18. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo nastavak odlomka od prošle nedjelje u kojem je sv. Ivan opisao čudesno umnažanje kruha. Naime, nakon umnažanja kruha Isus se povukao u goru posve sam jer je čuo da su bili naumili doći i zakraljiti ga. Budući da su ga nakon toga i dalje bili tražili, tako su i došli u Kafarnaum u nadi da će ga tamo sresti. I upravo to se dogodilo. A sveti Ivan je to uredno zapisao: Kad mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Nakon toga, kad su ga pronašli, on je započeo otvoren razgovor s njima, nadasve predbacujući im da ga ne traže na ispravan način ni s ispravnim motivima: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Možda netko drugi na njegovu mjestu to ne bi učinio, ali Isus je htio biti načisto sa svima onima koji su išli za njim i tražili ga. Znao je da je bilo dobro i poželjno da ga traže, ali isto tako je znao da nije nebitno s kojim motivima i ciljem ga traže. Odlučno je stoga odbio njihove prizemljene motivacije i zemaljske ciljeve koji su stajali u pozadini njihovih traženja. On je došao s neba da ljude nahrani božanskim životom, a oni su ga tražili poradi svojih zemaljskih interesa. Zato im se suprotstavio i odlučio poučiti o traženju koje im je trebalo biti spasonosno i spasenjsko, a ne samo prizemljeno i ograničeno na prolazne ciljeve.

Nešto slično vrijedi i za nas kršćane danas. Počesto se i mi sami ponašamo poput onih koji su Isusa nekoć tražili poradi kruha zemaljskoga ili nekog drugog cilja i interesa. Zadovoljimo se u biti nekom našom razinom spoznaje ili odnosa prema njemu i teško prijeđemo taj svoj prag, umjesto da budemo otvoreni stalnome traženju i novim spoznajama koje nam on pruža i na koje nas poziva. Jer on je neiscrpni Božji Sin koji nas baš i poziva da mu na taj način pristupimo kao ljudi željni Boga i božanskoga obilja, a ne svojih ljudskih potreba i zemaljskih interesa.

Isus, stoga, očekuje od nas da budemo pravi kristotražitelji, te bi svaki kršćanin to morao biti po definiciji. To jest trebali bismo ga tražiti svim srcem i dušom. Doista, nemoguće je biti kršćaninom a ne čeznuti žarko za njim. Trudimo se stoga tako jako upiti njegovu prisutnost i puninu života. On očekuje da poželimo svoje biće ispuniti do kraja njegovom prisutnošću i tada se događa pravo čudo i preobrazba života. Nastojmo stoga biti njegovi iskreno tražitelji i to će biti pravi blagoslov i procvat duhovnoga života iz kojeg onda niče neizrecivi plod vječnosti već sada u našem zemaljskom postojanju. Samo traženje Krista odražava živost duhovnog života i rasta, a blaženi su oni koji se ne dopuštaju ograničiti svojim ljudskim poimanjima već su otvoreni njemu i otajstvima koja nas on obogaćuje. Tada naš duhovni život neće biti ni besplodan ni ukalupljen u potrošene obrasce ni sveden na hladne odnose, već će bujati rastom i napretkom iz dana u dan. Upustimo se u takvo traženje i dopustimo Kristu Gospodinu da nas vodi u našem traženju i da ga potom okruni darom svoje prisutnosti i milosti.