25. nedjelja kroz godinu – A
Isus priča prispodobu o radnicima u vinogradu svjestan kako su ljudi vrlo osjetljivi na socijalnu nepravdu, te provode dosta vremena razmišljajući o toj problematici. Zato im i priča prispodobu u kojoj je prvi dojam kako se spomenuti gospodar, vlasnik vinograda, ponaša nepravedno prema radnicima koji su najviše radili. Gospodar vinograda, naime, unajmljuje radnike u različita doba dana, ali uvečer daje svima, na razočaranje prvih, jednaku nagradu. Naravno, u onima koji su radili od početka, probudio se osjećaj za pravdu, držeći kako je gospodar prema njima bio nepravedan. Ova izazovna prispodoba, kako vidimo, u sebi sadrži mnoštvo detalja koje nas navode na određena promišljanja, pa i negodovanja prema gospodaru. A kako upravo likom gospodara Isus želi orisati lik Oca nebeskoga, potreban je dužni napor da ne izvučemo krivu pouku i poruku. Kako bismo je dobro razumjeli, moramo se odreći svojih predrasuda i uvjetovanosti, te slijediti Isusovu misao i nakanu.
Jer i naše uvjetovanosti slične su uvjetovanostima onih radnika, jer je i naš mentalitet sličan njihovu. Mnoge stvari u društvu i u osobnom životu smatramo nevažnima, ili pak privatnima, te stoga osporavamo svakoga tko se miješa u to. Ali rado, držeći to svojim pravom, raspravljamo o tuđoj imovini i drugim sličnim društvenim čimbenicima. Osim toga spremni smo u društvu podnositi bilo koju vrstu nereda i nećudorednog ponašanja, osim kad je u pitanju društvena nepravda i nezakonito bogaćenje. Događa se da nam ne smeta što netko priča laži i obmane, pa i sa čelnih mjesta u državi, što se ponaša nedosljedno u svojim izjavama, ali amo vrlo osjetljivi ako se netko domogne novca, imanja, boljeg položaja, pa i onda kad je to bilo zakonito. Poučeni iskustvom posljednjih dvadeset godina, čak nismo više u stanju povjerovati da se netko mogao zakonito obogatiti i steći veliko imanje.
Stoga i ova prispodoba u kojoj Gospodin u prvi plan stavlja gospodara vinograda vrlo je rizično postavljena. Skloni smo je više razumjeti u duhu socijalističke sociologije, te takvog gospodara proglasiti nepravednim kapitalistom što iskorištava radnike, to jest suvremenim tajkunom koji je iskoristio pogodan trenutak da stekne više od ostalih. Sukladno tome stvara se u glavi i slika Boga koji iskorištava ljude, a ovisno od situacije čak čini otvorene nepravde prema nekima. U suvremenom svijetu koji promiče oslobađanje čovjeka od Božjeg gospodstva i uređenje društva po ljudskoj pravdi, ova prispodoba služi za potvrdu teza o Božjoj nepravednosti koju treba ukloniti od čovjeka.
No time što će slušatelje više zainteresirati za rješavanje ovog slučaja tražeći da naprave sud o njemu, Isus postiže svoj cilj, jer ih onda lakše na duhovnome polju upozorava na njihove propuste, koje ne vide dok ih se ne stavi u situaciju da o svemu temeljito razmisle promatrajući druge. Što ih više dovede do toga da se osjete pogođeni ispričanom nepravdom, to im može jasnije predočiti da upravo oni svojim stavom ugrožavaju druge nanoseći im nepravdu. Dok se oni ljute na gospodarevu ‘nepravdu’, Isus ukazuje na njihovu nesnošljivost prema drugima proisteklu iz zavisti, na što, naravno, nemaju pravo. Nadasve ih želi poučiti kako nisu dobro razumjeli Očevu ljubav i skrb za sve ljude, nego bi oni radije da se on ponaša prema obrascima ljudske pravednosti, koja je ipak za Isusa nedostatna kako bi izrazila Božju ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku.
Mnogi i danas, slušajući ovu prispodobu, pitaju se ne odašilja li njome Gospodin poziv na lijenost i na nepravedan odnos prema onima koji rade, umjesto da zahvale Bogu na milosnom daru poziva kojim ih je pozvao u svoj vinograd i time ih već od početka dana, to jest života, obasuo sigurnošću i obiljem svojih darova. Stoga kad pozornije iščitavamo ovu prispodobu, u duhu Isusove poruke, a naših socijalnih ili socijalističkih predodžbi, onda vidimo da gospodar vinograda nije nepravedan, pa niti u socijalnom smislu. On ne iskorištava svoje radnike kako bi se sam obogatio, nego im nudi posao i zasluženu nagradu, kako se već s njima pogodio, kako bi mogli prehranjivati sebe i svoju obitelj. On svoje radnike ne zakida za dužnu plaću, jer im isplaćuje po dogovoru i na vrijeme, ne zadržavajući njihov novac kod sebe. A velikodušnost kojom je susretljiv prema onima posljednjima ne tumači se kao poticanje na nerad i lijenost, nego govori o njegovoj sućuti i milosrđu prema onima koji su bili na vjetrometini života u nesigurnosti, bez rada i sigurne zarade. Gospodar to ne čini niti kako bi podržavao nerad i lijenost, nego iz čovjekoljublja, jer želi pomoći onima koje pronalazi bez posla, pa ih šalje u svoj vinograd. Na taj put Gospodin i nas poziva, da promatrajući čovjekoljublje Božje mogli i sami živjeti čovjekoljubivo. U protivnom, tko dopusti da ga zaslijepi želja za istjerivanjem pravednosti, redovito sam čini nepravdu. Neka nam stoga i ova prispodoba Gospodnja bude svjetiljkom koja nam pomaže da bolje upoznamo lice svoga čovjekoljubivog Oca.
24. nedjelja kroz godinu – A
Premda se prizori poput onog opisanog u današnjoj prispodobi ne događaju u stvarnosti na istovjetan način, ipak nose nezamjenjivu poruku. Jer kako onda tako i danas, postoje dugovi i dužnici. Nađe se tu i tamo i netko tko oprašta dugove, ali je mnogo češće naići na utjerivače dugova. U tom smislu postoje i određene dužničke krize, kao i nemilosrdne strukture gdje više ne stojite s čovjekom licem u lice tražeći odgodu ili oproštenje svoga duga, nego danas stojite pred bankovnim službenikom, koji, kad bi i htio, nije vlastan učiniti to što tražite. Svjedoci smo toga bili posljednjih mjeseci dok smo promatrali krizu i tragediju mnogih koji su imali svoje kredite vezane uz švicarski franak koji je naglo počeo rasti, čime je učinio da se dugovanje tolikih dužnika preko noći uveća. A banke su činovnički neumoljivo naplaćivale svoja potraživanja sukladno potpisanim papirima, bez obzira na nepravdu i na tragediju mnogih koji nisu bili u mogućnosti plaćati naglo povećane rate kredita.
