Mnoštvo je načina na koje se
može izgubiti identitet,
od onih tjelesnih do duhovnih.
Koliko je samo bilo tragedija,
nesretnih okolnosti i slučajeva
u kojima je bilo nemoguće
prepoznati stradale unesrećenike.
Nakon toga su trebali provesti
vrlo složeni procesi prepoznavanja,
čak mnogo godina kasnije,
da se ustanovi o kome je riječ.
Ili što pak reći o osobama
koje dožive psihički poremećaj
ili padnu kao žrtva bolesti
uslijed koje izgube pamćenje
i svijest o samome sebi.
Tako se identitet može izgubiti
da nas ne prepoznaju drugi
ili da nismo svjesni sami sebe.
No počesto se zaboravlja
da postoji još jedan pogubniji
način gubljenja identiteta,
a to je grijeh koji razara u korijenu
duhovni identitet sličnosti s Bogom.
Grijeh vodi k izobličenju osobnosti,
te biće koje se prepusti grješnom životu
postaje do kraja neprepoznatljiv.
Ujedno se događa gubitak pamćenja
o svemu onome što je bitno,
tako da je grijehom opasno ugrožena
istinska svijest osobnosti.
Ako iz bića izbrišemo Boga,
izbrisali smo sami sebe,
ako dopustimo zaborav Boga,
zaboravili smo sami sebe.
Da se to ne bi dogodilo,
utjelovljeni Božji Sin je
utjelovljenjem i uskrsnućem
uklonio grijeh iz našega bića.
Dajući nam sebe omogućio nam je
da upoznamo nebeskoga Oca,
te da se više iz našeg identiteta
ne izbriše da smo njegova djeca.