U lovu na divlje životinje,
napose zloćudne štetočine
koje uništavaju njive i nasade,
polja, vrtove i vinograde,
poznata je strategija čekanja.
Lovac se popne na čeku
i strpljivo čeka u tišini,
ne stvarajući buku i šumove,
kako bi dopustio da se vepar
ili neka druga tražena zvjer
približi postavljenome mamcu
kada postaje laka meta i žrtva.
Na žalost ovu lovačka vještina
primjenjuju ljudi na ljude
– u međusobnom obračunvanju.
Ali kad ljudi jedni druge love,
što je po sebi nedopustiv zločin
pa i kad taj lov nije krvavi,
onda oni zločesti i nečasni,
oni što ruju i razaraju društvo,
na čeki čekaju tuđi prijestup.
Tada zločesti ljudi kao štetočine
traže i najmanji povod i izgovor,
eventualno previd ili propust ,
da napakoste pravednima,
koji su im krivi i kad ništa ne čine,
jer životom dovede u pitanje
njihov bezbožni i bezočni sustav.
Ista je sudbina zadesila Sina Božjega
kad je započeo javno djelvanje.
Otvoreno je govorio i poučavao
vodeći narod putem Božjim,
a oni ga hvatahu u riječi i djelu,
da navjestitelja proglase huliteljem
a uzvišena djela nazovu nedjelom.
Čekahu ga i vrebahu opako,
postavljajući mu zamku i stupicu,
ali ne nađoše na njem krivice.
No unatoč svemu razapeše ga
na križ kao opomenu.
A on s križa, kao odgovor,
strpljivo i u tišini čeka
trenutak njihova obraćenja.