Toliki su se pokajali onda što su uzeli kredite i postali dužnici, u nemogućnosti razriješiti spor na ljudski način, po pravdi i stvarnim mogućnostima. Tek kasnije su preispitivali svoje promašaje i pitali se je li im bilo prijeko potrebo ulaziti u takav posao u kojem su se prezadužili. Toliki se kaju što su se dali prevariti neumjerenim apetitima ili pak se dali zavarati nacifranim ponudama, ne vodeći računa o nemilosrdnom naplaćivanju potraživanja. Svi oni koji uglađenog lica nude čovjekoljubivu pomoć, kad potpisuju ugovor onda najprije osiguraju sebi dobit i misle isključivo na se. Nitko ne nudi kredite jer bi želio pomoći ljudima bez novca, nego jer želi imati dužnike preko čijih leđa će uvećati svoj kapital. Tako se malo po malo stvara društvo dužnika, jer danas su i cijele države do te mjere zadužene da ne mogu samostalno funkcionirati niti provoditi samostalnu politiku. Onaj tko im je dao pozajmicu, drži ih za vrat i prisiljava na određene poteze, te se tako i tu očituje kolika je snaga interesa.
I danas smo tako svjedoci kako ljudi jedan drugome rijetko opraštaju dugovanja, a činovničke strukture nikako. Stoga nam može biti jasna prispodoba koju priča Gospodin gospodarskim jezikom svoga vremena. Svjesni pogibelji pada u dug koji ne možemo vratiti, možemo razumjeti kako su se osjećali dužnici koji su išli svojim vjerovnicima tražiti odgodu duga, ili rebalans, kako se to stručno kaže gospodarskim suvremenim jezikom.
A kao što postoje dugovanja novca, postoje i dugovanja na duhovnoj razini. Svaka nepažnja, zlo i grijeh je kao neka vrsta podizanja kredita kod vjerovnika. Taj isti vjerovnik nas je obdario obiljem darova, a čineći zlo odbacujemo njegovu dobrotu i skrb za nas. Ne samo da mora zatvarati oči pred našim grijesima kojima uništavamo sami sebe kao njegovu svojinu, nego mora prijeći i preko toga što izravno osporavamo njegove ovlasti nad nama. Pa kad nam i nakon toga oprosti dugove, očekuje da barem shvatimo što se dogodilo, te da u srcu sačuvamo osjećaj zahvalnosti. No na žalost, to što Bog čini prema čovjeku, ljudi nisu kadri jedni prema drugima. Nego utjeruju bez milosti jedni drugima svako dugovanje, to jest predbacuju svaku pogrešku i slabost, dok vrlo brzo zaborave kako je netko i njima trebao oprostiti i prijeći preko svih grijeha i propusta. Prema svojoj braći se ponašaju kao najgori činovnici, a vrlo lako zaboravljaju milosrdno srce svoga Oca koji im je sve dugove velikodušno otpustio. Otac nebeski se ponašao nelogično, kao što bi se i nama činilo nelogičnim i gotovo nevjerojatnim, kad bi neki bankar, umjesto da naplaćuje dugove od svojih dužnika, radije prodao u ropstvo svoga Sina kako bi namirio njihov dug. I dok, raspravljajući o državnim dugovanjima, znamo reći kako se svaki novi član našeg naroda rađa s određenim dugom koji mu nitko neće oprostiti, nego će ostati za naplatu na ovaj ili onaj način, zaboravljamo u isto vrijeme kako smo se rodili i s duhovnim dugom. Previđamo, naime, u svojoj dvoličnosti da smo se rodili u grijehu i s dugom grešnosti, te ujedno zaboravljamo da Bog nije bankar kapitalist kojemu je najvažnije utjerati svoju zaradu, nego nam je oprostio sav dug grijeha žrtvujući svoga Sina. Kad bismo na pravi način bili toga svjesni, onda bismo drukčije živjeli svoj duhovni odnos prema drugima, ne više kao odnos prozivanja i naplate svih propusta i slabosti, nego kao odnos opraštanja i privođenja Božjem oproštenju. Ova bi nas Gospodnja prispodoba trebala poučiti kao imati smilovanja s čovjekom grešnikom, jer čovjek za nas ne bi smio biti tek jedan činovnički slučaj, nego neizmjerno vrijedno biće čiju vrijednost potvrđujemo teko onda kad ga opraštanjem oslobodimo od svih natruha zla i grijeha. No imati smilovanja s drugima možemo samo ako smo mi sami do kraja svjesni smilovanja koje nam je iskazao Bog, te nam je ovo Evanđelje poziv da pođemo tim putem.
23. nedjelja kroz godinu – A
Živimo u svijetu koji je vrlo snažno obilježen individualizmom, koji se kao pojava prvenstveno očituje na području ćudorednog života i ćudorednih izbora. Budući da se ćudoredno življenje tiče izbora vrijednosti i kakvoće osobnog života, pojedinac želi sam o tome odlučivati. Pod izgovorom da se radi o njegovu životu, pojedinac zna čak prijeći onu granicu koju njemu nije dano prijeći, a to je da dovede u pitanje objektivne granice dobra i zla. Osim što zakonito odlučuje o svome životu, jer je i pozvan izabirati i odlučivati, pojedinac sebi uzima ovlasti koje nema. To jest ne želi prihvatiti da dobro i zlo postoje i u objektivnim okvirima, nego proglašava dobrim ono što sam smatra dobrim za se, a zlim ono što drži u danom trenutku neprikladnim za se. Pojedinac nerado dopušta da mu netko drugi govori o dobru ili zlu, to jest da mu ‘nameće svoje ćudoredne vrijednosti’. Nitko od nas ne voli da mu drugi ukazuje što mu je činiti, da ga drugi ispravlja ili upućuje.
Danas je zato vrlo složeno i riskantno drugoga upozoravati na propuste, mane i grijehe, osim ako se ne radi o gospodarskom kriminalu i krađi ili pak sadržajima i činima kojima se izravno krši zakon. Sve ostalo smatramo svojom privatnošću, te stoga svi ljudi ne poznaju i ne priznaju ćudoređe i grijeh na istovjetan način. Mnogo je stoga onih što polažu pravo o pojedinim sadržajima i u pojedinim situacijama samostalno odrediti što je dobro a što je zlo, što je kreposno a što grešno. U duhu toga nije rijetkost vidjeti i čuti u javnosti pojedinaca koji se samonazivaju katolicima, uredno dodajući pojašnjenje kako su oni liberalni katolici. Time se žele ograditi od uvjerenja svoje zajednice u pojedinim pitanjima, stavovima i istinama. Kao da žele istaknuti kako su oni intelektualno nadmoćniji, te time na višem stupnju svijesti i napretka od one ‘mase neupućenih vjernika’ koja nije sposobna misliti svojom glavom, nego slijepo sluša i prihvaća stavove svojih vjerskih poglavara.
Iz današnjeg Evanđelja se, međutim, jasno iščitava da grijeh možemo prepoznati kao objektivnu stvarnost. Samo tako se može razumjeti Isusova preporuka o bratskoj, to jest crkvenoj opomeni. Onoga tko javno čini grijeh i druge sablažnjava, te u isto vrijeme želi zadržati status vjernika, treba ga opomenuti. Jer da je bilo prepustiti čovjeku da određuje što je dobro što zlo, on bi mnogo toga izokrenuo prema vlastitom nahođenju i trenutnoj procjeni, kao što redovito čini. No kako Gospodin najbolje zna što je za čovjeka dobro, pod vidom spasenja i vječnog, tako je onda i ostavio u svome narodu nauk glede grijeha i ćudoređa koji ne podliježe ničijem hiru niti pristranoj procjeni, nego je usmjeren pomoći čovjeku da se drži puta spasenja. Tako vidimo da istina o grijehu nije dana pojedincima na slobodnu procjenu, nego zajednici, jer bi pojedinci u raznim prigodama bili spremni navoditi vodu na svoj mlin, to jest određene sadržaje ne proglasiti i ne prihvatiti kao grijeh, napose one koji nam proizvode određene vrste naslade i užitaka. Osim toga teško bi se izbjegao raskorak u koji kao ljudi upadamo kad lakše uočavamo tuđi nego svoj grijeh, što znači da bismo onda pravili dvije liste grijeha, jednu kraću za sebe, i jednu dužu za drugoga.
