Postoji priča o magarcu,
nazvanom po filozofu Buridanu,
a koja govori o magarcu
koji se gladan i žedan
našao na jednakoj udaljenosti
između dva stoga sijena
pokraj kojih su stajale
dvije posude s vodom.
Magarac je bio toliko neodlučan
između jednog i drugo stoga,
da se nije uspio odlučiti,
te je crkao od gladi i žeđ,
prema tako blizu vode i sijena.

Ovo se priča izvrsno primjenjuje
na suvremenog čovjeka
koji je na istovjetan način razapet
između zemaljskih dobara,
koja ga privlače na sve strane,
te na posljetku umire duhovno
premda s velikom željom zasititi se.
Čovjek je, poput tog magarca,
rob velike neodlučnosti
i nemoćan opredijeliti se
između privlačnih zemaljskih ponuda.
Kad bi se samo dosjetio
podići pogled prema nebu,
odakle mu Bog pruža
neizrecivu nebesku hranu,
obilje svoga života,
onda ne bi gladan i žedan
obilazio zemljom kušajući jela
koja ne daju trajno zasićenje.
Opredjeljenjem za Boga
razriješio bi sve svoje dileme,
a on ostaje žrtva nezasitnosti,
sputan zemaljskim obiljem
i razapet ljudskim željama.