22. nedjelja kroz godinu – B

Današnje nam Evanđelje govori o Gospodinovom sukobu sa skupinom farizeja koji su predbacivali njegovim učenicima da se ne ponašaju po predaji starih, jer jedu kruh nečistih ruku. Farizeji su, naime, bili revni vršitelji zakonskih odredbi koje su propisivale čak mnoge takve detalje koji su, prema njima, imali važnost za život vjere i duhovni odnos s Bogom. Budući da blagovanje jela doista može biti i obredna stvarnost, pranjem ruku, čaša i vrčeva smatrali su se čistima za blagovanje, te su takve odredbe ljubomorno čuvali kao duhovni zakon i zalog. Apostoli, naprotiv, provodeći svoje vrijeme s onim koji ih je učio da blaguju svoj kruh čista srca, osjećali su se prilično slobodni od takvih odredbi kojima se zadovoljavalo zakonsku formu, ali se vrlo lako prelazili preko mnogo bitnijih životnih sadržaja. Vjernost farizeja običajima mogla bi sigurno izazvati divljenje, a apostoli su svojim činom omalovažavali njihovu duhovnost kao ipak ne ništa tako bitno. Očito ih je Gospodin učio da duhovnost ne može biti mjerena samo izvanjskim činom, nego prije svega duhovnim stanjem nutrine. Izvana se paze da održe čistoću, ispoštuju običaj i zadanu normu, a iznutra si dopuštaju kojekakav nered.

Mnogi ljudi i danas tako funkcioniraju. Kad promatramo kako reagiraju u važnim trenucima života, očito je da važnost pridaju samo pojavnosti, a vrlo malo paze na bitno, jer nemaju zdrave duhovne kriterije. Dovoljno je vidjeti kako (se) troše za pričesti, krizme, a da ne govorim vjenčanja, te primijetiti na koje sve detalje paze, a da s druge pak strane doslovno nemaju vremena stati pred Boga i pripremiti dušu za sam događaj. Pošto poto bi održavali isprazne izvanjske običaje, ali nisu kadri uspostaviti zdrave duhovne kriterije koji izviru iz živog zajedništva i stava pred Bogom. Osim toga kad osjetimo kako kuca bilo društva, onda uočavamo kako za ćudoredni nered i nerad mnogi ljudi uvijek imaju razumijevanja i znaju zažmiriti kad su u pitanju njihove strasti i zle navike, ali kad je u pitanju običaj, onda nisu u stanju procijeniti uopće imaju li ikakve veze s Bogom, te kako su i zašto nastali. Postaje očito kako ljudi mnogo lakše mijenjaju ćudorednu normu, nego da bi sebe lišili ljudskih običaja i predaja. Tako zanemaruju duhovnu čistoću ne znajući da se radi o biti njihova života, dok se pokazuju vjerni vršitelji ljudskih običaja i protokola.

Štoviše, ima onih koji se, kako bi prigodom obrednih blagovanja ozakonili svoje niske potrebe, čak pozivaju na jednu rečenici iz današnjeg Evanđelja: Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje. Na slavljima i gozbama mnogi to ponavljaju kao neka vrsta ‘evanđeoske’ izlike, ali ne zato što bi u tom trenutku htjeli biti vjerni Gospodinu i njegovu Evanđelju, ne zato što bi htjeli misliti na njega, nego kako bi opravdali vlastitu proždrljivost pred drugima, to jest vlastitu nesposobnost kontrolirati svoj nagon. A da se na spominje kako mladi na svojim zabavama i provodima prevode to u svoj kontekst. Već je postalo normalno i uobičajeno da svaki izlazak i zabava treba završiti opijanjem, što se uopće ne smatra zlom, nego normalnim običajem. Tako se vidi kako među ljudima ljudska uredba postaje odredba i pravilo ponašanja. Zlo je jedino ako se u takvim situacijama dogodi neka nezgoda, ali što postoji nećudoredan odnos prema svim životu, to se lako opravdava kao normalno. Navodno, tvrde takvi, mnogo je pogubnije ako je netko zločest u srcu, to jest ako mu iz srca izlazi zlo, a ne što u sebe pušta nedopuštene količine opojnih pića i drugih sredstava. Osim toga mnogi u svojoj ljudskoj priprostosti misle kako je čovjek stvoren da uživa u životu, poistovjećujući jele i piće s pojmom uživanja. Tako za svoje ponašanje traže i duhovno pokriće i uvjeravaju sebe i druge kako to što čine nije protivno Božjim odredbama.

Međutim, svi koji tako tumače Evanđelje, doista su jednostrani i neupućeni u dinamiku ljudskog srca i božanskog života. Oni kao da nisu svjesni da je iz njihova srca već izišao nečisti zahtjeva neumjerenosti koji onečišćuje život, to jest kalja ljudsko srce i dostojanstvo. A sve i kad ne bi bilo tako, u najmanju ruku pokazao bi se nemar i neodgovornost prema sebi i drugima. Jer kad čovjek blaguje motiviran iznutra, iz srca, nečistom željom, naravno da onda i to onečišćuje čovjeka, ne zbog hrane kao takve, već zbog nečiste ili neuredne želje koja je u začetku čina.

Bilo bi stoga poželjno da kao kršćani čistimo svoja srca i svoju nutrinu iskrenim odnosom prema Bogu, koji potom rađa i iskrenim i poštenim stavom prema čovjeku. Bilo bi poželjno da naučimo čuvati ćudoredne uredbe Božje, koje nam čuvaju srce, a ne da ih smatramo teretom, suviškom ili pogrešnim naukom kojem se opiremo i srcem i umom i praktičnim življenjem. Bježimo stoga od svakog grijeha i budno pazimo da se ne začne u našoj nutrini nikakva zla namisao niti ijedan od grijeha koje nam spomenu Gospodin u današnjem Evanđelju. Pazimo na čistoću svoga bića čuvajući Božje zapovijedi, kako bi naš život bio božanski čist. U tom duhu primimo i riječ Krista Gospodina, jer ona jedina ima moć očistiti i spasiti duše naše. Neka nas učini i njezinim vršiteljima na zemlji, kako bi naš život doprinio čistoći svijeta, te nas dovede u vječno blaženstvo u kojem nema prljavštine, kako bismo uživali očišćenih duša puninu čistoga života.