22. nedjelja kroz godinu – A

Nakon što je Otac nebeski u srcima apostola očitovao da je Isus njegov Sin i Mesija, a Petar to javno ispovjedio pred svima, Isus ih je počeo intenzivnije poučavati svome poslanju u svijetu. Tako im je naviještao da ima trpjeti i umrijeti, nakon čega je imao i uskrsnuti. No upravo Petar koji ga je prvi od svih učenika ispovjedio kao Sina Boga živoga burno reagira na takav njegov govor i pokušava ga odvratiti od naviještenoga plana, premda i ne zna dobro da nije riječ o nekom Isusovom proizvoljnom trenutnom planu, već o navještaju da će se dogoditi prema onome što je bilo prorokovano u Pismima o njemu. Iz toga zaključujemo da Petar u ime vlastitog osjećaja humanosti želi odvratiti Isusa od patnji i križa o kojemu je govorio: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!

Poput toga Petrova stava i reakcije, danas se razvija novi humanizam u društvu u kojem se bježi od križa i patnje, a nastoji se osigurati lagan život. Ni sami ne vidimo koliko je to veliko zavaravanje i privid, jer nema izgrađena čovjeka ni stabilnoga društva bez križa, patnje i napora. Ovaj se humanizam često očituje u odnosima roditelja i djece, pri čemu roditelji drže svojom svetom zadaćom priuštiti svojoj djeci život i životna iskustva bez napora i križa. Tako se ravnaju prema određenim kriterijima humanosti i humanizma, no čine veliki previd, kao što ga učini i sveti Petar. Mnogi se čak zavaravaju prividnim i lažnim uvjerenjem da će se moći prije ili poslije stvoriti društvo bez patnje i križa, te im iz njihove humane i humanističke perspektive smeta i Bog koji je tako jasno govorio o potrebi križa i o nezamjenjivoj ulozi i koristi patnje u životu.

Danas se ljudi ne samo zanose, već i zavaravaju pomišlju da je moguć život bez križa, pa i kad to čine u najboljoj namjeri. Jer ni Petar nije imao nikakvu lošu namjeru, ali je bio u velikoj zabludi i pokušao je usmjeriti Isusa u krivom smjeru. U tom smislu i mi danas jedni druge odgovaramo od patnje, muke i križa. To jest kad tražimo vlastiti životni put, uglavnom se usmjeravamo prema onome koji držimo lakšim i jednostavnijim, to jest na kojem nas čeka manje muke, napora i žrtve. Tako da vidimo da i mnogi kršćani, pa i kad se ne bore otvoreno i ideološki protiv križa, ipak nisu upoznali njegovu neizmjernu snagu, pa ga onda isključuju iz svoga života. Kao da jedni druge želimo zaštiti od nedaća ovoga svijeta jamčeći sebi miran i spokojan život. A zaboravljamo da je to po sebi nemoguće. Jer život bez križa je kao zgrada bez nosivih greda. I ukoliko se netko odlučio živjeti bez križa, odbijajući potom slijediti Gospodina, samo je zdanje svoga života učinio nestalnim i nestabilnim. I ne samo svoga, nego i tolikih drugih života oko nas, jer svi smo udovi jednoga tijela – Crkve, svi smo potporne grede ili kamenje u istome zdanju Božje kuće. I ako popusti jedna greda ili kamen, tada je u opasnosti i drugi dio zdanja koji je oko te slabe točke.

Zato je Isus sa svom ozbiljnošću ukorio Petra, jer je o jednoj takvoj važnoj stvari imao ljudsko mišljenje, a ne Božje. I bez obzira što je to mišljenje bilo uvriježeno među ljudima kao normalno i što je njegova nakana bila sasvim ispravna, Isus mu je uputio vrlo ozbiljan prijekor, što bi i danas trebalo glasno reći cijelome društvu. Upravo jer je i današnji čovjek sebi umislio, kao i Petar, da čovjek može i treba živjeti bez muke, patnje i križa, današnje društvo se svjesno udaljuje od Boga i postaje bezbožno. Ideolozi ovoga svijeta ne žele prihvatiti takvoga Boga koji ne uklanja patnju i križ, već ih prihvaća i pretvara u oruđe svoje ljubavi. Zato ga svjesno kritiziraju i prekoravaju, jer smatraju da nije poduzeo sve što je u njegovoj moći da učini nešto tako humano kao što je uklanjanje patnje iz svijeta.

A kao što čovjek ne prihvaća da je human Bog koji ljubi križ, tako se i Bog ne može zadovoljiti čovjekom koji ne ljubi križa i ne ide putem Kristovim, jer to bi značilo da nije razumio put vlastitog spasenja. Pogotovo što ni današnji čovjek bez križa, ali vrlo teško prihvaća onaj Božji, duhovni križ, to jest križ našega Gospodina. Kao ljudi prihvaćamo počesto zemaljske patnje i poteškoće i svjesno im se izlažemo onda kad smo uvjereni da će nas dovesti do uspjeha i omogućiti nam zemaljsku plaću. Ali duhovni križ kojim nam Gospodin jamči izgradnju osobnosti i kao nagradu život vječni, ne prihvaćamo s toliko oduševljenja, jer je on suprotan zemaljskim stremljenjima i ostvarenjima. No upravo taj križ nam nudi Gospodin kao vlastiti duhovni projekt bez kojega nema spasenja, pa ga stoga i sami prihvatimo na način na koji nam ga je on navijestio, ne dajući se zavarati lažnom humanošću i humanizmom. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je samo križ autentično sredstvo očovječenja, jer ljude vodi do konačnog ostvarenja u životu vječnome. Neka je slava Gospodinu koji nas je tome ne samo poučio, već nam je ostavio i primjer nošenja križa.