Krštenje Gospodinovo – C

Današnji evanđeoski tekst započinje sljedećim osvrtom svetoga Luke na stanje iščekivanja u kojem je živio izabrani narod: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Gledajući, dakle, prema budućnosti pobožni puk je imao određena očekivanja. Iščekivao je Krista – Pomazanika i spasitelja, a kako su uočili da Ivan Krstitelj ima određenu snagu duha, a i osjećaj poslanja, pretpostavili su da bi možda mogao biti Mesija, što je Ivan kategorički odbio. Kad promatramo kako fenomen iščekivanje naroda, pogotovo izabranoga, onda nije ništa neobično što su iščekivali. Oni su imali dvostruk razlog iščekivati, jer su kao i svi ljudi gajili određena očekivanja ljudska očekivanja o budućnosti, a povrh toga imali su dodatni razlog očekivati jer im je Bog dao obećanja, pa su čekali njihovo ispunjenje. No postojala je opasnost da oni Božja obećanja zamijene svojim očekivanjima, što bi bilo vrlo pogubno. Da se to ne dogodi, Ivan je brzo i otvoreno intervenirao upozoravajući da on nije Mesija, ali da je ipak Mesijin dolazak neposredan.

Kao nekada i Izraelci, tako i svi ostali ljudi iščekuju boljitak i napredak, te nije ništa neobično imati dobra očekivanja od budućnosti, kako od ljudi, tako i od Boga. Iščekivanje je odraz ljudske upućenosti prema budućnosti, što je s jedne strane priznanje ljudske nesavršenosti, a s druge otvorenosti prema Božjim obećanjima i ostvarenjima. No bilo bi opasno zamijeniti sadržaje očekivanja, pa od ljudi očekivati ono što bi trebali od Boga, a od Boga ono što bi trebali od ljudi. Jednako bi bilo pogubno uzdati se isključivo u ono što je ljudsko. Sve to bi kao rezultat u biti imalo odbacivanje Boga i njegove prave uloge u ljudskom životu.

A s obzirom na očekivanja od čovjeka, ni narod nema očekivanja od običnih ljudi, nego od onih koje drži posebnima, te su se zato i nadali da bi Ivan mogao biti Mesija. Ivan, znajući da je samo čovjek, a da valja prije svega očekivati Božji zahvati u svijet, ne želi da oni svoja očekivanja polažu u čovjeka nego u Boga. Na taj način, upućujući u otajstvo Mesijina života koji nije ljudski, nego božanski, te mu Ivan nije dostojan odriješiti remenje na obući, njih priprema da očekuju njegov dolazak. Upravo takvo očekivanje Božjeg dolaska trebalo bi biti središnje iščekivanje ljudskog života.

Ivan, svjestan te istine, naviješta zato sa svom odlučnošću veliki događaj dolaska onoga koji je jači od njega. Krstitelj zna da čovjek ne može čovjeku ponuditi radikalnu novost, niti čovjek može ispuniti ljudska očekivanja. Samo Bog može ispuniti autentična ljudska očekivanja. Zato je Ivan upućivao na drugoga za kojega je znao de je Mesija i Božji Sin. Samo Mesijin zahvat može biti takav da ostvari željeno i obećano, to jest da ispuni prava obećanja, ispravna očekivanja i svete snove.

Stoga jedino Mesiji treba dopustiti da zahvati u ljudsku dušu, da nas pročisti Duhom Svetim i ognjem, kako je najavio Ivan Krstitelj. Treba mu dopustit da nas kristi pravom vodom, a to možemo ako se dademo voditi Božjim očekivanjima. Kamo sreće kad bismo mi kršćani živjeli ozbiljno barem na razini onog Ivanova krštenja, svjesni da Bog od nas očekuje neporočan život. Ni njega nismo usvojili, a još manje nam je ušlo pod kožu krštenje naše svete vjere kojim Bog potpuno čisti naše biće od nečistoća i naslaga grijeha. Mnogo od onih koji se zovu kršćanima praktički nisu kršteni Gospodinovim krštenjem, niti njeguju Božja iščekivanja za ljudski život. Mnogi si samo poliveni vodom po glavi, jer im krštenje koje su primili ništa ne znači, budući da odbacuju njegovu neponovljivu snagu i ne prihvaćaju obveze koje iz njega proizlaze.

Doista nama kršćanima danas treba ozbiljno krštenje Duhom Svetim i ozbiljno pročišćavanje ognjem od prljavštine i zaraze ovoga svjetovnog mentaliteta koji sustavno odbacuje Božju riječ te nas želi okaljati prljavštinom svjetovnosti i grijeha. Jer živimo u svijetu koji ljudima postavlja božanska očekivanja, daje ovlasti da si prisvajaju Božja prava, te na taj način Boga razvlašćuju njegove vlasti u svijetu. Osim toga uz to mu pripisuju ljudske ovlasti, jer od njega imaju samo ljudska očekivanja i zemaljska potraživanja.

Međutim, samo iz radikalnog čišćenja kao što je krštenje Gospodinovo može doći velika novost za ljudski rod, pa i za naše društvo. To ne novost koju nam donosi Krist Gospodin i koji jedini može biti ključ preobrazbe. Ako mi krštenici ne živimo krštenje Duha Svetoga i ognja, onda je on zaludu sišao u vode Jordana. Nama je Krist Gospodin postavljen kao znak, za njega je svjedočio Otac i Duh Sveti kako bismo mi imali sigurnost vjere i Božjeg dara. Poći nam je stoga putem odgovornosti koju smo preuzeli na krštenju, te, polazeći od preobrazbe svoga duha, ostvarivati očekivanja Božja u svijetu. Krist Gospodin je došao među nas da nam objavi kako i Bog ima očekivanja prema nama, te se naše ostvaruju kad mi pristajemo ostvariti njegova. Sin Ljubljeni u kojem je sva Očeva milina nam je putokaz jer on ispunjava volju Očevu, te i nas osposobljava da i sami idemo ispunjenjem Božjih očekivanja preobražavajući svijet u kojemu živimo.