27. nedjelja kroz godinu – C

Osobe koje je oko sebe okupio i okupljao Gospodin Isus da budu njegovi učenici i navjestitelji radosne vijesti svijetu, bili su jednostavni ljudi iz židovskoga naroda koji su se, nedvojbeno, smatrali vjernicima, ali nisu bili poznavatelji vjere na ‘služben’ način kao što su to bili pismoznanci i farizeji, vjerski zastupnici židovskoga naroda. Stoga su sebe vjerojatno ocrtavali pojmom ‘obični vjernici’ za razliku od onih koji su sebe smatrali ‘velikim vjernicima’. Samim time što su se osjećali običnim ljudima, osjećali su se u podređenom položaju u odnosu na one koji su izučavali zakon, te su po svojoj službi slovili kao znalci i naučitelji vjere. Međutim, pohađajući duhovnu ‘školu’ uz Gospodina Isusa, to jest stječući autentično iskustvo promatrajući njegov primjer, osjetili su da je on onaj koji bi ih mogao uvesti u otajstvo vjere. Od njega su mogli naučiti koliko je osobna vjera u Boga važna, te se nisu mogli zadovoljiti samo onim elementarnim spoznajama o Bogu, a sve ostalo prepustiti ‘profesionalcima’ u vjeri koji su se njome bavili profesionalno. Zajedništvo s njime nagnalo ih je da ga zamole: Umnoži nam vjeru! No ova rečenica ima višestruko značenje, kako za njih tako i za nas. Oni u prvom redu priznaju potrebu da u vjeri odrastaju, te također otkrivaju da je Isus pravi ključ i pokretač mogućnosti rasta u vjeri.

Formulirajući takvu zamolbu apostoli su bili uvjereni da posjeduju barem zrnce vjere, te su onda tražili da im Gospodin dalje umnoži. No njemu je prvi cilj bio razuvjeriti ih, jer nije htio da vjeruju poput onih koji su se predstavljali službenim tumačima vjere, a u biti zadržavali su se na ljudskim saznanjima i vodili su se ljudskim mislima kad su razmišljali i govorili o Bogu. Vidjevši da apostoli u sebi nose takvo poimanje Boga, to jest takvu ‘vjeru’, on ih ispravlja potičući ih da teže radije k onom ispravnom zrncu vjere, nego da se preuzetno zavaravaju poput tolikih koji su se hvalili kako je imaju, a u biti nisu imali. Jer pred Gospodinom više vrijedi zrnce autentične vjere, nego hrpa krivih uvjerenja o Bogu koja nemaju ništa s vjerom. Više vrijedi zrno Božjeg sjemena vjere u srcu, nego hambar ljudskog sjemena od kojeg ne može niknuti božanski plod u duši.

Doista, apostoli su naišli na onoga koji je mogao umnožiti njihovu vjeru, jer je on bio izvor i jamstvo prave vjere, Božjeg iskona i jedine čvrste poveznice s Ocem. To je bio pravi razlog zašto su baš njega, a ne nekog drugog zamolili da im umnoži vjeru. Stoga i nama treba biti jasno da vjera nije neka ljudska proizvoljnost niti formalizam, da bismo se poigravali s njim, s Bogom i sa samim sobom. Ona je jedinstveno i neponovljivo pristajanje uz Boga kad dopuštamo da nas njegova snaga privuče i vodi. Vjera nije neka religiozna teorija ili ljudsko mišljenje o Bogu, nego istinsko zajedništvo s Ocem, jedinim i živim i vječnim Bogom koji je pristupio nama ljudima. Lako je čak izrađivati religiozne teorije i teze, no mnogo je teže dopustiti Bogu da uđe u naš život. Ljudi su uvijek imali određene ideje i promišljanja, pa i danas ih imaju, no redovito, sami zaslijepljeni svojim idejama o Bogu, zasljepljuju druge. Ne dopuštaju da se vidi da je sam Bog sišao k ljudima i njima uspostavio zajedništvo života. A on je objavljujući se preuzeo inicijativu, te očekuje odgovor vjere kao jedini prikladan i ispravan na tu ponudu s Božje strane.

Iz Gospodinova odgovora izvlačimo, doista, da se može umnožiti nešto što već postoji, dok ono nepostojeće se ne može umnožiti na nijedan način. To nadalje znači da iz krivog poimanja vjere, ne može niknuti ono ispravno, nego treba najprije doći do pročišćavanja ideja i stavova. Valja najprije prihvatiti ono zrnce Božje vjere i Božjeg dara, kako bi od njega nastalo razvijeno stablo zajedništva s njime. Zato nam se vjera i može i treba umnožiti, ali je bitno da zrnce vjere bude autentično zrnce, a ne neko ljudsko sjeme. Doista, ono treba biti Božje zrnce vjere, jer samo od Božjeg zrna vjere može nastati pravo stablo ili zdanje. To je ono zrnce koje dolazi od Boga u vidu Božje objave i ne poistovjećuje se s ljudskim znanjem ili ljudskim poimanjima.

Ovaj isti problem koji se pojavio kad su apostoli zamolili Gospodina da im umnoži vjeru pojavljuje se i danas. Ako nismo stekli i ne posjedujemo ono zrnce vjere, ali one prave iskonske po kojoj nam struji božanski život, onda nam se nema što uvećati ni umnožiti. Ako će i za nas vjernike vjera biti neko uopćeno poimanje Boga, onda je doista bolje da nam Gospodin to ne umnožava, jer po tome ne možemo doći u zajedništvo sa živim Bogom. Zato je mnogo ispravnije da takve stavove i ne zovemo vjerom, niti da se zadovoljavamo time kao nekim minimumom vjere, jer to s vjerom nema ništa zajedničkoga.

Dopustimo stoga da Gospodin u naša srca posije zrno vjere, kako bi i mi, obogaćeni tim čudesnim darom, stupili u neponovljivi odnos s Bogom. Zamolimo ga potom da nam uveća to što je posijao, kako bismo i sami iz dana u dan bili čvršći i snažniji u uvjerenjima koja dolaze od njega, te kako bismo imali obilje koje možemo i sami dijeliti s drugima. Neka Gospodin u nama uveća vjeru kako bismo poput apostola postali svjedoci i širitelji autentične vjere koja svoji ishod ima u Bogu živome, a ne sijači ljudskog kukolja na zemlji.