Gospodin u današnjem Evanđelju ne samo ostavlja mogućnost, nego i daje zadaću da brat brata opomene glede grijeha u ime Crkve i u ime istine koju je on navijestio, te nam tako jasno daje do znanja da pitanje ćudoređa nije pitanje pojedinačnog nahođenja, nego Božjeg nauka koji se čuva u Crkvi. Stoga biti vjernik pretpostavlja otvoriti se ovom načinu razmišljanja i djelovanja same Crkve, koja je takvu ovlast primila u odgovornosti za spasenje svakog čovjeka, a ne iz želje da utjeruje u društvu javni red i ćudoređe. Jer svatko tko čini grijeh, nanosi nesagledivu štetu sebi samome, te onaj tko se iskreno zanima za njegovo spasenje ne može proći pored njega a da ga ne pokuša spasiti od grijeha bratskom opomenom i pomoću. Gospodin nas je za to ne samo ovlastio, nego nas je time zadužio, te to trebamo činiti u njegovu duhu, o čemu nam svjedoče i preporuke dane u Evanđelju. Neka nam na prvome mjestu u svakom trenutku bude skrb za spasenjem naše braće i sestara, onda ćemo dobro razumjeti sve što je Gospodin rekao, pa i kad nas u nekom trenutku poziva da prekinemo s njima zajedništvo vjere, kako bismo im dali do znanja da ne odobravamo njihov život u grijehu. Tada ćemo se dobro čuvati da mi ne budemo utjerivači novog ćudorednog poretka, nego braća koja vjerom skrbe za svoju braću i sestre puni želje da ih dovedu do punine radosti života po Gospodinu. Neka nas riječ Gospodnja nadahne da svi zajedno kao članovi Crkve stječemo jasniju svijest o grijehu, te nas ujedno i potakne da se protiv njega borimo i u sebi i u svojoj braći kako bismo jedni drugima omogućili lakše zajedništvo s Gospodinom, što nas vodi u spasenje i život vječni.
22. nedjelja kroz godinu – A
Kao ljudi imamo predmete svoga zanimanja i procjene životnih interesa, ili pak neke svoje prioritete i ciljeve. Prema njima se određujemo svakodnevnim izborima i opredjeljenjima, jer valja poduzeti i konkretne koraka do njihova ostvarenja. Za opredjeljenje prema jednom putu, treba imati razloge, jer pretpostavlja odbacivanje drugoga. A razloge stvaramo nakon promišljanja, dok za promišljanja nastojimo imati svoje kriterije. Tako se zatvara krug uslijed kojeg postaje vrlo očito što nam je na pameti, to jest koji su nam primarni kriteriji promišljanja kojima se vodimo. Na žalost u većini slučajeva očituje se kako su nam razlozi prilično prizemljeni i ljudski. Nije toliko učestalo da ljudi razloge svoga djelovanja izgrađuju birajući prema Božjim kriterijima i ciljevima, nego redovito na temelju svojih ljudskih.
Na tragu toga bilo je i ponašanje svetoga Petra u događaju opisanom u današnjem Evanđelju. Nakon što je Gospodin Isus navijestio kako treba trpjeti i umrijeti, on ga, razmišljajući isključivo kao čovjek. A razmišljajući kao čovjek nije nimalo vodio računa o Božjem planu i potrebama, nego je reagirao prilično spontano odvraćajući Gospodina od takvih ideja. Mogli bismo reći da sveti Petar nije rekao ništa čudno ni neobično, nego ono što bi i svatko od nas na njegovu mjestu savjetovao, jer je sasvim normalno da se čuvamo i bježimo od smrti.
Gospodin Isus, međutim, vrlo oštrim i grubim riječima prekorava Petra, nazivajući ga čak sotonom: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Takve riječi Gospodin nije nikada nikome uputio, te iz njih čitamo ozbiljnost situacije. Kao da se i Gospodin uplašio negativnog utjecaja koji su mogle izvršiti Petrove riječi na njega, te stoga žestoko reagira. Do te mjere su Petrove riječi bile ljudske da su djelovale kao sablazan i Bogu živomu. Petar je ispred sebe imao samo ono neposredno ljudsko. Vodio se naravnim osjećajem za život i naravnom spoznajom, što, kako smo čuli od Isusa nije bilo dostatno, te ujedno nije bilo ni dobro. Upravo tako je i Isus razumio Petrove riječi, te mu je i prigovorio da mu na pameti nije bilo što je Božje, nego što je ljudsko.
Iz tako strogog prijekora možemo shvatiti kako je vrlo opasno misliti samo po ljudsku, jer djelujemo sablažnjivo za sve one koji se žele vinuti božanskim dimenzijama života. Riječ koju Gospodin reče Petru doista zavrjeđuje pomno raščlanjenje. Isus, naime, Petra naziva sotonom, ali mu ne kaže da ga tako naziva zbog toga što bi imao sotonska razmišljanja, nego mu predbacuje da ima na pameti ono što je ljudsko. Dakle, ovdje Isus ono ljudsko naziva sotonskim. To znači da kad čovjek odlučuje razmišljajući isključivo na ljudski način, upao je u sotonsku zamku. Samim time što misli da mu je samo ono ljudsko dovoljno za život, dao se zavarati varkom zavidnika.
I danas kao i nekada Sotona se služi istim zamkama i varkama okupljajući svoje pristaše. Toliko je lukav da ne propagira otvoreno ono što je sotonsko, nego to čini vrlo postupno i skrivećki. On najprije uvjerava čovjeka da je dovoljno da živi kao čovjek kojemu božanska prisutnost i pomoć nisu neophodno potrebne. Sugerirajući ono ljudsko odvojeno od Boga, Sotona je pridobio čovjeka na svoju stranu, to jest uvukao u svoju zamku. Ovakvo ponašanje je vrlo prisutno u mentalitetu suvremenoga čovjeka koji svoje ljudske vrijednosti naziva humanima i humanističkima, s time da ne vidi odmah tako jasno kako sve te vrijednosti kasnije bivaju sotonski izmanipulirane, jer odbijaju biti u odnosu s Božjima i ostvariti se rastući prema božanskom.
Gospodinovo ozbiljno upozorenje Petru upućeno je danas i nama. Napast kojoj je podlegao Petar u jednom trenutku razmišljajući isključivo po ljudsku, nama danas postaje životna škola kojoj nas poučava Gospodin Isus. Sve ono što imamo kao autentično ljudsko trebamo prožeti i uzdići božanskim, u protivnom riskiramo da se izvitoperi u sotonsko. Neka nas stoga Gospodinova riječ osnaži i ohrabri da sve potencijale svoje ljudskosti živimo na vjerodostojan način, sukladno Božjem planu, kao što je i Isus živio i naučavao, kako bismo zavrijedili doći u život vječni gdje ćemo doživjeti puninu svoga ostvarenja, jer će naše biće doživjeti božansku slavu na koju smo pozvani.
