25. nedjelja kroz godinu – A

Tumačeći istine o kraljevstvu Božjemu Gospodin je iznio i jednu neobičnu prispodobu koja uvijek nanovo izaziva. A ova koju smo čuli danas izaziva, jer zvuči neuobičajeno i gotovo neprihvatljivo i za naše ‘suvremene’ uši navikle na govor o pravednosti i zalaganje za ostvarenje iste u društvu i međuljudskim odnosima, kao što je izazivalo i reakcije Isusovih suvremenika. Doista, u današnjoj prispodobi Isus predstavlja kraljevstvo Božje kako neku vrstu nepoštenog dara koji, kad se daje jednima, kao da nanosi nepravdu drugima. Jer i da živimo u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika i u kojoj poslodavci redovito isplaćuju plaće i zaslužena primanja, isto bismo svi zadržali dozu rezerve prema spomenutom gospodaru, uvjereni negdje u dubini duše kako je ipak bio nepošten prema radnicima, te bismo zadržali osjećaj da je ipak one prve iskoristio, a onim drugima išao na ruku.

Isus, međutim, ne kritizira njega, već stav i ponašanje radnika koji se bune na potez svoga gospodara. Stav koji zauzimaju spomenuti radnici iz prispodobe je vrlo neuviđavan. Njima nedostaje poniznosti u odnosu prema gospodaru koji im čini dobro i uslugu kad ih uzima u najam taj dan, te im daje zasluženu plaću onako kako se pogodio i kako im je obećao. Ta plaća je stigla bez kašnjenja tako da ih nije u ničemu zakinuo što im je obećao, sukladno i dogovoru na koji su pristali. A da im dogovor nije odgovarao, onda ne bi ni pristali na njega, tako da je ipak bila bezrazložna njihova ljutnja. Prema ispripovijedanoj prispodobi, nedostajalo im je poniznosti i bili su usredotočeni više na interes i svoju računicu, nego na ispravan stav pred onim tko im je dao posao i kruha taj dan. Njihov stav je bio pogrešan, jer su zanemarivali da bi bez gospodara koji im daje posao ostali besposličari. A sudeći prema njihovoj reakciji, da su potom morali i drugi dan ići na posao kod istoga gospodara, vjerojatni bi zabušavali i ljenčarili da mu se osvete što im nije dao po mjerama njihovih apetita, kako se to događa među nama ljudima, te je i to jedna od neželjenih pojava u našem društvu.

Isus ovu prispodobu, međutim, ne priča radi socijalnih problema i želje da ih on pomogne rješavati u društvu, već uzima socijalnu tematiku da dadne duhovnu pouku. On uočava da u našem odnosu prema Bogu postoji određena nepravilnost, te prečesto ne vidimo sebe pred Bogom. Više nam je u glavi naša ljudska računica, tako da niti ne vidimo njegovu dobrotu prema nama. Tako zaboravljamo da prije našeg truda i napora, postoji njegova želja da nas uključi u zajedništvo sa samim sobom. Pa i kad u sebi osjećamo želju za duhovnim rastom i djelovanjem, zaboravljamo da je taj imperativ plod njegova stvarateljskoga djela za nas. Dok mi očekujemo njegovu nagradu za zemaljski posao za koji primamo zemaljsku plaću, on nas odvijeka poziva da se duhovno angažiramo za svoje dobro kako bi nas mogao i nagraditi vječnim životom za suradnju s njime.

Stoga ako smo i sami neuviđavni i nemamo osjećaja za ono što on čini za nas, može nam se dogoditi da se pobunimo na njegovu dobrotu i prema drugima. Osim toga, u nedostatku poniznosti ne vidimo koliko smo mi mnogo manje angažirani oko svoga duhovnoga dobra nego što je on oko našega. Ako iskreno zastanemo pred samima sobom, vidjet ćemo koliko malo mi vodimo brigu o samima sebi i o onima o kojima bismo bili dužni voditi brigu, pa opet se počesto znamo žaliti na Boga kao da on ništa ne radi. A ne vidimo da mi radimo manje od njega, pa čak pitanje je bismo li išta radili da nije njegovih poticaja. Da nam on nije još dao izričite poticaje, da nas ne poziva na susret i zajedništvo, kako bismo tek onda bili udaljeni i od sebe i od njega. Pa ni ovoga susreta i zajedništva euharistijske ljubavi ne bi bilo da nas on ne poziva i ne okuplja, jednako kao što bismo ostali zakinuti za njegovu pouku i očinske poticaje ćudoredna života.

Zato bi bilo dobro najprije uočiti da smo svi skupa duhovni besposličari, i to prema samima sebi. A da ne govorimo o tome kako smo premalo zauzeti oko naviještanja kraljevstva Božjega. Činjenica je da bez Boga ne znamo niti što je za nas dobro i zlo, te se i ne trudimo oko vlastitoga dobra dok nas on ne potakne na to. Ako mislimo da je dovoljan samo naš jedan tjedni odlazak u crkvu, da bismo nakon toga mislili da smo mi radili od jutra do mraka oko svoga spasenja, te da bi nam Bog potom trebao biti dužan, onda se varamo i loše vidimo. Ako nismo angažirani sto posto i svaki dan, onda smo u opasnosti da ne uočimo ispravno pravo stanje stvari, te da kasnije u svojoj neuviđavnosti optužujemo Gospodina za sva razočaranja i neuspjehe našega života.

Neka nas ova prispodoba potakne da stvorimo dobro odluke, te da se do kraja potrudimo oko svoga duhovnoga dobra, bježeći od duhovne nebrige i besposličarenja. Tek tako ćemo znati potruditi se i oko drugih koji su potrebni da im pokazujemo put kraljevstvo Božjega. Radimo stoga pred Bogom u poniznosti i jednostavnosti srca trudeći se nadići duhovnu lijenost i besposličarenje. Neka nam trajno pred očima bude motivacija života vječnoga i svih njegovih vrijednosti, kako bismo jednom doživjeli da nas Bog za sav trud, koji nije samo naš već je i njegov u nama i za nas, nagradi životom vječnim. Budimo pred njim ponizni skrbeći oko duhovnoga rasta i svjedočenja, pa će nas on jednom uzvisiti za sva dobra koja smo za ovoga života primali iz njegove ruke.