i majka Marija, osoba posebno nadarena kao „učenica“ u školi služenja Bogu živomu i školi vršenja njegove svete volje. Ona koja je bila savršeno poslušna službenica Gospodnja mogla je najbolje razumjeti vjernog slugu Jahvina kao patnika. Ukoliko govor o patnji i smrti apostolima nije „sjeo“ kao prihvatljiv, jer su mesijansko poslanje razumijevali previše ljudski, Mariji je kao izvrsnom tumaču plana Božjega od početka bilo kristalno jasno i naviješteno da njezin Sin treba trpjeti, te da će i njoj mač boli probosti dušu. Dok apostoli nisu prihvaćali da Isus treba umrijeti niti kad im je on o tome izričito govorio, ona je jasno znala kakva sudbina čeka Isusa u Jeruzalemu.
Najprije, spoznaje koje je imala glede poslanja svoga Sina bile su joj dane jer nije bila dotaknuta grijehom, slabošću i neznanjem glede božanskog života, čemu su bili podložni svi ostali ljudi, tako da je bila pripremljena razumjeti spasenjski Božji plan i svetu volju. Nadalje, kao učenica svoga Sina nije mogla s njim ne podijeliti sve njegove spoznaje, otkriti najdublji smisao i iščekivati neizrecive plodove. Ona je znala da dok je učio druge da nose svoj križ ili pak njegov jaram, da misli sasvim ozbiljno, te da ne bi tražio od drugih ono na što i sam ne bi bio spreman. Zato joj nije bilo skrivena istina da će njezin Sin biti stvarno razapet kao posljednji razbojnik i izopćenik iz zajednice svoga naroda. No svijest o onome što je čeka, to jest svijest o križu u njoj nikad nije bila samo kao ljudska svijest i informacija, nego je tu istu svijest pratila molitvom i snažnim osjećajem vjere i nade u Božju snagu, mudrost i dobrotu. Samo zato je mogla stajati pod križem noseći svoju bol mirno i dostojanstveno.

Vjera u uskrsnuće
Mariji je, dakle, samo vjera davala snagu da ide ususret Isusovim patnjama, ali njena vjera nije bilo neko općenito povjerenje u Boga, nego je ona posjedovala vjeru u uskrsnuće svoga Sina. Ona nije bila toliko spora razumjeti da Sin Čovječji ima treći dan uskrsnuti od mrtvih i sigurno se nije iščuđivala poput apostola kad bi čula Gospodina izgovoriti takve riječi. Prateći u svemu svoga Sina do mjere križa zabodenog na vrh Kalvarije, bila mu je vjerna, ne samo u muci u smrti, gdje ga je mogla pratiti pijetetom majke, nego i u vjeri u uskrsnuće, što je u njoj rađalo svetim mirom, usprkos tragičnosti situacije. Ukoliko je imala brigu za poslanje svoga Sina, Marija nije mogla previdjeti da je njegovo poslanje bilo vezano uz pashalno otajstvo i uskrsnuće, te je i sama, bez daljnjega, cijeli svoj život usmjerila prema tom danu pobjede u čijem je iščekivanju živjela.
Zahvaljujući vjeri u uskrsnuće bila je drukčija od drugih ljudi. Svi ljudi su svjesni da, kako idu prema koncu života, idu prema smrti, no Marija je, kao majka Sina Božjega, prva bila čvrsto vjerovala i jasno znala da ide prema uskrsnuću. Kao čista majka puna ljubavi za svoga Sina proživjela je između Getsemanija i Kalvarije, u savršenoj supatnji kojom je bila sjedinjena s Gospodinom Isusom, golemu bol što probada biće, ali ne bez svjetla nade. Marija u nijednom trenutku nije bez sigurnosti da smrt i nepravda nisu posljednje riječi izrečene čovjeku, točnije protiv čovjeka, nego prije svega i nadasve računa s uskrsnućem koje je konačna i trajna riječ izgovorena u prilog čovjeka. Ona je prva, potpuno jedno u savršenoj ljubavi sa svojim Sinom, doživjela smrt drage osobe u nadi uskrsnuća, dok u ljudskoj primisli nije bila niti blizu takva mogućnost.
Zato bi bilo poželjno ići ususret uskrsnuću, najprije Gospodinovu a potom svomu, moleći nebesku Majku da nam ga pomogne razumjeti i doživjeti na način na koji je i sama to učinila, s vjerom, nadom i ljubavlju koje raspršuju tamu kalvarijske noći, a obasjavaju svijet neizrecivom radošću uskrsnog jutra.