21. nedjelja kroz godinu – A
Živimo u svijetu kad se odnos prema vlasti i onima koji je obnašaju sve na odnos nepoštivanja, kritiziranja, suparništva ili pak otvorenog suprotstavljanja. Vrlo lako je stvoriti odnos netrpeljivosti prema onima koji su na vlasti. Takav stav je uvjetovan dijelom demokratskim sustavom koji se temelji na načelima mogućnosti boljeg upravljanja, što pretpostavlja uočavanje propusta i slabosti onih koji je obnašaju. Prestalo se promatrati one na vlasti s dozom poštovanja i podložnosti, nego više kao ljude koji su tek samo privremeno u određenoj fotelji, te kao takvi nisu nezamjenjivi. A kao drugi čimbenik je i njihovo ponašanje koje je često takvo da zaslužuje svaku osudu i bezuvjetnu kaznu. Pogotovo ako netko dugo vlada, onda se umisli u vlastitu moć i sposobnost, te njegovo vladanje prijeđe u tiraniju. Stoga smo radije navikli izabirati i mijenjati svoje vođe demokratskim putem, svjesni kako si i oni ljudi poput svih ostalih ljudi, te tako ne treba niti mistificirati njihove ovlasti i uloge u društvu, za razliku od nekih prošlih vremena i sustava. Danas zato i postoje način zakonite borbe i suprotstavljanja onima na vlasti, za što postoje i prikladni društveni mehanizmi.
Sve u svemu rezultat takvog odnosa je da gubimo svijest i osjećaj za onu bitnu istinu koja nam dolazi iz Svetoga pisma, a to je da je svaka vlast od Boga. Tu istinu su potvrđivali kršćanski naraštaji čak i u vremenima progona, kao što ju je potvrdio Gospodin Isus pred Pilatom. Zato danas radije i lakše psujemo i proklinjemo one koji su na vlasti, nego da za njih molimo, a pogotovo ako je vlasti garnitura koju ne volimo zbog njihovih ideoloških ili političkih stavova. I kad onda u duhu takvih „demokratskih“ načela i standarda promatramo razvoj događanja, onda je jasno da svoje stavove i odnose vrlo lako primijenimo i na crkvenu vlast i njezine nositelje. I kao što se teško navikavamo poštivati civilne vlasti kao zakonite i Bogom dane da vode društvo, tako i one duhovne vlasti držimo doslovno samoživima i samovladarima. Na poseban način se to tiče vlasti i uloge rimskog biskupa, Petrova nasljednika, čija je uloga i vlast bila na udaru medija u našem društvu vezano uz slučaj benediktinske imovine u župi Dajla u Istri.
Kako se čini iz današnjega Evanđelje, Gospodin Isus je Petru dao priličnu vlast koja se tiče duhovnog, ali isto tako postoji i njegova precizna disciplinska vlast. No kao što stvaramo prema civilnoj vlasti odbojan stav, ne poštujući ih kao ljude koji su primili od Boga svoju vlast, tako česti s velikom dozom relativizma promatramo i papinsku službu i vlast. I umjesto da nama svima, i obnašateljima vlasti i ‘podložnicima’, sve više dolazi do svijesti kako je i zemaljska vlast od Boga, mi sve češće i radije idemo drugom logikom, te onda relativiziramo i onu duhovnu. Sve češći i glasniji zahtjevi u Crkvi su za demokratizacijom vlasti, pri čemu se upozorava kako u Crkvi vlast nije sukladna demokratskim standardima, kao da bi takvi standardi bili jedini ispravni kriteriji odnosa prema vlasti. Htjelo bi se tako Crkvu prilagoditi i svesti na mjeru svojih ljudskih nahođenja.
Današnjim Evanđeljem, međutim, Gospodin nam ukazuje kako je duhovna vlast povjerena Petru i apostolima, a napose njemu kao prvaku apostola. Petru je povjereno na poseban način da veže i driješi na zemlji, što potom ima i vječne učinke. Međutim, njemu vlast nije došla od ljudi, te je tako onda ljudi ne mogu niti umanjivati niti uvećavati. Vlast mu je dana od Boga, te je on treba u ime Boga i vršiti, kao onaj koji ima božansku zaštitu u čuvanju sve istine i vlast konačnog pravorijeka u disciplinskim pitanjima. Njegova vlast proizlazi od Boga, kao i spoznaja Kristova božanstva na kojoj je utemeljena, kako smo čuli u današnjem Evanđelju. Upravo u ovom događaju uočavamo bitne okvire njegove vlasti. Kao što mu spoznaja Isusova božanstva dolazi od Oca nebeskoga, tako mu je na temelju toga sam Sin Božji dao vlast duhovnog prosuđivanja. Ta vlast je utemeljena na spoznaji Boga i prema tome vodi, jer je njezin smisao ne da od Petra učini apsolutistom i diktatorom, nego slugom cjelovite istine koja dolazi od Boga. Gospodin mu povjerava vlast, kako bi, kao jamac božanske istine, uvodio sve ljude u tu istinu, omogućujući im spasenje snagom spoznaje Boga živoga i njegova Sina Pomazanika. Zato nam u Crkvi ne treba demokratski standarda za obnašanje vlasti, čime bi se htjelo prekrojiti Petrove ovlasti, nego treba nam Petara i apostola koji će vjerno slušati riječi svoga Učitelja i sukladno njegovim standardima služiti Božjem narodu svom snagom i puninom istine. Treba nam Božjih učenika koji će biti čuvari i služitelji istine, a ne njezini gospodari. A ako Petar i apostoli budu uzori stada, a ne gospodari Božje baštine, onda će vlast koju imaju prijeći u blagoslov za narod Božji. Jer kad bi Petar i njegovi nasljednici u Crkvi imali i manju vlast, ali ako je ne bi obnašali na način na koji ih je Krist Gospodin poučio, Božjem stadu to ne bi bilo od velike koristi.
Današnjim Evanđeljem Gospodin poziva cijeli Božji narod na zdušno prihvaćanje ove istine da je vlast došla od Boga, kako svjetovna tako i crkvena, no isto tako da je valja vršiti u duhu služenja Božjoj objavi u svijetu. Takvim svojim stavom cijela Crkva olakšava ‘Petru’ obnašati svoju službu i u disciplinskom smislu, a potiče ga u onom duhovnom da uvijek intenzivnije i cjelovitije naviješta Božju istinu, kako riječima i spisima, tako i primjerom osobnog života. Neka se stoga danas vine iskrena molitva Gospodinu za one koji vode narod Božji, a napose za Svetoga Oca, kako bismo mogli biti poslušni njegovoj riječi i vodstvu, ne ropski nego sinovski, te kako bismo zajedno s njime, vođeni snagom i zaštićeni darom koji mu dolazi od Krista Spasitelja, mogli prispjeti u kraljevstvo nebeskoj koje njegova riječ otključava.
Velika Gospa – A
Živimo u svijetu i vremenu koji promiče vrijednosti novoga i naprednoga. Čak se osjeća i veći generacijski sukob, to jest razlika između starih i mladih između onog što je bilo prije i onoga što je sada, koji se ne očituje samo u riječima i rječkanjima, nego prije svega u ponašanju i odnosu jednih prema drugima. Više nego prije odbacuje se prijašnji način života i odnosa, te se teži uspostaviti novi način po mjeri suvremenoga čovjeka. Teško bi se današnji naraštaj privikao na onaj tegobni mukotrpni život kakav je bio nekada, teško bi prihvatio poslušnost i savjete starijih. Štoviše odbacuje predaje i pouke starih u današnjim vremenima računala i mobitela, kao da bi stara mudrost i negdašnji način života bili toliko zastarjeli da bi postali spona napretku i budućnosti kojoj se teži. Danas je vrijeme onih koji svoju veličinu grade živeći na visokoj nozi. Vrijeme je ovo kad nerado ili čak s prijezirom govorimo o malim mjestima i sitnim radostima života. Bježimo od života u skromnoj zabiti, kako bismo se u velebnim gradovima i zdanjima pronašli mjeru svoje veličine. U ime napretka i društvenog obilja, nije rijetkost da se u društvu trguje duhovnim i ćudorednim vrijednostima, kao da je sve drugo bitnije od tih ‘zaostalih i staromodnih normi koje guše ljudsku slobodu i stvaralačku sposobnost’.
