U povijesti klasičnoga ratovanja
od staroga do srednjega vijeka
mnogi su čvrsti gradovi pali
ne zbog sigurnosti glavnih vrata
niti zbog pomanjkanja hrabrosti
posade branitelja i stanovnika,
nego zato što je neprijatelj
uspio ući na neka mala vrata
koja nisu bila dobro čuvana
ili su i sama ostala zaboravljana
u brizi da se osiguraju glavna.
Nešto slično se događa
i u neminovnom duhovnom boju
koji svaki pojedinac vodi
tijekom svoje povijesti
protiv oholog starog napasnika
i vlatitih slabosti i napasti.
I kad učvrsti osnovne utvrde
vlastitog karaktera i duhovnosti,
uvijek mora zdušno paziti
i na sitne detalje i slabosti.
Neprijatelj kroz njih ulazi u dušu
gotovo umiljato i nenasilno,
služeći se laskanjima i dodvoravanjima,
kao kroz mala i nečuvana vrata.
A kad jednom uđe unutra,
onda će s vremenom
razorni učinak biti isti
kao da je sa silom provalio
na dobro čuvani glavni ulaz.
Zato smo pozvani budno čuvati
misli, poglede i želje,
jer je napasniku katkad
dovoljno tako malo prostora
da putem osjetila prodre u dušu
i svlada je u njezinoj kući.