5. korizmena nedjelja – A
Današnji evanđeoski odlomak daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz Betanije. Osim toga, iz Evanđelja znamo da je Isus bio prijatelj s Lazarom i s njegovim sestrama Marijom i Martom. Stoga, kad se Lazar razbolio, Marta i Marija poslaše poruku Isusu da dođe u Judeju, svjesne da je Isus mogao izliječiti svoga prijatelja. Međutim, Isus ne polazi odmah kad mu je došla poruka, što su mnogi tumačili kao razborito ponašanje, budući da su ga u Judeji Židovi htjeli kamenovati zbog svega što je naučavao i činio. Tek dva dana nakon što je stigla poruka, Isus odlučuje otići u Judeju. Točnije, kad je znao da je Lazar već umro, rekao je svojim učenicima da Lazar spava i da ide probuditi ga. I doista, kad je došao u Betaniju, morao je Lazara probuditi od smrti, te ga podići od mrtvih svojom božanskom snagom, što nam je sveti Ivan zorno opisao. A da bi svoga prijatelja uskrisio, Gospodin je morao otkloniti zapreke koje su bile između njih u tome trenutku, a to je zapreka groba. Zato je Isus naredio da se odvali kamen s groba, premda su se mnogi čudili, pa čak i Marta i Marija. Nakon toga je Isus učinio čudo te je svoga prijatelja Lazara uskrisio i pozvao da iziđe iz groba za svjedočanstvo svima.
Kako vidimo, Isus je svjesno dopustio da se dogodi Lazarova smrt, jer je htio učiniti očit znak pred svima da povjeruju u njegovo božanstvo i mesijansko poslanje. Taj znak učinjen nekoć u Betaniji ostaje i danas pred našim očima po evanđeoskom zapisu koji nam ostavi sam očevidac događaj. Suočiti se s ovim događajem izravno i susresti nam je Isusa koji nam očituje svoju moć i čini djela Očeva da bi potaknuo našu vjeru. Na žalost, snagu vjere ni sami ne doživljavamo toliko ozbiljno, s pouzdanjem u Boga, niti osjetimo njezinu posvemašnju snagu koja je nezamjenjiva i neprocjenjiva u životu. Počesto se kao ljudi zatvaramo sami u se i u svoja razmišljanja, te možemo slobodno reći da se zavlačimo u grob svoje ljudskosti i pred Bogom navlačimo grobni kamen na svoje srce. Ne tražimo izravno i odvažno ući u zajedništvo s njime, ne primamo njegovu riječ ni djela kao neponovljiva i Božja, već samo u onoj mjeri u kojoj sami procijenimo da nam treba ili odgovara. A da ne govorimo kako ne unosimo cijelo postojanje u život vjere do mjere da nam vjera postaje jamstvo i ključ postojanja.
Zato je smrt Gospodinova prijatelja Lazara slika duhovne smrti i zatvorenoga srca koje se kao kamenom zatvara kad prestaje vjerovati. Jer po vjeri ne samo da vjerujemo u živoga Boga i u Kristovo uskrsnuće, o čemu su nam svetopisci ostavili svjedočanstvo, veći živimo i za vlastito. A oni koji ne žive žarko vjerujući u njegovo, ne mogu vjerovati niti u svoje uskrsnuće. A ako ne vjeruju u svoje uskrsnuće živom vjerom, onda su kao živi ili hodajući mrtvaci čije srce je zatvoreno tvrdim kamenom nevjere u tamu i hladnoću smrti i groba. A kad se jednom zacementiramo u svoja hladna i beživotna racionalistička uvjerenja, kad tako izgubimo vlastitu snagu da se borimo protiv Božje prisutnosti u sebi, teško je onda odvaliti kamen nevjere s vlastitoga srca.
No ono što ne može čovjek, može Bog i samo Bog. Doista, samo Isus može svojim darom odvaliti kamen nevjere, hladnoće i beživotnosti iz našeg duhovnog života. Samo on ima vlast zapovjediti kao i Lazarovu slučaju: Odvalite kamen. On dopušta Lazarovu smrt da ukaže na duhovnu smrt kojom su zahvaćeni svi koji se ne drže Boga, svi koji odbijaju vjerovati u njega. Zato je tražio od Marte i Marije da vjeruju, jer vjera je životvorna snaga kojom nas obdaruje Isus i po kojoj nam daruje vječni život. Korizma je zato vrijeme za ozbiljno propitivanje vjere, jer u svakodnevnom hodu svi mi navalimo pokoji kamen sumnje i nevjere na otvor našega srca i na ovaj ili onaj način sprječavamo Boga da uđe u naš život, a mi se pak ustručavamo izići vani i biti svjedok uskrsnuća.
Dopustimo stoga Kristu da nas oslobodi naše zatvorenosti skidajući kamen nevjere s našega života. A također da nas izvede vani, u radosno svjedočenje u javnosti, gdje smo pozvani biti znakom njegova uskrsnuća i poticati druge da vjeruju. Jer i u našem vremenu i društvu mnogo je hodajućih mrtvaca kojima treba vratiti život, osvijestiti ih da otkriju bit i potrebu vjere. Naše je pomoći im da iziđu iz svoje uskogrudnosti i skučenoga srca u kojem su bili živi pokopani kao u grobu. Pozvani smo dati im ruku da iziđu iz tame i hladnoće groba na otvoreno polje života vjera na kojem će i oni biti navjestitelji slave Božje i njegovih čudesnih djela. Oslobađajmo stoga ljude njihovih grobova kao što je činio Isus, a nadasve da mi sami živimo vjerodostojno životom vjere i punoga zajedništva s našim Gospodinom. Imajmo pouzdanje i vjeru u Boga, te veliku svijest o stvarnim potrebama ljudi i veliku želju da im donesemo život, da ih oslobodimo spona smrti i da im olakšamo teret života skidajući im kamen nevjere s vrata srca. Jednom riječju, dopustimo Bogu da se proslavi u našem životu, te mi budimo njegova slava pred drugima.