Ne treba se, ipak, bojati reći da s pravom čovjek našega vremena ističe ideju napretka kao jednu ključnu ljudsku ideju i s pravom čovječanstvo nastoji ostvariti boljitak pod vidom napretka. Međutim, kad bolje pogledamo, onda vidimo da se napredak kojemu čovjek teži ograničio samo na tehnologiji i znanosti, da se tiče samo sredstava i uvjeta izvanjskog načina života. Dobili smo više mogućnosti bržeg življenja i brzog materijalnog napretka društva, ali nismo uvijek okrenuti prema pravom cilju. Rijetko se govori o potrebi cjelovitog rasta, to jest rasta u ljudskosti koji jedini može omogućiti pravi napredak društva i čovjeka. Stara se kriva slika kako je dovoljno imati novca i sve ide glatko i samo od sebe ide naprijed. Za čovjeka, pak ne važi takav način razmišljanja i odnosa. Čovjek ostvaruje pravi napredak onda kad napreduje u onome što se ne mjeri mjerom novca ili školskom diplomom, nego veličinom srca i prosvijetljenošću duše. Tek kad je napravljen pomak prema nebu, kad je uspostavljeno čvršće zajedništvo s Bogom, onda je čovjek ostvario bitan pomak prema svome cilju. Jer ako ne raste u ljudskosti i ne postaje iz dana u dan svetiju, onda mu ono što ima služi da samo naprednije i brže potone u propast i da se uruši kao kula od karata.
Svetkovinom uznesenja Blažene Djevice Marije slavimo jedan poseban događaj i veliku novost za cijeli ljudski rod, slavimo događaj istinskog napretka i stvarne novosti samoga čovjeka. Naše nebeska Majka pokazala je koji je jedini put pomaka čovječanstva. Ona je znak stvarnog napretka na koji je pozvan svaki pojedinac i cijelo čovječanstvo. Ona nije ostvarivala svoju veličinu i uzvišenost odbacujući vrijednost svakodnevnog života i služenja Bogu, nego, naprotiv, u tome je pronalazila svoj smisao. Naprotiv, postala je velika čineći male stvari. Ponizna službenica Gospodnja, vjerna Gospodinu i bližnjemu u malim stvarima, doživjela je da joj je velika djela učinio Svesilni. Postala je najuzvišenija od svih žena samo zato što nije tražila uzvišene stvari u životu, nego one ponizna. Jer se nije trudila uzvisivati sebe, nego Boga u svome životu i svojim životom. Zato je Marija doživjela onu stvarnu novost, jer je zakoraknula prema cjelovitom spasenju, čemu u dubini bića teži svaki čovjek, ali ne pronalazi nego samo onaj tko živi sukladno njezinom primjeru. Uz sav dužni tehnološko-znanstveni pomak, društvo nije u stanju napraviti ovaj korak, to jest zakoraknuti u novost u koju je zakoraknula Marija. Bolje rečeno, Bog je po njoj izveo više nego što može suvremena znanost i moćna tehnika. Marija se cijeloga svoga života dala voditi Božjom riječju i voljom, tako da je time, kao savršeno vjerna, mogla biti uznesena u nebesku slavu, čineći najveći pomak koji čovjek može ikada učiniti.
Iz njezina primjera i mi kao vjernici izvlačimo pouku: koliko mi kao vjernici i kao društvo u cjelini idemo putem uznesenja, toliko idemo putem stvarnoga napretka i osobnog usavršavanja, koji jedini vodi k savršenijem i naprednijem društvu. Na nama je pokazati da nismo branitelji starih vrijednosti radi toga što bismo živjeli od sjećanja na staro zagovarajući njegov povratak, nego time što naučavajući evanđeoske vrijednosti vjerujemo u ono trajno neprolazno, u što je vjerovala Marija. A to što je vjerovala doživjela je u trenutku kad ju je Bog proslavio dušom i tijelom u nebu, jer nije dopustila da joj netko pod krinkom novosti ugrozi božansku vrijednost života. Novost i napredak društva i odnosa oko nas možemo graditi niti na novom kao novotariji, niti na starom kao tugaljivom sjećanju prošlih vremena, nego na onoj istinskoj vrijednosti Evanđelja Isusa Krista koja je trajno stara i trajno nova, na tom kamenu na kojem je gradila i Marija zdanje svoga života, čime je pokazala neizrecive vrijednosti prema kojima bi se ljudski rod trebao orijentirati. Ostvarujući svoju ljudskost po mjeri Božje volje i njegova svetog plana, te shvaćajući božansku vrijednost ljudskog života, Marija nam ostaje nezaobilazan putokaz. Živeći po mjeri Božjeg a ne ljudskog standarda, vodi nas novosti i sigurnosti uzašašća i cjelovitog spasenja koje se događa kad dopustimo Bogu da nas vodi kao što je nju vodio. Zamolimo stoga njezin zagovor, kako bismo mogli slijediti primjer i doći u nebesku slavu u kojoj nas prethodi proslavljena dušom i tijelom.
20. nedjelja kroz godinu – A
Međuljudski odnosi ne odvijaju se prema automatskom, unaprijed zadanom obrascu, nego uključuju dužni dinamizam, pa i nepredvidivost. Odnosi među ljudima poznaju svoje uspone i padove, razdoblja iznimnog zajedništva i razdoblja kušnji i napetosti. Istinsko zajedništvo i dobar prijateljski odnos pretpostavlja i razdoblja kušnji koje su učinile da se ‘izbrusi’, to jest ‘izbistri’ prijateljstvo prelazeći čvrst i stabilan odnos povjerenja i spremnosti na žrtvu i sebedarje.
A i vjera je jedna dinamička stvarnost koja pretpostavlja dužni dijalog kroz svojevrsnu napetost odnosa. Nitko od nas ne vjeruje tek tako, niti se Bog daje čovjeku kao kad bi se bacali biseri pred svinje, nego se daje na uzvišen način, u otajstvu, te očekuje čovjekov napor u razumijevanju njegova otajstva i dara objave. Mi ljudi stoga vjerujemo uz dužni napor u kojem se kristalizira svijest i jača biće u stavovima postajući uvjerenije. Do Božjeg otajstva se možemo vinuti nadilazeći svoju ljudsku površnost.
