28. nedjelja kroz godinu – A

Naviještajući Kraljevstvo Božje Isus je ispričao više prispodoba u kojima je isticao da su svoje mjesto u Kraljevstvu pronašli carinici i grješnici, dok to nije slučaj s onima koji su sebe smatrali pravednicima, što je izazivalo njihovu reakciju. Isto tako ti isti dežurni čuvari pravednosti nisu mogli prihvatiti da Bog može upraviti svoj poziv na vjeru i poganima. Štoviše, nisu htjeli prihvatiti istinu da je upravo radi njih i došao, da i njih privede u kuću Očevu. Sva posebnost Isusova poslanja je bila u tome da i druge ovce privede u Božji ovčinjak, jer su i oni bili Božja stvorenja za koja je imao i život položiti. No više je nego očito bilo da Isusov navještaj ne shvaćaju svi jednako. Zacijelo su određeni krugovi prigovarali da je taj navještaj i poziv svima neutemeljen i da nema nikakvih posebnih kriterija prema kojima Isus poziva grješnike u svoje kraljevstvo. Držali su da mnogi ljudi nisu uopće spremni ni prikladni ući u kraljevstvo, te su vjerojatno Isusa optuživali da dovodi nespremne ljude u doticaj s vjerom i Bogom, što je vrlo neprimjereno.

Istina, međutim, o Isusovu pozivu u kraljevstvo nije bila takva. On je uistinu svoj poziv upravio i onim odbačenim kategorijama koje su redovito pismoznanci i farizeji prezirali, ali je bilo daleko od toga da Isus ne bi znao postaviti zdrave kriterije za ulazak u kraljevstvo Božje i onda kad je pozivao sve ljude da se odazovu i prime udjela na njemu. Isto je vrijedilo i za pripadnike drugih naroda kojima je upravljao poziv. Doista, nikoga unaprijed on nije htio isključiti, ali i onda kad ih je pozivao nije smatrao da tek tako mogu ući u njegovo kraljevstvo, kao da se ulazak u njega događa silom naravi ili kao da ne bi bio vrlo uzvišen, zahtijevan i poseban. Krivo bi mislio onaj tko bi iz Isusovih prispodoba stekao dojam da se spasenje događa olako kao neki naravni ili spontani proces kojim bi on potkopavao kriterije koji su postojali i pred Bogom.

Za takve koji su mislili da Isus zagovara ulazak u kraljevstvo a da ne moraju ništa samo poduzeti ili da ne moraju surađivati s onim tko ih je pozvao, Isus priča prispodobu o gozbi kraljeva sina koju smo danas čuli u evanđeoskom odlomku. Iz prispodobe je vrlo jasno tko je bio primarno pozvan na gozbu, ali isto tako da su kasnije bili pozvani i mnogi drugi jer se oni prvi nisu odazvali. Jasna je to aluzija na odnos židovskoga i poganskog naroda, te način na koji je Božji poziv došao i poganima nakon nemara židovskoga naroda za povjerena im otajstva. Ali isto tako skretanje pozornosti prema prisutnome gostu koji je ušao na svadbu bez svadbenoga odijela jasno pokazuje da Isus nije zagovarao tek ulazak pogana u prostor vjere na bilo koji način, već je zagovarao potrebu da i sami pogani koji ulaze u zajednicu vjernika budu prikladno urešeni za događaj na koji su bili pozvani. A taj događaj je bio najuzvišeniji čin – svadba kraljeva sina. Odazivom na svadbu trebali su pokazati poštovanje koje imaju prema Kralju i prema uzvišenom pozivu koji im je iskazao čast.  Dakle, Isus doista smatra da je poganskim narodima iskazao čast kad ih je pozvao na zajedništvo vjere, što ne znači da itko ima pravo prema tom događaju postaviti se površno i neodgovorno, to jest doći na svadbu u neprikladnom ruhu.

Ovom prispodobom Isus je izgovorio i jasnu poruku i nama kršćanima danas. Jer ako je svima uputio poziv na zajedništvo vjere s Ocem nebeskim, to zajedništvo nemamo pravo shvaćati kao nevažno i usputno u životu. Jer spasenje nije spontani proces prema kojem se i danas zadovoljimo samo naravnim kvalitetama života, već je neophodno priskrbiti nadnaravni ures vlastitoga bića, to jest svadbeno ruho. Zato je u ranome kršćanstvu ćudoredni život bio pretpostavka da bi se moglo primiti krštenje i vjeru. Kao što je bilo nespojivo da netko dođe na kraljevsku svadbu u neprikladnome ruhu, tako je bilo nespojivo da netko bude kršćaninom, a živi neobraćenim, to jest grješnim životom. To znači da bismo i mi danas trebali razmisliti o tome smijemo li živjeti površno, te ostati na našem ljudskom poimanju vjere, ostati na ljudskom prosjeku života, a Bog nas je pozvao na uzvišeni život, to jest na kraljevsku svadbu svoga Sina. Ujedno, on sam je skrbio oko toga da nam priskrbi čisto svadbeno ruho u vidu krsnih bijelih haljina koje smo primili, jer nam je samo on mogao podariti prikladno svadbeno ruho. A nemamo pravo biti kršćani bez svadbenoga ruha, već naprotiv u potpunosti biti svečano urešeni milosnim zajedništvom s njime, jer nas to isto zajedništvo čini duhovno bogatima i spremnima za najljepši događaj našega života, jer je Bog u našem srcu odredio pripraviti kraljevsku gozbu svome Sinu.

Potrudimo se stoga i mi otkriti neobičnu ljepotu i važnost poziva na gozbu života vječnoga koji nam Bog upućuje, te ne ugrozimo svojom površnošću i grijesima taj isti poziv koji nam je upravljen, a niti svadbeno ruho koje nam je on podario. Zahvalimo radije Bogu za taj sveti poziv, te mu u zahvalnosti pođimo ususret odgovornim životom, da se i nama ne dogodi da budemo pozvani na vječnu gozbu time što mu u svome srcu pripremamo ovu zemaljsku, tako da se ne dogodi da budemo izbačeni iz svadbene dvorane. Veselimo se zbog upravljenoga poziva, što nam je već ovdje na zemlji dao predokus buduće slave koju ćemo jednom uživati na onoj vječnoj svadbi Jaganjčevoj u njegovu kraljevstvu.