Vjerovati u Boga nije nešto svakidašnje, uobičajeno, ma koliko vjera bila sasvim sukladna našoj ljudskoj naravi i ma koliko se ispravno živi i ostvaruje upravo u svakodnevnici. Vjera je uvijek izniman čin koji nas stavlja u odnos sa svetim i savršenim Bogom, te bi je tako i trebalo prihvaćati, bez obzira koliko velikim ili malim sebe držali. Stoga se za čin vjere u Boga doslovno treba izboriti nesvakidašnjim naporom duha kroz koji se događa bistrenje svijesti i spoznaje samoga Boga. A to se postiže nadvladavajući tolike nejasnoće koje nas kao ljude prate, pri čemu smo pozvani razabirati ono što je istinito između mnoštva ideja koje se nameću ljudskom umu, ili pak donijeti svjetlo u dušu raspršujući tmine u koje smo uronjeni. Vjera treba u čovjeku pokrenuti sve potencijale koji ga uzdižu do Boga, te je nužnu prihvatiti i sučeljavanje i s drugima i s argumentima, kako bi se stekla dužna jasnoća i sigurnost. Osim toga, ako nam je do nečega stalo, onda ćemo se dužnom odvažnošću za to izboriti. Onda nećemo preko toga prijeći kao da nam je svejedno, nego ćemo se boriti svim silama da do toga dođemo.
Žena Kanaanka iz današnjeg Evanđelja jasno je pokazala da joj je bilo stalo do zamolbe koja je pretpostavljala i svijest o Isusovom poslanju kao Mesije. No Isus joj ne uslišava molitvu odmah, nego stupa s njom u dijalog kojim stavlja na kušnju njezinu vjeru i njezin stav prema njemu i njegovoj božanskoj moći. Njemu nije bilo u interesu učiniti čudo ozdravljenja kćerke samo da je se riješi i da mu ne dodijava vičući, nego mu je više od toga bilo stalo da učini čudo ovog unutarnjeg uzdizanja po vjeri i jedne tuđinke, pokazujući kako s Bogom može stupiti u zajedništvo svaki onaj tko zdušno vjeruje, bez obzira iz kojeg naroda bio i na kojem se dijelu svijeta nalazio. Prividnim odbijanjem njezina zahtjeva Gospodin joj pročišćava i učvršćuje vjeru kako bi i sama prihvatila mrvice Božjeg života, objavljenog u narodu izraelovu, a koje je ona primila kao iskrena tražiteljica istine i pravoga Boga. I ono što joj je do tada bilo osporavano, te je mogla primiti samo mrvice, jer nežidovima nije bilo dopušteno vjerovati u Boga ako se nisu požidovili, s Isusom postaje joj moguće i on, zadivljen, izgovara veliku pohvalu njezinoj vjeri.
Slijedom ovog evanđeoskog događaja i nas Gospodin poziva na ovako intenzivan dijalog vjere, koji ponekada pretpostavlja i pravu verbalnu borbu s Gospodinom, pravi dijalog ili duel s ciljem da dođemo do sigurnih uvjerenje, bolje spoznaje i žarče ljubavi prema njemu. Onoga tko pristupa Gospodinu po vjeri u isto vrijeme more i sumnje i nedoumice kojih se mora osloboditi, upadne u sjene i tame života iz kojih treba izići, ili pak ima drugih životnih zahtjeva koje bi htio ispuniti. No drugog puta ostvarenja nema osim ovog puta ‘borbe’ s Gospodinom, poput ‘borbe’ koju je vodila žena Kanaanka za ozdravljenje svoje kćeri. Jer Bog nije automat u koji ubacimo novčić kako bi nam potom ispunio što mi želimo, nego prijatelj i ljubitelj čovjeka koji želi čuti naše razloge i osjetiti snagu naše uvjerljivosti. I kao što joj Gospodin nije želio udovoljiti i učiniti čudo kako bi je se jednostavno riješio, nego kako bi je pridobio za se, tako i nas poziva na radikalno propitivanje života i njegovih vrijednosti kako bismo bili potpuno uvjereni u njegovo božansko poslanje među ljudima i kako bismo živjeli od njegove prisutnosti u Crkvi. Ne bojmo se stoga stupiti u dijalog s njime i izgrađivati svoju vjeru tražeći odgovore na sve što nas muči, jer samo tako to može biti čvrsta i jasna vjera. A kad nju osjetimo u srcu, izgrađenu u ovakvom životnom dijalogu s Gospodinom, onda ćemo raspolagati takvom životnom snagom kojom ćemo mijenjati svakodnevnicu čineći istinska čuda.
19. nedjelja kroz godinu – A
Možemo primijetiti oko nas dio, napose mlađih ljudi, koji bježe iz uhodanog sivila svakodnevnice upuštajući se u pustolovine visokog rizika. Pokušavaju doživjeti nesvakidašnje bježeći od svakidašnjega koje drže stereotipnim. Svojim vratolomijama protestiraju protiv uhodanog, konvencionalnog načina života. Okreću se od standardiziranih iskustava želeći doživjeti ono neuobičajeno ili pak nešto što još nitko nije doživio. Tražeći iskonsko neponovljivo i nestandardno iskustvo bježe od konvencionalnih načina i modela ponašanja. Ne žele nadalje da se čovjek svede na okvire i kalupe, nego takvu jednoličnost života ‘razbijaju’ svojim ponašanjem, od odijevanja do pothvata koje poduzimaju. U tom duhu ima onih koji se bave nekim sportovima ili poslovima isključivo iz egzibicionističkih razloga. Žele okusiti nešto što nitko prije njih nije doživio, nerijetko i pod cijenu vrlo visokih rizika, pa i samog života. Spremni su biti nepromišljeni i riskirati sve dok ne pogledaju smrti u oči. Bilo kako bilo, ne može im se osporiti kreativnost i hrabrost, bez obzira koji sud o tome imali.
Takve su pak vratolomije, ako iščitavamo s druge strane, uzrokovane nedostatkom prigode da se mladima otvori autentični prostor životne borbe gdje bi mogli pokazivati svoju vrijednost spremnošću na žrtvu, odricanje i izlaganje. Očito da u društvu koje im ne pruža prigodu za takav životni rizik i ne odgaja ih u tom smjeru navikavajući ih na gotovanstvo, kako će s druge pak strane kod određenog broja ljudi doći do pobune na sve uhodano i stereotipno, ali će i njihova pobuna biti na kriv način, kao što je kriv način onaj kojim im se oduzima dragocjeno životno iskustvo.
Mnogo dragocjeniji i životniji je put koji nam nudi Isus današnjim događajem u kojem je sveti Petar bio u prvom planu. Naime, Petar je htio doživjeti jedno ovakvo snažno životno iskustvo vidjevši Isusa kako hoda po vodi. Htio je i sam izvesti nešto takvoga što je čovjeku po prirodi stvari nemoguće, ali, potaknut Isusovim primjerom odvažio se okušati isto. No prije svega zatražio je Gospodina kao jamca ovog svog poduhvata za koji je znao da ne može uspjeti sam po sebi, nego tek njegovom snagom, pomoću i zaštitom. Zato je i rekao Isusu: Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! Ali zbog straha i ljudske slabosti njegova pustolovina je završila neslavno, jer je nakon početnog uspjeha prevladao strah od vjetra i valova, pa je počeo tonuti. Više je, dakle, mislio i promatrao valove i more, nego što je računao na Gospodina, premda ga je pozvao u početku kao jamca sigurnosti. No, kad je počeo tonuti, opet se sjetio tog istog Gospodina, kojeg je na tren zaboravio, zbog čega je počeo tonuti, te ga ja zazvao kao spasitelja. Pružajući mu ruku spasiteljicu Gospodin ga je prekorio zbog slabe vjere. Time je naznačio kako bi stvarna pustolovina života, ona poradi koje se isplati staviti život na kocku, jer nam ga samo ona vraća u punini trebala biti pustolovina vjere. Mogli bismo je nazvati pustolovinom odvažnog i radikalnog življenja vjere i svih njezinih zahtjeva, pri čemu će nas svijet i svjetski mentalitet potapati poput valova ismijavajući ili osporavajući naše stavove. No taj rizik ostaje jedini stvarni rizik poradi kojega se isplati staviti život na kocku, jer samo tu se stavlja život na kocku poradi punijeg života, a ne radi egzibicijskih razloga. Na žalost, samo se malo tko na to odvažava, jer uglavnom kao vjernici živimo mlako i osrednje, bez prevelikog ulaganja u vjeru i bez osobitog riskiranja igrajući na kartu vjerskih vrijednosti, o čemu svjedoči demografska i svaka druga slika našeg naroda. Radije riskiramo u nečemu što nije tako bitno i do kraja životno, kao što može biti rizik na koji nas izaziva Gospodin u vjeri. Dosljedno življenje kršćanskih vrijednosti sigurno nam otežava život u svakom pogledu, ali ga, bez daljnjega čini mnogo bremenitijim spasenjskim iskustvom u kojem osjetimo kao je Bog na našoj strani, te nam jamči konačni uspjeh i pobjedu. Dosljedno življenje vjere dovodi život na kocku, te time postaje stvarno mučeništvo, ali nam s druge strane daje prigodu za veću vrijednost nego što je sam život. Stječe se dojam da se, na žalost, naša kršćanska autentičnost do te mjere ublažila, da je teško pronaći kršćanina koji bi bio spreman žrtvovati sve blagodati koje mu nudi društvo i ovaj svijet, kako bi se temeljitije i radikalnije posvetio vjeri. A to bi doista trebalo biti bitno iskustvo svakoga od nas kršćana. To bi trebalo biti kao hodanje po moru ovoga života, ne dopuštajući da potonemo u njegovim valovima i načinu življenja. Kamo sreće kad bismo imali odvažnosti poći za Gospodinom tim novim putem koji nam je on naznačio hodajući po vodi, a pozvao nas da, poput Petra, i sami steknemo takvo snažno iskustvo.
Vjera nas tako otvara najvećoj pustolovini života, te nam daje prigodu okusiti još neiskušana iskustva i neslućene doživljaje. Vodi nas prema svojevrsnom riziku, bez kojega nema prave proživljene vjere. Ali rezultat toga može biti da doista hodamo po vodi osjećajući Božju snagu koja nas drži na površini i jamči sigurnost od svih nedaća. Moliti nam je od Gospodina snagu da se možemo na takav pothvat poput Petra odlučiti i ustrajati vjerujući, pa i onda kad nas svijet proglašava gubitnicima, jer nam vjernička dosljednost jamči pobjedu na duge staze, kao i dobrobit cijelome društvu od naše žrtve i izlaganja života za druge. Neka nas Petrov propali pokušaj ne obeshrabri, nego neka nas radije Isusova riječ ohrabri za dosljedno vjerničko življenje, ma koliko mu bila skupa cijena, jer nam je ono jedini zalog vječnoga života, osim što nam daje i radost bogatog zemaljskog iskustva.
18. nedjelja kroz godinu – A
Čudo opisano u današnjem Evanđelju, prema kojem je Gospodin Isus nahranio nekoliko tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe, moglo bi se u naše vrijeme smatrati suvišnim, dok je za ono vrijeme kad je bilo daleko teže proizvoditi živežne namirnice bilo gotovo nasušna potreba. Dok je nekada bilo neizvedivo da samo jedan čovjek proizvede hrane za mnoge, u najboljem slučaju za svoju obitelj uz mukotrpan rad, danas i prosječno imućan seljak u nekoj od visoko tehnološki razvijenih zemalja može proizvesti toliko žita da bi mogao prehraniti par tisuća ljudi cijelu godinu. Osim toga takve se mogućnosti sve više i više povećavaju, tako da se uočava kako je suvremeni svijet pošao pute Gospodinova primjera, jer želi čovječanstvu priskrbiti nove izvore i nove zalihe hrane. Slično kao što je Gospodin imao moć umnožiti kruh, tako i današnji čovjek osjeća čarobnu moć stvaranja kruha na razne načine, od prirodnih do umjetnih.
Ali osim već rečenoga, valja upozoriti i na neke druge dimenzije. Premda čovjek osjeća u sebi čudotvornu moć stvaranja kruha, zbog toga, međutim, nije izuzet od napasti manipulacije i zloporabe položaja. Stoga uz dužne napore, umjesto da joj zajamči maksimalnu plodnost, zemlju ostavlja i dalje pustom i podložnom nepravednim odnosima. Uz sve mogućnosti koje posjeduje, čovječanstvo se svakodnevno susreće s istinom koju izrekoše učenici Gospodinu: Pust je ovo kraj. Ma koliko društvo bilo dobro izgrađeno i uređeno prema svim standardima, zemlja je uvijek ujedno i stanovita pustara. Pa i da uredi cijeli svijet prema tim mjerama i kriterijima, uvijek iznova čovjek se nalazi pred činjenicom pustoši u sebi, koja potom uvjetuje i onu pustoš što se stvara oko njega. Uvijek iznova se pokazuje kako je život pustara u kojoj čovjek glođe jedan drugoga kad nema što drugo glodati, te je čovječanstvo trajno u neizvjesnosti glede svoje budućnosti. S jedne strane trajno se nameće pitanje hoće li oni koji povećavaju proizvodnju samo poradi ostvarivanje veće osobne dobiti ipak do te mjere iscrpiti zemlju i svesti je u nekom trenutku na pustaru, ili će zbog prevelikih razlika i nerazmjernih interesa doći do novih globalnih sukoba čiji će učinak biti identičan.
Upravo radi toga, i jer želi potaknuti čovjekovu odgovornost jednih za druge, odzvanja trajno Isusova riječ apostolima: Dajte im vi jesti. Isus pretpostavlja međusobnu ljudsku solidarnost kako bi ljudi mogli živjeti kao braća, te ne dopušta apostolima da tek tako operu ruke od zauzimanja za druge. Bez osjećaja odgovornosti jednih za druge, bez obzira koliko čovječanstvo imalo mogućnosti i zaliha hrane, kruh postaje kamen spoticanja, umjesto hrana života. Isus time bez daljnjega zahtijeva zauzetu skrb u djelu oplemenjivanja zemlje i traženju ispravnih načina njezine plodnosti.
Zato ni danas, uz sve tehničke mogućnosti čovjeka i čovječanstva, Isusova prisutnost i djelovanje nisu suvišni. Premda je suvremeni čovjek osjetio moć ‘umnažanja’ hrane, ipak nema uvijek ispravnu nakanu prema tome poput Gospodina. Ne vodi se Božjom mišlju i čovjekoljubivim motivima, nego radije interesnim. Stoga bi dobro bilo, ako čovječanstvo želi praviti pomake i na dobro iskoristiti moć koju je otkrio, ipak slijediti Gospodinov primjer u kojem se pronalazi spoj ljudskog i božanskog, a osobito su u njemu iskristalizirane čiste namjere prožete ljubavlju i dobrotom.
Iz rečenoga se vidi kako ni u okolnostima današnjega svijeta nije suvišno Božje djelovanje među ljudima i za ljude, te time što uspijeva proizvoditi veću količinu hrane, nije učinio nepotrebnom Božju prisutnost među ljudima. On je jamac pravilnih motiva proizvodnje, kao i pravične raspodjele među ljudima, čime onda kruh koji ljudi na svoj način stvaraju i umnažaju, postaje blagoslovljen i polučuje pravi učinak. Mi kršćani smo pozvani nadasve svjedočiti kako je istinita Gospodinova riječ, te, bez obzira na globalne okolnosti, morali bismo imati dovoljno snage dijeliti svoj kruh s gladnima, to jest biti odgovorni za pravičnu raspodjelu kruha u našem društvu. Odgovorni smo i dužni u pustoš ljudskog življenja pozvati Boga, kao što apostoli pozvaše Krista da intervenira, jer pustoš nastaje upravo tamo gdje se čovjek odrekao Boga. Tek vraćajući Boga u naše ljudske odnose, omogućujemo da se i kruh svagdanji svakome podijeli prema njegovoj potrebi. Ako je s nama Bog što razlama kruh i koji se svaki dan u euharistijskom slavlju razlama za na, ne bismo se trebali bojati. Pristupiti nam je odvažno ‘umnažanju svoga kruha s drugima’, provodeći tako u djelo Kristov plan skrbi za čovječanstvo, kako bismo prostor na kojem živimo pretvorili u plodni Božji vrt koji nas hrani. Onaj koji nas je poučio da kruh umnažamo samo kad ga dijelom s drugima, te se u tom duhu i predao za nas kao kruh života, neka nas iznutra osnaži za djelo takvog služenja čovjeku i čovječanstvu.
17. nedjelja kroz godinu – A
Jedna od bitnih ljudskih životnih djelatnosti je kupovina, to jest prodavanje. Pojedinac nije uvijek mogao imati sve što treba sam od sebe, pa je zato bio upućen tražiti i kupovati ono što mu nedostaje, bilo da se radi o svakodnevnim potrepštinama ili nesvakidašnjim predmetima, ili pak da je riječ o nekretninama i pokretninama, a isto vrijedi i za predmete od iznimne vrijednosti kojima se uvećavalo imovinsko stanje. A kad se radi o trgovini treba imati i znanja i osjećaja, ili što bi se pučki reko ‘treba imati nosa’ za takvu djelatnost. Kad se nešto treba kupiti, napose ako se radi o predmetima iznimne vrijednosti, doista treba procijeniti o čemu se uistinu radi, te znati razlikovati lažnjak od pravog predmeta, ili pak znati stvarnu i moguću vrijednost nekog predmeta, jer nešto s vremenom postaje vrjednije i dragocjenije, samo treba znati i predvidjeti kretanje vrijednosti na tržištu. U tom duhu, što se tiče trgovanja, svaka dobra kupovina ima svoje naličje u lošoj prodaji, i obrnuto. I Gospodin je toga svjestan, premda u prvi plan u današnjoj prispodobi iznosi dobru kupovinu, ali mi možemo zaključiti kako je s druge strane bila i loša prodaja onih koji su u bescjenje dali svoje blago i bisere.
A promatrajući povijest čovječanstva, vidimo da je bilo i do sada takvih kupovina i prodaja. Tako je i čovječanstvo zapadne civilizacije s vremenom prepoznalo kršćanstvo i vjeru u Boga koji se objavio dolazeći ususret čovjeku kao svoj dragocjeni biser, te je snagom evanđelja izgradilo društvo vrijedno divljenja i iznimne snage, kako u gospodarskom tako u misaonom i duhovnom pogledu. Imajući veliki duhovni kapital i nit vodilju vjere, podiglo je sustav zavidnih razmjera. No isto tako, nije izbjegao napast oholosti i velike umišljenosti prouzročene materijalnim obiljem, te je suvremeni čovjek i cijela zapadna civilizacija počela trgovati svojim duhovnom kapitalom, ne vjerujući kako se baš na njemu izgradila. Stoga nije sporno što čovjek kupuje i prodaje, što se bavi trgovanjem, ali je problem ako prodaje dragocjenosti u bescjenje, ako biserje umjesto da ga čuva kao kapital, baca pred svinje. A današnje društvo koje se odriče evanđeoskih vrijednosti kao istinski čovječnih i očovječujućih, doista postaje društvo koje se raščovječuje u ime zemaljskog blagostanja i bogatstva, a odbacuje trajno i neprolazno biserje božanskih vrijednosti. Pa ako bi se reklo da čovjek u pravilu zna birati samo dragocjenosti i vrijednosti, te za njih rasprodati sve drugo što ima, kao što opaža i Gospodin u današnjoj prispodobi, onda suvremeni čovjek više sliči na nesretnika koji nije svjestan što posjeduje, pa se toga olako odriče za šaku novca za koje onda kupuje beskorisni otpad i gomile smeća. Čovjek zapadne civilizacije, odričući se svojih kršćanskih korijena, odriče se temelja na kojima je stekao društvo koje baštini. Odriče se dragocjenog bisera vjere, odlučujući ga konačno zakopati kao nevrijednoga, dok toliki grčevito tragaju za takvom vrijednošću, a nije im dostupna. Stoga suvremeni čovjek više sliči na trgovca koji ne zna kakvo blago posjeduje ili pak na čovjeka koji ne zna za blago skriveno na svojoj njivi ili na čovjeka koji držeći dragocjeni biser u ruci misli da posjeduje običan kamen.
Stoga vidimo trajnu vrijednost ove Gospodinovo prispodobe, jer nema nijednog razdoblja u povijesti čovječanstva u kojem ne bi trebala biti aktualna. Razlika je samo u tome što u pojedinom razdoblju pojedinci i narodi, više ili manje žive za vrijednosti kraljevstva nebeskoga u kojem prepoznaju neupitnu vrijednost sposobnu obogatiti sadašnje življenje neprolaznim blagom Božje prisutnost. Nama je moliti Gospodina da nam dadne svoga Duha kako bismo i sami uočavali što je istinski vrijedno i bitno, to jest kako bismo razaznali evanđeoske i božanske vrijednosti kao neupitno temeljene za svako društvo i pojedinca, te kako bismo na njima gradili civilizaciju bogatu istinskim blagom božanskog života. Sam Gospodin koji je poučio čovjeka i čovječanstvo kako ne gubiti i zatrpavati biserje nadnaravnog dara, i nas danas poučava. On koji je došao potražiti izgubljeno, i nas danas želi učiti što je bitno u životu, to jest što je autentično ljudsko. Samo Krist, koji je sebe žrtvovao kako bismo i sami naučili otkopavati i kupovati biserje, uči nas ulagati u neprocjenjivo Božje bogatstvo, kao što je on sam sebe uložio za čovjeka, najveće bogatstvo koje je Bog izvadio iz propasti grijeha i smrti. Ne smijemo stoga biti poput loših trgovaca koji za onaj materijalni izvanjski privid žrtvuju stvarno Božje blago, jer samo je jedno neprocjenjivo i vrijedno, a to je život vječni koji nam je dano steći ovdje na zemlji. Prepoznajmo stoga u Božjim darovima koji su nam dani u milosnom i sakramentalnom životu najveće blago i ne bojmo se sve rasprodati kako bismo tu božansku dragocjenost sačuvali neoskvrnjenom i neokaljanom već sada na zemlji, te kako bi nam onda bilo povjereno istovjetno vječno blago na nebu.
Propovijed
Čuvati se pismoznanaca
32. nedjelja kroz godinu – B Isus je redovito sa svojim učenicima bio sasvim otvoren, poučavajući ih javno, jasno i glasno o važnim stvarima duhovnoga života. Tako u današnjem Evanđelju slušamo pouke u kojima poučava svoje učenike da se čuvaju pismoznanaca, ljudi koji su uživali… »
Meditacija
Navodnjavanje
Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »